Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

Tenemos la carne / We Are the Flesh

0
0
2016.
scenario i režija: Emiliano Rocha Minter
uloge: Noe Hernandez, Maria Evoli, Diego Gamaliel

Kada je reč o filmu šoka i transgresije, postoji velika razlika između oslanjanja na stare uzore i isključivog oslanjanja na stare uzore sa gomilom ničim potkrepljenih citata. A o toj razlici sudimo mi, gledaoci, svako za sebe. Nigde kao na tom polju nije tako tanka linija između genijalnosti i potpune gluposti u našoj percepciji i nigde nije tako presudno ono čuveno “slobodno sudijsko uverenje”. Zapravo, sekundarno je hoćemo li ukačiti (sve) reference i kompletni kontekst. Bitno je samo je li nas to nešto “uradilo” na intelektualnom i emotivnom nivou.

U tom smislu je We Are the Flesh, dugometražni prvenac izuzetno mladog i s pravom bi se reklo neiskusnog (osim ovog ima još samo dva kratka filma iza sebe) autora Emiliana Roche Mintera skoro pun pogodak. Zamislite uvrnuti spoj Jodorowskog i Bunuela sa Boschovim platnima na temu postapokaliptične bajke na tragu Ivice i Marice sa vrlo mračnim pod-tonovima gde dominiraju psiho-seksualna dominacija, incest, kanibalizam, fiksacija na smrt i ponovno rođenje u okruženju koje simultano podseća na napuštenu zgradu, pećinu, utrobu i pakao.

Hajdemo malo i o radnji, ma koliko to u suštini bilo iluzorno. U napuštenom prostoru živi poludeli beskućnik (Hernandez) čije ime, Mariano, saznajemo kasnije. On živi sam i pretura po stvarima iz nekog već razloga, ali od uvodne scene nam je jasno da nije benigni ludak. Kada u njegovu “pećinu” uđu bezimeni brat (Gamaliel) i sestra (Evoli), on će im ponuditi stan i hranu u zamenu za rad na unutrašnjem uređenju prostora pomoću lepljive trake. Uskoro će se, zao, oduran, zavodljiv i misteriozan kakav već je, umešati u njihov odnos i čak ga diktirati, igrajući se sa lojalnostima. Jasno je da ima veliki plan, ali ostaje pitanje kakav...

Noe Hernandez je apsolutno sjajan kao ludak, dok mu Maria Evoli sekundira u tom ludilu, ostavljajući Diegu Gamalielu komponentu straha. Pored vrlo dobre, nadahnute glume, valja pohvaliti i vizuelni aspekt filma, naročito scenografiju Manuele Garcie i fotografiju koju potpisuje Yollotl Alverado. Takođe i muzika Estebana Aldartea je impozantna, čineći da, svidelo vam se ili ne, We Are the Flesh bude filmsko iskustvo koje nećete tek tako zaboraviti.

Naravno, neće uvek i sve raditi, Minter će se, kao i većina mladih autora ponekad zaleteti i raspaliti po preočitoj metafori i politički kontekst koji je pominjao u intervjuima je meni kao solidno obaveštenom ne-Meksikancu neuhvatljiv. Autor će se iskupiti sa nekoliko hrabrih momenata čiste sulude inspiracije i čvrstom kontrolom svih audio-vizuelnih aspekata u filmu (pre nego što se uhvatio režije, radio je kao snimatelj). Stoga ne treba da čudi vrlo vokalna podrška velikih imena meksičkog filma poput Alejandra Gonzaleza Inarritua i Guillerma Del Torra koji su u Minteru prepoznali autora pred kojim stoji blistava budućnost.


Hoće li do toga doći, ostaje da se vidi. Minter svakako ima talenta i hrabrosti, pa može daleko dogurati, bilo da ostane na sadašnjem kursu ili da se konformira i počne stvarati više po ukusu šire publike. We Are the Flesh je film o kojem će se još razgovarati, koji će biti predmet polemike i oštrih sukoba mišljenja i tumačenja. Verovatno jedan od onih filmova koje morate videti makar da zadovoljite svoju znatiželju.

A Kind of Murder

0
0
2016.
režija: Andy Goddard
scenario: Susan Boyd (prema romanu The Blunderer Patricie Highsmith)
uloge: Patrick Wilson, Jessica Biel, Haley Bennett, Eddie Marsan, Vincent Kartheiser

Patricia Highsmith je jedna od najfilmičnijih spisateljica ikada, primamljiva jednako evropskim i američkim autorima. Mislim, The Tallented Mr Ripley i njegova rana, francuska varijanta Plein soleil u režiji Renea Clementa, Wendersov The American Friend, Chabrolov Le cri de hibou, pa i Haynesov film Carol, da ne pominjemo samog Majstora Napetosti i Strangers on a Train, što je ujedno i bila prva ekranizacija Highsmithove. Druga, filmska, a ne televizijska (bivalo je i njih), bila je euro-koprodukcija Le meurtier po romanu The Blunderer. Isti roman je poslužio kao izvornik za najnoviju, A Kind of Murder, koju potpisuje britanski uglavnom televizijski reditelj Andy Goddard koji, evo već drugi put zaredom, pokušava da se probije do velikog ekrana.

Kao i u prethodnom njegovom filmu Set Fire to the Stars, Goddard igra na kartu detalja perioda i vrlo stiliziranog podvaljivanja lokacija po sistemu “muda pod bubrege”. Mislim, prvo Vels, a sada Cincinatti kao fotomodel za New York. Ma koliko delovalo blesavo, to radi i zapravo nije problem. Goddard je jedan od onih “stylish” reditelja, kad ga se samo pusti, pa će nas možda time osvojiti.

Kad smo kod supstance, odnosno priče i njenog vođenja, tu stvari stoje malko drugačije. Odnosno, Goddardov interes se završava na izboru priče / literarnog predloška. Jednom kada kaže: “Evo, to ćemo”, on kao da gubi interes. U Set Fire to the Stars, scenario je sklepao sa jednim od glumaca i to je rezultiralo nerazvijenim likovima koje glumci igraju bez adekvatdnog vođenja i potpuno nelogičnim pravcem u koji je odlutala priča navodno o pesniku Dylanu Thomasu i njegovoj poseti Americi. Ovde, radeći po skoro užasnom scenariju debitantkinje Susan Boyd punom replika koje živ čovek ne bi mogao izgovoriti čak ni ranih 60-ih kad se radnja događa, Goddard uspeva da napravi misteriju bez misterije koja neo-noiru liči po formi toliko da zapravo deluje parodično.

A priča o arhitekti / povremenom piscu krimi-priča koji istovremeno pokušava da raskrsti sa zahtevnom, ludom ženom, zaljubljuje se u drugu i upada u opsesiju oko slučaja ubistva o kojem čita u novinama svakako ima potencijala. Žena će nastradati, naš junak će se nevešto vaditi, a policajac će mu duvati za vratom, kao što duva i knjižaru, osumnjičenom za ono ubistvo o kojem su pisale novine. Neka nadmudrivanje trojice muškaraca počne.

Negde i bi, ali ovde sve odiše drvenošću toliko da bi drvenije moglo biti jedino ako bi glumce neko zamenio stolicama (s tim da bi to ličilo na radikalan koncept, što ovde nije slučaj). Takvo vođenje je namerno, Goddard to svesno prodaje pod “hard boiled”, ali je to i dosadno i naporno za gledanje na jednom sasvim novom nivou. Kao odgovor na podglumljivanje Patricka Wilsona, imamo još iritantnije preglumljivanje Jessice Biel kakvo smo mogli gledati jedino od latino-diva iz zlatnog doba tele-novela 90-ih. Detektiv sveden na nivo balvana kojeg trapavo igra Vincent Kartheiser, a inače pristojna glumica Haley Bennett ovde je napola uverljiva kao “fatalka”, što nije njena krivica koliko nedostatak u pisanju njenog lika. Zapravo, karakterni glumac Eddie Marsan u ulozi knjižara – potencijalnog ubice jedini uspeva da izvuče nešto više iz lika i da ga učini intrigantnijim.


Ako morate da pogledate ama baš sve snimljeno po prozi Patricie Highsmith, ne mogu vas odgovoriti ma koliko se trudio. Ako ste spremni da istrpite loš film radi nekoliko slika “arhitektonske pornografije” a la Tom Ford, samo napred. Ako držite masterclass o snimanju loših, nedovoljno razvijenih filmova, A Kind of Murdersvakako zaslužuje mesto u programu. Inače, izbegavanje je sasvim legitimna opcija i moj kritičarski savet.

Suntan

0
0
2016.
režija: Argyris Papadimitropoulos
scenario Argyris Papadimitropoulos, Syllas Tzoumerkas
uloge: Efthymis Papadimitriou, Elli Triggou, Yannis Tsortekis, Pavlos Orkopoulos, Marcus Collen, Dimi Hart, Milou Van Groesen, Hara Kostali, Maria Kallimani, Syllas Tzoumerkas

Nekoliko stvari je preživelo u Grčkoj uprkos aktuelnoj ekonomskoj krizi. Film je čak i uznapredovao uokviren “grčkim bizarnim valom” koji ne jenjava još od Lanthymosovog Dogtootha, a i turizam se kako-tako drži. Sudeći po radnim biografijama autorskog dvojca, Argyrisa Papadimitropoulosa (Wasted Youth, Bank Bang) i Syllasa Tzoumerkasa (A Blast, jedan od retkih grčkih “bizarnih” filmova koji se krizom bavi direktno, i to manje-više kroz žanr trilera), Suntan je film koji budi interes i očekivanja. Nadamo se i ispitivanju krize i turizma kao oblika kolonijalizma, možemo računati na predivne morske pejzaže sa otoka Antiparosa, i na ljubavnu priču kao okidač za ispitivanje moderne sociološke i antropološke dihotomije mladosti i sredovečnosti.


Nadanja su jedno, a realnost nešto sasvim drugačije. Premda, Suntan počinje intrigantno, pozicionirajući svog protagonistu, otočkog doktora Kostisa (Papadimitriou) u milje lokalnih ridikula, pijanaca i moćnika i to usred zime koja za turistička mesta po pravilu znači dosadu na rubu depresije. Međutim, kad ogreje sunce i kada se sjate turisti nekih desetak minuta od početka (prolog je od ostatka filma efektno odvojen špicom), Kostis ne samo da će imati posla preko glave, nego će se njegova debeljuškasta, proćelava sredovečnost naći pred iskušenjem kada mu u ordinaciju uđe banda internacionalnih turista.
“Vođa čopora” Ana (Triggou) koja je povredila nogu i dovela svoju bulumentu da ometa doktora u toku rutinske intervencije će pobuditi interes kod njega, a i pokazati interes za njega. Kostis, “nerdy”, smotan, čak socijalno retardiran nesrećni muškarac, brzo će se uplesti u druženje sa grupom mlađih turista i zameniti panseksualnu energiju njihovih eskapada i žurki sa Aninim iskrenim interesom. Zaljubljena šeprtlja neće samo postati sprdnja svih na otoku, kako turista, tako i domaćih, nego će se odati pravom manijačenju...

Naravno, lepo to izgleda, atraktivno, bilo u gužvovitom gradiću, bilo na plaži, bilo na izletima, bilo na žurkama i po diskotekama kamo se naprasno živnuli Kostis muva. Kamera Christosa Karamanisa sve to lepo hvata, kiteći “lense flare” detaljima i kreirajući atmosferu letnje opojnosti. Zvučna podloga sačinjena od “nabijajućih” tonova raznih sorti muzike, od iritantnih božićnih melodija koje pojačavaju ironiju, preko grčkih narodnjaka do svih sorti “turističke” muzike, od elektronskog popa do prog-rock verzije Bolera takođe privlači i zadržava našu pažnju. Iskreno, ni obilje neusiljene golotinje nije na odmet, a nije ni “out of character”, mladi uživaju...

Problem sa Suntanom nastaje na moralnoj liniji. Generalno, kada se ispituje neka tema, uopšte nije neophodno da se ponude simpatični likovi koji će gledaocima služiti za identifikaciju. Dakle, nije frka što su turisti zapravo nesimpatični u svojoj bahatosti i usiljenoj demonstraciji ničim izazvane sreće, što gradonačelnik misli samo na lovu, a ridikuli na “pičke”, što su meštani nadrkani, pa ni to što je Kostis manijak. Činjenica da ga igra najsimpatičniji u bandi antipatičnih protagonista Chevaliera, jedine do kraja uspele studije muške potrebe za besmislenim nadogornjavanjem, takođe ne igra naročito bitnu ulogu dok se ne zagrebe malo ispod površine.
Pravi problem je u tome što Papadimitropoulos i Tzoumerkas koji čak ima i cameo-ulogu u filmu očekuju da mi kao gledaoci “kupimo” Kostisa i da saosećamo s njim samo zato što je ugrožen i na neki način nasamaren, odnosno mator, smotan i cendrav. To ne ide iz jednog vrlo prostog razloga: on se ponaša kao jebeni manijak i seksualni prestupnik misleći da je pronašao svoju Lolitu sa kojom će ispuniti fantazije. U redu, sjeban je. U redu, protraćio je svoju mladost, pa pokušava da je nadoknadi. U redu, neiskusan je i slučajno je naleteo na žensku izvan svoje lige, pa nije znao kada da stane i preigrao se. Ali to svejedno nije opravdanje ni za njegovo ponašanje, ni za žicanje naših simpatija prema njemu, ma koliko ga Papadimitriou dobro igrao i pokušavao da mu sačuva dostojanstvo čak i kad ga scenario pretvara u karikaturu.

Nesreća sa tim je što se reditelj Papadimitropoulos kroz Suntan možda bavi svojim ličnim problemima i dilemama, pa medij filma koristi kao terapiju i poligon za iživljavanje sredovečnih muških fantazija, treniranje mizoginije i zapravo mizantropije. Jednom kad “žal za mladošću” poprimi razmere patologije, iz filma nestaju svi oni drugi, fini slojevi koji bi ga učinili zanimljivijim i socijalno relevantnijim. Pokušaj da se te teme makar stidljivo vrate u fokus u trenutku Kostisovog pada ne uspeva, već deluje na silu umetnut. I to je šteta jer i pored svog potencijala Suntan ostaje nezrela fantazija sredovečnih muškaraca o jebanju klinki, a možda i fantazija grčkih “galebova” o guženju bezobraznih turistlkinja.

Jackie

0
0
2016.
režija: Pablo Larrain
scenario: Noah Oppenheim
uloge: Natalie Portman, Peter Sarsgaard, Greta Gerwig, Billy Crudup, John Hurt, Richard E. Grant, Caspar Phillipson, John Carroll Lynch, Max Cassella, Corey Johnson

U sezoni nagrada, biografski filmovi su svojevrsni evergreen. Svaka makar solidna imitacija nekog slavnog i istorijski važnog može pokupiti nominacije, a svako cementiranje uvreženog mišljenja je favorit za nagrade. Treba li nam zaista još jedan “televizijski” film za najširu moguću publiku, još jedna beseda o ženi/majci/kraljici/svetici Jaqueline Bouvier Kennedy? Dobra vest je da Jackie nije takav jednako kao što Pablo Larrain nije takav autor. Loša vest je da ovako nešto neće odjeknuti dalje od arthouse publike niti je za očekivati da Larrain tako skoro dobije novu šansu u Americi.


Larrain se u svojim filmovima opsesivno bavi istorijom, ali ne na onaj dosadni, školski način. Njegovo oruđe je reimaginacija što velikih događaja (No!), što velikih ličnosti (Neruda), što rubnih pojava (Tony Manero), što posledica pojedinih praksi i njihov odjek u sadašnjem trenutku (El club). Jackieće upasti u prve dve kategorije, a rediteljeva ikonoklastična oštrica nije ni za nijansu otupila u novom, američkom i globalnom kontekstu, pa Jackie prirodno nastavlja niz sjajnih filmova.
Naravno, Larrain će proći kroz poznate detalje, od atentata u Dalasu, preko protagonistkinjinog lica umazanog krvlju i njene savršene roze haljine sa komadićima mozga ubijenog američkog predsednika, Johnsonove brze zakletve u avionu, ubistva Harvey Lee Oswalda, pa do sahrane, odnosa sa Johnsonovim timom i sa bratom ubijenog, tužiocem Robertom Kennedyjem koji će kasije i sam pasti pod vatrom usred svoje predsedničke kampanje. Ma koliko sistematski bila obavijana velom tajne i usmeravana krivim informacijama i malicioznim interpretacijama, istorija oko samog atentata je jasna i Larrain nema ambicija da se njome eksplicitno bavi.

Naravno, ona je tu ikona stila i manira, žena (mlada udovica koja je upravo izgubila voljenog muža), majka koja se mora sama brinuti o dvoje dece i koja je već dvoje sahranila pre toga, kraljica (po nekoliko nivoa, i kao rođena aristokratkinja, i kao prva dama koja je temeljno i ukusno preuredila Belu Kuću ne da bi podigla spomenik sebi, nego da bi podvukla njeno nasleđe i značaj njenih prethodnih stanovnika, i kao atipična pojava u ionako atipičnoj Kennedyjevoj administraciji zvanoj Camelot, nekako epskoj u smislu misije i sa aurom dobrohotnog plemstva) koja je upravo izgubila svoj društveni status, i kao svetica na misiji da po svaku cenu očuva nasleđe svog velikog muža.

Međutim, ona je takođe i grešnica, što ovde nije nužno negativna konotacija. Njen greh gordosti nekako prirodno ide uz moderne svece jer je upravo gordost ono što pokreće na velika dela. Na otpor konvencijama i na vernost idealu. Ali Larrainova Jackie nije funkcija, nego pre svega osoba, osoba koja pati i koja se bori, koja krije svoje poroke, koja uređuje intervju sama sa sobom, koja se pita gde je Bog nestao u međuvremenu i koja, čak i kad je najumornija i najslomljenija ne odustaje zbog važnosti svoje pozicije koju možda nije tražila, ali koju želi što bolje iskoristiti za dobrobit američkog naroda i čovečanstva.
U takvom filmu apsolutno briljira Natalie Portman u naslovnoj ulozi. Ali njena Jackie, osim savršeno “skinutog” karakterističnog hoda i govorne sheme, nije ona istorijska Jackie kakvu smo viđali po dokumentarcima i arhivskim snimcima, već autorova vizija kakva bi Jackie mogla biti privatno, iza zatvorenih vrata. Ostatak ansambla u epizodnim ulogama istorijskih ličnosti uglavnom ne može otići dalje od ponekih manirizama svojih likova, ali to zapravo i nije njihov film. Izuzetak je jedino donekle Peter Sarsgaard u ulozi Roberta Kennedyja čiji je odnos sa Jackie za mnoge bio atipično blizak. Larrain ni u tretmanu tog odnosa nije vulgaran, niti ga zanimaju senzacije i pikanterije, koliko sinergija dvoje ljudi koji pred sobom imaju isti cilj i istog protivnika.

Interesantne intervencije Larrain radi i u strukturi filma koja je sve, samo ne linearna. Razgovor sa neimenovanim novinarom (Crudup) verovatno napisanom po modelu Theodora H. Whitea koji je sa udovicom radio intervju za Life Magazine, donekle je konvencionalan okvir u kojem ne samo da Crudup ima priliku da igra paralelno sa raspoloženom Natalie Portman i ne bude nadigran, nego ga Larrain kadriranjem polira do detalja, polako razrađujući psihologiju i emocionalnu podlogu svoje junakinje. Ostatak radnje je izložen pomalo haotično na preskok, što je podvučeno oštrim montažnim rezovima. Znamo zašto, traumatična sećanja nisu ni bistra niti se mogu izložiti hladne glave. Čak ni u razgovoru od apsolutnog poverenja, onom sa sveštenikom (John Hurt u svojoj poslednjoj ulozi), Jackie ne uspeva da se potpuno sabere, ali svejedno nije spremna da popusti kontrolu, birajući pre da “propita” Boga.
Međutim, osim tretmana događaja oko atentata, Larrain rekreira CBS-ovu televizijsku emisiju u kojoj Jackie Kennedy “vodi” televizijsku kameru kroz Belu Kuću i govori o tome kako je i za koga to uredila i tako nas još više uvodi u svet protagonistkinje i otkriva je kao političko biće, a ne ukrasnu figuru. Jackie je bila svesna svoje pozicije, znala je da njen muž radi nešto veliko i bitno i odlučila je da mu pomogne aktivno, pa zato i nije otišla u tišini pre nego što je uspela u naumu da Kennedyjeva zaostavština bude uporediva sa Lincolnovom.

Ono što Larrain implicira kroz melanholični ton filma i naročito muziku sablasnu Mice Levija (jednu od tri nominacije za Oscara, uz Natalie Portman za glavnu ulogu i kostim) čiji ton govori u prilog tome da užasi tek predstoje, jeste činjenica da se pozitivno nasleđe troši ili menja do neprepoznatljivosti. Od Kennedyja je ostala poza forsiranog optimizma koju predsednički kandidati i političari uopšte ponavljaju bez razumevanja, kao nabubanu formulu. Od Jackie – njen stil. To što su novi stanovnici Bele Kuće jedan prebogati džiber i njegova žena provincijalka koja se, ironije li, na inaoguraciji pojavila u istoj haljini kao i Jackie, je samo tužno podsećanje na sposobnost ljudskog roda da ne prepozna suštinu.

A Film a Week - Nocturama

0
0
There is a point in the fact that the script for Nocturama, a Bertrand Bonello’s study of a seemingly unmotivated youth terrorist attack in Paris, was written some five years ago, before Charlie Hebdo and Batlacan events. There is even some kind of “nouvelle vague” quality implied by how it works in sync with contemporary France. For years if not decades, there was a strange feeling of impending violence and doom in the air. The society was and still is frozen in its old ways, the new generations are either in the state of political apathy or heavily radicalized by nationalist, religious or anarchistic ideas. The cars were burning in the Banlieu (the suburbs of Paris) almost every year since the 90’s and nobody asked why. The things needed to change, and the change is usually for the worse.

Before revealing it all in the cathartic ending of the film, Bonellois also more interested in “how” than he is in “why”. In the first half, we see youngsters doing seemingly mundane stuff during the day, riding the metro, picking up some stuff, checking into a hotel room or having a job interview in the Ministry of Interior building. Only the time, periodically given on the screen, gives us a sense of urgency and a thought that their actions might be connected.

There is no internal communication in a standard way of phone calls and text messages, but everything is masterfully co-ordinated. The targets are not at all random: a Ministry building, an empty floor of a skyscraper in the business district, several cars and a statue of Joan of Arc that burns evoking the ordeal of the aforementioned saint. On top of that, a bigshot banker gets the bullet in his home. The motivation behind the attacks remains unclear, since there is only one conversation on the topic, in a flashback scene, for that matter, and the bottom line is that our “perfect” democracy, like any other civilization, has a built-in mechanism of self-destruction by producing enemies and being defined by them.

Once the attacks are carried, the group gets together in a department store one of members works at as a security guard. The idea is to hole up there until the air clears sometime tomorrow. Needless to say, the plan is utterly stupid, they stood a better chance everyone for themselves in the street. So, spoiler ahead, there will be no tomorrow for them, and they kinda know it since they are more interested in partying and music than in news showing the consequences of their deeds.

But at least we have some time to meet them and try to figure out why such diverse gallery of young people just did something unthinkable. Two of the guys are missing already, one of them being the “brains” behind the operation. The rest of the crew played by young French actors known from the festival circuit is too unique to try to put them under one label. Some are white, some are of North African descent. Only one of them is a disillusioned member of the upper classes, while the others are either middle-class or straight from the poverty row. Only one of them is religious, while the others are not. No one is especially political. Some are scared, the others are trying to play it cool. The place they are hiding is something they fought against, but also a place of their fascination.

Most of the critics will draw parallels with Gus Van Sant’sElephant (thematically, since the style is different, with quick cuts and repeating the key moments of violence in quick succession from different angles) with obvious clues from Romero’sDawn of the Dead and Harmony Korine’sSpring Breakers. The references won’t stop just yet, since there is a drop or two of French comedy of manners a la Jacques Taty, “student movies” like Assayas’Something in the Air, and the department store is the very place of the Kylie Minogue sequence in Leos Carax’Holly Motors.


But with all the music clues, this portrait of desperate youth would be a perfect European companion piece to Andrea Arnold’sAmerican Honey, which is in its poetic documentarism still a better film than Nocturama. The problem is that Bonello wants to show the understanding for his subjects and their deeds and, at the same time, to remain objective towards them. It is a noble effort, but pointless because of the simple fact that in that way he made terrorism look cool, and beyond that, like a justifiable, sometimes the only method of stating the dissatisfaction with society.

The Founder

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: John Lee Hancock
scenario: Robert Siegel
uloge: Michael Keaton, Nick Offerman, John Carroll Lynch, Laura Dern, Linda Cardellini, Patrick Wilson, Kate Kneeland, B.J. Novak

Ma kakav stav danas zauzeli o McDonald’su, bilo da se radi o hrani ili o korporativnoj kulturi i poslovanju, treba imati na umu da je upravo ova firma s razlogom sinonim za “fast food”. McDonald’s je bio prvi u barem tri segmenta. S njim počinje “fast food” kao takav i to zbog genijalnog sistema za brzometno serviranje hrane ništa lošijeg kvaliteta nego što se mogla naći na sličnim štandovima. McDonald’s je takođe prva prava franšiza u poslu brze hrane koja je postala sveprisutna u celoj Americi, pametno se fokusirajući na jednu sasvim drugu pojavu koja je tada eksplodirala – predgrađa i način života koji uz njih ide. Na kraju krajeva, McDonald’s je prvi “američki hamburger” koji je izašao van granica te zemlje i ostao uniforman ma gde se prodavao, a prodaje se u preko sto zemalja sveta.


Danas je korporacija McDonald’s među najvećim poslodavcima u Americi i u svetu i među najvećim korporacijama po profitu, iako u svojoj osnovnoj grani posla ima ogromnu konkurenciju. Istina, hrana je upitnog kvaliteta i može ostaviti posledice na zdravlje, a ni brzina više nije tolika komparativna prednost. Ali je svejedno i dalje sinonim za “fast food”. Kako je samo jedan štand koji su držala dva brata izrastao u ogroman brand? Odgovor na to pitanje naći ćete u filmu The Founder.
Naslovni osnivač nije nijedan od braće McDonald, nego Ray Kroc (Keaton) kojeg upoznajemo kao vlasnika malog biznisa za distribuciju miksera za milkshake. Njegove potencijalne mušterije koje obilazi po Srednjem Zapadu uglavnom smatraju da su im njegovi miskeri nepotrebni ili preskupi, te stoga rizična ulaganja, sve dok jednog dana jedan restoran u Kaliforniji ne poruči šest, zapravo osam komada odjednom. Ray odlazi da upozna vlasnike i ima šta za videti: potpuno nov koncept serviranja hrane u roku od nekoliko minuta u papirnim vrećicama. Braća McDonald, introvertni Dick (Offerman) i prijazni Mac (Lynch) ga čak povedu na “turneju” po kuhinji da vidi kakav su sistem smislili.

Kroc dobija ideju za franšizu, braća pristaju samo ako to ne bude narušavalo njihov koncept i filozofiju, zbog čega sastavljaju vrlo pedantan ugovor. Ispostavlja se da je Kroc ne samo sjajan prodavac tuđe ideje, već je u stanju da razmišlja van ustaljenih šablona, da traži mogućnost za kombinaciju i da je ambiciozan više nego što braća mogu ispratiti. Uskoro će doći do nesuglasica, partnerstvo će pući i (spoiler, ha ha) imperija će izrasti.
Ne očekujte ovde nekakvu anti-kapitalističku tiradu ili satiru pohlepe kao prenaglašene ambicije koja leži u korenu biznisa kao takvog. Razlog za to je jednostavan i analogan paradoksu anti-ratnog filma. Kao što je teško na platnu napraviti uspešnu izjavu protiv rata i nasilja, tako je teško izneti slučaj protiv biznisa generalno. Rat, nasilje i akcija, odnosno ambicija i zgrtanje novca su naprosto filmični, dok su, recimo, skromnost i poštenje ako ne dosadni, a onda makar prilično nedogađajni. Uspešni anti-ratni i anti-biznis filmovi su retki i zato se često koriste kao primer.

Opet, The Founder nije nikakav hvalospev kapitalizma i ljudske pohlepe, kako se to na pojavnom nivou može uočiti, a Ray Kroc, ma koliko ga sa žarom i prirodnom simpatijom igrao u poslednjih nekoliko godina preporođeni Michael Keaton, nije uopšte pozitivan lik. Vođen preciznim scenariom Roberta Siegela (The Wrestler) koji vrca od britkih dijaloga kako u trouglu između braće i Kroca, tako i u odnosu Kroca sa ženom (Dern) i sekretaricom (Kneeland), reditelj John Lee Hancock (Saving Mr. Banks) vrlo vešto i diskretno uvodi Krocovu mračnu stranu. Kako radnja odmiče, The Founder postaje simulacija okršaja dva modela kapitalizma: starog, konzervativnog, domaćinskog modela i novog na tragu neoliberalizma (film se završava upravo sa izjavom predsednika Ronalda Reagana zašto voli McDonald’s i smatra ga kvintesencijalno američkim). Zaključak je da smena modela možda nije etična, ali je savršeno logična kao nadogradnja ako je pogonsko gorivo ambicija, odnosno pohlepa.
Film ima svoje nedostatke u pogledu ritma koji se mogu povezati sa klasičnom strukturom od tri čina. Nakon vrlo dinamičnog prvog dela koji kulminira u flashback sceni na teniskom terenu u kojoj braća slažu nacrtani model kuhinje i treniraju radnike kako da se efikasno kreću, film pada u tempu. Možda je to logično imajući u vidu da se radi o izgradnji franšize, ali svejedno umrtvljuje radnju. U istom tempu, Siegel i Hancock razrađuju još jedan nivo priče, privatni, udaljavanje od kućevne prve žene čija je podrška ograničena i čija je ambicija viđanje sa prijateljima iz kluba, a koju Laura Dern igra sa savršenom merom, i zaljubljivanje, odnosno zavođenje Joan (Cardellini), žene njegovog poslovnog partnera. Taj ljubavni obrat nije izveden naročito spretno, ali je značajan u izgradnji Krocovog karaktera.

The Founder je svakako solidan, čak i dobar film u celini i po većini komponenti. Ono o čemu se da raspravljati je pitanje očekivanja koja zavise od naših individualnih shvatanja i stavova po pitanju ambicije, upornosti, biznisa i kapitalizma. Možda je to mogla da bude oštrija satira, materijal ostavlja tu mogućnost, ali to bi onda bio sasvim drugi film koji bi možda patio od teške ruke ili neke druge boljke. To bi nekome više odgovaralo, a nekome ne. Uostalom, kao i hamburgeri, pomfrit i milkshake iz McDonald’sa.

A Country Called Home

0
0
2015.
režija: Anna Axster
scenario: Anna Axster, Jim Beggarly
uloge: Imogen Poots, Mackenzie Davis, Mary McCormack, Ryan Bingham, June Squibb, Norman Bennett, Shea Whigham

Film na dan ima dva osnovna pravila. Prvo, objavljuje se svaki dan, bez sitnih i krupnih svetaca, državnih praznika, nedelja i godišnjih odmora. I drugo, u pitanju su isključivo novi filmovi sa bioskopskog, festivalskog ili internet programa. To zahteva određeni tempo praćenja i on je zahtevan do te mere da se tu i tamo potkradaju greške. Ne samo da mi neki za publiku potencijalno zanimljivi filmovi temeljno pobegnu jer u datom trenutku nemam vremena da se bavim s njima pošto radim na “isplivavanju” iz nečeg drugog, nego mi se neki filmovi dosta dugo vuku na listi želja, a da sam zaboravio kako su uopšte tamo završili. Jedan od takvih je i A Country Called Home.

Premda, pretpostavljam da je razlog jedan od ne tako čestih slučajeva da Imogen Poots igra glavnu ulogu. Moja iskustva sa njenim ulogama su prilično dobra, ponekad je čak i zadivljujuća, pa mi se učinilo kao solidna ideja da proverim kako izgleda kada ona igra glavnu ulogu. Štos je, međutim, da je A Country Called Home po estetici, tematici i kontekstu u prinicipu standardan indie film koji ne odstupa od kanona.

Znate već, Sundance je lansirao taj štos negde početkom milenijuma i od tada se takve stvari štancaju toliko da ih ima za punjenje programa po severnoameričkim festivalima. A problem sa bilo kakvom, pa i takvom šprancom u kinematografiji je to da tu ima vrlo malo mesta za izuzetnost u bilo kom aspektu, pa i kada je reč o glumi. S tim u vezi, ostvarenje Imogen Poots u ulozi devojke koja odlazi na očevu sahranu u Teksas ne bi li tamo pronašla komadić svog neotkrivenog identeta je korektno i na mestu, ali i prilično “paint by numbers”.

Neki drugi u glumačkoj postavi čak imaju koloritnije likove. Recimo, Mackenzie Davies igra transrodnog kantautora koji je osuđen da iz ličnih razloga ostane u provincijalnom gradiću i trpi šikaniranje čak i kod kuće. Ili Mary McCormack kao alkoholičarka i tipičan primerak “white trash” sorte. Osveženje je svakako videti June Squibb koju je teško zaboraviti posle Nebraske u ulozi protagonistkinjine babe. Kao i country pevača Ryana Binghama koji igra alkoholičarkinog sina i protagonistkinjinu simpatiju.

Nema smisla ulaziti u radnju, ne toliko zbog spoilera koliko zbog komplikovanih prijateljsko-rodbinskih odnosa između likova. Za praćenje, međutim, nije naročito teško, pošto sve gledamo iz perspektive došljakinje koja se i sama upoznaje sa detaljima iz života svog otuđenog oca. Ono gde A Country Called Homepodiže letvicu je problematika koju ispostavlja, reč je o mirenju sa stvarima i okolnostima na koje nismo mogli uticati, i iskrenost sa kojom toj problematici prilazi. Bazično, ne biramo ni roditelje ni okolinu, kao ni ono što će nas u životu snaći, pa je najbolje što možemo uraditi pokušaj da prihvatimo ljude i stvari kakve jesu i na tome gradimo odnos.


Anna Axster je debitantkinja i to se na nekoliko mesta oseti u preteranom oslanjanju na stilska, skoro pa žanrovska pravila, ali u principu radi korektan posao. Slično se može reći i za njenog nešto iskusnijeg ko-scenaristu Jima Beggarlyja koji likove razvija u zadatim ili samonametnutim okvirima. Sve u svemu, A Country Called Homeće biti ugodno potrošenih 90-ak minuta, ni manje ni više od toga.

The Infiltrator

0
0
2016.
režija: Brad Furman
scenario: Ellen Brown Furman (po knjizi Roberta Mazura)
uloge: Bryan Cranston, Juliet Aubrey, Amy Ryan, John Leguizamo, Joseph Gilgun, Yul Vazquez, Diane Kruger, Michael Paré, Benjamin Bratt, Elena Anaya

Mnogi bi svoj prikaz filma The Infiltrator započeli sa opaskom da bi, da su se slučajno sreli u nekom paralelnom univerzumu, Walter White, ikonički protagonista serije Breaking Bad i lik koji je propelirao Bryana Cranstona u prvu glumačku ligu, našao sebi ravnog u liku Roberta Mazura, carinskog agenta i naslovnog infiltratora koji je raskrinkao tokove novca Medelin kartela, “firme” Pabla Escobara, 80-ih godina prošlog veka. Poređenje je sada malo deplasirano i u suštini nepošteno prema Cranstonu koji se već probio sa televizije u Hollywood i dokazao svoje nesvakidašnje glumačko umeće. The Infiltrator, odnosno uloga Roberta Mazura je vrlo specifičan zadatak, dvostruka uloga koja se simultano igra (jer Cranston igra Mazura koji pozira kao “perač novca” Robert Musella) i kao takva zaslužuje zaseban pogled. Cranston je, naravno, savršen i to je glavni adut filma.

Osim Cranstonove glumačke bravure, malo toga zavređuje posebnu pažnju. Priča je relativno poznata iz medija i Mazurove memoarske knjige, preuređena tako da deluje filmičnije, pa stoga i poznata iz ranijih filmova na temu infiltracije u mafijaške redove. Najsolidnija referenca tu bi bila film Donnie Brasco, još jedan od onih izrazito glumačkih filmova, sa centralnom problematikom podeljene lojalnosti i odnosa ličnosti i izmišljenog lika. Međutim, za razliku od Brasca, Mazur tih problema uglavnom nema jer zna da je na misiji, da je prijateljstvo sa mafijašima rizik i da se to može završiti samo na par načina od kojih nijedan nije lep.

Osim Cranstona, uloge za pamćenje imaju i Juliet Aubrey kao Mazurova supruga, John Leguizamo kao njegov ludi kolega, Diane Kruger kao koleginica i lažna verenica / žena, dok nešto manju minutažu vrlo lepo koriste Amy Ryan kao lajava šefica i Michael Paré u kratkom cameu. Rad sa glumcima je i inače Furmanova (The Lincoln Lawyer) jača strana, uporedo sa osećajem za detalj perioda i za stil generalno. Furman će na par mesta citirati De Palmin Scarface(ipak smo na Floridi okupanoj suncem usred šarenih 80-ih) i dobar deo Scorseseovog mafijaškog opusa, uključujući i potpisne steadicam vožnje i muzičke “hintove”.

Ali vrhunska gluma, poneka citatna replika i nešto stila ne mogu pokriti nedostatak u samoj supstanci. Scenario koji potpisuje rediteljeva majka, i to kao svoj prvenac, naprosto nije dovoljno dobar. Uvode se zanimljivi likovi, pa puštaju niz vodu da bi se ponovo iz vedra neba pojavili i zbog toga se osećaju strašni problemi sa kontinuitetom. Ni same procedure i tokovi novca nisu uhvaćeni detaljno, što deluje kao potcenjivanje gledalaca. Znamo da su to zapetljane stvari, ali možda smo se baš zbog toga odlučili na gledanje filma, pa nije fer da nas se uskraćuje.

U odbranu Furmana i njegove gospođe majke, ritam i tempo su uhvaćeni sasvim solidno, sa nekoliko vrlo strpljivo izgrađenih scena poput Mazurove inicijacije u kartel, nesvakidašnjeg početka prijateljstva sa Escobarovim šefom operacija Robertom Alcainom (Bratt) i daljeg porodičnog druženja s njim i njegovom ženom. Upečatljiva je napetost koju unosi osebujni operativac Javier Ospina (Vazquez) koja se gradira sa svakim njegovim pojavljivanjem. Furmanovi, međutim, ne uspevaju da kapitaliziraju jedan pravi mali dragulj do tada neviđen u filmovima o infiltraciji: upoznavanje Mazurove prave žene i žene “po zadatku” čiji je povod lažno venčanje koje je ujedno i kruna operacije.


Logično je za pretpostaviti da je takva nemogućnost filtracije bitnog od nebitnog plod scenarističkog neiskustva i čak amaterizma, ali možda je stvar u nečemu sasvim drugom. Uopšte me ne bi začudilo da je film skraćen na silu i bez osećaja, te da je, ko god ga je skraćivao, u glavi imao samo brzinu kojom se odvija radnja. The Infiltrator je redak primer filma koji bi bio bolji da je koju desetinu minuta duži jer svejedno ne bi bio dosadan, kao što nije ni ovako. Možda bi čak bolje izgledao kao jedna kraća serija.

Bad Moms

0
0
2016.
scenario i režija: Jon Lucas, Scott Moore
uloge: Mila Kunis, Kathryn Hahn, Kristen Bell, Christina Applegate, Jada Pinkett Smith, Annie Mumolo, Oona Laurence, Emjay Anthony, David Walton, Clark Duke, Jay Hernandez, Wendell Pierce

Dvostruki standardi su čudo i prisutni su na svakom koraku. Recimo ponašanje u ulozi roditelja. Za muškarce je sasvim očekivano ne samo da ganjaju karijeru, nego i da imaju svoje rituale druženja koji se odvijaju van kuće, dok bi žene morale biti zadovoljne, dapače presrećne sa ulogom majke i kućanice. Karijera ili izgovor za nju je tu samo poželjan dodatak i fasada za nekakvo takmičenje u savršenstvu.

Bad Moms takvu situaciju radikalno izvrće idejom o ženskom pasivnom otporu, muško-ošljarskog tipa i zapravo je neuobičajeno da iza nečeg takvog stoje dvojica muškaraca, i to kreatora ultimativnih “boys will be boys” komedija poput Hangover franšize. Još je čudnija činjenica da je iza tako nečeg u osnovi inteligentnog i potencijalno subverzivnog stao današnji kalkulantski nastrojeni Hollywood. Impozantna zarada u letnjem terminu i nije toliko čudna, ali može implicirati ne tako prijatnu stvar poput štancerskog nastavka.

Problematika je izložena u “voice over” uvodu u kojem Amy (Kunis) govori o tome kako je prvo dete rodila sa 20 godina, drugo nedugo nakon toga, i kako od tada samo juri i ništa ne stiže. Kuća, posao, deca, školske obaveze i vanškolske aktivnosti i sve po redu u okruženju suburbije koja to smatra normalnim i poželjnim. Muž (Walton) ne samo da ne pomaže, nego je nezreo i ne pokazuje interes, šef (Duke) je klinac koji zapošljava debile dok Amy obavlja i svoj i njihov posao, a predsednica školskog odbora i “queen bitch” Gwendolyn (Applegate) više nego išta voli da se bavi mikromenadžmentom banalnih stvari poput “bake sale” događaja.

Dok Amy ne popizdi, otera muža koji je vara preko interneta i banalne gluposti nazove pravim imenom. Amy će pronaći podršku u vidu još dve školske mame, zabavne razvedene alkoholičarke Carle (Hahn) i čudne, istresirane majke četvoro monstruozne dece (Bell). Promenu će uočiti i njeni klinci (Laurence, Anthony) koji će morati da nauče da se više brinu sami o sebi, ali i Gwendolyn i njeni “dronovi” (Pinkett Smith, Mumolo). I neće sve teći glatko, ali Amy će nastaviti da ventilira kroz izlaske, alkohol, zezanje i dangubljenje sa svojim prijateljicama, a tu je i zgodni udovac (Hernandez)...

Najslabiji deo filma je to njihovo zajedničko zezanje i glupiranje propraćeno preglasnim, ispraznim pop-hitovima novijeg datuma, ali to je tako sa Hollywoodom i njegovom uniformnošću. Slično se može reći i za predvidljivi razvoj događaja i rasplet. Bez toga, film teško da bi dobio podršku studija. Mila Kunis i nije neka glumica, ali njena Amy je takođe prosek proseka od lika, dok su njene “pomagačice” zanimljivije i poverene glumicama sa širim rasponom.

Takođe, borba tri na tri deluje nekako tipski, a u suprotstavljenim timovima se vidi ko je kome parnjak. S tim u vezi, Gwendolyn je jedan od solidnijih negativaca, a Christina Applegate je igra sa žarom ostarele glumice iz loših filmova i to sračunato pali. Muški likovi su jednodimenzionalni, ali to je verovatnije namerna izjava nego propust u scenariju. To je moguće zaključiti i po tempu koji autorski dvojac diktira svojim vickastim replikama i obiljem fino plasiranih referenci.


Opet, ima tu nečeg što ne staje samo na subverziji rodnih uloga. Iza toga se postavlja pitanje kakav je to svet omeđen pisanim i nepisanim pravilima u kojima živimo. U tom svetu nema spontanosti i on makar u svom početku liči na neko besmisleno takmičenje čiji besmisao kad-tad eksplodira ostavljajući za sobom pustoš. Moderno roditeljstvo je svedeno na haotičnu jurnjavu za ciljevima koji beže, školski sistem isto tako, a iza ugla tu decu čeka život u svoj svojoj grozoti, pa bili oni savršeni ili ne. Čak će oni nesavršeni i bolje proći, naročito ako su svesni toga. Naprosto, zabavnije je.

War on Everyone

0
0
2016.
scenario i režija: John Michael McDonagh
uloge: Alexander Skarsgard, Michael Pena, Theo James, Tessa Thompson, Stephanie Sigman, Caleb Landry Jones, David Wilmot, Malcom Barrett, Paul Reiser

U teoriji sve zvuči sjajno. John Michael McDonagh (The Guard, Calvary) izlazi iz geografskog okvira Irske i odlučuje se na američki prvenac. Pritom je u pitanju njegov prirodni žanr – krimi-komedija sa nešto crnog humora i obiljem referenci od popularne do visoke kulture i filozofije. Međutim, ono što je uspelo u The Guard i Calvary, pa i u američkom prvencu njegovog brata Martina, Seven Psychopats, da ne pominjemo In Bruges, u War on Everyone nekako visi.

Možda je problem u tome što War on Everyone nikako ne uspeva da nas “zakači”, odnosno da mu je “udica”, odnosno uvodna sekvenca, odveć slaba za pravog filmofila. Mislim, dva pandura u odelima jure pantomimičara, stižu ga i sprdaju se pitanjem hoće li ovaj ispustiti glas od sebe ako ga udare autom. Ta uvodna scena je paradigmatična za sve ono što se kasnije ispostavlja kao problem, a to je pitanje koje nam visi nad glavom: čega je tačno pokušaj War on Everyone, pošto “straight” film nije, radi li se tu o parodiji ili postmodernoj redefiniciji žanra i kojeg tačno žanra od nekoliko ponuđenih.

Osnova je cop-buddy krimi-komedija koja kombinuje fore i fazone iz klasika žanra, od Lethal Weapon preko Starsky and Hutch do Tango and Cash, i ta osnova je pojačana vizuelnim identitetom koji podseća na posvetu 70-ima. Mislim, pandurski duo (Skarsgard, Pena) u odelima i retro automobilu sa pustinjskim pejzažom New Mexica u pozadini, njihova praksa da nameštaju dokaze, maltretiraju i ucenjuju kriminalce, te njihov nadrkani šef (Reiser). Iz tog miljea su i negativci, engleski aristokratski “mastermind” prefinjenih manira i izvitoperene mašte (James) i njegov pomoćnik nedefinirane seksualne orijentacije (Jones).

Donekle se isto može reći i za pomagače, bivšu striptizetu (Thompson), muljatora (Wilmot) i nevoljkog doušnika (Barrett). Problem tonalne nekonzistentnosti je primetan i kroz njih jer balansirajući između loših momaka i onih još gorih oni postaju oruđe za autorove post-modernističke intervencije i komentare od neki imaju smisla, a drugi deluju kao žestoko proseravanje. Odnosno, namerno ili ne, sa tim svojim opaskama u pokušaju referiranja na Tarantina i Guya Rithieja, McDonagh postiže efekat njihovog kloniranja. A “tarantinovsko-ritchiejevskih” klonova ima toliko još od vremena kada su njih dvojica žarili i palili filmskom scenom.

Drugi set problema je vezan za samu “cop-buddy” priču koja je vrlo bazična, ali za film neverovatno važna jer bez nje nam ostaju samo poneke uspele fore. Odnosno, postavlja se pitanje šta je McDonagh želeo da uradi s njom, pošto osim poneke ironizacije kroz reference on u tu osnovu ne dira toliko da War on Everyone deluje kao “straight” film iako nam je kristalno jasno da to nije slučaj.


Ne, nije to dosadan film, niti je hemija između glumaca loša, iako nije ni impozantna, a i negativci su dovoljno osebujni i pamtljivi da bi nam zadržali pažnju. Čak je i ona blesava ekskurzija na Island vrlo zabavna. Problem je taj neodređeni osećaj koji nas tera da se propitujemo je li to to, pošto ono što vidimo deluje kao vrlo prosečan film, a očekujemo više znajući autora. John Michael McDonagh je uspevao da nas iz okvira običnog povede u nesvakidašnje, ali ovde to nije slučaj. Šteta.

The Autopsy of Jane Doe

0
0
2016.
režija: Andre Ovredal
scenario: Ian Goldberg, Richard Naing
uloge: Bryan Cox, Emile Hirsch, Ophelia Lovibond, Michael McElhatton, Olwen Kelly

Ima li logičnijeg mesta za horor od mrtvačnice? Mislim, “setting” sa zamrzivačima u kojima su tela pokojnika, stolovima sa truplima i organima u teglama je jeziv sam po sebi. Dodajmo na to nešto urbanih legendi i zdravu dozu grobarskog humora i eto sjajnog mesta za susret. Obdukcija se, međutim, više koristi u drugim žanrovima, recimo proceduralima, ali i ona se kao postupak savršeno uklapa u okvire telesnog horora. Kao šlag na torti, u The Autopsy of JaneDoe narečena mrtvačnica je dodatno jeziva zbog toga što nije savremena, bolnička i sterilna, već upadljivo retro, iz 50-ih godina i u porodičnom vlasništvu spojena sa krematorijumom u nekakav grobarski biznis.

Radnja, međutim, počinje u nekoj drugoj kući u polu-ruralnom okruženju. Nastradao je stariji par, smrt je nasilna, a policija je ispod kuće otkrila napola zakopano telo mlade žene bez vidljivih tragova traume. Iako nadležni već imaju teoriju ko bi mogao biti kriv, hitna odbukcija bi morala odagnati svaku sumnju. Taj će posao obaviti otac i sin, Tommy (Cox) i Austin (Hirsch) tokom jedne noći baš kada se otac spremao da zatvori radnju, a sin da izađe u grad sa svojom znatiželjnom devojkom Emmom (Lovibond).

Ispostaviće se da Nepoznata (Olwen Kelly u sjajnom, nepomičnom izdanju zbog kojeg je prošla rigorozni trening joge i meditacije) nije sasvim običan leš, pa čak ni ordinarno čudan, jedan od onih koji vrsnim patolozima otkrije svoje tajne ako dovoljno duboko kopaju. Ne, reč je o telu koje daje kontradiktorne informacije o uzroku smrti na svakom koraku, čak i o onim stvarima koje se prvo utvrde, poput vremena smrti jer neki znaci ukazuju na jednu, a neki na drugu mogućnost. Nije da se Tommy i Austin sa svoje strane neće potruditi, ali obdukcija postaje sve čudnija i čudnija.

Kroz svoja prva dva od tri čina u ekonomičnom formatu od ispod 90 minuta, The Autopsy of Jane Doe je vrlo efektan horor, naročito u svojim detaljima. Uzmimo za primer zvonce oko noge jednog od pokojnika u zamrzivaču koje prvo upoznajemo kao urbanu legendu i starinsku praksu, da bi se kasnije pojavilo u sasvim drugom kontekstu pretnje. Ne samo da je dramaturgija izvedena izvrsno, po modelu one famozne čehovljevske puške i sa maksimalnom naplatom, već otvara nivo tradicionalnog i modernog, odnosno sujeverja i egzaktne nauke.

Takođe se i glumačka podela igra sa našim očekivanjima. Bryan Cox i Emile Hirsch ne samo da imaju pred sobom uverljive, trodimenzionalne likove, već i hemiju od posla otvrdlog oca i nežnog sina koji možda i nije za taj posao, dok je podatak o pokojnoj supruzi / majci ne samo komad informacije u njihovoj pozadini, već je dignut na nivo duha koji lebdi nad njima. Takvi likovi i, što je važnije, takvi glumci nam daju osećaj sigurnosti, doduše ne naročito čvrst, da ipak neće završiti kao hrana za monstruma kada se jednom probudi. A ni monstrum se zapravo ne budi, već sve oko njega klizi u nasilni haos.

Problem nastaje u trećem činu, na nivou otkrića, objašnjenja i raspleta. Čak i kad zanemarimo posvađanost sa internom logikom onoga što smo do tada videli, rešenje je nekako “na silu” i neuverljivo, kao pokušaj da se sve brzo zapakuje i otpremi dalje. Žicanje nastavka na samom kraju je standardna praksa koja, generalno gledano, mora prestati što pre. Problem tu nije u Ovredalovoj (Trollhunter) režiji, on ipak zna prodati i “jump scare” i napraviti efektnu scenu, koliko u scenariju dvojca Goldberg-Niang koji očito ne zna šta da napravi sa zanimljivom pričom i likovima nakon postavke i bazične razrade.


Nažalost, to nije redak slučaj sa savremenim hororom. Ali ovde baš sjebava očekivanja i kvari dojam.

A Film a Week - Land of the Gods / Dev Bhoomi

0
0
Note: The review was previously published on Cineuropa
Land of the Gods, the latest film by veteran Serbian filmmaker Goran Paskaljević, is the first of its kind in at least two ways. It is the first Serbian film to be filmed in India, with Indian actors and a Serbian crew, and is also the first Serbian film to be picked up by Amazon for global VoD distribution. The film, which world-premiered in the Toronto International Film Festival’s Masters section, will benefit from some more festival exposure, but very limited theatrical distribution ahead of its VoD premiere at the end of April.

Paskaljević, who penned the script together with the film’s star Victor Banerjee (known from A Passage to India and Bitter Moon), tells a simple, local, yet universal story about a man who comes back to his native village in the Himalayas after spending most of his life abroad, only to find out that some things never change. 

After a beautiful opening shot of a religious ceremony in the holy city of Haridwar, on the banks of the Ganges, we meet Rahul Negi (Banerjee) during a long cab ride to the place he once called home. The cab driver (Raj Zutsi, from Slumdog Millionaire) informs his passenger about the monsoon and landslides that hit the area a couple of years ago, claiming thousands of lives. Rahul, on the other hand, feels tired and has only one goal: to see his village, his family and his one-time love, Maya, for the last time before he completely loses his failing eyesight.

But he is an unwanted visitor, and his return stirs up old, deep resentments. Aside from his only old friend (Avijit Dutt, from Kama Sutra: A Tale of Love), the guru at the local temple, and the new teacher (the beautiful Geetanjali Thapa) who wants to bring some modernity to the village, everybody else sees him as a threat. As the story unfolds at a deliberate, meditative pace, we learn that he had previously challenged traditions, which resulted in him being banished from the village. The model of patriarchal rule and caste system is still alive and kicking, even though the world has changed and the village is becoming depopulated.

Building on the simple set-up with deep emotions, and adding details of the local context to it, Paskaljević has arguably made his best work since Powder Keg (1998). The camera work by his regular DoP, Milan Spasić, is stellar, catching the beautiful vistas of Uttarakhand state as a contrast with the hardships of daily life in the mountains. The sense of realism is underlined by relying only on local, traditional costumes and music. The only thing not local, but still quintessentially Indian, is the great poet and Nobel Prize laureate Rabindranath Tagore, to whom Paskaljević refers twice in the film, as well as concluding it with a title card of one of his quotes.


Paskaljević has worked on fairly unorthodox productions before, filming abroad and always blending into the culture of the country where he filmed and the milieu of his characters, as in Someone Else’s America (1995), or in the Irish-set How Harry Became a Tree (2001), while his Honeymooners (2009) was the first ever Serbian-Albanian co-production. With Land of the Gods, Paskaljević has taken this to another level. Filmed within the tight timeframe of only five weeks in difficult terrain and on a tight budget, Land of the Gods is a great Indian film with universal appeal.

Life

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2017.
režija: Daniel Espinosa
scenario: Rhett Reese, Paul Wernick
uloge: Jake Gyllenhaal, Rebecca Ferguson, Ryan Reynolds, Ariyon Bakare, Hiroyuki Sanada, Olga Dihovičnaja

Ako vam je išao na živce intelektualizam nedavnih hollywoodskih SF “teškaša”, bilo da je uspeo kao što je slučaj u Arrival, ili da nije, kao u Passengers, onda Life može biti pravo osveženje sa svojom jednostavnom premisom. Neće tu biti zamaranja vijuga sa vremenskim petljama, lingvističkim zavrzlamama, filozofskim i etičkim pitanjima, već ćemo biti svedoci akcije i borbe za preživljavanje. Zapravo jedino pitanje, čak vrlo konkretno, ima li života na Marsu dobija odogovor odmah na početku. Ima, napredan je i ne želi nam dobro.

Takođe, ako vam se premisa o astronautima koji su pokupili paket i u njemu živi organizam, najpre jednostavan, jednoćelijski, potom fascinantno napredan, a na kraju ubilački raspoložen, učini poznatom, na dobrom ste tragu. Life je Alien klon od glave do pete, a promene su po pravilu kozmetičke. Recimo, naš Marsovac kojeg đaci u “publicity stuntu” nazovu Calvin, nije osmi, nego sedmi putnik, a astronauti nisu na brodu u dubokom svemiru, već na svemirskoj stanici Mir tik iznad Zemlje. Takođe, Calvin nema “mobilnu čeljust”, već preferira drugačije načine ubijanja.

Na zanatskom nivou, Life se drži solidno. Akcija je kinetična i, ako se apstrahira priča i njena predvidljivost, čak i zabavna u svojim detaljima. Ključni faktor je bestežinsko stanje koje je simulirano pomoću žica i deluje fluidno i uverljivo. Druga bitna stavka je osećaj klaustrofobije, posuđen ne samo od Aliena, nego i od plejade drugih filmova u kojima se poentira na kontrastu između ograničenog životnog prostora i neograničenog, beživotnog svemira oko njega u kojem “niko neće čuti vaš vrisak”. Sve to je uhvaćeno okom kamere Seamusa McGarveya (Nocturnal Animals), a kao uzor je svakako poslužio rad Emanuela Lubezkog na filmu Gravity. Takođe, dizajn zvuka je više nego solidan, naročito kada se radi o Calvinu i njegovom pretećem prisustvu i kretanju, dok muzika uglavnom samo služi da iritira.

Štos je što to svejedno nije impresivno i stoga nije ni izbliza dovoljno da od klona napravi delo za sebe. Deo problema je svakako u režiji Daniela Espinose koja ne odiše inspiracijom ili makar ambicijom, koliko osećajem štanceraja. To u principu i ne treba da čudi od reditelja kojem je pošlo za rukom da veže jedan hitičan skandinavski triler (Snabba cash) i solidan internacionalni proboj (Safe House), da bi već sa svojim sledećim filmom (Child 44) pokazao da mu ne smeta da režira na auto-pilotu i po diktatu studija, čak i kad je to što radi potpuna kretenarija. Utešno je to da Espinosa makar ume da izgradi i proda obrat na kraju filma, što je možda čak i vrhunac za Life.

Mnogo veće razočaranje je scenario koji potpisuju Rhett Reese i Paul Wernick, duo koji je napisao onako poletnu i inovativnu super-herojsku zezalicu Deadpool. Ovde nema ni meta-humora, ni razbijanja četvrtog zida, a i reference su uglavnom mlakušne. Ono čime scenario obiluje je bogus-naučni i bogus-tehnološki žargon i replike poput “Niko se nije spremao za ovako nešto”, dok su likovi ostali nerazrađeni dalje od po dve-tri karakteristike uglavnom vezane za njihovo mesto u komandnom lancu, što glumce tera da se i oni ponašaju kao da su na auto-pilotu. Opet, za pohvalu je “redosled nestanka” kojim likovi bivaju ubijeni koji nije ni klišeiziran njihovom tipologijom ni zvučnošću njihovih imena.


Vratimo se na kraju na Aliena i fenomen njegovog uspeha. Tu se radilo i o vizuelnoj doteranosti (ko god da je dizajnirao Calvina, nije Gieger), i o rasturanju dramaturških klišea po kojima je žena u problemu najčešće beskorisni uteg, ali pre svega o inovativnosti spoja SF-a kao straha od života sa hororom kao strahom od smrti u istom, klaustrofobičnom i pesimističnom “used future” okruženju. Bilo je pokušaja da se ta fuzija napravi i ranije sa kojekakvim čudovištima iz svemira, ali ti filmovi nisu dobacivali dalje od B produkcije ili su otvoreno bili trash. Life je, kao i većina klonova, mnogo bliži toj odrednici nego nečemu revolucionarnom. Čak i da vam ne ostane u sećanju kao loš film, sigurno neće ni kao sjajan. Zapravo, bilo bi čudo da ne izvetri nekoliko minuta nakon gledanja.

Blue Jay

0
0
2016.
režija: Alex Lehmann
scenario: Mark Duplass
uloge; Mark Duplass, Sarah Paulson, Clu Gulager

Znate ono kada ne ostavite prošlost za sobom, pa vas ona sustigne. Neugodan osećaj. Ili još gore, mislite da ste je ostavili za sobom, ali zapravo niste, pa vam ona upravlja životom preko nevidljivih niti i na kraju vas sustigne i smlavi. Jasno, svi se mi kajemo zbog nečega ili žalimo i pitamo se šta bi bilo kad bi bilo i to uglavnom činimo na svoju štetu. U formi opuštene šetnje i razgovora a la Linklater i Before trilogija, scenarista / glavni glumac Duplass i direktor fotografije / reditelj Lehmann nam nude živu demonstraciju toga sa Blue Jay.

Jim (Duplass) i Amanda (Poulson) su za vreme srednje škole bili par i nisu se videli dvadesetak godina dok slučajno ne nalete jedno na drugo u supermarketu u njihovom rodnom gradiću koji su oboje napustili. Slučajnost je htela da Jim treba da preuredi kuću svoje odnedavno pokojne majke, a Amanda da pomogne svojoj trudnoj sestri baš u isto vreme. Ostatak filma je razgovor između njih dvoje na lokacijama iz njihove zajedničke prošlosti: u jednom od retkih gradskih kafića, u radnji u kojoj su kupovali pivo (gde će se pojaviti i Clu Gulager kao jedini epizodni lik, prodavac), na jezeru gde su kao klinci blejali, u Jimovoj kući i naročito Jimovoj sobi, na verandi i u prikolici pick-upa... Polako ćemo se zapitati i otkriti zašto njihovi životi nisu baš savršeni kako su oni zamišljali, shvatiti da su oni jedno drugom bili ona velika ljubav, kao i zašto su se razišli i zašto im je to bilo traumatično.

Taj obavezni deo je nekako i najslabije izveden iz više razloga. Prvo, Mark Duplass je solidan improvizacijski mumblecore glumac i autor (što se i ovde vidi na opštoj ležernoj improv atmosferi i hemiji između njih dvoje), ali je previše napisao svoj lik tako da ne može dovoljno dobro da ga odigra u trenutku kada se očekuju jake emocije, pa klizi u afekt. Drugo, i ta struktura odmotavanja klupka do neprijatne istine i samo to saznanje su zapravo tipski i u toj tipskosti pseudo-pametni i u priličnoj meri moralizatorsko preseravanje. Tu se vidi ko je zapravo imao više kontrole nad filmom i da to nije najbolje rešenje.

Međutim, sa svoje strane se snimatelj i debitant u ulozi reditelja Alex Lehmann potrudio u onim aspektima koji su mu ostavljeni na volju. Ideja da film bude snimljen u crno-belim tonovima je briljantna i kao isticanje nostalgije kao centralnog sentimenta u filmu i u smislu portreta gradića koji nije ni zabit, ni provincijalan, ni prepun zla, ni ružan, samo je dosadan i neinspirativan mladoj osobi koja gotovo instinktivno oseća da mora pobeći odatle. Takođe, i iskrenost sa kojom je oslikana kuća kao sasvim obična predgradska kuća natrpana stvarima, a ne delo arhitektonske pornografije, te soba kao prava vremenska kapsula, tinejdžerska soba iz 90-ih, su za svaku pohvalu.


Za pohvalu je i vrhunska gluma koju demonstrira Sarah Paulson. Ona sjajno hvata “hintove” koje joj Duplass podigrava i nastavlja se improvizacijski na to, kreirajući jedan realističan i nijansiran lik iz slabije napisanog. Gluma je svakako jedna od jačih strana filma, možda i prvi razlog za pogledati čak i kad niste naročiti ljubitelj mumblecore “parlaonica”. Ograničenja izraza i pisanja ipak ne mogu pokvariti uživanje u ležernoj glumačkoj improvizaciji.

Take Me to the River

0
0
2015.
scenario i režija: Matt Sobel
uloge: Logan Miller, Robin Weigert, Richard Schiff, Josh Hamilton, Azura Skye, Elizabeth Franz, Ursula Parker, Ashley Gerasimovich

Familijarna okupljanja mogu da budu košmar, a verovatnoća za to raste sa masovnošću istih. Oni koji se uklapaju u normu i prosek tih stvari će izdržati bez frke, sedeći, klepećući i žderući, uglavnom neskrećući pažnju na sebe. Ali kako će se provesti osetljivi momčić, koji je btw otvoreno gay kod majčine familije koja je seljačka? Take Me to the River zaslužuje pohvalu što taj standardni “set-up” ne troši onako kako bi to većina filmova učinila, krećući se u standardnom aktivističko-didaktičkom kalupu.

Centar zajeba, dakle, nije ničija seksualna orijentacija ili deklaracija / ne-deklaracija iste. Glavni junak Ryder (Miller) je upozoren da o svojoj seksualnosti ne govori i da se za vikend drži po strani. On se, međutim, pojavljuje u kratkim hlačama jarko crvene boje i majici sa V izrezom, te sa plastičnim, retro naočarima za sunce koje ne skida nikad. Familiji je toliko čudan kao pojava da ga slepa tetka pipa po nogama, a ostatak rodbine na farmi u Nebraski ga čak i ne pita je li peder ili je samo iz Kalifornije. Ali tako neobičan će postati magnet za sve devojčice i za njih će pokazati i strpljenje i interes koji možda čak i nije fingiran.

Frka nastaje kada sa jednom od njih, Molly (Parker) ode u ambar. Ono što sledi nećemo videti na ekranu, ali posledica je tu: Molly krvari u predelu međunožja. Možda je to posledica nekakve povrede usled pada, ili posekotina, ili čak preuranjena menstruacija, ali će njen otac Keith (Hamilton) Rydera optužiti za pokušaj silovanja. Momak će, logično, pomisliti da bi njegov “coming out” skinuo sumnju s njega, ali ga otac (Schiff) i naročito majka (Weigert) savetuju da igra po pravilima familije i skloni se dok bura ne prođe.

I tu onda dolazimo do prave snage filma: ta bura emocija će proći, ali će osećaj neugode i iščekivanja novog sranja opstati i usput će na površinu isplivati silne porodične tajne. Debitant Matt Sobel nam ih, suprotno očekivanjima vezanim za osnovnu dihotomiju napredno-urbanog i nazadno-ruralnog, ne baca u lice, već nas tera da sve vreme čitamo između redova i budemo u nesigurnosti jesmo li ispravno pročitali. Znači, nije tu toliko reč ni o tome ko je napustio dom i zašto, te ko se zbog toga oseća izdanim, koliko o otrovu koji familijom teče godinama i nije bitno kroz koje trivijalije se manifestuje. Keith će Rydera i njegove stalno držati u šahu, a kalifornijska familija iz situacije neće izaći ni trunku pametniji, srećniji ili ostvareniji, dok je pitanje hoće li Keith u potpunosti uspeti u svojim namerama.

Take Me to the River je apsolutno sjajan kao film raspoloženja i atmosfere kojoj je podređeno sve, od kompetentne režije, pa do oštre montaže i fotografije koja ističe strahotu idile: polja i šume su divna i impozantna slika, ali se čovek u njima može izgubiti i utopiti. Takođe, sve pohvale zaslužuju i glumci. Mladi Logan Miller sjajno kanalizira tinejdžersku zbunjenost u situaciji čije sve uglove ne poznaje. Versatilni Josh Hamilton je prilično strašna pojava. Devojčice Ursula Parker i Ashley Gerasimovich (obe su inače igrale kćer Louisa C.K. u seriji Louie) ne samo da su uverljive kao sestre, već su u svojoj igrivosti i zagonetnosti pomalo i sablasne. Međutim, ulogu za pamćenje je odigrala Robin Weigert kao majka koja se pravi da je sve u redu, a zna da nije i da je delom i sama odgovorna za to.


Neprijatan kakav je, film je od svoje premijere i tokom prikazivanja oštro delio kako kritiku, tako i publiku. Nije to ništa čudno, pod-tonovi su uznemirujući, a dramaturgija zasnovana na pretnji u ne-horor okruženju čak i prilično nestandardna. Međutim, sve je tako fino odrađeno i pažljivo dozirano da zaslužuje moju preporuku. Čak sam spreman da podelim i komadić mudrosti: Ako ne poznajete dobro svoju familiju, za to postoji dobar razlog, čak i kad ga vi ne znate.

Frank & Lola

0
0
2016.
scenario i režija: Matthew Ross
uloge: Michael Shannon, Imogen Poots, Michael Nyqvist, Emmanuelle Devos, Justin Long, Rosanna Arquette

Frank (Shannon) je kuvar koji još uvek radi po tuđim restoranima. Lola (Poots) je friško završila školu za modne dizajnere, ali ima nesreću da su u njenom gradu pojam mode štikle za striptizete i kostimi Elvisa. Njih dvoje su u turbulentnoj vezi. Mesto radnje je, pogađate, Las Vegas, ali Frank & Lola nije modernizacija Leaving Las Vegas, priča o ljubavi i beznađu u prekarnim uslovima, već psiho-seksualni neo noir u kojem pratimo igrice između lakoničnog, stoički nastrojenog muškarca i femme fatale u vidu temeljno sjebane devojke.

Priča će nas vozikati od Las Vegasa do Pariza i nazad, jer je Pariz mesto u kojem su naši protagonisti obitavali, svako svojim poslom, pre nego što su se upoznali. Frank se tamo školovao u praksi, ali to malo znači u svetu u kojem su ljudi “zaboravili da jedu, pa stalno izvoljevaju neke salate bez glutena”. Lola je tamo živela sa svojom hiper-seksualiziranom majkom (Arquette) i njenim ljubavnikom (Nyqvist) i kasnije studirala, a iz tog perioda vuče određene traume, stvarne ili izmišljene.

U suštini, njihova veza je toksična i nema svetlu budućnost, ali je Frank toliko ograničen svojim macho kodeksom da ne shvata odakle mu preti opasnost, trenirajući stav prvo na Lolinom novom ljigavom šefu (Long), a zatim planirajući osvetu ostarelom ljubavniku. Lola je privlačna, ali sluti na nevolju. Ili je to možda dovoljno da bi muškarci gubili glavu za njom? Ni ime nije izabrano slučajno, a ako nam je promaklo – neko od jednokratnih epizodista će je nazvati Lolitom, pa film možemo posmatrati u nekom kubrickovskom ključu, naročito uz poveznice pojedinih pasaža sa Eyes Wide Shut.

Sad, inicijalna priča je dovoljno intrigantna, a scenaristička razrada je svakako pomalo amaterska, ali je nekadašnji novinar i veteran kratkometražnih filmova Matthew Ross vispren makar toliko da se od dve varijante odluči za sigurniju i koristi se klišeima i trikovima, ma koliko oni oprobani bili. Obrata je malo previše i izvijaju logiku do neprepoznatljivosti, ali makar čuvaju tempo i podižu napetost, i to u sasvim zgodnom formatu od 87 minuta. Režija je takođe solidna i proračunata, Ross se oslanja na atraktivnu fotografiju, asocijativnu montažu i vrhunsku glumu kako glavnog para, tako i nadahnutih epizodista. Nyqvist je zaista mračno prisustvo, Long ljigav i šmokljav u isto vreme, Rosanna Arquette izvlači maksimum iz jedne scene koliko ukupno ima.

Odlični su i Michael Shannon kao čovek od malo reči, ali sa jasnim motivom i Imogen Poots kao sjebana zavodnica. Čak uspevaju nekako da prođu kao par, ne samo kontra svim očekivanjima glede tipologije likova kakve obično igraju, već i uprkos izlizanosti romanse između sredovečnih muškaraca i dvadesetak godina mlađih cura. Na tome ne treba čestitati samo njima, glumci su, to im je posao, a oni su svakako u tome dobri, već i reditelju koji je sa tim izborom rizikovao i pogodio u centar.

Međutim, problem koji obara ceo film i šalje ga u smeru interesantnog promašaja su sami Frank i Lola, odnosno likovi. Ne samo da im fali suvisle motivacije za takvo prkošenje logici, Ross se tu uvek može izvući na nepisana pravila noira koja nisu uvek u skladu sa istom, nego su nekako hladni, distantni i uvereni u to da su cool da ih je teško kupiti svakog ponaosob, pa onda i njihov odnos. U suštini, nije nas briga za njih, hoće li opstati ili će se usput spotaknuti. O nekoj identifikaciji i navijanju ne treba ni trošiti reči.


Ross se batrga i hvata psihoanalize sažvakane da svakom idiotu bude jasno (eksplicitno) ili ostavlja praznine koje valja popuniti jedinim mogućim učitavanjem tog istog (“implicitno”), sve se nadajući da se film neće raspasti njemu u rukama, a nama pred očima. Slaba vajda. Frank & Lola u svojoj emulaciji Kubricka pogađa ono najslabije, pop-psihologiju i atmosferu koja ipak nije dovoljna da zameni pripovedanje, a ne dostiže zanatsku ispoliranost i inovativnost tog nivoa. Zapravo, šteta priče i šteta glumaca.

Operation Avalanche

0
0
2016.
režija: Matt Johnson
scenario: Matt Johnson, Josh Boles
uloge: Matt Johnson, Owen Williams, Josh Boles, Jared Raab, Andrew Apelle, Krista Madison

Evo, u relativno kratkom vremenskom razdoblju već drugi film na temu lažiranja sletanja na Mesec (što i nije toliko čudno, znajući rasprostranjenost raznih teorija zavere) , te već drugi mockumentary film na temu problema u Houstonu, što je već nešto što se ne može zanemariti. Za razliku od Houston, We Have a ProblemŽige Virca koji se zapravo bavi odnosom mita i pamćenja i na taj način se poigrava sa našom percepcijom prošlosti, Operation Avalancheje fokusiran na druge, tehničke i meta-filmske stvari.

Godina je 1967. i Hladni rat je na vrhuncu. Ostalo je još samo dve godine u toku kojih treba ispuniti obećanje pokojnog predsednika Kennedyja da će se američka zastava pojaviti na Mesecu. Program kasni, modul za spuštanje nije spreman, a da stvar bude gora, KGB gotovo ima krticu u NASA-i, pa i Sovjeti znaju u kakvom su problemu Amerikanci, a pride mogu da im pokradu i nešto tehnologije. Na snagu stupa operacija Zipper, CIA-in plan da pošalje lažnu dokumentarnu filmsku ekipu sačinjenu od svojih agenata nižeg nivoa kako bi, nesumnjivi zbog svog štreberskog izgleda i sa dobrom maskom, makar pronašli krticu.

Međutim, kada umesto toga otkriju probleme u tehnološki najnaprednijoj ustanovi u zemlji, jedan od njih predlaže operaciju Lavina, odnosno lažiranje sletanja na Mesec. Ono što počinje sa slow-motion snimcima iz pustinje ubrzo postaje snimanje puno tehnikalija, u kojem, a da to i ne zna, ulogu ima i Stanley Kubrick, odnosno njegova tehnika projekcije i snimanja upotrebljena na 2001: A Space Odyssey. Mislili ste da je “One small step for man, one giant leap for the mankind” spontana izjava, a ne skriptirana? Ha ha. Međutim, CIA ima i rezervni plan da ukloni sve one koji su u operaciji učestvovali i sve one koji su za nju znali...

Sa jedne strane, Operation Avalanche je čista genijalština. Recimo ideja da se materijal snima digitalno, pa prebacije na film od 16 mm, pa opet nazad na digitalni format je apsolutno briljantna. Zatim, ceo styling 60-ih bez retro-glamura i hippie varijante je potpuno u skladu sa profilom likova – nižih agenata CIA-e. Pa i finta sa Kubrickom genijalna jer ono verglanje o tome kako je on snimio lažno sletanje prvo sjajno priprema, pa onda i izvrće na nešto novo, neočekivano, a potpuno u skladu sa internom logikom.

Matt Johnson i kompanija takođe zaslužuju pohvalu za drskost jer su zapravo snimali u NASA-inim prostorijama bez dozvole, odnosno sa lažnom dozvolom za snimanje edukativnog dokumentarca. Ne samo da su sa tim uspešno lažirali 60-te, već je film dobio još jedan meta-nivo u činjenici da snimatelji lažnog dokumentarca igraju snimatelje lažnog dokumentarca.

Ali smo zato na nekim drugim mestima u ozbiljnom problemu sa filmom. Ideja o zaveri u zaveri unutar zavere je dobra, ali je njena izvedba loša. Scenario nema strukturu i deluje kao da je ad hoc slagan, što ostavlja poveće rupe.To se naročito oseća prema kraju kada ta zavera koja se direktno tiče naših junaka nikako da “ukači”, bez obzira na jedne od najboljih scena jurnjave automobillima u poslednje vreme. A ni lažirano sletanje na Mesec ne dolazi na dnevni red negde do 40 % filma.

Još više su zabrinjavajući drugi detalji koji samim svojim postojanjem ruše one briljantno osmišljene. Recimo, zašto imamo found footage snimak zakopavanja materijala koji će biti naš found footage “dokumentarac”? Kako je to uopšte moguće? I nisu li posteri kultnih art-filmova iz 60-ih polepljeni po prostoriji u kojoj je smeštena ekipa dokumentarca malo suviše “on the nose”? Iskreno sumnjam da bi filmaši tako nešto nosili sa sobom i lepili za inspiraciju na terenu.


U konačnici, Operation Avalanche može biti solidna zabava i prava je poslastica za zaluđenike za filmskom tehnikom. Međutim, sa nedorađenom pričom i nespretnom pripovedačkom tehnikom, teško da može biti ne znam kako dobar film. Opet, ušvercati se u instituciju poput NASA-e je podvig koji zaslužuje aplauz, mada, budimo iskreni, i nešto slično tome smo već videli u Escape from Tomorrowkoji je potpuno gerilski snimljen u Disneylandu.

Lion

0
0
Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovdea  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.



Nemojmo se zavaravati, Lavje upravo ono što anglofoni kritičari nazivaju mamcem za Oscare i kao takav će, prilično sam siguran, doživjeti sudbinu da ga se već do sljedeće sezone zlatnih kipića nitko neće sjećati. To je jasno onoga trenutka kada na uvodnoj špici vidimo imena braće Weinstein u funkciji izvršnih producenata. Oni su svojedobno svoju “tvornicu Oscara” selili sa sobom od produkcijske kuće do produkcijske kuće, od Miramaxa 90-ih preko Lionsgatea do sadašnjeg biznisa zvanog The Weinstein Company, i svoj zanat svakako nisu zaboravili. Treba imati u vidu i da njih dvojica više ne kotiraju toliko dobro u hollywoodskim krugovima, pa i limitirani uspeh Lavanije čudan: nominacije je dobio, kipići su izostali. U pitanju je, dakle, konfekcija skrojena po poznatom modelu, ali, mora se priznati, sasvim solidne kvalitete i u perifernim segmentima čak izrazito zanimljiva za proučavanje.
Pored toga što je u filmu riječ o inspirativnoj, srceparajućoj istinitoj priči o izgubljenom dijetetu koje u odrasloj dobi traži svoju biološku majku kao dio vlastitog identiteta, ne treba smetnuti sa uma još jedan adut filma: Indiju kao okruženje u kojem se dobar dio radnje odvija. Indija je tu višestruko zgodna: i kao mnogoljudna zemlja sa oštrim kulturalnim, klasnim i socijalnim razlikama, pa stoga sasvim logično mjesto za takvu istinitu priču; i kao veliko, a još uvijek rastuće tržište kada je riječ o konzumaciji kulturnih proizvoda; na koncu i kao hollywoodsko-oscarovski trend uspostavljen sa Milijunašem s ulice i perpetuiran Pijevim životom, te smišljena egzotična predstava za zapadnu publiku kojoj se film također obraća. Stoga su arhivske fotografije stvarnih aktera i kartice teksta uglavnom statističkih podataka o nestajanju djece u Indiji na samom kraju filma sasvim logične, a ni otvoreni poziv donatorima da svoj novac usmjere na udrugu koja toj djeci pomaže nije čudan, pa čak ni osobito neukusan.

O čemu se u filmu zapravo radi? Dječak Saroo (igra ga Sunny Pawar) živio je u bijedi, ali i u ljubavi sa svojom majkom, starijim bratom i mlađom sestrom, dok jedne večeri nije, pokušavajući pomoći bratu u poslu, zaspao na krivom vlaku i probudio se na putu za Kalkutu. Prispjevši u velegrad gdje nije znao čak ni jezik sredine, bengalski, nasuprot hindiju koji je jedino govorio, Saroo se našao na ulici i na meti trgovaca ljudima, mogavši se pouzdati samo u svoj instinkt. Kako mu ni policija nije mogla pomoći, završio je u lokalnom sirotištu, a na koncu je imao dovoljno sreće da bude usvojen u Australiji.Ta indijska “avantura” preživljavanja zauzima prvu polovicu filma i ističe tri periferne zanimljivosti. Prvo, Sunny Pawar, dječak koji ne zna engleski jezik, nevjerojatno je prirodan u svojoj ulozi, simpatičan na onaj iskreni, ne-hollywoodizirani način, i možda je tu riječ o rođenom glumcu. Drugo, sam tretman dječakovih lutanja i snalaženja nije šablonski, već djeluje autentično. Redatelj Garth Davis, do sada prisutan uglavnom na televiziji, zna kada treba biti nevidljiv, kada samo diskretan, a kada poantirati, pa tako Sunnyjeva sudbina nije ni eksploatacija ni fetišizacija tragedije, a također nije ni “disneyevski” zašećerena, pa uspjeva istovremeno biti i potresna i poetična. Treće, intervencija u strukturi “drame u tri čina”, u kojoj se prvi proteže na polovicu trajanja, radikalna je, nesvakidašnja i gotovo u potpunosti funkcionira.

Problem nastaje u drugom činu, kada konačno ugledamo prvopotpisane glumce, Deva Patela kao odraslog Sarooa, Nicole Kidman kao njegovu pomajku i Rooney Maru kao djevojku. Patel, inače zvijezda Milijunaša s ulice, dovoljno je sposoban da odigra svoj lik, sveden na dvije-tri osobine i raspoloženja, s treniranom ležernošću. Nicole Kidman praktički ima jednu “oscarovsku” scenu sa obaveznim monologom, a ostatak uloge može odigrati i u snu. Rooney Mara, inače vrlo ekspresivna glumica sposobna za emocionalne dubine, ovdje je potrošena na nerazvijen lik “Djevojke”, one koja pruža podršku protagonistu, ali ta podrška nije bezuvjetna i ovisi o njegovom (opsesivnom) ponašanju, pa “Djevojka” ostaje samo dramaturško pomagalo. Nisu, dakako, problem glumci, oni rade što im se kaže kako najbolje znaju i umiju. Usudio bih se reći da nije tu stvar ni režije u tehničkom smislu, već prije svega scenarija, odnosno adaptacije koja ne može iz očekivane “inspirativne” priče izvući ono neočekivano, pa se mora baviti krizom identiteta mlade osobe po toliko puta rabljenoj šabloni, pritom se solidno ponavljajući i nabijajući minutažu. Nama je od početka jasno kako će se potraga završiti, jer u suprotnom ne bi bilo ni knjige ni filma, jasno nam je kada će početi (kad junak shvati da mu je biološka majka dio identiteta baš kao i žena koja ga je odgojila), jasno nam je i kojim će se mehanizmom on poslužiti, i to iste sekunde kada neko od epizodista spomene “Google Earth” i formulu za izračunavanje. Dobre namjere se tu slabo računaju, ali neka u zapisnik uđe da je Lavjedan od rijetkih filmova koji usvajanje i podvojeni identitet kroz dvije različite ljubavi tretira kao temu, a ne kao točku zapleta.
Od šablone ne odstupa ni emotivni crescendou trećem činu, a i kako bi kada ga anticipiramo i čitalačkim i gledalačkim iskustvom, dok detalj “spontanog” okupljanja radosnog susjedstva zbog povratka izgubljenog sina odlazi preko ruba patetike. Za utjehu neka nam posluže neke konačno riješene nedoumice, poput naslova (jer Saroo u odrasloj dobi nije pokazao ni neku iznimnu hrabrost, ni borbenost, a ni indijski lavovi nisu više tako česta pojava) i pitanja kako to da petogodišnji dječak nije znao ime svog sela. Na pitanje kako to da nije znao ime obližnjeg grada, ni ime vlastite majke ipak nećemo dobiti odgovor. No dobro, ti sitni propusti ne mogu osporiti činjenicu da Lavkao film postiže ono što njegovi autori i producenti žele, a to je da nam prenese snažne emocije, ma koliko one bile hollywoodski filtrirane. U tome se režiser Garth Davies može dodatno osloniti na originalnu muziku koju potpisuju Dustin O’Halloran i Volker Bertelmann, i koja sa pravom mjerom diktira emocije i u tome nikada nije vulgarna i pretjerana, što u filmovima ovog profila može biti slučaj. Emocionalnost, psihologija likova, njihove težnje, kao i tokovi radnje fino su zaokruženi i kamerom direktora fotografije Greiga Frasera čija je upotreba rakursa izuzetno sugestivna i stoga integralni dio filmskog pripovjedanja. Upravo je tehnička dorađenost razlog zašto Lavnije tek obična, već potencijalno intrigantna konfekcija.

A Film a Week - The Unknown Girl / La fille inconnue

0
0
In their recent films, the Dardenne brothers have upgraded their signature moves. So now it is not all about the Liege proletarian neighbourhood Seraing and social realism. Now, for the third time in a row, we have an international star in the leading role. After Cecile De France in The Kid on the Bike and Marion Cotillard in Two Days, One Night, up and coming French actress Adele Haenel (of Love at First Fight fame) took her turn as a young doctor in the neighbourhoodtrying to figure out what happened to the titular unknown girl.

Also, The Unknown Girl is the Dardennes’ second feature in a row to be marketed as a bit of a genre piece. On the festival tour in 2014, they were “selling” Two Days One Night as a modern western, which sounded outlandish at first, since there were no horses, guns or cowboys, but some nice parallels can be drawn to some of the leftist westerns like High Noon or Shane, maybe even to the “original” The Magnificent Seven, since it was more or less battle movie, with the battle being both interior and exterior. The Unknown Girl is being sold as a piece of good old noirish detective story and it is pretty much right in a genre sense, since we have an inquiry at the centreof the story.

Dr Jenny Davin has her mind set on the professional goals. With a more lucrative position waiting for her at the hospital, she is covering for the retiring old doctor and training a young intern Julien (newcomer Olivier Bonnaud) at the same time. One evening their conversation was interrupted by a doorbell ring long after the official working hours. Since she thinks that a tired, over-worked doctor wouldn’t be much help to a patient inconsiderate enough to come that late, she doesn’t let him to open the door. If it were an emergency, the patient would ring again, she says as an excuse. Julien leaves in anger ready to quit the medical school, while she goes to her house calls and a reception in the hospital honouringher.

The next day, the police comes to her office informing her that the girl who came last night was found dead and asking for the surveillance video tapes. Feeling guilty for not helping her, Jenny changes her mind about the hospital job, takes the old doctor’s practice instead and dedicates all of her free time to discovering the dead girl’s, probably an illegal immigrant, identity so she could have some dignity in her death. And since she doesn’t know how to conduct an investigation, she turns to the only clue she has: her patients in a presumably close-knit community.

Shifting the focus between the scenes of the investigation and the other ones of Jenny’s daily work, The Unknown Girl seems like a regular Dardenne brothers work. It is strong as a social realist portrait of the underbelly of Europe and as a statement. The camera work by their regular DoP Alain Marcoen is spot on, and their regular actors Jeremie Renier, Olivier Gourmet and Fabrizio Rongione are all fine in their parts from small bits to crucial supporting ones. Adele Haenel is a fine actress and the brothers are utilizing her to perfection in the role of a young professional trying to clear her guilt for a bad judgementshe made.

But as crime flick, The Unknown Girl simply doesn’t work. Sure, there are some clues, atmosphere and style-wise taken from euro-noirs, Belgian and Dutch as well as Nordic ones. Also, the video-tape of the girl at the door is a nice touch and an equivalent of a photo in the old school detective flicks. But the premise that a career woman would decline an offer for her dream job just too far off as is the idea that the circle of people involved is so narrow. The neighbourhood of Seraing is small, but not that small, so the whole plot about the murder and Jenny’s investigation is just too neat to the point of being Agatha Christie-like.


Having that in mind, The Unknown Girl is not a bad film just because the intended crime aspect is not developed enough. The Dardennebrothers are at home when they are dealing with the social aspect and their fans will certainly appreciate it. Still, it is a step in a wrong direction and far from their finest work.

The Edge of Seventeen

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
scenario i režija: Kelly Fremon Craig
uloge: Hailee Steinfeld, Haley Lou Richardson, Blake Jenner, Woody Harrelson, Kyra Sedgwick, Hayden Szeto, Alexander Calvert

Nepažljivom oku i uhu će možda takav detalj promaći, ali scena u kojoj se naša protagonistkinja, ružnjikava, sociofobna i zbog svoje neprilagođenosti ekstremno nadrkana tinejdžerka Nadine (Steinfeld) upoznaje uživo sa svojom simpatijom, zločestim dečkom Nickom (Calvert) propraćena je pesmom Spandau Balleta, koja je potpuno izvan savremenog konteksta filma. To je nedvosmislena posveta filmu Sixteen Candles Johna Hughesa i njegovom delu na polju teen drama sa komičnim tonovima uopšte. The Edge of Seventeen, rediteljski prvenac Kelly Fremon Craig, zapravo je “update” te Hughesove gorko-slatke formule za vreme sadašnje, obeleženo brzom i šturom komunikacijom, površnim odnosima, egocentrizmom, osećajem neuspeha, solipsizmom i samosažaljenjem.


Jer je Nadine, osoba koja ima jednu jedinu prijateljicu, tek nešto bolje prilagođenu Kristu (Richardson), koja se oblači kao cirkus iz namere ili nemara, koja sluša staru muziku i gleda stare filmove, čvrsto uverena da se ne snalazi u svom vremenu i da bi se u nekom drugom, prošlom, snašla bolje. Što je greška verovatno usled verovanja u formule iz tih istih filmova i muzike po kojem se ružno pače tek tako pretvori u labuda kada samo od sebe shvati kako neke stvari stoje. Nadine zapravo veruje u “hughesovski” kraj, a da ne mora učiniti ništa po tom pitanju, i pritom ne shvata da su svi pritisnuti nekom svojom mukom, te da njena spada u klasičnu tipologiju tinejdžerskog “angsta” nastalog usled previše mozganja oko tako ličnih, a tako banalnih problema.
U kratkom flashbacku sa njom kao naratorkom ćemo shvatiti da ona ima i više nego solidne razloge da se oseća odbačenom i osuđenom na propast. Prvo, tu je majčino (Sedgwick) temeljno nerazumevanje ili prosto pomanjkanje strpljenja za gluposti koje Nadine izvodi još od detinjstva. Zatim, imamo rivalstvo između nje i godinu dana starijeg brata Dariana (Jenner) koji je “rođeni pobednik”, zlatni dečko i popularan u školi. Onda pubertetske nesigurnosti i smrt oca koji je jedini mogao da je uteši i oraspoloži. Na kraju, tu je Kristina “izdaja”, odnosno petljanje sa Darianom, od svih.

Nadine nezainteresovanom profesoru istorije (Harrelson) izlaže da želi da se ubije i debatira način da to prođe najbrže i nabezbolnije. On je hladno otkačinje izmišljanjem svoje oproštajne poruke koja uključuje užasno odevenu curu koja ga gnjavi za vreme pauze za ručak. Sarkazam, svakako. Neosetljivost, verovatno ne, svakako ne više od onoga što ispoljava Nadine. Profesorov odgovor je temeljen na iskustvu: “pas koji laje ne ujeda”, probleme koje ima Nadine se prevazilaze, ni najgluplja ćurka se ne bi zbog toga ubila, a Nadine nije glupava, pa će posle sarkastičnog komentara odskočiti, odgovoriti i nastaviti da živi, pa makar u inat celom svetu. Uostalom, kako kaže njena majka, svima je život sranje, samo se drugi foliraju bolje.

Rešenje možda čeka iza ugla, možda u vidu do ušiju zaljubljenog drugara iz razreda, Erwina (Szeto), jednako čudnog i štreberastog, koji se nalazi u sličnoj nepopularnoj poziciji, samo to bolje prihvata. Samo, kada bi Nadine to znala, tako opsednuta svojom mizerijom...
Tinejdžerska opsednutost samima sobom i njihova anksioznost nije ništa novo i u suštini se čak i pojavno vrlo malo menja kroz vreme. Kelly Fremon Craig to dobro zna, pa izbegava da imenuje gradić / predgrađe u kojem se radnja odvija i na taj način pokušava da priču učini univerzalnom. Problem je što na tom nivou nema baš šta da kaže, “update” glede cinizma, prezaposlenosti i većeg oslanjanja na tehnologiju je u defanzivi pred klišeima iz domena žanra tinejdžerskog filma obogaćenim sa desetak godina starim indie filmovima poput Juno.

Istini za volju, Darianova transformacija ima smisla, ali je do nje on u suštini dosadan lik, kao uostalom i Krista, pa je ceo okidač za priču klimav. A sama Nadine bi, da je sa iskrenošću i žarom ne igra jedna od najboljih dolazećih glumica Hailee Steinfeld (za koju je jasno da nije neka poružnjena prestarela hollywoodska princeza, nego da zaista razume problematiku), bila u suštini iritantan lik prema kojem je teško osetiti empatiju budući da je uglavnom sama kriva što tera ljude od sebe. Čak je i zločesti dečko zapravo dosadan, dok Erwinova nespretnost unosi malo živosti i spontanosti, doduše ne dovoljno da bi se ceo film na tome vozio.
Kelly Fremon Craig, međutim, ima jednu zlata vrednu ideju kako podići materijal na novi nivo. Dok bi većina autora taj tinejdžerski svet potpuno očistila od odraslih ili bi makar njihovo prisustvo u funkciji roditelja ili profesora svela na najmanju moguću meru, ona čini upravo suprotno: koristi ih kao sidro realnosti i od njih pravi nijansirane, slojevite i zapravo zanimljive likove. Tako Kyra Sedgwick briljira kao (pre)zaposlena majka koja ni sama nije još uvek ožalila muža i pohvatala sve konce svog života, pa nema vremena da se bavi klinačkim pizdarijama, a Woody Harrelson, i inače zabavan i versatilan glumac, kao profesor koji od nezainteresovanog odlazi ka opservantnom i na kraju zapravo empatičnom.

Tek u zajedničkim scenama sa njima Nadine kao lik i Hailee Steinfeld kao glumica uspevaju da dostignu svoj potencijal. Tek tu se vidi razlika u perspektivama koje boje mladost ili iskustvo, “hoću” ili “moram”, te različita ograničenja koja sa pozicijom idu. Upravo se na tom polju The Edge of Seventeen izdiže iznad nivoa prosečnog ili možda solidnog i kreće ka nečemu novom i svežem. Nije revolucionaran, ali je svakako vredan pažnje, posebno za ljubitelje filmova o odrastanju.
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images