Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2301 articles
Browse latest View live

The Lost City of Z

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
scenario i režija: James Gray (prema knjizi Davida Granna)
uloge: Charlie Hunnam, Robert Pattinson, Sienna Miller, Tom Holland, Edward Ashley, Angus Macfadyen, Franco Nero

Percy Fawcett je sada već pomalo zaboravljen istraživač, geograf, kartograf i autor zanimljive teze o mogućnosti postojanja napredne civilizacije duboko u džunglama Amazonije. Razlog za to može biti i to što je on svoja istraživanja prvo sprovodio za račun engleske vojske i Kraljevskog Geografskog Društva, pa nije bio ni potkožen, ni opremljen, a ni propraćen kao američki istraživači tog doba, kao i činjenica da je na svojoj poslednjoj ekspediciji 1925. godine nestao bez traga u prašumi zajedno sa svojim starijim sinom Jackom, a njegova teza do dana današnjeg (kada se Zemlja snima satelitima i kada se industrijskim tempom krči prašuma) nije dobila pravu potvrdu, već samo delimičnu.


Amazonija nije, kako su evrocentrični “naučnici” pretpostavljali, zelena pustinja naseljena najprimitivnijim plemenima, već su pre dolaska osvajača tamo obitavale manje ili više napredne agrarne kulture na rubu i u kontaktu sa naprednijim civilizacijama poput inkanske. Fawcettov grad Z, ta poslednja kockica mozaika starih civilizacija, nikada nije pronađen, a njemu je bio i ostao opsesija do kraja života.
Kome je poznata priča o Fawcettu ili knjiga Davida Granna, poznat mu je i sadržaj filma. Ali ako se po prvi put susrećete sa materijalom, ne očekujte klasični arheološki eskapizam Indiane Jonesa ili glasnu anti-kolonijalnu i anti-rasističku parolu, pa čak ni psihološki portret jedne opsesije, premda The Lost City of Z ima ponajviše veze sa tim. Prava vrednost filma se krije u pričanju priče van svih dramaturških kalupa, skoro haotične kao sam život i zbog toga savršeno logične i dorečene.

Počnimo već od toga da Fawcett primarno nije kartograf, već vojnik, te da mu je prva misija pokušaj da vrati ugled prezimenu na koje je njegov otac, pijanac i kockar, bacio ljagu. Opsesija (nepostojećim) gradom koja se razvija je i prilika za slavu i iskupljenje, ali je još više od toga prilika da Fawcett dokaže da je u pravu i da je sposoban, odnosno sposobniji od privilegiranih u vojsci i društvu koji su mu nadređeni. On nije ni avanturista, ni beli oslobodilac potlačenih (premda scenu plantaže kaučuka sa Francom Nerom kao surovim gazdom nije lako zaboraviti), već metodičan istraživač sa jasnim ciljem, malobrojnim vernim sledbenicima i poteškoćama koje valja savladati.
Fawcetta savršeno odmereno igra Charlie Hunnam, poznat po ulozi u seriji Sons of Anarchy, dok njegovog prvog pomagača igra izuzetno raspoloženi Robert Pattinson. Čak je i poslovično nepouzdana Sienna Miller ovde sjajno iskorištena kao Fawcettova žena od integriteta, proto-feministkinja koja zaista veruje na reč svom mužu da je on smatra jednakom, sve dok se ne pozove na argumente telesne snage i izdržljivosti kada mu to dođe zgodno. James Gray, i inače poznat kao vešt zanatlija koji malo toga prepušta slučaju, očito zna sa glumcima.

Druga stvar koja se Grayu mora priznati su detalji perioda, u šta smo mogli da se uverimo i u njegovim ranijim ostvarenjima. Treća su, pak, sve sami pravi i pažljivo odabrani citati iz obavezne filmske lektire: glasna muzička podloga kao u klasičnim avanturističkim epopejama Davida Leana, igrarije sa prirodnim svetlom kao da su prepisane iz Kubrickovog Barryja Lyndona (sa kojim The Lost City of Z deli i tvrdoglavo odbijanje preporuka filmske dramaturgije), a obilato se citiraju Herzogov južnoamerički opus i Coppolino remek-delo Apocalypse Now, jer ipak smo makar delom na reci i prete nam opasnosti sa svih strana, od pirana, preko kopnenog zverinja do divljaka spremnih da uljeze zaspu strelama.
Međutim, to nije tajna uspeha The Lost City of Z. James Gray ne samo da je vešt zanatlija, nego je i vrlo lukav autor sposoban da nas uverava kako gledamo nešto posve obično i ponovljivo, jednostavno, plitko, možda čak i banalno, a to ne može biti dalje od istine ako malo razmislimo. The Lost City of Z je izrazito slojevit film u čijim se drugim i trećim planovima svašta dešava i koji pokreće i razrađuje pametne teme i ostavlja gledaoce da o njima još dugo razmišljaju.

Valjalo bi, naravno, reći koju i o nedostacima filma. Prvo i osnovno, predug je, što je posledica i toga što nikako da uopšte počne (cela uvodna priča u Irskoj u suštini daje veoma šturu sliku lika i njegovog prirodnog okruženja) i toga što, jednom kad počne, svako malo naleti na veću ili manju digresiju. U tom smislu, ona epizoda iz Prvog svetskog rata je skoro nepotrebna i predugo traje sa relativno slabom “naplatom” na kraju.

To, međutim, nije razlog da preskočite ovu filmsku poslasticu itekako vrednu gledanja. Ne samo da je The Lost City of Z pažljivo urađen film na većini nivoa, već je i jedan od onih koji će vam se urezati u pamćenje. Još važnije, ovo je jedan od filmova o čijim ćete idejama još dugo razmišljati.

Final Portrait

0
0
2017.
scenario i režija: Stanley Tucci (prema memoarskoj knjizi Jamesa Lorda)
uloge: Geoffrey Rush, Armie Hammer, Clémence Poésy, Sylvie Testud, Tony Shalhoub

Ima neke iritantne šprance u filmovima o poznatim umetnicima, biografskim ili kompletno fiktivnim. U najkraćim crtama, radi se tu o umetniku kakvog ga vidi običan čovek, a ta slika je uvek ista. Dotični umetnik je gotovo uvek egocentrik uveren u sopstvenu genijalnost, ponekad kompulsivno-opsesivan, ponekad patološki neuredan, ponekad asketski nastrojen, ponekad hedonista, često neveran, ali uvek neumeren i nadasve težak čovek. Naravno, stereotipi postoje zato što su u solidnom procentu tačni, ali pitanje svih pitanja je po kojim osnovama se smatraju filmski scenaristi i reditelji da bliži običnim ljudima nego generičkim umetnicima, malim ili velikim, da bi govorili takvu priču. Šta oni uopšte znaju o velikim umetnicima, a šta o običnim ljudima?


Final Portrait, novi rediteljski izlet slavnog glumca Stanleya Tuccija pada upravo na tom testu autentičnosti. Ma koliko se Tucci trudio da uhvati esenciju slikara i skulptora Alberta Giacomettija, i ma kakvu pomoć u tome imao od strane svog glavnog glumca, uvek dobrog, a često briljantnog Geoffreya Rusha, Final Portraitje samo još jedan film o rastresenom umetniku u krizi inspiracije i njegovom modelu koji ga jedini razume.
Odmak od potpune generičnosti ipak postoji, Giacometti se ipak ne zaljubljuje u najnoviju figuru koja mu pozira. To je već napravio sa ženom (Testud), bivšom muzom od koje se ohladio, i sa prostitutkom (Poésy), novom muzom u koju se zaljubio, koja ga nagoni na gluposti i čiji svaki hir prati i finansira. Ne, novi model je prijatelj, američki umetnički kritičar James Lord (Hammer), neko ko bi mogao “posuditi uho” brbljivom umetniku, zaista ga razumeti i pomoći mu.

Njihov odnos teče po dobro poznatoj mustri: slikar pozove, kritičar se odazove, a poziranje od nekoliko sati se oduži na više od nekoliko dana. U međuvremenu, dok kritičar gubi novac pomerajući svoj let kući, on slikara upoznaje ne samo kao umetnika, nego i kao čoveka, njegove rituale, njegovu naprasitost, njegovu tužnu, prevarenu ženu, njegovu plitku novu “muzu”, njegov atelje, njegove tračeve o savremenicima (Picasso i Matisse su mete Giacomettijevih otrovnih strelica) i njegovog brata Diega (Shalhoub), takođe umetnika, ali ne dovoljno poznatog ili dobrog da Albertu ne bi bio pomoćnik koji dosta često služi kao glas zdravog razuma i fine ironije sa distance.

 Naravoučenije cele priče, oprostite za spoiler, ali film ne vredi više od toga i usput je nastao prema poznatoj memoarskoj knjizi, je da umetničko delo nikada nije završeno, samo se rad na njemu prekida. Kamo sreće da se Tucci toga nije držao u slučaju svog filma! Mogao je ili saseći sve u korenu, pa preći na nešto drugo i inspirativnije, ili makar ispolirati film do kraja ili makar do neke razumne mere. Što u prevodu znači da londonsko zadnje dvorište može igrati ono pariško bez problema, da će trik možda upaliti sa nekim ne-turističkim ulicama u pozadini, ali da engleska i francuska groblja nisu slična, kao uostalom ni engleski i francuski parkovi, pa bi neke scene zaista valjalo snimiti u Parizu, makar kao 2nd Unit. I ne, turističko-francuski soundtrack nije dovoljan da zamaskira činjenicu da je film sniman u studiju i na lokacijama u Londonu.
Ono što posebno bode oči je razlika u kvalitetu glumačkih ostvarenja. Rush je, očekivano, sjajan i Giacomettija skida do u dlaku (smela, ali istinita tvrdnja sa onom kosom i svime). Shalhoub ima obilje komičarskog dara i to ovde pokazuje na predivno diskretan način, dok Sylvie Testud igra ranjenu želju ne kao glumački standard, već kao prilično stvarnu osobu prema kojoj možemo osećati sažaljenje. Armie Hammer ne briljira, možda zato što nema dovoljno prostora ili zato što mu tako statična uloga slušaoca koji trpi pizdarije ne odgovara, a Clémence Poésy je potpuno van ikakve harmonije sa ostalima, afektira i pokušava da privuče pažnju na sebe.

 Ako je za nekakvu utehu, Stanley Tucci nije baš potpuno zalutao u režiju. On još uvek zna da odrežira scenu ili da složi montažnu sekvencu koja ima i ritma i smisla. Problem je u tome što u ovoj priči sa velikom sigurnošću možemo pretpostaviti kakva je i koja je sledeća scena nakon te dobre. Za standarde filma posle nedeljnog ručka, Final Portrait je sasvim u redu. Za standarde glavnog programa na jednom od top 3 festivala, ipak nije.

White Girl

0
0
2016.
scenario i režija: Elizabeth Wood
uloge: Morgan Saylor, Brian Marc, Justin Bartha, Chris Noth, India Menuez, Adrien Martinez

White Girl je jedna od onih klasičnih “plašilica” na temu gudre, alkohola i promiskuiteta (cinici bi tu dodali i mešanje među rasama i klasama, ne bih o tome jer nisam u glavi autorice Elizabeth Wood, pa ne znam je li “casual” rasizam i klasizam u filmu nameran ili je samo zgodan i prigodan). To je jedan od onih filmova u kojima se naslovna junakinja, ovde je studentica druge godine faksa i zove se Leah (Saylor), doseli sa prijateljicom / devojkom (Menuez) u raspali kraj New Yorka kao avangarda hipsterske džentrifikacije, tamo se u potrazi za drogom spetlja sa dilerom Blueom (Marc), pa se u njega zaljubi, pa je u problemu kada ovaj padne u ćorku, pa mora da se snalazi za lovu za advokata (Noth), a sve vreme je našmrkana i luda i na žurci sa svojim hipsterskim šefom (Bartha) i gubi pare i juri je dilerov gazda (Martinez). E, da, i seksa ima kao u priči, ceo fazon, prcanje, pušenje, sise, pičke, dupeta, ponekad sa razlogom, ponekad samo da bi nas skandaliziralo ili nam privuklo pažnju.

Film, dakle, ima svoje adute na različitim stranama i pritom je zanatski prilično fino urađen. Lepo izgleda, nudi pogled u realnost newyorškog narko-podzemlja, drži pažnju, čak nabrijava napetost pumpajućom muzikom. Kao bonus tu je i ponešto visprenih uvida u razlike u dilerskim tarifama i zakonskom tretmanu između najčešće obojenog full-time uličnog ološa i onog možda opasnijeg, naizgled uglađenijeg, belog vikend-ološa, kao i neapologetski stav prema glavnoj junakinji za koju autorica kaže (i verovatno laže) da ju je sastavila iz svojih studentskih iskustava.

Neki kritičar, rekao bih čak kritičarka, zamerio/la je filmu da glavnu junakinju tretira tako kao da je sama kriva za ono što ju je zadesilo. Neki drugi je autorici zamerio mizoginiju, što je možda ipak malo preterano. Dotične osobe su samo delimično u pravu i to samo iz razloga što se od nas očekuje da pratimo i navijamo za osobu koja je toliko glupa i lakomislena da prosto ne zaslužuje da se izvuče. Ton filma ide u prilog tome, a i gluma Morgan Saylor je usmerena na izazivanje emocija kod gledalaca. To sve pali samo donekle, jer nas ipak ne uvlači toliko da bismo potpuno isključili racio koji nam govori da je Leah ipak uglavnom sama kriva što zbog svog izbora društva (premda je imala sreću da je Blue romantičan i u suštini dobar mladi čovek kojeg bezizlazna životna pozicija okreće u smeru u kojem ga pokreće), a još više zbog lakomislenosti (valjda to nekako ide sa milenijalcima) i neumerenosti u drogi i piću.


Sve u svemu, igrajući na šok efekat filmova kakvi su se snimali 90-ih (Kids mi nekako prvi pada na pamet, ali ima tu svega i svačega), White Girl ne uspeva da dostigne i prestigne svoje uzore. Ovo je primer filma koji ceo vrišti da govori nešto važno, ali to “važno” smo već savladali, pa ta pompa koju proizvodi postiže kontra-efekat. Neko će slične stvari zameriti naslovu American Honey Andree Arnold, ali reč je o mnogo konciznijem i uspelijem filmu koji kroz nesimpatične likove sa ili bez šansi sondira kompletno američko društvo. Logikom rock koncerata, White Girl može biti samo predgrupa i to ne ona koja će ukrasti šou, bez obzira na gudriranje i karanje.

Burn Country

0
0
2016.
režija: Ian Olds
scenario: Ian Olds, Paul Felten
uloge: Dominic Rains, Melissa Leo, James Franco, Rachel Brosnahan, Thomas Jay Ryan, James Oliver Wheatley

Ponekad baš intenzivno navijam za neki film i iz sveg srca želim da bude dobar ili makar da mi se svidi. Uglavnom jer ga smatram potencijalno važnim. U tom smislu, priča o novinaru izbeglom iz Afganistana koji u naizgled mirnom, ruralnom kalifornijskom gradiću otkrije monstruozne kriminalne radnje ispod površine obećava mnogo toga. Uostalom, spoj socijalne drame i “backwoods noira” nije čudna kombinacija, za početak eto ga Winter’s Bone, jedan od najboljih filmova trenutne dekade. Sa žaljenjem moram prijaviti da me je Burn Country, igrani prvenac autora zapaženih dokumentaraca Iana Oldsa, razočarao.

Prvo i osnovno, Olds u svom igranom prvencu ne uspeva ni da uhvati neki konzistentan ton. Na početku imamo socijalnu dramu na tragu zapažanja da nekome ko dolazi iz društva opsednutog čašću kao što je protagonista Osman (Rains) ljigavština ispod površine pristojnosti može biti jednako traumatična kao što je njegovom američkom prijatelju, novinaru (Wheatley) za kojeg je radio kao “fixer”, odnosno “katica za sve”, to ratom pocepani Afganistan gde se konstantno nalazi između čekića i nakovnja, odnosno vazdušnih udara i talibanskih napada. Međutim, ta se socijalna drama trapavo i skoro uvredljivo meša sa komedijom apsurda u kojoj se došljak divi oslobođenosti loše, pseudo-avangardne pozorišne predstave i na prečac se sprijateljuje sa likom kojem na čelu ne piše samo “budala”, nego i “nevolja” (Franco). Kao dodatak tome imamo i “cocktease” ljubavnu priču sa “umetnicom” (Brosnahan) i egzistencijalnu dramu oličenu u dugim kadrovima blejanja u prazno, odnosno u more i nebo u sivo-zimskim tonovima. Stvar se ne popravlja ni kad sve skrene u smeru trilera i misterije koji opet izgledaju kao da su drpljeni direktno iz žvrljotina Cormaca McCarthyja koje je pisac odbacio.

Problem sa tim je apsolutna nemogućnost da se uspostavi i ispostavi, a kamo li obradi, neka važna tema. Važnih tema ima i Olds ih podigrava, ali nikad se ne dižu na nivo iznad bazične ideje. A u toj bujici ideja, ne mogu se oteti dojmu da bi film bolje izgledao kada bi ih polako i dosledno razvijao, verovatno u formi jednosezonske televizijske serije jer milje naprosto ima taj šmek. Ovako, sa svojih 100 i kusur minuta trajanja, Burn Country izgleda kao nevešto sklepan film iz nekog obimnijeg materijala.

Razlog tome može biti Oldsovo dokumentarističko poreklo i za tu branšu tipičan način rada da se uvek snimi više materijala nego što ga se može upotrebiti, ali to nije jedini razlog. Znajući Oldsov “background” u svojstvu montažera na igranim filmovima, te za koga je i na čemu radio (bili su to oni ludački pokušaji Jamesa Franca da ponudi novo čitanje američkih literarnih klasika), za posumnjati je da mu se jedan od glumaca (koji je, uzgrad budi rečeno, potpuno fulao svoj lik i zapravo više nosio periku i pokušavao da isfura ekscentričnost) umešao i u priču i u režiju. Burn Country se stoga može posmatrati kao još jedan neuspeli film iz opusa hiperaktivnog, ali limitirano talentiranog Jamesa Franca.


Opet, nije sve za baciti, niti bi Olds morao da po svaku cenu batali igrane filmove. Melissa Leo je, recimo, očekivano sjajna u svom tipičnom spoju čvrstine i mekane čovečnosti kao Osmanova stanodavka, majka njegovog najboljeg prijatelja i najiskusnija policajka u kraju. Takođe, vizuelni identitet koji deluje kao spoj dokumentarca sa lica mesta, američkog nezavisnog igranog filma i evropskog arthouse filma na socijalnu temu je potpuno uspeo sa svojim prirodnim bojama, kamerom iz ruke i čestim snimanjem preko ramena likova. Pa ni teme koje Olds kroz Burn Country nisu trivijalne, samo su inflatorne i nerazvijene. Da je bilo sreće, ovo bi bio bolji film.

Rules Don’t Apply

0
0
2016.
režija: Warren Beatty
scenario: Warren Beatty, Bo Goldman
uloge: Warren Beatty, Alden Ehrenreich, Lily Collins, Matthew Broderick, Martin Sheen, Candice Bergen, Annette Bening, Paul Sorvino, Alec Baldwin, Taissa Farmiga, Ed Harris, Steve Coogan, Haley Bennett

Ponekad imam problem da uopšte zauzmem stav o nekom delu. Recimo kada njegov meandrirajući sadržaj i ne baš briljantan kvalitet izrade stoje u oprečnom odnosu sa okolnostima i sa ljudima koji su ga napravili, a za koje gajim neizmerno poštovanje. Film Rules Don’t Applymi se nije svideo, čak ga smatram izuzetno aljkavim, ali imam apsolutno razumevanje Warrenna Beattyja i za sve ono što je kao glumac, producent i reditelj postigao, a to je mnogo: rizikujući svoj novac i ugled je pokrenuo Novi Hollywood sa Bonnie & Clyde, da bi na njegovom kraju sa Redsproducentsko-političkoj konzervativnoj rekonkvisti pokazao srednji prst i demonstrirao da se “TV liberali” neće povući bez borbe. Zapravo, bilo bi najlakše Rules Don’t Apply otpisati kao staračku taštinu svojstvenu za testamentarna dela, ali ni to ne bi bila istina, jer je ipak reč o projektu u koji je Beatty uložio svoju strast, energiju i nemalu količinu vremena.

U pitanju je, da tako kažem, fikcionalizirana biografija Howarda Hughesa, magnata, naslednika velikog novca, legendarnog filmaša i pionira moderne avijacije kasnijim generacijama najpoznatijeg po svojoj ekscentričnosti i incidentima poput višegodišnjeg neizlaženja iz kino-sobe, nepojavljivanja u javnosti, opsesije određenom vrstom sladoleda i serijskim kršenjem ugovora sa poslovnim partnerima. Beattyjev film pokriva period kraja 50-ih i početka 60-ih godina, pun je namernih istorijskih grešaka od kojih je najveća potpuno izmišljeni centralni ljubavni trougao koji uključuje sada već skoro potpuno poludelog Hughesa (Beatty), njegovog vozača i saradnika Franka Forbesa (Ehrenreich) i jednu od Hughesovih (odnosno RKO-ovih) glumica na ugovoru, Marlu Mabrey (Collins). Uostalom, film i počinje verovatno lažnim Hughesovim citatom kako ne treba proveravati zanimljive činjenice. (Citat bi za moj ukus više pasao Hunteru S. Thompsonu, pioniru “gonzo” novinarstva, ali nije nezamislivo da bi ludi Hughes izgovorio tako nešto.)

Paradoksalno, Hughesovo ludilo i ekscentričnost su efikasniji u prvoj trećini filma dok ga i ne vidimo na ekranu, pa možemo svašta projecirati u tom smeru. Jednom kada se Hughes pojavi, magija se gubi. Beatty ga igra savršeno, pisao ga je mesnato za sebe i jasno je da iz prve ruke zna brojne anegdote iz onovremenog Hollywooda, ali kakav je u konačnici taj skriveni ludi genije kad nam je tu pred očima.

Čini se da Beatty nije imao pojma šta bi sa filmom, osim da odigra svoju možda poslednju sjajnu ulogu (bez obzira što su se istim čovekom na delimično sličan način bavili Martin Scorsese kao reditelj i Leonardo DiCaprio kao glumac) pa je u njega natrpao sve što se i inače vezuje za autorov lik i delo. Ima tu i takmičenja u nadvikivanju među likovima koji su uglavnom sama sebi svrha, i natruha političke provokacije i satire hollywoodskog solipsizma već viđene u filmu Shampoo Halla Ashbyja za koji je Beatty napisao scenario i u njemu odigrao glavnu ulogu i koječega drugog.


Na koncu, ma koliko bizaran i neujednačen bio, Rules Don’t Applynije nijednog trenutka dosadan film. Nije to zbog Beattyjeve režije, koja je u suštini šablonska i dosadnjikava (ako se izuzmu filteri na kamerama koji simuliraju onovremenu fotografiju), nego zbog impozantne liste glumaca u sporednim i epizodnim ulogama. Neki od tih ljudi su možda u svojoj glumačkoj karijeri imali i više uloga nego Beatty, ali su svejedno ispoštovali njegovu veličinu i njegovu viziju. Jedna od najznačajnijih hollywoodskih ličnosti ikada ima prava na kiks, pa čak i kad snima film o još jednoj od najznačajnijih hollywoodskih ličnosti ikada.

The Shack

0
0
Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovdea  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.


 U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo još jednog trenda u filmskoj industriji. Filmska godina isparcelirana je na različite sezone u kojima Hollywood pažljivo plasira točno određeni tip filma imajući u fokusu maksimum profita. Tako se potencijalno najveći “blockbusteri” plasiraju ljeti, “oscarovski” filmovi u poznu jesen, restlovi i filmovi sa Markom Wahlbergom u siječnju, a romantične komedije oko Valentinova. Čini se da je i posljednja za sve slobodna sezona, proljetna, dobila svoj željeni tip filma – obiteljsku dramu sa fantazijskim i religijskim pod-tonovima. Nije ni to tek tako, imajmo u vidu Uskrs kao blagdan koji nam kuca na vrata, kao i kroz povijest jedva sakupljenu kolekciju uskršnjih filmova. “Inspirativne” religiozne drame su možda rješenje za probleme kako kalendara filmske industrije, tako i kulture praznovanja. Takvih filmova bilo je i ranije, ali je njihov medij primarno bila televizija, i to kabelski kanali, što je impliciralo njihov budžet, produkcijske vrijednosti, pa i sastav glumačke postave. Zato vjerojatno nisu bili na radaru filmske publike i kritike, osim one striktno religiozne. Međutim, sa zapanjujućim financijskim uspjesima filmova Heaven is for Real (2014) i Miracles from Heaven (2016), uprkos uglavnom vrlo negativnim kritikama, bilo je pitanje godine kada će Hollywood pronaći svoj novi zlatni rudnik. Spomenuti filmovi su, istini za volju, većinu svoje zarade ostvarili na specijalnim, crkvenim projekcijama, a ne u kinu, ali privući takvu po pravilu zahvalnu publiku sačinjenu od roditelja i djece različitih uzrasta sa neutaživim željama za kokicama i gaziranim pićima nije predstavljao veliki izazov za hollywoodske magove filmske promidžbe.
Producenti u slučaju Kolibe nisu ništa prepuštali slučaju: kao izvorni materijal poslužio je istoimeni književni “bestseller” Williama P. Younga prodan u više desetaka milijuna primjeraka, okupljen je scenaristički tim u kojem je bilo mjesta za veterana Jona Fusca, za debitanta Andrewa Lanhama, kao i za autora vrlo zapaženog neovisnog filma Short Term 12 (2012) Destina Daniela Crettona, a režija je povjerena Britancu Stuartu Hazeldineu, autoru zanimljivog Ispita (2008). Snimano je u Kanadi, u Britanskoj Kolumbiji koja se već etablirala kao zgodna alternativa za američke lokacije. I glumci u nosećim ulogama dolaze iz relativno visokih ešalona. Koliba u svakom slučaju izgleda kao profesionalno urađen film.
 Mack Phillips kojeg igra Sam Worthington, pristojan čovjek, dobar kršćanin i otac, vodi sa svojom obitelji bogougodan život sve dok njegova najmlađa kćerka Missy ne bude oteta i kasnije ubijena od strane serijskog ubojice. Sve se odigralo u naslovnoj kolibi u planinama i Mack se od tada promijenio u odnosu sa suprugom i preostalo dvoje djece, ali je izgubio i vjeru u Boga. Sve dok mu se jednog dana u poštanskom sandučiću ne ukaže poruka od nekoga potpisanog sa “Papa” (odnosno, Tata, kako njegovi ukućani zovu Boga) da se pojavi u istoj toj kolibi. Ispostavlja se da ga Bog tamo uistinu čeka, i to u formi cijelog Svetog Trojstva, doduše ne onako kako ga se obično predstavlja. Umjesto Oca imamo Majku (igra ju Octavia Spencer), Sin je relaksirani stolar bliskoistočnih crta lica (Avraham Aviv Alush), a Sveti Duh je energična Japanka (Sumire Matsubara). Svi će mu oni, ali i još neki pojavni oblici Boga, pomoći da se pomiri sam sa sobom prije nego li se vrati Tvorcu.
Poigravanje sa predstavljanjem Svetog Trojstva nije ništa novo, a ovdje se čak ne može ni nazvati radikalnim. Ipak, kada je riječ o Ocu, odnosno Majci, upravo će to poigravanje sa uobičajenom zamisli dovesti do prilično uspjelog humornog momenta, dok će se po pitanju Sina podići kontroverze bez obzira što ga i Biblija opisuje na taj način. Spiritualnost Svetog Duha ne odlazi dalje od dobro poznatog “New Age”-a, i to je možda čak i najveći problem Kolibe. I pored svoje tematike, taj film nije i ne može biti religijsko iskustvo, već prilično sigurna konfekcija.
Na planu priče i njenog vođenja, Koliba djeluje kao apsolutni nered. U formatu od preko dva sata svakako je preduga i prespora bez ikakvog opravdanja, a događaji se redaju gotovo slučajno i bez odgovarajućih dinamičkih akcenata, pa je film u konačnici i dosadan. Ne samo da spiritualno putovanje nema dovoljno težine, nego se nigdje nakon samog početka ne bavi junakovom ne baš svijetlom prošlošću, a koju ni Otac/Majka, ni Sin, a ni Sveti Duh ne bi tek tako ostavili po strani, pa se postavlja pitanje zašto se uopće pominje patricid na početku. I potencijalno zanimljiv pod-zaplet sa serijskim ubojicom biva vrlo brzo napušten i ne razvija se dalje. Također, ni narator nije naročito potreban i svrsishodan, a činjenica da je sveznajući, te da zna ono što će Mack tek otkriti, u solidnoj se mjeri kosi sa zdravom logikom.
Iako se scenaristima mora odati priznanje za balans između elementarne duhovitosti i poštovanja prema religijskim autoritetima u pisanju dijaloga, te za hrabrost da se uopće nečeg takvog late, mora im se zamjeriti vrlo slaba karakterizacija likova, božanskih i ljudskih, koji svi ostaju u najboljem slučaju dvodimenzinalni, funkcionalni eventualno u kontekstu filma i nezamislivi izvan njega. To će svoj danak uzeti i na glumačkim ostvarenjima, a jedino će Octavia Spencer svojem liku dodati malo improvizacijskog štiha. Kolibaće tako ispuniti svoje financijske ciljeve, kao što već je, a o umjetničkim, ako ih je i bilo, ne vrijedi ni govoriti.

A Film a Week - Frantz

0
0
Either you love or hate François Ozon’s work. It is that simple. His tricks and quirks can be considered either completely brilliant or totally gimmicky. And he loves them, oh so much. I am a huge fan, just for the record.

In my book, In the House is one of the most effective takes on meta-media, written and filmed. Young and Beautiful was really beautiful in its lyricism and the lack of bourgeois morality. And A New Friend was an outlandish fun worthy of mid-90’s Almodovar. There is no need to go through the earlier works, some of them were and still are great pieces of cinema, and every single one of them was fresh, fun to watch and vibrant.

So what should I, the fan, think when I bump into Ozon’s latest film, Frantz, a normal, toned-down anti-war drama set in Germany and France in the aftermath of WWI and filmed mostly in black and white which amplifies the effect of death and destruction? On top of that, it is a louse remake of one of the Ernst Lubitsch’slesser-known films, Broken Lullaby, which was based on Maurice Rostand’s play that hit its time pretty well, but feels dated from the nowadays perspective. Has Ozonbecome a predictable film-maker? Is he going safe? Does he need a break after the tempo of almost a film a year?

Not at all, my dear friends. Sure, Frantz is the least Ozon film ever, but the “bookishness” of the whole thing is just the first impression. Ozon takes some clues from Michael Haneke’sThe White Ribbon, mostly visual and atmosphere-wise, but is still quirky in his own way. For instance, the use of color sequences for dreams and memories might seem pedestrian at first, but it gets the whole new meaning when it is expanded to every genuinely pleasant moment in unpleasant times.

The story starts in 1919, in a small German town, with Anna (Paula Beer in her first major role) visiting her dead fiancé's grave (the title character played by Anton von Lucke in flashbacks) and finding out that someone else has left the flowers there. A Frenchman! When asked, Adrien (Pierre Niney of Yves Saint Laurent) introduces himself as Frantz’s friend from before the war, from his life in Paris. It turns out that Frantz was a francophile and a pacifist, so, after initial hesitations, his family accepts Adrien and welcomes him at their home, much to the disapproval of their fellow neighbours. But Adrien still feels awkward and after a big revelation (not to be spoiled by me, but it is not that unpredictable), goes back to Paris, leaving his German friends confused and Anna half-way in love with him.

It is convenient that both of the main characters speak both of the languages, so the story keeps shifting perspectives. The problem with the revelation is that it opens several huge plot-holes, but that is the problem Ozon inherited from the source material, which he tried to muffle with mood, atmosphere and focus on actors. Paula Beer is pretty expressive and compelling as Anna, but Pierre Niney seems to have more chemistry in the flashback scenes than in ones with Anna. Partially, it is the matter of the character and the fact that he is a war veteran, but Niney sometimes overplays the scared and awkward card.

And then comes Ozon with his trick. This is just a half of the film, but most of the Rostand’s play and Lubitsch’sversion. What comes next is Ozon’s original work: Anna goes to Paris trying to find Adrien. And it works on an universal level, pairing the despair of the defeated side with the arrogant nationalism of the triumphant one, reducing the people, the living and the dead, to objects. In a world like that, there were no chance for friendship between the people and the nations and triumphalism on one side and humiliation on the other lead the way to another, much bloodier and more monstrous war.


Strangely, Ozon’s take on post-WWI melodrama feels more timely than ever thanks to his interventions and the recent development of events in Europe. It is Sunday. The second round of elections takes place in France, the key state for the idea of Europe united. The wars between the nations of Europe might seem to be over now, but history has a cynical habit of repeating itself to the ones who are quick to forget it.

El bar / The Bar

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
režija: Alex de la Iglesia
scenario: Jose Guerricaechevaria, Alex de la Iglesia
uloge: Mario Casas, Blanca Suarez, Carmen Machi, Jaime Ordonez, Terele Pavez, Alejandro Awada, Jose Sacristan, Secun de la Rosa, Joaquin Climent

Sunčano madridsko jutro. Užurbani, gužvoviti trg. Devojka manekenskog izgleda (Suarez) razgovara preko mobitela o neuspešnom sastanku od prošle noći. Starija gospođa (Machi) uzima voće na veresiju od pijačnog prodavca. Beskućnik (Ordonez) izgovara nepovezane religijske sintagme i svađa se urlajući. Svi oni ulaze u obližnji bar.

Barom suvereno gospodari vlasnica (Pavez) uz pomoć svog šeprtljavog radnika (Awada). Gosti piju jutarnje kafe ili jedu sendviče. Jedan od njih je bradati hipster (Casas) za kompjuterom. Tu su i dvojica sredovečnih muškaraca koji na prvi pogled izgledaju poslovno, ali jednako tako mogu biti i policajci i kriminalci i špijuni. Neko se zaključao u toalet sa aktovkom. Devojka šarmira radnika da joj iskopa punjač za iPhone, starija gospođa seda za kockarski automat, a beskućnik dobija besplatno piće samo da se skloni sa strane, ne bulazni i ne tera goste.

Jedan od gostiju izlazi i biva ustreljen ispred samih vrata. Trg se prazni. Drugi čovek izlazi da mu pomogne i on isto tako biva ustreljen. Je li reč o terorističkom napadu? Poludelom snajperisti? Ili pucnji dolaze iz našeg naslovnog, bezimenog bara? Ima li to veze sa čovekom u toaletu i misterioznim sadržajem njegove aktovke? Ubrzo celo okruženje biva odsečeno. Vesti na televiziji prvo kasne, onda postaju nejasne i na kraju lažne i manipulativne. Hoće li se bar i njegovi gosti naći pod napadom vanjske sile ili će im glave doći unutrašnja trvenja?

Dobrodošli u magični filmski svet Alexa de la Iglesije, onaj koji sa jedne strane nudi čistu žanrovsku zabavu na liniji napetog trilera preživljavanja i horora groze više nego jeze, a sa druge kontekst savremene Španjolske i Evrope pod stalnom pretnjom ekstremističkog terorizma koji može voditi u državni teror. Dok žanrovska mehanika jednostavno radi zbog širokim potezima skiciranih tipskih likova na koje smo navikli iz pera autora i njegovog stalnog ko-scenariste, jednostavne psihologije i napetog tempa, ona je samo obloga zbog koje ćemo bez problema progutati film. U nekim od prethodnih filmova, na primer Las brujas de Zugarramurdi (2013), de la Iglesia je uspeo zabrljati mehaniku, razvući film i okrenuti ga američkim žanrovskim šablonima u suštini neprimenjivim u kontekstu koji je autor postavio. Ovde to nije slučaj, El bar je brzopotezan film koji se gleda u dahu i koji tempom vešto prikriva tipskost i skiciranost glede likova i situacija.


Dosta više materijala za raspravu ima kontekst i tu de la Iglesia ima sreće u sveopštoj nesreći današnjeg vremena da upravo njega savršeno pogađa. U vreme “alternativnih činjenica” religiozni alko-beskućnici možda deluju kao proroci nove apokalipse. U vreme posle Charlie Hebdoa i Batlacana u Parizu, te kamiona-bombe u Berlinu (gde je El bar imao svetsku premijeru), terorizam postaje i ostaje misao negde u dubini malog mozga i razlog za strah iz dana u dan. Autor će tu pokušati ubrati i lake komičarske poene poigravajući se sa konceptima bradatog hipstera i bradatog Arapina u glavama sluđenih sredovečnih ljudi i to će imati nešto za de la Iglesiju očekivanog, infantilno smešnog efekta. A i za preživljavanje imamo ključ: dok ide – svi zajedno, a kasnije – svako za sebe.

Without Name

0
0
2016
režija: Lorcan Finnegan
scenario: Garret Shanley
uloge: Alan McKenna, Niamh Algar, James Browne

Znamo već, priroda je nemilosrdna barem onoliko koliko je fascinantna. Ako poštujete njenu moć i integritet, neće vam biti ništa. Ali čim precenite svoje mogućnosti, gotovi ste. Pentranje na planinu se nemali broj puta završi katastrofom, u moru se možete udaviti, u šumi zalutati. Nije tu stvar samo fizičke štete, priroda se može poigrati i sa našom psihom. Čak sam uveren da će pre nestati čovek kao takav nego što će uništiti nešto tako moćno i sveprožimajuće.

No dobro, to su već neke filozofske teme kojima se, doduše, bavi Lorcan Finnegan u svom dugometražnom debiju Without Name. Odnos čoveka i prirode se posmatra iz perspektive geometra (ili se to kaže geodet) Erica (McKenna), i inače nestabilnog lika koji beži od svoje familije i osamljuje se na terenu. U naslovnu bezimenu šumu ga dovodi posao premeravanja za račun korporacije namerene da pokrene komercijalnu eksploataciju na inače zaštićenom prostoru.

Drugi razlog zbog kojeg Eric voli terenski rad je njegova pomoćnica, studentkinja Olivia (Algar) na koju će se možda preko dana drkati na poslu zbog njenog nedostatka entuzijazma i discipline, ali će je zato noću „premeravati” više nego bilo koju parcelu. A kada se u miks ubaci knjiga poludelog „druida” o drveću koje komunicira sa nama i mnogo droge koje će dofurati hipik Gus (Browne) koji je parkirao svoju kamp-prikolicu u šumi, stvari brzo odlaze k vragu.

I fino, simpatično je to, ne gnjavi sa ekspozicijom, vizuelno je atraktivno, sa puno lepih kadrova i oštrih šokova i svetlosnih efekata zbog kojih film dolazi sa pomalo „cocktease” upozorenjem da se ne preporučuje gledaocima koji pate od epilepsije. Recimo to ovako, imajte A Field in England kao referencu, ali ni izbliza toliko tripa ni u samim šokovima ni u pozadini istih. Ima tu i nešto blesavosti i vickastih momenata i rešenja, a i bezobrazluk u glumi Niamh Algar u velikoj meri popravlja utisak.

Problem leži donekle u liku Erica koji nije dovoljno napisan i kojeg Alan McKenna lovi malo za glavu, malo za rep, uglavnom bez većeg uspeha. Drugi, mnogo opasniji problem je prvo banalizacija koncepta narušavanja prirode koji se ovde svodi na nemaštovitu komercijalizaciju i potpiruje nefokusirani bes prema korporacijama, a onda i njegova promena u jednako banalnom pravcu tipa: „nemojte da se drogirate”. Mislim, nemojte ako baš nećete, a naročito nemojte u šumi jer se možete izgubiti fizički i psihički i nema ko da vam pomogne.


Zapravo, srž problema je što je Without Name u svojoj suštini zapravo kratki film skoro pa na silu izvučen u dugometražni. To i ne treba da čudi, znajući Finneganovu pozadinu upravo u kratkom formatu, za šta je bio i nagrađivan po festivalima. Međutim, transfer s kratke na dugu formu često nije gladak, a može biti vrlo neprijatan ako se tome ne prilagodi i mozak autora.

Return to Montauk

0
0
2017.
režija: Volker Schlöndorff
scenario: Volker Schlöndorff, Colm Toibin (prema noveli Maxa Frischa)
uloge: Stellan Skarsgard, Nina Hoss, Susanne Wolff, Niels Arestrup, Isi Laborde-Edozien

Volker Schlöndorff je godinama oklevao da se vrati Maxu Frischu kao literarnom predlošku, iako su veliki reditelj i veliki pisac bili dobri prijatelji. Da se podsetimo, Schlöndorff je već uradio ekranizaciju Frischovog romana Homo Faber sa filmom Voyager(1990) u kojem je iskoristio glumačke potencijale Sama Sheparda i Barbare Sukowe i svetu otkrio talenat Julie Delpy. Kao što je Homo Faber roman kojem se valja vraćati, tako je i Voyagerfilm vredan više gledanja koji u duhu romana spaja emotivnu, ljubavnu priču sa filozofijom egzistencijalizma.

Sa Return to Montauk, Schlöndorff se našao na potencijalno skliskom terenu, budući da je u pitanju možda i najosobniji Frischov uradak koji pritom nije naročito filmičan, za razliku od većine piščevog opusa. Ideja da se materijal iz novele proširi sa elementima piščeve biografije takođe je rizična, ali za verovati je bilo da filmaš neće na koncu biti neukusan i indiskretan kada je već reč o biografiji njegovog prijatelja. Drugi problem koji se javio je mogućnost igranja na sigurno i oslanjanje na tipične motive u ljubavnoj priči koja je osnova filma. Ipak, Schlöndorff je star autor i svojevrsni zamor je kod njega očekivan.

To se na početku i oseća, izbija iz naracije vezane za “daddy issues” i razmišljanja o dva tipa kardinalnih grešaka u odnosima sa ljubavnim partnerima pisca i protagoniste Maxa Zorna (Skarsgard) za koju se ispostavlja da je poglavlje iz romana koji promovira na američkoj turneji. Takva intervencija nije toliko “spoiler” koliko ponuđeni ključ za tumačenje Zornovog lika, njegovih razmišljanja, poštapalica u promociji (ima spreman govor o tome da čovek nije biljka koja ima fiksne korene koji ponavlja od intervjua do intervjua) i njegovih daljnjih postupaka. Zorn je, naravno, Frischov alter-ego, ali i kliše pisca, ocvalog intelektualca sebičnih težnji i izraženog ega.

Zaplet ljubavne priče je u tome da Zorn upravo u tom trenutku čini drugu kardinalnu grešku sa drugom osobom. Clara (Wolff) je njegova mlađa poslovna i životna partnerka koja ga apsolutno obožava, dok je on odguruje od sebe uporno žaleći za prvom greškom koju je napravio decenijama ranije. Uz intervenciju sablasnog starog bogataša i mecene Waltera (Arestrup), Zorn pokušava da uspostavi kontakt sa svojom bivšom ljubavi, Rebeccom (Hoss), u ono doba naivnom studenticom podložnom zaljubljivanju u stare umetničke i profesorske tipove, a sada odlučnom usamljenicom i korporativnom advokaticom. Kulminacija sledi u naslovnom selu na severnom špicu Long Islanda gde se Max i Rebecca vraćaju ne bi li razrešili stare konflikte i nedoumice.

Dok scenario koji potpisuju reditelj i Colm Toibin, inače prozni pisac i autor predloška za zapaženu romansu Brooklyn, pati od literarne dogme, a dijalozi bolje izgledaju na papiru nego što zvuče iz usta živih likova, film dosta profitira od ispoliranih glumačkih ostvarenja i međusobne hemije u zajedničkim scenama. Stellan Skarsgard svog pisca, profesora i intelektualca igra sa dozom fine, anti-cool ironije, Niels Arestrup ima krajnje preteće prisustvo, Susanne Wolf pokazuje doziranu nežnost i ranjivost kao Clara, a Isi Laborde-Edozien možda fingiranu živahnost i snalažljivost mlade, prekarne generacije. Ipak, od trenutka kada se pojavi, filmom će dominirati Nina Hoss, kao i uvek taktilna i sposobna da se spusti u nesuđene emotivne dubine.


Ono što Schlöndorffu uspeva je polagana promena tona i odbacivanje klišea koji stoje u postavci, što dovodi do efektnog obrata i suptilno plasirane poente. Ovakva iskrenost i nesentimentalnost dosta je retka, naročito u žanru romanse. Važnije od toga, u skladu je sa tonom Frischovog pisanja, i Schlöndorff time dokazuje da je autor koji ne pati od staračkog zamora i na kojeg se može još uvek računati.

XX

0
0
2016.
režija: Jovanka Vučković, Annie Clark, Roxanne Benjamin, Karyn Kusama
scenario: Jovanka Vučković, Jack Ketchum, Annie Clark, Roxanne Benjamin, Karyn Kusama
uloge: Natalie Brown, Jonathan Watton, Peter DaKunha, Peyton Kennedy, Melanie Lynskey, Sheila Vand, Lindsay Burdge, Casey Adams, Breeda Wool, Angela Trimbur, Morgan Katz, Christina Kirk, Kyle Allen, Mike Doyle

Omnibus-filmovi i neujednačenost idu ruku pod ruku. Prosto, tako je to, čak i kad je reč o kolekciji kratkih filmova istog autora. Međutim, ova forma je nekako uvek bila popularna u horor-žanru kao gotovo idealna da mlađi autori snime nešto na bazi materijala za čiju realizaciju nisu potrebna velika sredstva, pa da sve to zapakuju i prodaju u paketu, u formi koja će lakše naći svog kupca. Kvalitet omnibusa kao celine često je srazmeran tome koliko je sinergije prisutno među autorima i koliko je gladak spoj između njihovih filmova, a da opet stile bude dovoljno prepoznatljiv za svakog od njih.

Ono što je štos sa XX je podatak da je to prva potpuno ženska horor-kompilacija. Žanr koji je nekada važio za izrazito muški se polako menja, između ostalog i zbog emancipacije i ženskog uticaja koji se probija. Uostalom, treba li ići dalje od The Babadook, A Girl Walks Home Alone at Night i The Invitation da bi se dokazalo da su ženski autori upravo ona sveža krv.

I XXje svež, drugačiji omnibus, iako očekivano neujednačen ne samo kvalitativno nego i tematski. Kao što je i animacija Sofie Carillo koja služi kao poveznica između priča stvar preferencija, tako je i odluka hoće li segmenti biti tematski povezani ili ne. Moj osnovni problem sa konceptom XX je polovičnost u pristupu: tri priče tretiraju ženu u kući / majčinstvo, dok jedna potpuno ispada iz šablona i deluje kao da joj je mesto u nekoj drugoj kompilaciji.

Prva priča koju potpisuje Jovanka Vučković, kanadska autorica sa „bacgroundom” u vizuelnim efektima i publicistici (bila je urednica časopisa Rue Morgue), ujedno je i najsnažnija od kvarteta. U nečemu što liči na epizodu The Twilight Zonezačinjenu sa nešto vrlo mračnog humora, upoznajemo majku (Brown) koja mora da se nosi sa posledicama ignoriranja problema kod kuće. Sin je iz radoznalosti pogledao u neznančevu crvenu kutiju sa božićnim poklonom i prestao da jede. U tome ga je sledila kćerka, a na kraju i otac. Jovanka Vučković nas drži u neizvesnosti po pitanju razloga za takav sled događaja, istovremeno ispitujući modernu familijarnu dinamiku i ulogu majke u savremenom svetu.

Druga priča u režiji Annie Clark (poznatije u svetu muzike i pod umetničkim imenom St. Vincent) punokrvna je campy komedija o zaštitničkom pristupu u materinstvu. Tu se majka (Lynskey) iz petnih žila upinje da sačuva masku normalnosti za rođendansku zabavu svoje kćeri dok istovremeno posprema truplo svog muža, beži od dadilje (Vand) čije je prisustvo dominantnije od njenog i sklanja se od radoznalih pogleda iz komšiluka. Iako potpuni amater u svom poslu, Annie Clark se pokazala kao vispren učenik, a odluka da većinu radnje snima kroz staklo je više nego dobra.

Treća priča koju potpisuje nadolazeća mlada autorica Roxanne Benjamin (Southbound) je ona koja pomalo razara tematski i ini kontinuitet. Umesto materinstva, imamo staru kulturu, a umesto stida, zaštite ili ljubavi – metamorfozu u monstruma. Najkraća od svih, ova priča je u suštini vrlo napeti i profesionalno urađeni „slasher” koji nema izrazite mane osim što se našao gde nije bilo potrebno, odnosno u pogrešnoj kompilaciji.

Konačno, četvrtu priču režirala je najostvarenija i zanatski najverziranija od četiri autorice, Karyn Kusama (The Invitation), pa su i očekivanja od nje bila najviša. Kusama nas je, međutim, „počastila” svojim autorskim misaonim eksperimentom kako bi izgledao „osamnaest godina posle” nastavak kultnog filma Rosemary's Baby. Nošen sjajnom glumom Christine Kirk u ulozi majke i interesno povezan sa autoričinim prethodnim filmom (po liniji opsesije religijskim kultovima), segment se drži iznad vode do samog kraja iako vrlo teško sakriva „trope”, tipskost likova i situacija i „nedokuvanost” u priči. Jednostavno rečeno, od autorice tog renomea smo očekivali i više.


Ali, na kraju krajeva, neujednačenost dolazi sa teritorijom omnibusa, očekivanja sa statusom autora, odnosno autorice. XX je projekat itekako vredan pažnje i dokaz da vreme ženskog horora tek dolazi.

Prevenge

0
0
2016.
scenario i režija: Alice Lowe
uloge: Alice Lowe, Gemma Whelan, Tom Davis, Kate Dickie, Jo Hartley, Kayvan Novak, Dan Renton Skinner

Prevengeje neshvatljiv film bez pogleda u profesionalnu biografiju njegove autorice Alice Lowe, ne samo zbog podatka da je snimanje tempirala prema svojoj trudnoći kako bi do kraja odigrala glavnu ulogu, što ukazuje na to da je ovo jedan veoma osoban projekat. Ovo joj je prvi dugometražni film u svojstvu rediteljice, kao glumica je igrala uglavnom epizodne uloge na filmu i televiziji, imala je karijeru stand-up komičarke, a ključan momenat za nju je ko-autorstvo na scenariju i glavna uloga u Sightseers Bena Wheatleya.

Mislili šta god o uspehu i komunikativnosti ove urnebesno mizantropske horor-komedije, Sightseers je film koji se dugo vremena vozika na jednom štosu, da par lagano čudnih kampera ujedno figurira i kao par serijskih ubica. Iz tog štosa se dalo svašta iščitati o engleskom stanju uma početkom druge dekade našeg milenijuma (sada može biti samo gore), ali je film dobio novu dimenziju prebacujući se na novo polje gotovo filozofske rasprave između metodičnog i nemetodičnog ludila, reda i slobode, morala i impulsa.

Prevengeu suštini figurira kao mentalni nastavak Sightseers: opet je u pitanju film jednog štosa i opet je to mizantropska komedija sa elementima pokolja, ali sa tom razlikom da je Alice Lowe ipak slabiji i manje verzirani autor nego što je to Ben Wheatley, pa stoga i ne može da se digne na neki viši nivo od serije minimalno variranih štoseva, iako to pokušava.

Ovde je reč o trudnoći, uz zez da nerođeno dete svojoj majci Ruth (Lowe) izdaje ubilačke komande. Nije ovo novo čitanje Rosemary's Baby ili nekog filma o sablasnom detetu, premda je film bogat referencama na razne horor-autore, koliko meditacija o surovosti savremenog sveta i nemoći pojedinca da se sa njegovom gadošću pošteno izbori. Kako shvatamo već pri početku, Ruth će roditi siroče, pa zato rešeno i beskrupulozno kreće putem „preventivne osvete” onima koji su za tu situaciju krivi.

I „udica” na koju nas film kači je briljantna, scena se odvija u radnji gde se prodaju egzotične životinje, a ljigavi prodavac (Skinner) uvaljuje trudnici ljigavo-perverzne lajne tipa „želite li pomaziti moju debelu zmiju?” Očekujemo nasilje sa jedne strane, a ono dolazi iz suprotnog pravca, naglo i savršeno tempirano. Ljigavac pada na zemlju, trudnica briše nož, seda na javni prevoz i u svesku crta nešto morbidno dok čuje glasić koji joj kaže „One down!”

Nisu loša ni sledeća dva ubistva, ni njihove slučajno-namerne žrtve, perverzni propali disco-DJ Dan (Davis), jedan od onih „zavodnika” koji spavaju na maminom kauču, te karijeristička frigidna kučka Ella (Dickie) koja joj savetuje da batali tu materinsku priču ako ikada želi da nađe posao. Oba ubistva dolaze sa predivno otrcanim „punchlineom”, što je ovde izvedeno majstorski i sa višestrukim uživanjem Alice Lowe kao glumice i kao autorice. Takođe, umirenije među-scene bilo same Ruth koja meditativno gleda stari krimić na televiziji ili priča sa bebom, kao i rane scene sa bolničkom babicom (Hartley) koja je zasipa frazerskim trudničkim savetima, imaju i više nego pristojnu količinu svojih ludih momenata.

Problem je što je to ujedno i vrhunac filma na svim poljima, tu negde na koti oko pola sata, odnosno trećine trajanja. Prevenge ne ide dalje u pravcu produbljivanja bilo kojeg od podigranih aspekata: trudnoće kao neuračunljivog mentalnog stanja, socijalne isključenosti i ranjivosti, mizoginije... Umesto toga, i dalje se ređaju ubistva, što dovodi do inflatornog efekta, a misterija oko pogibije Ruthinog partnera nikad ne dobija puni zamah i uglavnom deluje bezvezno nakalemljeno.


Moguće je da je ključ problema, makar delimično, u profesionalnoj pozadini autorice Alice Lowe. Ona je sposobna glumica i čini se da je to uzela kao referentnu tačku u pisanju scenarija. Međutim, problem je u logici stand-up komedije kojom se vodi pri izgradnji lika. Mi Ruth vidimo uglavnom u svojoj potpunost i datosti, više kao stand-up rutinu nego kao ljudsko biće ili čak filmski lik čiji razvoj možemo pratiti. Zato se radnja odvija kao niz skečeva čiji se kvalitet čak i ne podiže gradualno. Šteta dobre ideje i zabavne mizantropske podloge.

Billy Lynn’s Long Halftime Walk

0
0
2016.
režija: Ang Lee
scenario: Jean-Cristoph Castelli (prema romanu Bena Fountaina)
uloge: Joe Alwyn, Garrett Hedlund, Vin Diesel, Steve Martin, Chris Tucker, Kristen Stewart, Makenzie Leigh, Ben Platt, Tim Blake Nelson

Počnimo sa tehnikalijama i podacima u brojkama: 120 slika u sekundi (pet puta više od normalnog tempa), 4K rezolucija (dva puta veća od normalne) i 3D. Nazovite me neo-luditom, iako sam daleko od toga, i nostalgičarem, iako to kao pasionirani gledalac nisam, ali po mom mišljenju taj nivo tehničkog cinculiranja retko kad ima smisla i film pretvara u vašar slike i zvuka. Novi film Anga Leeja, Billy Lynn’s Long Halftime Walk, možda jednog dana uđe u enciklopedije kao u nečemu prvi (nazovimo to hiper-realizmom, za sada) i kao prekretnica u kinematografiji, ali do tada to nešto mora da uhvati korene, što teže ide ako je samo sebi smisao.


Ang Lee u poslednje vreme voli da petlja sa tim tehničkim eksperimentima i trendovima, primer za to može biti i The Life of Pi, film koji mu je doneo drugog Oscara za režiju, sa svojim 3D-om i kompjuterskom animacijom, pa čak i žanrovski wuxia film Crouching Tiger, Hidden Dragon (1999) sa svojim kompleksnim kaskaderskim radom i koreografijom. Ali takođe nije na odmet setiti se da je Lee u suštini klasičar u svom pristupu, autor koji voli da klasične priče ispriča na klasičan način. I u srazu između autorovog senzibiliteta i tehničkog siljenja, Billy Lynn’s Long Halftime Walk pada kao žrtva i pored Leejeve iskrene i plemenite namere da tehnički napredak upotrebi kako bi realnije i detaljnije dočarao držanje i osećanja naslovnog junaka u jednom za njega i za naciju vrlo specifičnom trenutku.
(Na stranu koliko će ljudi to uopšte moći videti u formatu u kojem je autor to predvideo, poznajući nivo prikazivačke opreme u velikoj većini svetskih kino-dvorana i kako će im to zapravo izgledati. Film nije blockbuster i tematski je prikladniji za festivale i revije odakle se pušta u normalnom digitalnom formatu, kao i svaki drugi film.)

Naslovni junak (Alwyn) je postao heroj nacije kada se pojavio video njega kako spasava svog narednika (Diesel) u Iraku. To je rezultiralo time da on i ekipa njegovih saboraca dobiju nagradno odsustvo iz borbe i proputuju Amerikom kako bi se kao junaci predstavili naciji i podigli moral kod kuće. Finale njihove turneje biće utakmica američkog fudbala, baš na Dan Zahvalnosti i baš u Dallasu (iz čije je dalje okolice i Billy), gde će se u poluvremenu pojaviti na bini u pozadini nastupa sastava Destiny’s Child.

Godina je 2004, Bush je upravo pobedio Carryja na predsedničkim izborima, Amerikancima očito nije dosta ratovanja, ali prema onima koji su zapravo u rovovima gaje patronizirajući odnos, podržavajući ih na rečima, ali retko na delu i u suštini gradeći neki novi, hibridni nacionalni identitet zasnovan na nacionalizmu i ničim potkrepljenom osećaju posebnosti, začinjen nasiljem, religioznim tlapnjama i mekom “cocktease” pornografijom, te uokviren u kičastu koreografiju. Vojnici će upoznati svoju zemlju, upitati se za šta se bore (jer tu nekih ideala nema, stvar je profesionalizma, preživljavanja, vernosti sistemu i u najboljem slučaju odanosti drugovima) dok im agent (Tucker) koji ih kao mečke voda naokolo pokušava isposlovati ugovor za film sa vlasnikom fudbalskog kluba (Martin). Billy pritom mora u svojoj glavi povezati nekoliko stvari (u suštini, osim utakmice u realnom vremenu, sve ostalo su njegova sećanja iz relativno bliske prošlosti), te shvatiti kako to da je on slavljen na osnovu refleksnog ponašanja najgoreg dana u svom životu.
Kroz interakciju sa drugovima i sa celim spektaklom, kao i sa sestrom (Stewart) kao jedinim politički i humanistički iole osveštenim likom, te sa prigodnom devojkom – navijačicom (Leigh) zaljubljenom u svoju viziju njega kao nacionalnog heroja, polako ćemo uviđati šta se Billyju mota po glavi i šta temeljno ne štima sa američkim angažmanom na Bliskom Istoku. Film ima nekoliko svojih momenata u kojima kapitalizira na sudaru višestrukih realnosti i zaista koristi potencijale glumaca kako bi amplificirao satiru i što vernije preslikao roman. Međutim, prvi i osnovni problem je razlika u dva medija: unutarnja duševna stanja i opservacije o čoveku i društvu se mnogo lakše slikaju rečima, nego filmskim izražajnim sredstvima, pa se čini da je Leejev film u večitom zaostatku za Fountainovim romanom (i to ne samo zbog vremenskog odmaka, premda se 2004. godine i tadašnjih događaja u Ratu protiv terorizma sećamo kroz maglu iz današnje, još složenije perspektive), pa čak i kroz najbitnije poente samo protrčava.

Drugi problem je čisto filmske, odnosno produkcijske prirode. Koliki god bio budžet, on je uvek ograničen. Billy Lynn’s Long Halftime Walk za jedan ozbiljan film namenjen ozbiljnoj publici i lovu na nagrade budžetski stoji skoro impozantno, na cifri od 40 miliona dolara. Pitanje svih pitanja je – kako se to troši? I to nas vraća na tehnikalije s početka teksta koje su “pojele” lavovski deo budžeta. Apsurd u celoj priči je da je ovaj hollywoodski filmski produkt koji, između ostalog, navodno govori o klasnoj segregaciji, zapravo propagator iste jer će autorovu viziju videti samo probrana elita u New Yorku, Los Angelesu i možda još par gradova sveta, dok ćemo mi koji “imamo jeftinija sedišta” gledati običnu verziju (ne bunim se) i sa zaprepaštenjem shvatiti da se štedelo na autorskim pravima i na imitatoricama Destiny’s Child, pa nesrećne statistice koje igraju pevački trio vidimo samo iz daljine ili s leđa kao u lošem vicu. I mi se, kao i naslovni junak, možemo samo pomiriti sa konstatacijom da je nekome dano, a nekome ne.

A Film a Week - Ron Goossens, Low Budget Stuntman

0
0
Those acquainted with the previous works by Steffen (Haars) and Flip (van der Kuil), the filmmaking duo from The Netherlands, know what to expect. Their films are technically polished, well-made, genre-oriented and all-over fun and marked with a special tongue-in-cheek, politically incorrect and taboo-breaking sense of humour which crosses a line or two, sometimes falls flat, but most of the time hits a target dead-on.

Ron Goossens, Low Budget Stuntman (2017), which had its international premiere at the Crossing Europe Film Festival in Linz, is Steffan & Flip’s fourth feature effort, after two New Kids movies Turbo (2010) and Nitro (2011) (as the follow up of the hit TV series) and Bro’s Before Ho’s(2013). It is more plot-driven than both New Kids movies and wilder in the sense of the adolescent humour than their previous films, but it gives us the unique perspective of the contemporary Dutch society. And prepare to have a blast!

The title character, played by Steffen’s brother Tim Haars, is a drunk from Zundert, once known as Van Gogh’s birthplace. Ron Goossens’ attempt to jump over the bridge in his car as a bet goes viral on YouTube, making him an instant celebrity. But his main trouble is at home: his cheating wife is about to leave him unless he proves himself worthy to her by seducing model-turned-actress Bo Maerrten (played by herself).

The only way out seems to be a job offer of a down on his luck agent Berrie (Michiel Romeyn). Not minding to get himself hurt in the process, Ron could become a low-budget stuntman, saving the struggling Dutch film industry lots of money and simultaneously getting his chance with the beautiful Bo. First steps are always hard, but whatever Ron is, he is not a quitter.

Crazy stunts, drunken jokes, shenanigans and the sheer ridiculousness of the whole idea aside, Ron Goossens, Low Budget Stuntmanreally works. It is not about the title character becoming a better man and a starlet proving that she has a personality behind the looks or even about trying to get out of the same old-same old loser milieu and the mentality of constant badgering and casual racial slurs out of the blue. We have seen it all before.

But what Steffen and Flip get spot-on is the modern celebrity culture consisting of YouTube overnight sensations and people famous just for being famous. All the celebrities in the film were played by the actual people who make fun of themselves. And some of the stuff, like the whole Dennie Christian schlager-singer comeback, is simply great. Also, the films within the films are a brilliant, eye-stabbing provocation, dealing with the actual affairs, pedophile scandals and terrorist attacks that shocked the Dutch society.

Yes, the low-brow comedy can be fun and it can be smart and clever, too. Steffen and Flip films are all about that. What we expect is what we get. And we can enjoy it.



Nong Hak / Dearest Sister

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: Mattie Do
scenario: Christopher Larsen
uloge: Amphaiphun Phommapunya, Vilouna Phetmany, Tambert Tuisk, Manivanh Boulom, Yannawoutthi Chanthalugsy

Jedna od divota filmskih festivala i revija je to što nas upoznaju sa nečim što smatramo kompletnom egzotikom. Kada je reč o Slash Film Festivalu čija se asimetrično kraća prva, revijalna polovina upravo završila u Beču („prava stvar” se događa najesen), to su žanrovski filmovi najrazličitijih mogućih pozadina. Na primer, eto nama arthouse horora nastalog u laosko-francusko-estonskoj koprodukciji autorice Mattie Do za koju je internacionalna karijera gotovo izvesna.

Njen pristup hororu je ženski nežan i promišljen, bez besmislenih prepada i slepog držanja žanrovskih mehanika. Ona horor momente polako uvodi i koristi ih kao stilsku figuru za ono što je odabrala kao bazičnu temu svog stvaralaštva: život u Laosu, upadljive klasne razlike između sela i grada i breme kolonijalizma koje mahom siromašni stanovnici te zemlje osećaju egzistencijalno, a malobrojni situirani na jednom kulturološkom nivou. Dearest Sister je njen drugi dugometražni film, a svojih kratkim filmovima i prvencem Chanthaly je već privukla pažnju globalne žanrovsko-festivalske publike.

Naša junakinja je Nok (zvezda prethodnog autoričinog filma Amphaiphun Phommapunya), devojka sa sela koja odlazi u prestonicu kako bi u kući svoje dalje rođake Ane (Vilouna Phetmany) radila kao njena osobna asistentkinja. Naime, Ana se bogato udala za Estonca Jakoba (Tambert Tuisk) koji u Laosu razvija sumnjivi biznis kao preduzimač za UN agencije i u svojoj vili ima već sluškinju i vrtlara, ali joj je Nok potrebna iz razloga što Ana rapidno gubi vid i nema poverenja ni u koga. Gubitak vida dolazi sa vizijama duhova koji diktiraju brojeve koji Ani ništa ne znače, ali mogu značiti Nok.

Sad, Anin život će se uskoro pretvoriti u pakao pošto Jakob stalno putuje, a i obruč istražnih organa se steže oko njegovog posla, kućna posluga stalno balansira između suptilne iznude i pretnje pobunom, a ni Nok se ne ponaša onako kako bi se zahvalna dalja rođaka sa sela morala (štedeti svaki novčić od crkavice i slati ga svojima doma), već pokušava da se probije u višu klasu. Sukobi su, dakle, neizbežni, a savezništva između strana će se sklapati i razvrgavati bez ikakvog koncepta lojalnosti.

Snimljen fluidnom kamerom debitanta Marta Ratasseppa i ritmično montiran, uz originalnu muziku Stena Šeripova koja nabija jezu, Dearest Sisterje film koji efikasno gradi atmosferu i vrlo sugestivno nam pokazuje kako se njegovi likovi osećaju. Tako možemo imati saosećanja za Nok koja vrlo brzo prevladava svoju seosku naivnost i počinje da traži prečice (u kojima Mattie Do ponekad suviše igra na zicere), ali i za Anu koja usled svog hendikepa postaje laka meta u nasilnom društvu, te za poslugu koja potlačena čeka svojih pet minuta slatke osvete, pa čak i za Jakoba koji je žrtva i svojih loših procena, ali i obrnutog rasizma u sredini koja ga percipira kao vreću s novcem.


Uz socijalni momenat, pogođen je i horor na osvežavajuće suptilan način, sa mnogo više atmosfere i iščekivanja nego nekakve akcije. Problem, međutim, nastaje u tome što različite ideje nekako ne konvergiraju prirodno, nego ih autorica sklapa gotovo proizvoljno, tako da Dearest Sister u konačnici deluje kao „mnogo hteli, mnogo započeli” tip festivalskog filma koji pokušava da spoji i art house i žanrovski pristup, ili, ako ćemo biti optimistični, kao rad nekoga ko je na korak od toga da ispeče zanat.

Hunter Gatherer

0
0
2016.
scenario i režija: Joshua Locy
uloge: Andre Royo, George Sample III, Kellee Stewart, Ashley Wilkerson, Celestial, Kevin Jackson, Antonio D. Charity, Jeannetta Arnette

Ovo mi je preporučio drugar. Nije ni filmaš, ni kritičar, uopšte nije u biznisu, ali je filmofil sa istančanim ukusom koji se ne poklapa uvek sa mojim, ali zavređuje poštovanje. I hvala mu na tome jer je Hunter Gatherer jedan od onih nesvakidašnjih malih indie dragulja koji se vrlo lako provuku ispod radara.

Rekao sam “kupljeno” kada sam video da glavnu i, u neku ruku, naslovnu ulogu igra Andre Royo, legendarni Bubbles iz serije The Wire. Već na posteru se vide godine koje su prošle i ostavile trag. Ostarilo se. Hteo sam da uporedim taj stari lik sa novim, nadajući se da je glumac zadržao nešto svoje rutine, da mu uloga leži, ali da ipak on nije “one trick pony”, glumac kojem je svaka uloga ista. Dobro se pokazao, baš onako kako sam se nadao. To što je i film dobar (iako sa svojim nedostacima, naravno) je samo bonus.
Royo igra Ashleya, polu-pismenog sredovečnog momka iz sirotinjskog komšiluka koji je upravo odgulio trogodišnju zatvorsku kaznu i pokušava da stane na noge i da se vrati u normalan život. Frka je, međutim, u tome što bi ljudima iz njegovog okruženja, pre svega majci (Celestial) i devojci iz pred-zatvorskih dana, Lindi (Wilkerson), najviše odgovaralo da njega nema ili da je negde drugde. Možemo donekle da ih razumemo, Ashley donosi nevolje, a da toga i nije svestan: sebičan je, samoživ, rođeni gubitnik koji stalno nešto laže i maže i drži se kao kralj sveta.

Dok sanja o Lindi koja ga je napustila i otišla sa pristojnim radnikom na otpadu imena Dwayne (Charity), Ashley se zabavlja sa prostitutkom zlatnog srca Nat (Stewart) koja ga iskreno voli i zbog njega odlaže odgovor na sudbonosno pitanje od daleko bolje partije, vlasnika motela Raya (Jackson). Ashley i ne krije svoje preferencije, premda nismo sigurni jesu li one iskrene ili su samo neka vrsta navike.

Nat je, inače, tetka njegovog novog jedinog prijatelja, momka po imenu Jeremy (Sample), sa kojim Ashley kreće u nove poslovne i životne poduhvate. Jeremy je na misiji da popravi dedin ručno rađeni respirator i tako umirućem starcu produži život, a za život zarađuje pre svega kao pokusni kunić u medicinskim eksperimentima. Njihovo prijateljstvo je iz obostrane koristi (recimo ona shema sa frižiderima), ali ima u njemu nečeg toplog, ljudskog i iskrenog, makar u natruhama.
Tok radnje je dat kroz vinjetice nalik na “questove” iz role play igara koji su po pravilu praktični zadaci, odnosno problemi koje treba rešiti, pa se u procesu ili na kraju istih otvaraju novi. To uglavnom radi svoj posao, polako produbljuje likove koji guraju priču napred, a i hvata duh okruženja na jedan unikatan način. Nema tu poštapalica sa žanrom akcije i krimića, kao što je to često slučaj sa “ghetto dramama”, niti u priču ulaze standardi iz crne hronike, droga i oružje, čak ni kriminal kao takav. Naravno, Ashleyeve sheme i mulaže nisu naročito legalne i nisu uopšte poštene, ali to je više u rangu klasičnog “hustlinga” da se pregura dan nego nekakvog sukoba sa zakonom ili “obogati se brzo varijanti”. Čak je osvežavajuće to da nam vreme radnje nije otkriveno, može biti sadašnje, a može biti i nekoliko decenija ranije: automobili su stari, nema mobilnih telefona, a Ashleyeva odeća i naočari “preko socijalnog” deluju demodirano čak i za vreme kad je Andre Royo bio mlad.

Legitimno je pitanje koliko debitant u svojstvu autora, inače scenograf po zanatu Joshua Locy, kao školovani (privilegirani) belac može iskreno i bez naknadnih konstrukcija može uhvatiti specifični duh sirotinjskog, crnačkog predgrađa Los Angelesa, ali Hunter Gatherer nije gromoglasna izjava, već diskretna priča o ljudima i gubitništvu gde boja kože donosi određeni folklor, ali ne menja suštinu. Filmski uticaji su jasni, vidi se tu i rani Jarmusch (Stranger Than Paradise) i malo Spikea Leeja, dok je predominantan David Gordon Green (ujedno i jedan od producenata filma) i njegov prvenac George Washington, još jedna indie drama smeštena u afro-američko okruženje. Takođe, epizodičnost strukture i odmerena začudnost okruženja asociraju na Fellinija.
Neki od štoseva su prilično genijalni, poput upoznavanja između dvojice nosilaca radnje koje kao da je dignuto iz novohollywoodskih priča o neočekivanim prijateljstvima među gubitnicima i toga da neka pitanja kroz ceo film ostaju bez odgovora. Recimo, nikad nećemo biti načisto je li se Ashley zaista promenio, pa živi pošteno koliko se to da, kao ni to zbog čega je robijao (slutim da je reč o nekakvoj bedastoj krađi), a i Jeremyjevi eksperimenti ostaju prilično magloviti.

Neki drugi jednostavno ne rade, ljubavne priče u pokušaju su na par mesta na putu da preuzmu radnju, a nisu ni izbliza dovoljno razrađene, a i one snolike sekvence se čine kao čist višak i Locyjev pokušaj da napravi nešto što ne može i za šta nema iskustva. Takođe, utisak je da bi u nekom kraćem, koncentriranijem formatu Hunter Gatherer bio još i bolji i snažniji film, ali to bi otvorilo nove i nove probleme sa distribucijom istog zato što je srednji metar još uvek misterija čak i festivalima. Ali i pored toga, svojom empatijom i simpatijom Hunter Gatherer je naslov itekako vredan pažnje.

The Circle

0
0
kritika originalno objavljena u DOP-u
Otkad je demokratije, debatiramo koliko ćemo se od apsoluta slobode odreći u korist autoriteta ne bi li se osećali sigurnima u svojoj zajednici. Sa pojavom Međumrežja to se pitanje dodatno usložnilo: koja je idealna mera između komfora i umreženosti s jedne strane (ne bi li bilo fantastično da imamo sve na jednom mestu: druženje, obaveze, finansije, političku i društvenu aktivnost) i privatnosti s druge strane (jer se neke stvari, recimo telesne funkcije, ne pokazuju javno).

Takođe, otkad je Internet postao delom našeg života, na filmu se poteže pitanje zloupotreba ili makar monetizacije poverljivih ličnih podataka i totalitarnih tendencija pojedinih kompanija / institucija nastalih na Mreži, kao i mogućnosti potpune ovisnosti o komadu tehnologije i pretnje dehumanizacije usled te ovisnosti, još od The Net, pa do Disconnect i dalje. Komedije akcenat stavljaju na generacijske razlike između starijih koji ne kuže i mlađih koji kuže sve te touch-screen ekrančiće. Trileri nabijaju paranoju od sistema ili odmetnika koji nam uz pomoć tehnologije mogu nauditi. Drame, pak, postavljaju filozofska i pseudo-filozofska pitanja o privatnosti, ovisnosti, otuđenosti, komunikaciji i svemu što već vezujemo za taj kvantni skok u tehnologiji. The Circle u tom pogledu samo nastavlja trend pokušavajući da uhvati sva tri žanrovska pristupa.
Premisa je zapravo inteligentna: naslovna kompanija koja je kombinacija radne / životne etike i sveobuhvatnosti Google-a i ozbiljnosti u držanju / verodostojnosti ličnih podataka kakvu gaji Facebook pokušava da ovlada svim sferama javnog i privatnog života. Super je što nečija tehnologija pomaže policiji da lovi zločince, doktorima da prate stanje pacijenta u realnom vremenu, a službama za pomoć da tačno znaju ko je i gde u nevolji, ali tu se postavlja pitanje privatnosti i prava na izbor hoćemo li u tome učestvovati. Kao i uvek, kada mnogo toga ovisi o ljudskom faktoru i niskim strastima, utopija dostupnosti saznanja o svemu vrlo se lako pretvara u distopiju proganjanja i osuđivanja.

Šteta je, međutim, što The Circle na polje rasprave ne donosi neke naročito nove ideje niti one koje ima razrađuje na uverljiv i mislećem biću ugodan način. Umesto toga, imamo film koji teško uhvatiti za glavu i za rep, žanrovski svrstati ili uzeti ozbiljno u bilo kom pogledu, kojem je moguće naći na tone zamerki čak i kad niste dežurno zakeralo ili filmski kritičar, čija mehanika ni u jednom trenutku ne radi i koji, sve u svemu, često deluje zbrzano i proizvoljno, pa postaje najveća noćna mora svoje junakinje: nerealizirani potencijal.
O radnji ne valja tupiti, dosta toga je zbrkano na malo prostora, pa je opasnost od spoilera ogromna. Valja reći samo da je naša protagonistkinja Mae Holland koju igra Emma Watson nova zaposlenica kompanije koja sticajem okolnosti kreće stazom vrtoglavog uspona da bi spoznala da nije sve onako divno i krasno kako osnivač i guru kompanije Eamon Bailey (Tom Hanks u varijaciji na temu Stevea Jobsa) tvrdi. Obrada inače standardne priče je takva da se provlači kroz različite žanrovske ključeve koji nikada u potpunosti ne rade, pa sve deluje krajnje nespretno i nesretno. U domenu komedije, dolazimo do “deadpan” apsurda često bez humorne poante, za triler nema dovoljno napetosti jer sve deluje naivno, blesavo i smešno, a za dramu nema dovoljno dubine ni u razmatranju teme, ni u karakterizaciji likova, a ni u njihovim međusobnim odnosima.

Prvi i osnovni problem može biti dosta grub transfer iz forme romana na tragu Orwellove 1984. prilagođene novom vremenu u formu filma. Iz toga slede i određeni zakoni ekonomike u prikazivanju, pa se u transferu romana od 500-ak strana na film pristojnog trajanja od 110 minuta gubi i kompleksnost ideja, kao i likova i njihove motivacije.
To u nezgodan položaj dovodi glumce. Emma Watson se iz petnih žila trudi da deluje čas mesijanski nadahnuto, čas zabrinuto bez neke realne osnove. Tom Hanks koristi svoj šarm da ispliva iz lika koji je bazično napisan kao imitacija, a komičar Oswalt Pattonje zarobljen sa likom su-osnivača i gospodara iz senke, pa je, umesto da bude strašan, više smešan kao recimo Bujanec. U celoj podeli uloga najgore je prošao Ellar Coltrane koji je pred našim očima odrastao u Boyhoodukao Emmicin karikaturalno tehnofobni bivši dečko. Neku težinu, međutim, unosi Bill Paxton u svojoj poslednjoj filmskoj ulozi kao njen bolesni otac.

Ključ problema se možda skriva i u izboru reditelja. James Ponsoldtje svoje ime izgradio kao autor diskretnih indie drama: sa Smashedje pogodio kolotečinu ovisnosti u centar, sa The Spectacular Nowje isto učinio sa tinejdžerskim pogledom na svet, dok The End of the Tour graniči sa remek-delom. On je uvek znao da izabere, prilagodi ili napiše scenario koji će sa lakoćom režirati, kao i da privuče glumce koji najviše odgovaraju likovima, bilo to očekivano ili ne. Ovde mu ne leži niti ton “priče veće od života”, niti žanrovski okviri, niti scenario koji pati od viška ega romanopisca Davea Eggersa koji i pored iskustva na filmu šlepa izuzetno teatralne replike u dijalozima. Je li to Ponsoldtodradio režiju za honorar, sprema li transfer u višu, hollywoodsku ligu ili je ovo kraj jedne časne karijere – vreme će pokazati. Možda već kod narednog filma. Naravno, ukoliko korporacija Facebook-Google dotle ne uspostavi monopol i na tom planu ljudske delatnosti.

Collateral Beauty

0
0
2016.
režija: David Frankel
scenario: Allan Loeb
uloge: Will Smith, Edward Norton, Kate Winslet, Michael Pena, Helen Mirren, Keira Knightley, Jacob Latimore, Ann Dowd, Naomie Harris

Krećemo “u glavu”, sa presudom, odmah, na licu mesta. Collateral Beauty je jedan od onih groznih “new age” filmova koji nam prodaju jeftinu psihologiju i filozofiju iz udžbenika samopomoći kao vrhunsku i ultimativnu mudrost tako da prema njemu škrabotine Paola Coehla deluju kao decentan komad literature.

Naravno, ima loših i loših filmova, a ovaj čak nije ni zanimljiv u svojoj lošosti, toliko da se čovek upita zašto je uopšte snimljen i pušten u distribuciju. Da stvar bude blesavija, izgleda da je veliki studio Warner Bros. ovaj film razvijao sa nemalim ambicijama, možda čak i sa nagradama u planu. Reditelj David Frankel (Marley & Me, Devil Wears Prada) i scenarista Allan Loeb (The Switch, 21) možda nisu neka velika, zvezdana imena, ali važe za profesionalce na koje se može računati da naprave više nego pristojan film. Glumačka imena su, pak, par stepenica iznad toga i većinom svoj posao odrađuju stoički i na nivou svog poslovičnog profesinalizma. Šta je onda otišlo dovraga?

Nije tu stvar ni u tome što se celokupni logički kontinuitet filma raspada na paramparčad u poslednjih pet ili deset minuta. Taj raspad kontinuiteta je epski, ali je nekako “telefoniran” još u prvoj, uvodnoj sceni tako da nam je od samog početka jasno s čim imamo posla. Nije ni celo to “new age” preseravanje jedini krivac, premda stoji u korenu smaranja. Ono što film definira i potapa je ridikulozna premisa o žalujućem direktoru (Smith) kojem njegovi uposlenici i prijatelji (Norton, Winslet, Pena) iz svojih sebičnih i ne tako sebičnih razloga prirede igru a la Božićna priča sa glumcima koji igraju Ljubav (Knightley), Smrt (Mirren) i Vreme (Latimore). I ne, to nije smešno i parodično, premda bi moglo i trebalo biti, već je urađeno sa samrtnom ozbiljnošću i suptilnošću slona u staklarskoj radnji.


Jedna se stvar, doduše, mora priznati: za ovakvu lošost je trebalo imati “cojones”. Nije li spoj glamurozno ukrašenog prazničnog New Yorka i narativa kojim dominiraju mrtva deca, razvedeni roditelji, utučeni očevi, buđavi prijatelji, umirući ljudi, žene kojima otkucava biološki sat, muškarci koji žale što su ispali svinje, vidoviti glumci, lude babe koje poziraju kao detektivi, i grupne terapije na temu žalovanja totalno radikalan? Nije li štos da umesto slavlja imamo festival suza makar malo subverzivan? I nisu li rasprave o teoriji teatra i školama glume iz vedra neba začin na nivou Woodija Allena iz 80-ih i 90-ih godina prošlog veka? Svakako. Samo što to ne tvori neki veći i dalji smisao, pa je Collateral Beauty sa sve zombificiranim Willom Smithom najbolje preskočiti. Jer jednom kada ga pogledate, teško da ćete ga zaboraviti.

Other People

0
0
2016.
scenario i režija: Chris Kelly
uloge: Jesse Plemons, Molly Shannon, Bradley Whitford, June Squibb, Paul Dooley, John Early, Zach Woods, J.J. Totah

“Sundance indie” bi mogao postati termin za žanr negde između komedije i drame sa obaveznim disfunkcionalnim ljudima na životnim prekretnicama i njihovim disfunkcionalnim familijama i disfunkcionalnim prijateljima koji im tu pomažu. A onda bi jedan od žanrovskih standarda bio tip na pragu 30-te, ali još uvek bez opipljivog uspeha u životu, koji se vraća kući u svoje selo / predgrađe kako bi se brinuo o bolesnom roditelju, što će mu pomoći da u glavi posloži stvari koje naziva svojim životom.

U Other People, rediteljskom debiju scenariste Chrisa Kellyja, taj lik je David (Plemons), gay-scenarista stacioniran u New Yorku koji upravo proživljava najgoru godinu u životu: raskinuo je sa dečkom (Woods) i pilot-epizoda neimenovane TV-serije na koju je potrošio godinu dana svog života nije prihvaćena od strane TV mreže. Bolesnik u priči je Davidova majka Joanne (Shannon), nekada vesela i energična žena koja umire od raka i upravo je rešila da prekine sa lečenjem koje nema efekta, pa dokle izdrži – izdrži. Tu su još i otac Norman (Whitford) koji i posle 10 godina otkako se sin deklarirao kao gay ne može prihvatiti njegovu seksualnu orijentaciju, dve mlađe sestre i još gomila familije među kojima po otkačenosti i izgubljenosti prednjače baba i deda (Squib, Dooley) koji kao da su zalutali iz nekog drugog filma, ali na onaj simpatičan način.

U suštini, u Other People nije jača strana “šta”, jer smo to već gledali nebrojeno puta, nego “kako”. Chris Kelly je vešt pisac i scenarista, naročito kad su u pitanju komedije, i igra na poznatom terenu, ne bojeći se klišea, ali u svemu tome uspeva da bude iskren i unikatan. Davidove nedaće ne deluju kao konstrukcija, već kao onaj “sudija, sviraj kraj” momenat u životu kada nam se sve skupi u najgorem mogućem trenutku, momenat koji je svako od nas preživeo. On se s tim ne nosi sa besom ili rezignacijom, već sa iskrenom zbunjenošću koja je podvučena najblesavijom scenom u filmu u kojoj on upoznaje mlađeg brata svog prijatelja iz mladosti koji je od bebe izrastao u kitnjastog gaya. Takođe, odnos do bolesti je iskren: Joanne nije jedna od onih pomirenih i premudrih umirućih majki koja deli životne savete svojoj familiji, naprotiv, ona je prestrašena onim što je čeka, mrzi svoju bolest i teško se nosi sa onim što postaje.


Precizno napisan tako da se ton između komedije i drame smenjuje nežno i ritmično i školski neprimetno režiran, Other People se jako oslanja na glumce koji sa uživanjem uranjaju u svoje likove. Karakterni epizodisti Paul Dooley i June Squibb su na svom terenu u ulozi izgubljenih staraca koji baš i ne kapiraju moderni život. Jesse Plemons je u svojoj interpretaciji Davida i njegove zbunjenosti suzdržan taman onoliko koliko treba, dok je Molly Shannon okean emocija kao umiruća majka. Other People svakako upada u tip, ali mu se veština izvedbe ne može poreći.

Cinema mon amour

0
0
Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovdea  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

 Nije nikakva tajna da kino-dvorane iz godine u godinu imaju sve manje posjetitelja, te da su na udaru prije svega gradska kina sa po jednom ili dvije dvorane koja ne mogu preživeti bez ozbiljnih dotacija. Razumljivo, kino više nije jedina zabava ili makar jedna od rijetkih, što je bio slučaj prije nekoliko desetljeća, te se sada mora boriti sa nelojalnom konkurencijom kabelske televizije, interneta, video-igrica i koječega. Dio problema je svakako i piraterija, a gradska kina se moraju nositi i sa multipleksima po trgovačkim centrima i njihovom vizijom “wholesale” zabave za cijelu obitelj sa okusom kokica, čipsa, sladoleda i gaziranih pića. Međutim, strategija za preživljavanje ima, od dotacija iz gradskih ili državnih proračuna do stvaranja specifične kino-kulture gdje odlazak na film postaje bezmalo elitni događaj, gdje je projekcija “zalivena” probranim pićem i propraćena debatom. Tako barem važi na zapadu, dok se na istoku Europe u jednadžbi pojavljuju i drugi faktori. Jedan od značajnijih je privatizacija i logika kina kao poslovnog prostora, pa su se nekadašnje dvorane po pravilu na atraktivnim lokacijama u centru većih gradova pretvarale u kafiće, klubove, diskoteke, restorane, kockarnice, prodavaonice i druge objekte sa ne-filmskim sadržajem, a one koje nisu bile prodane naprosto su prepuštene zubu vremena, zastarjevanju tehnologije, te stoga slabijim mogućnostima za praćenje repertoara i gubitku interesa publike. Digitalizacija može riješiti dio problema, ali obnova dvorane ili same zgrade, grijanje i ostali minimum normalnog funkcioniranja zahtjevaju stalni priliv sredstava. Same ulaznice nisu dovoljne, a gradskih ili državnih sredstava često usfali, kao i volje.
 Upravo takva nesretna sudbina tavorenja i propadanja je bila namenjena kinu Dacia Panoramic u rumunjskom gradu Piatra Neamţ, oglednom primjeru i u neku ruku junaku filma Cinema, mon amourAlexandrua Belca. Troškova je previše, sredstava malo, ali tu na scenu stupa drugi, ljudski junak filma u obliku Victora Puricea, kino-operatera i ravnatelja te oronule ustanove koji odbija da se preda sveopćoj nebrizi i lošem upravljanju, već se bori za očuvanje prikazivačke djelatnosti u svom kinu. To će ponekad značiti dovijanje, iznošenje i unošenje grijalica i davanje deka i toplog čaja gledateljima. Sličnu će fleksibilnost pokazati i u programskom smislu: ponekad će program posjetitelji sami birati, ulazit će po dvoje na jednu ulaznicu, a Victor je “izumiranje” 35-mm trake “premostio” nabavkom blu-ray projektora kućne kvalitete i puštanjem ponekad legalnih, ponekad piratskih kopija sa kućnih formata. Znakovito je to da ponekad, usprkos svom njegovom trudu, nema nikoga na projekciji, pa se onda predimenzionirani foaje pretvara u poligon za zabavu između njega i dvije vjerne zaposlenice, Cornelije i Lorene. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da je Victor nekakav šef, on je i pored melankoličnih “otvaranja duše” i povremenih crnohumornih ispada prije svega pokretačka snaga, ne samo programski selektor, marketing-menadžer, operater i ravnatelj, već po potrebi i domar, pitur, zidar, pregovarač, animator... Jer kino je njegov život i njegova borba, pa zato nije nimalo slučajno da centralno mjesto u obilju postera iz slavnijih, prošlih dana zauzima Gladijator. Trenutak najvećeg emotivnog naboja je onaj u kojem je on posve spreman odustati, nakon posjete Njemačkoj i uvida kako stvari funkcioniraju “u civilizaciji” odakle on, usljed nebrige nadležnih i manjka sredstava, ne može dopremiti ni poklonjena rashodovana sjedala.
  Tehnički kompetentan i stilski neupadljiv, film uspjeva prije svega zbog pravog izbora protagonista koji nas iskreno, emotivno i duhovito vodi kroz priču poznatu svakom tko se u jednom trenutku našao u dvorani provincijalnog kina prije digitalizacije, a možda čak i nakon nje. Međutim, umjetnički i festivalski dometi nisu u fokusu Cinema, mon amour, za koji je na prvi pogled jasno da je riječ o filmu za podizanje svijesti o problemu. Odsustvo patetike i didaktičnosti je za svaku pohvalu. Belc i producent Tudor Giurgiu, autor sjajne doku-drame Zašto ja? i predsjednik Rumunjske Asocijacije za Promociju Filma, rade na tome da temu propadanja kina na izabranom primjeru izlože staloženo i skrenu pažnju nadležnih. Logično, Cinema, mon amour je dio šire kampanje spomenute organizacije i kao takav je polučio rezultate. Victor je još uvijek ravnatelj Dacia Panoramic kina koje je u međuvremenu od državnih sredstava renovirano, osuvremenjeno i digitalizirano, pa sada spada u red uspješnijih gradskih kina. Također i kampanja je dala rezultate, pa se preostale gradske kino-dvorane polako renoviraju i digitaliziraju, a multipleksi se šire i na periferije manjih gradova. Također, vrijeme i mjesto prikazivanja filma nisu mogli biti bolje odabrani. Kino Gaj u Varaždinu ponovo radi nakon zimske pauze i neplaniranog prekida usljed pada gradskog proračuna i političkih previranja koja su trajala još neko vrijeme. Kino je u tome svakako bilo samo kolateralna žrtva, ali taj primjer iz lokalne sredine nam može poslužiti kao upozorenje da još uvijek nemamo razvijene mehanizme za očuvanje financiranja kulture u neplaniranim situacijama. A što se vremena tiče, kultni zagrebački Tuškanac se u trenutku gledanja filma i pisanja teksta opet nalazi na meti biznisa i politike, pa još vlada opasnost da namjesto kina na toj lokaciji bude ekskluzivni hotel.
Viewing all 2301 articles
Browse latest View live




Latest Images