Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2312 articles
Browse latest View live

A Film a Week - The Black Pin / Igla ispod praga

$
0
0
A Film a Week is a weekly column on this blog, run on Sunday for our English-language readers and friends, presenting usually local or European festival films to a wider audience. Every review is directly written and not translated.
Back in the day, in the late Yugoslav times, the synonymfor Montenegrian cinema was Živko Nikolić, the writer-director who tackled the themes of modernity and freedom (and the lack of it) in traditional, confined, almost insular societies and family units of Montenegro in time. His work was locally colored, mesmerizing, darkly funny, but also pessimistic: modernity and personal freedom never stood any real chances and the conservative tendencies only switched forms throughout the time. Since that time, nothing really interesting happened in Montenegrian cinema, every year with more than one feature title can be seen as an extremely good one, and most of them are not “consumable” even locally, but a new hope can be seen on a horizon in the form of first-time writer-director Ivan Marinović and his film The Black Pin.

Marinović has done his homework. Like Nikolić, he is locally focused and colourful in the way he is portraying the area and its people, and his themes of miscommunicationand opposing world-views are as universal as they are local. But compared to often cynical and misanthropic Nikolić, Marinović is more light-hearted and actually cares for his characters. Other influences can be found also, like the work of the writer Miljenko Smoje, playwright Ivo Brešan and his filmmaker son Vinko who are from the neighbouringCroatian region of Dalmatia and very much into the phenomenology of its people’s spirit. But The Black Pin is not just the collection of influences, it is a work of passion.

The place is the peninsula of Luštica, the time is now. People are rushing to sell the small portions of land they have to whomever that comes first, usually the Russians. The group of locals has hatched a plan to sell a big piece of land to some British investment fund interested in building a resort there. But there’s a catch: an old woman that has the reputation of a local witch dies before they can make deal with her, leaving the land to distant relatives scattered from South America to Australia. The only alternative for them is to convince the local priest Petar to join their plan.

That could be a problem, since Petar (Macedonian actor Nikola Ristanovski) is not much interested in ephemeral things like money as he is interested in fond memories of his long-gone father, taking care of his demented mother (Yugoslav star Seka Sablićin one of her crazier parts) and trying to bring up his teenage son Đorđe (débutanteFilip Klicov) since his wife left him. More to the point, Petar is quite misanthropic and bitter, and is not on particularly good terms with the men who are planning to sell and has no wish to help them. Can a retired seaman Dondo (Bogdan Diklić, good as always) help them find some common ground?

The Black Pin is one of those slice-of-life bittersweet comedy-dramas that can cast its net too wide and get lost is side-plots and sub-plots that go nowhere. Sometimes, that happens here too, there is a sub-plot or two too much and that time could be better spent developing the relations between characters and adding another dimension to their conflict. But the feeling is right from the start, since Marinović is more interested in the atmosphere and the mood of the local area. Well-acted, confidently directed and masterfully shot in chiaroscuro contrasts, The Black Pin works best as a love letter to a place, the director’s childhood and all the local legends and anecdotes every Adriatic village has.

The Handmaiden / Ah-ga-ssi

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: Park Chan-Wook
scenario: Park Chan-Wook, Jeong Seo-Kyeong (prema romanu FingersmithSare Waters)
uloge: Kim Tae-Ri, Kim Min-He, Ha Jung-Woo, Jo Jin-Woong

Iako nikada više nije dostigao svoja remek-dela sa početka karijere (Osvetnička trilogija i Oldboy kao njen centralni i najmoćniji deo), Park Chan-Wook je svejedno jedno od najvećih imena korejske kinematografije. Iza sebe ima i nemali festivalski uspeh (Zlatni Medved u Berlinu za I’m Cyborg, but That’s OK) i jedan zapažen, vizuelno impozantan iako na nivou priče ne baš koherentan hollywoodski pokušaj (Stoker). The Handmaidenpredstavlja fuziju različitih faza njegove karijere i različitih autorskih potpisa koje tokom nje razvio, ima tu i nasilja i seksa, vizuelne poezije i upadljivo ušminkane artificijelnosti, i nečeg distinktivno korejskog i nečeg generalno zapadnjačkog. Reč je tu o izuzetno zanimljivom filmu.


Prvo i osnovno, reč o adaptaciji književnog dela, i to savremene britanske autorice, romantične-neo-gothic-noir-misterije čija je radnja smeštena u viktorijansko doba, uz ogradu da likovi kada je to zgodno misle i ponašaju se kao u vremenu sadašnjem. Da ne okolišam, u pitanju je intriga da se sirotu malu bogatašicu i njenog ekscentričnog ujaka reši tereta novca, a koju izvode jedan hohštapler i jedna sirotica. Ali stvari postaju zapletenije kada se sirotica i bogatašica zaljube jedna u drugu. Potpisni štos romana je podeljenost u tri dela u kojima se menjaju naratori i perspektive, dok se često isti događaji rasvetljavaju iz drugog ugla.
U tom smislu, Park se drži duha romana, iako razradu sheme, rasplet i naročito kontekst prilično menja. Umesto Engleske s kraja pretprošlog stoleća imamo Koreju iz prve polovine prošlog, što znači da imamo japansku okupaciju i specifične nacionalne i klasne prilike koje će Park više koristiti kao začin i okidač za zaplet nego što će ulaziti u njihovu suštinu. Iz toga i proizilazi zapadni uticaj koji se preko Japana probija u Koreju, što će Parku omogućiti da kreira najimpozantniju i najsablasniju kuću godine sa krilima u orijentalnom stilu, ali sa engleskim pročeljem, koja će mu poslužiti kao lokacija za veći deo radnje filma.

Sam zaplet, odnosno shema za brzo bogaćenje, ne odstupa od toliko puta viđenih standarda. Jedan lažni bogataš, grof Fujiwara (Ha) namerio se na drugog, ekscentričnijeg i bogatijeg, ali svejedno prevaranta Kozukija (Jo) tako što će zavesti njegovu naizgled naivnu rođaku kojom ovaj planira da se oženi Hideko (Kim Min-Hee) i za koju mu je vezan imetak u budućnosti. Glede korejsko-japanskih odnosa, valja primetiti da su sve troje likova Koreanci koji su na različitim nivoima prevare preuzeli japanske identitete kao ulaznice u višu klasu. U tu svrhu, Fujiwara angažira siroticu Sook-Hee (Kim Tae-Ri) koja je odrastala u lopovskom gnezdu čija je jedna od delatnosti prodaja korejske siročadi japanskim familijama. Sook-Hee ima zadatak da kao sluškinja od najvećeg poverenja usmerava Hideko u smeru Fujiwarinog udvaranja, ne bi li se udala za njega. Plan bi kasnije vodio do toga da je Fujiwara pošalje u ludnicu, isplati svoju pomoćnicu i nestane sa milionima.
I to tako ide prvih sat vremena (film traje zahtevnih 150 minuta), Sook-Hee misli da ima kontrolu nad situacijom iako se zaljubila u svoju gazdaricu, sve do prvog velikog obrata. Radnja se onda vraća na početak i objašnjava nam situaciju iz druge perspektive, a centralna ličnost i narator postaje Hideko. Osim detalja vezanih za njeno odrastanje i odnos sa sablasnim ujakom (da se ne izlajem, reč je o vrlo osebujnom liku), upoznajemo se i sa njenom patologijom i manipulativnošću, a jednostavna shema se zapliće.

Park vrlo dobro gradi atmosferu, iako je vraćanje radnje unazad na iste scene iz različitih uglova u suštini izrabljen štos koji retko kad upali onako kako je autor to zamislio. Ovde to, usporenom tempu uprkos, radi savršeno, ako ni zbog čega drugog, onda zbog jedne scene o kojoj je bilo i biće još dosta reči: scene lezbejskog seksa između gospodarice i sluškinje. Nije to neviđeno na filmu, čak po situaciji to dosta podseća na pulp-triler Bound(1995), ali Park savršeno koristi vreme da izgradi potrebnu tenziju, čak iako skraćenu verziju te scene imamo u prvom delu filma. A originalnost kadra iz perspektive vagine je teško osporiti u ne-pornografskom filmu.
Međutim, ako ste spremni da potrošite dva i po sata vremena radi scena lezbejskog seksa, uzalud vam trud. Ma koliko one bile erotične i stilizirane i kao takve imale posebno mesto u filmu, one nisu ni njegova suština, niti zauzimaju toliko vremena. Istini za volju, sjajno su odglumljene, kao i ostatak filma, korejsko prenaglašavanje je u filmu svedeno na razumnu meru, i kao takve su paradigmatične za ono što Parka zanima: seks, nasilje, prijatno-neprijatni, gotovo grešni ugođaj i bogatu vizuelnu teksturu u scenografiji i kostimu.

Verovatno će zbog tog trijumfa stila nad supstancom uslediti poređenje sa Refnovim The Neon Demon i ono će uglavnom ići Parku u prilog. Jer The Handmaiden se ne oslanja na banalne metafore i nije opterećen simbolikom. Umesto toga imamo krvavo, strašno i lepo u svom čistom, poetskom obliku. A i priča koja je, istina, tanka, nije ni glupava ni ne-pratljiva, čak ni dosadna uprkos usporenom tempu i razvučenom trajanju. Naprotiv, barem jedan njen rukavac je čista genijalština. Tu mislim na pomenutog ujaka i iskreno bih voleo da vidim “prequel” o njegovom usponu.

Babai

$
0
0
kritika originalno objavljena u časopisu Identitet
2015.
scenario i režija: Visar Morina
uloge: Val Maloku, Astrit Kabashi, Adriana Matoshi, Enver Petrovci, Xhevdet Jashari


Nije samo stvar u mojoj prirodnoj radoznalosti i želji da saznam sve više o neposrednoj prošlosti i prilikama u zemljama u okruženju, naročito onima odakle dolaze samo jako filtrirane informacije upakovane u iskrivljene zvanične verzije, kao što je to slučaj sa Kosovom. Kosovska kinematografija me zanima i kao takva: kinematografija jedne mlade (i možda nedovršene) države, posebno zbog konteksta Jugoslavije i jugoslovenske kinematografije. Mislio sam da mi je nakon pretprošlogodišnjeg Motovuna Babai, za sada festivalski najuspešniji kosovski film, pobegao zauvek, ali se šansa ponovila i čak popravila - zbog prisustva redielja Visara Morine - na prošlogodišnjem Crossing Europe festivalu u Linzu.

 Priča je postavljena u 90-te, ali ne u one očekivane u kosovskom kontekstu ratne godine na kraju dekade, već u one relativno mirnodopske, negde oko 1995. Ostali jugoslovenski ratovi su gotovi, na Kosovu je na snazi pojačano prisustvo policije sa dugim cevima koja se iživljava nad lokalnim albanskim stanovništvom, koje opet ne priznaje centralnu vlast Srbije i Slobodana Miloševića.
U tim teškim uslovima odrasta Nori (Maloku), bez majke, sa ocem Gezimom (Kabashi), uličnim prodavcem cigareta. Njih dvojica nemaju svoj stan, već žive u proširenoj familijarnoj zajednici na selu. Zajednicom rukovodi “patrijarh”, stric Adem (Petrovci). Život je težak i otac koji ionako važi za gubitnika, planira da ode u Nemačku, jer tamo ima kakvu-takvu “vezu”, odnosno poznanika i bivšu mušteriju. Plan je da Nori ostane na selu u blizini Peći i da se o njemu, makar u prvo vreme, brine familija.
 Dečak kao dečak, ne može da zamisli život bez oca i zato na sve načine pokušava da bude s njim, najbolje da mu se priključi, a možda i da spreči njegov odlazak. Uostalom, šta dete zna o atmosferi okupacije i policijskog časa, teškim ekonomsko-socijalnim prilikama i pravilima tradicionalne porodične hijerarhije. Snaga Morininog filma je upravo u tome: ovo nije politička, pa čak ni socijalna priča ispričana sa naknadnom pameću iz vizure deteta, već pre svega priča o odrastanju i bezuslovnoj ljubavi koju sin oseća prema ocu i zbog koje će prekršiti sve kodekse i krenuti na put za njim, rizikujući pritom da zbog svoje dečije dobi i naivnosti bude meta prevaranata, nasilnika, trgovaca ljudima i da bude na milost i nemilost ljudima koje jedva poznaje.
U pogledu motivacije likova i slikanja zamršenih rodbinskih i prijateljskih odnosa na Kosovu, Babai je izuzetno uspeo film. Priča se doima ličnom i iskrenom (Morina od rane mladosti živi i stvara u Nemačkoj), iako nije autobiografska, nego se pre može nazvati kompozitom različitih anegdota iz “migrantskog bluesa”. Naći će se tu scena ili dve viška, neki pod-zaplet koji nije bio neophodan, ali i pored gubitka ritma i pada u tempu negde pri sredini, utisak je da Morina zna šta želi da kaže i da je odabrao pravu temu za svoj prvenac.
Babai je mračna i iskreno dirljiva priča koja vrlo lako može skliznuti u toliko puta viđene klišee o “putu nade” u “obećanu zemlju” da bi se tamo naletelo samo na bezlični sistem i hladan prijem. Morina se služi nekim od tih elemenata, ali vrhunsko dostignuće filma je nedostatak sentimentalnosti na kojem insistira. Portret oca kao dobrohotnog, ali ne baš sposobnog čoveka je topao, ali isti taj otac zna izgubiti živce i istući sina za nešto što po njegovom mišljenju prevazilazi granice nestašluka i postaje odraz nepoštovanja kanona patrijarhalnog društva koje Nori ne shvata ili jednostavno ne prihvata.
 Sentimentalnosti nema ni u prikazivanju porodičnih odnosa (Adem nema puno poštovanja za Gezima kojeg je ostavila žena), kao što ga nema ni po pitanju patrijarhalnih mitova o kosovskoj, albanskoj ili uopšte migrantskoj slozi. Ne, to je surov svet u kojem se svako bori za sebe i u kojem često vlada pravilo “prevari ili budi prevaren”. Istina, na par mesta će Morina ubaciti humorne momente koji se mogu učiniti proračunatim barem po dva osnova (oni privremeno rasterećuju inače tešku atmosferu filma i zapadnoj festivalskoj publici će apsurd običaja “pitanja za zdravlje” svakog ponaosob za svakog ponaosob u familiji delovati dosta apsurdnije i smešnije nego ljudima odraslim na Balkanu), ali ne i sentimentalnim. Babai jednostavno ne igra na lake poene i to treba poštovati.
Posebno treba pohvaliti glumce i hemiju među njima. Oni su pažljivo izabrani i glavna zvezda filma je mali Val Maloku koji se sjajno snalazi u društvu starijih i iskusnijih glumaca. Film svojom odmerenom interpretacijom boji i Astrit Kabashi, jedno od većih imena post-jugoslovenskog kosovskog filma, dok je prepoznatljivo prisustvo veterana Envera Petrovcija uvek dobrodošlo. Mnoštvo epizodnih likova u solidnim izvedbama takođe utiče na atmosferu i štimung filma.
 Nažalost, Babaijev festivalski ciklus se bliži kraju i sva je verovatnoća da film neće imati distribuciju, naročito tamo gde bi to bilo potrebno. Da, mislim na Srbiju u kojoj još uvek nema sluha za drugu stranu i gde se disonantni tonovi čak i u kulturi smatraju napadom na nacionalno biće. Babai bi mogao da bude prozor prema toj famoznoj drugoj strani, ako ne iz drugog razloga, onda kao primer kako se određenu temu sa neizbežnim političkim kontekstom tretira na način koji nije ni politički ni politikantski i koji je ponajviše univerzalan.

The Land

$
0
0
2016.
scenario i režija: Steven Caple Jr.
uloge: Jorge Lendeborg Jr, Moises Arias, Rafi Gavron, Ezri Walker, Machine Gun Kelly, Ashleigh Morgan, Erykah Badu, Kim Coates, Linda Emond

The Land nije film koji će vas osvojiti svojim originalnim i neviđenim zapletom i idejama. Toga naprosto nema, u pitanju je klasično festivalsko delce na temu teškog, sirotinjskog, drogom i kriminalom prožetog života tinejdžera u getu. Po poetici mi je nešto zamirisalo na Tribecu, ali ipak je u pitanju Sundance. Uostalom, američki indie film postaje žanr za sebe i sve je više dopuna Hollywooda u smislu žanrova koje pokriva, a sve manje neka prava alternativa mainstreamu.

To je jedan od onih filmova u kojima pratimo grupu delikvenata koji “nisu toliko loši” jer imaju neku strast prema nečemu, ovde je to skejt, i oko toga im se vrti život toliko da su batalili taj neki svoj ŠUP, pa zarađuju tako što zaustavljaju i napadaju vozače i otimaju im automobile. Međutim, kako to obično biva, jednom će napasti pogrešan automobil, u njemu naći drogu koja pripada nekom opasnom gangsteru (ovde maskiranom u hippie bakicu koja drži tezgu na pijaci i koju maestralno igra Linda Emond) i pred dilemom su, šatro. Naravno, zadržavaju drogu i prodaju je, misleći da je to prečica, jedan od četvorice momaka se premišlja, jedan pada pod uticaj moći (tripuje da je diler ili makar biznismen), a ostala dvojica su jednostavno preglupi da shvate šta se dešava. A kako se prečica do bogatstva ne isplati, nevolja će im ubrzo zakucati na vrata...

Istini za volju, ni socijalni pejzaž gubitnika, krimosa, samohranih majki, trudnih tinejdžerki, alkosa, narkosa, kurvi i retkih poštenih, radnih ljudi nije ništa novo za “ghetto dramu” kao takvu. Premda je zanimljivo videti Erykah Badu kao glumicu u cameo-ulozi barem u jednakoj meri kao i čuti je na soundtracku. Zanimljivo su iskorištene i druge glumačke njuške koje odnekle poznajemo, pomenuta Linda Emond, ali i Kim Coates u ulozi vlasnika prčvarnice.

Međutim, moj problem sa takvim filmovima je što mi uverenja ne dozvoljavaju da prihvatim siromaštvo kao opravdanje za kriminal. Autor i producenti igraju na to da su nam četvorica izgubljenih momaka simpatični ili da makar saosećamo sa njima. Da me ubijete, ne mogu, odvratni su mi i u svojoj beskrupuloznosti i u svojoj nepromišljenosti i u svojoj gluposti. Sami se igrali, sami se preigrali, neka sami plate. Na stranu što mi je bakica koja prodaje organsko povrće i ima kriminalnu imperiju i plaćenike iza sebe potpuno simpatičan i intrigantan koncept.


The Land, međutim, ima jednu komparativnu prednost: lokaciju. Naslov je slang za Cleveland, nekada prosperitetni industrijski grad, dom Rock ‘n’ Roll kuće slavnih, sada dom LeBrona Jamesa i propale industrije. Takva mesta, “inner city” delove propalih gradova u američkom Rust Beltu ne viđamo prečesto na filmovima i u njima služe kao nekakav bau-bau. Steve Caple Jr. nije u tom tripu, on mesto odlično poznaje i portretira ga sa toplinom, čak nostalgijom i nalazi poeziju u grozoti. U tome mu dosta pomaže njegov stalni direktor fotografije Steven Holleran sa kojim je sarađivao i na kratkim filmovima. Ako uspemo da zaboravimo da gledamo u suštini tipsku dramu iz urbanog sirotinjskog života, The Land postaje predivno-strašni portret propalog grada i sjajan portfolio za svog autora. Caple je autor raskošnog talenta koji će još malo pričekati na pravu priliku.

Diablo

$
0
0
2015.
režija: Lawrence Roeck
scenario: Carlos de los Rios, Lawrence Roeck
uloge: Scott Eastwood, Walton Goggins, Danny Glover, Camilla Belle

Solidna vest za ljubitelje žanra je da se western vraća, polako, ali primetno. Ne tako dobra vest bi bila to kako se i u kojim formama vraća: često kao “vanity project” starih kenjaca koji pokazuju balavurdiji da oni ipak znaju da jašu, ponekad samo kao vizuelna kulisa i mitološki “setting” za neke druge priče, a tek retko na način da starom žanru i filmu generalno doprinosi na neki smislen način. A onda imamo i Diablo koji je u svom besmislu i praznini poprilično neopisiv...

Jer Diablo može biti sve, a zapravo nije ništa. Ima konja, kauboja i Indijanaca, što ga čini westernom makar na pojavnom obliku. Linearan je kao avantura, ali mu za taj status fali napetosti. Loše je napisan, pa nismo sigurni je li u pitanju parodija (na čemu je Carlos de los Rios inače gradio scenarističku karijeru) ili je film zamišljen ozbiljno. U svakom slučaju, film sve karte baca na jedan jedini obrat, šlampavo izveden i telefoniran već na samom početku.

Film počinje citatom Marka Twaina u kojem se pisac pita ko se moli za Satanu. Verovatno niko, pošto se njemu mole, kažem ja. Twainova poenta je na jednom nivou validna, ali Diablo, prevod Satane, nije dovoljno dubok film da bi se toga dotakao. A ta kartica nam predstavlja većinu uvoda, uz podatak da se radnja odvija nekoliko godina iza Građanskog rata. Radnja počinje sa meksičkim banditima koji spaljuju kuću ratnog veterana Jacksona (Eastwood) i otimaju mu ženu (Belle). On kreće u poteru za njima, a usput naleće na Indijance, drumske razbojnike, nekadašnjeg ratnog druga (Glover) i misterioznog stranca u gradskoj odeći (Goggins) koji ubija ljude i naplaćuje “reket”, a kojeg nikako ne može da se reši.

Mogao bih do sutra o tome kako Scott Eastwood nije ni do kolena svom ocu Clintu na kojeg možda ponekad fizički zaliči iz nekog ugla. Kao glumac je drven. Ne, to nije kaubojski stoicizam, tu nema ni humora ni autoironije na koju se vadio stari, dobri Clint. Sin Scott osim zvučnog prezimena ima malo šta da ponudi. Waltona Gogginsa (The Hateful Eight) i legendarnog Dannyja Glovera ima toliko sramno malo, u svega par scena, da bi mogli uticati na film, iako njihove izvedbe udišu život kartonskim likovima.


Jedina potpuno svetla tačka je fotografija Deana Cudneya koji je video i boljih dana u karijeri, recimo kada je snimao za Spielberga i Zemeckisa. On još uvek zna zanat, ali slaba je to uteha kada je sveden na ovakve projekte iz kojih će se teško izvući. Osim slike i lokacija, malo šta u Diablu valja. Verovatno mi je po prvi put žao da ovo nije ekranizacija kompjuterske igrice.

The Girl on the Train

$
0
0
2016.
režija: Tate Taylor
scenario: Erin Cressida Wilson (prema istoimernom romanu Paule Hawkins)
uloge: Emily Blunt, Haley Bennett, Rebeca Ferguson, Justin Theroux, Luke Evans, Edgar Ramirez, Allison Janney, Laura Prepon, Lisa Kudrow, Darren Goldstein

Najavljivan kao triler godine i nastavak trendova koje je postavila Fincherova ekranizacija Gone Girl, The Girl on the Train je razočaranje na svakom nivou. Za producente možda i nije, prodajući muda pod bubrege oni su uspeli da ušestostruče uloženi novac i namaknu publiku u kino-dvorane. Uostalom, ko jebe loše kritike tih nekih zakerala kada film nudi sve što čoveku treba da se isključi na dva sata i da osvane srećan sa spoznajama da pod a) i bogati plaču; i pod b) tim uplakanim bogatašima je njihov dosadni predgradski život sjebaniji nego njemu, sinjem kukavcu.


Zezam se ja malo, ali tako to biva kada se u filmu igra na sigurno, a The Girl on the Train je “safe” od početne ideje do kraja. Izvorni roman je best-seller i zapravo deluje kao “aerodromska” varijanta Gone Girl sa naizgled sličnom potkom i glede psihološkog trilera i glede sociološkog horora, pa i rasprave o feminizmu (može li žena biti monstrum eto tako?), a napeto čitanje je osigurano više menjanjem perspektiva tri naratorke čiji su životi isprepletani toliko da se jedne kod drugih u pričama pojavljuju kao likovi nego li klasičnim “who done it” pristupom. Izabrani glumci i glumice zvuče dovoljno kompetentno. Prebacivanje radnje iz Londona u New York, pak, vrlo vešto cilja američku publiku, a relativna vernost izvornom materijalu privlači fanove knjige. Konačni utisak ne samo da je bezukusan, dakle ni prineti Gone Girl, nego se The Girl on the Train skoro raspada na sitne komade.
Što se priče tiče, film ne odstupa mnogo od romana. Rachel, razvedena žena koja ima problem sa pićem (Blunt) svakodnevno putuje vozom na posao i prolazi pored dve za nju značajne kuće. Jedna je njena bivša adresa na kojoj živi njen muž Tom (Theroux) sa svojom novom ženom Annom (Ferguson) i bebom. Druga je kuća u neposrednom susedstvu u kojoj živi mladi bračni par, Megan (Bennett) i Scott (Evans) koji Rachel romantizira u svojim pripitim mislima. Ispostavlja se da Megan radi kao dadilja kod Toma i Anne, te da njen brak sa Scottom nije toliko stabilan, kao uostalom i njen život, te da posećuje psihijatra (Ramirez). Međutim, kada Rachel jednog dana vidi Megan sa drugim muškarcem, a ona kasnije te večeri nestane dok Rachel pijano baza po starom kraju, naša alkoholičarka će se naći u centru misterije koja skriva laži, prevare i možda ubistvo...

Kao psihološki triler, The Girl on the Train pada zato što su motivacije likova plošno prenesene iz romana, bez udubljivanja i dalje razrade. Zapravo, svi likovi deluju kao kartonske figure, pogotovo muški, pa su pogodni jedino za šetanje po zapletu. Obrati su učestali, ali nema tu neke velike misterije, pa ni otkrića, a i napetost je ugušena skakanjem iz melodrame u triler i nazad. Slabo napisani likovi podrivaju i sociološke opservacije o besmislu života u predgrađu, pa se one čine kao nekakav ničim izazvani dodatak koji nam o toj pojavi ne otkriva ama baš ništa novo. Takođe, i feministička ravan je u velikoj meri obesmišljena i svedena na svoju suprotnost: žene u filmu ne samo da su antipatične, nego su i slabe, nisu nikakvi pokretači radnje, koliko su ovisne od muškaraca u njihovim životima. U poređenju sa njima “no bullshit” detektivka koju igra Allison Janney u svom prepoznatljivom maniru deluje izuzetno osvežavajuće.
Međutim, najveći problem je u pričanju priče. Najveća vrednost romana su upravo nepouzdane naratorke iz čijih se uporednih izlaganja slaže mozaik, čak hologram koji zavisi od naše trenutne tačke gledišta. Toga nema u filmu, odnosno svedeno je na ispod minimuma. Annina tačka gledišta je skoro isključena, dok je Megan zadužena skoro isključivo za svoje flashback momente pre nego što su se ona i Scott doselili, pa tako ostaje jedino Rachel i The Girl on the Train postaje njen film. Umesto mozaika, imamo malo petljanja i skakanja kroz vremenske linije, ali priča postaje dosadnjikavo linearna. Onda “who done it” postaje presudan za film, što je problem u prilično uskom izboru likova: nije čak ni potrebno neko veliko iskustvo da bi se prostom eliminacijom došlo do zlikovca.

Loše pisanje i kilava režija koja se oslanja jedino na vizuelizaciju, bez osećaja za ritam i tempo, uzimaju svoj danak i na planu glumačkih ostvarenja. Zapravo ne shvatam sve te hvalospeve Emily Blunt koja iz uloge u ulogu deluje mutavo, ali lako za nju. Haley Bennett i Rebeca Ferguson bi možda bile bolje ako bi zamenile uloge, pošto je Bennettova neuverljiva kao zavodnica u problemu, a Fergusonova sa svojom ulogom zapravo nema šta da radi. Justin Theroux je pristojan kao ljigavac, Luke Evans preglumljuje sirovinu kratkih živaca, a Edgar Ramirez u suštini samo izgovara rečenice u ulozi psihijatra čije bosansko ime i psovanje na španskom čak nisu ničim objašnjeni. Osveženje donekle predstavljaju prepoznatljive epizodistkinje, osim pouzdane Allison Janney imamo i dve ostarele TV zvezde, Lisu Kudrow (Friends) kao Rachelinu nekadašnju poznanicu i Lauru Prepon (That 70’s Show) u ulozi Racheline trezvene cimerice.

Iskreno, nije The Girl on the Train impozantno loš film. Da je, možda bi bio i zanimljiviji. Koketiranje sa trashom bi ga možda spasilo, a svakako bi mu dalo jednu novu dimenziju. Problem je u tome što je razočaravajući, u suštini dosadan i prazan. Slika i prilika da se ziheraštvo i igranje za publiku koja guta kokice i zvera u telefone u bioskopu ne isplati, makar na planu kvaliteta filma. Repriziranje Gone Girl se čini kao pametnija ideja.

Certain Women

$
0
0
2016.
scenario i režija: Kelly Reichardt (prema kratkim pričama Maile Maloy)
uloge: Laura Dern, Jared Harris, Michelle Williams, James Le Gros, Sara Rodier, Rene Auberjonois, Lily Gladstone, Kristen Stewart

Svojim osebujnim stilom Kelly Reichardt je obezbedila da se njeno ime nađe pri vrhu lista američkih nezavisnih i art autora, a njeni filmovi na dugim festivalskim turnejama koje počinju na Sundance festivalu, pa dalje po Americi i Evropi. Reč je o niskobudžetnim dramama postavljenim u uzak krug likova i malu sredinu koje dubinski ispituju odnose među ljudima i ljudsku psihu. Certain Women je njen najnoviji i najambiciozniji film koji istovremeno predstavlja i kontinuitet i diskontinuitet sa njenom dosadašnjom karijerom.


U pitanju je ekranizacija kratkih priča Maile Maloy za koju je Kelly Reichardt napisala scenario prvi put bez pomoći Jonathana Raymonda. Takođe, milje filma nije potpuno isti kao u njenim prethodnim, umesto unutrašnjosti Oregona sada smo istočnije, dublje u američkom kontinentu, u ruralnoj Montani, ali “Smalltown, USA” je u suštini isti milje, nalazio se on istočnije, zapadnije, severnije ili južnije od neke zadate tačke.
Neke druge autorske odluke su ostale na kursu ranijih radova. Kelly Reichardt se ponovo odlučuje za više linija radnje, ovde u formi blago povezanog triptiha (reći “hyperlink” bi bilo preterivanje jer su poveznice skoro slučajne i bez nekih posledica). Takođe, ona sama montira svoj materijal. A fotografija Christophera Blauvelta sa kojim se sarađivala na svoja prethodna dva filma je izrazito sugestivna u svojim prirodnim, smeđe-sivkastim tonovima.

Tema filma su naslovne izvesne žene i njihova usamljenost i neostvarenost u maloj sredini. Prvo upoznajemo lokalnu advokaticu Lauru (Linney) u post-koitalnom “motelskom” kadru: ona leži u krevetu, a njen ljubavnik se tušira na drugom kraju kadra, između njih je zid. Veza je osuđena na propast (potvrda za to će uslediti uskoro), a ni na poslovnom planu stvari ne stoje bolje: klijent (Harris) nikako ne uspeva da shvati da su ga terminalno zajebali i da nema osnova za tužbu. Kada mu to kaže njen muški kolega iz većeg grada, on će privremeno odustati, toliko da Laura kontemplira koliko bi joj život bio lakši da je slučajno rođena kao muškarac, ali nije sve tako jednostavno. Posebno kad razočarani muškarac reši da uzme taoca bez jasne ideje šta bi i kako bi.

Druga priča počinje sa Ginom (Williams) koja trči po prirodi, pre nego što se vrati u šator na proplanku. Ispostavlja se da je ljubavnik iz prve priče njen nezadovoljni muž Ryan (Le Gros) i da ona vodi glavnu reč u domaćinstvu, čemu on pruža samo pasivni otpor. Kćerka-tinejdžerka je po tom pitanju malo tvrđi orah, a odnos snaga je nekakva večita pat-pozicija pasivne agresivnosti i ignoriranja. Ginina trenutna opsesija je da od starog i lagano senilnog gospodina (Auberjonois) iskamči redak kamen za vikendicu koju želi izgraditi. Iako se gospodin ne želi toga rešiti iz sentimentalnih razloga, Gina je spremna da ide daleko u pogađanju, čak po cenu moralno sumnjivih postupaka.
  Treća priča prati bezimenu rančericu (Gladstone) koja živi usamljeničkim životom, družeći se samo sa konjima i psom. Jedini kontakt sa ljudima su posete kursevima u večernjoj školi u malom i zabitom mestu. Kada slučajno završi na času prava u prosveti kod jednako usamljene i nesnađene sveže diplomirane pravnice Elizabeth (Stewart), ona će razviti opsesiju s njom. Opsesija može biti čisto socijalne prirode, čoveku je potrebno društvo s vremena na vreme, ali prisutni su i romantični pod-tonovi pošto rančerica sa svakom posetom odlazi korak dalje. Šta će se dogoditi kada Elizabeth pogrešno pročita njene signale ili ih ne pročita uopšte?

Ma koliko te tri priče bile tematski odvojene, sentiment u njima je sličan. U tom smislu, poveznice, ma koliko bile artificijelne, imaju u sebi nešto elegancije, emocija i smisla u filmskom pogledu. Certain Women je u određenim delovima i slojevima čisto zadovoljstvo za gledati, od fotografije, preko ambijenta do glume koja je savršeno dozirana i vođena sigurnom autorskom rukom. Zanimljiva je i perspektiva iz koje se posmatra tema filma, koja ni u jednom trenutku ne postaje agitatorska ili aktivistička, kako to već obično biva po filmovima, već ostaje duboko lična.

Certain Women, međutim, pati i od nekih problema koji se ponavljaju u opusu Kelly Reichardt. Sve počinje sa neujednačenošću segmenata, od kojih se srednji može nazvati čak i pomalo banalnim. U skladu sa tim, celi epilog se čini usiljenim (premda ima svoje momente). Drugi problem je nešto što može karijeru ove autorice usporiti i ograničiti: Certain Women ima probleme sa tempom prilično slične kao njen prethodni film Night Moves, odnosno od početka do kraja pada u tempu, što uzrokuje i pad u dinamici. Ovde se to posebno odražava na poslednjoj priči koja je zamišljena kao emotivni vrhunac, ali nam to može pobeći usled anesteziranosti presporim tempom. Iako film nudi dosta toga za uživanje, posmatranje i analizu, tanka je linija između metodičnog izlaganja i “downright” smaranja. A smaranje nije neka naročita umetnost.

A Film a Week - Collide

$
0
0
A Film a Week is a weekly column on this blog, run on Sunday for our English-language readers and friends, presenting usually local or European festival films to a wider audience. Every review is directly written and not translated.

An American small-time crook (Nicholas Hoult) in Cologne falls in love with a fellow ex-pat (Felicity Jones) and decides to go straight. But when she gets ill and in desperate need for an expensive surgery, he must go back to his old habits for one last job. He and his buddy (Marwan Kenzari) must hijack a truck full of cocaine, which gets them in the middle of the clash between two ruthless gangsters played by Anthony Hopkins and Ben Kingsley. And most of the action happens on Autobahn, which was the working title of UK-German action thriller latter named Collide.

Autobahn is famous for two reasons: it is completely free of charge from the times the network of highways was built in the 30’s and there is no speed limit whatsoever. That second reason makes it a valuable assetand a perfect setting for driving action, high-speed chases, crashes and all the rest, but outside German cinema and especially television (like popular cop show Alarm for Cobra 11), Autobahn didn’t make the presence it deserves. Collide could be its chance to shine and maybe to invite some big guns from Hollywood or Europacorp.

The trouble is that Collide is bad to the bone. Nicholas Hoult and Felicity Jones are both actors in demand nowadays, but their love story is trapped in romantic conventions and feels fake from the start until the end. And both the legendary Britishactors (and Her Majesty’s Knights) are overacting, trying to top each other. Their characters are not layered and their behaviouris not even remotely human-like, so they seem more like collections of quirks and crazy thoughts they are motor-mouthing than like actual persons. Their recent career choices are questionable to say at least, but this one is another level for both of them.

The script which the director Eran Creevy has written together with F.Scott Frazier seems completely random, feeding the actors with mind-boggling lines, Shakespeare quotes for dummies for Mr. Hopkins and drugged-up monologues for Mr. Kingsley in which he calles Mr. Hoult “Burt Reynolds” for no good reason, and serving the sole purpose to connect the action set pieces in which Nicholas Hoult (this time without Tom Hardy as his bloodbag) drives a wide range of vehicles: a truck, a regular car, and some attractive luxury and sports machines. The action looks decent, not exactly spectacular, it is well shot and competently directed. Loud, pumping electronic score is a bit pedestrian and dream sequences are uncalled for, but we should keep in mind what kind of a movie we are watching.

Collideis a shiny example of a trash movie. It is bad, it is random, even ridiculously stupid, but it is such fun. “So bad it is actually good” cliché can be applied here to the maximum.

Arrival

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: Denis Villeneuve
scenario: Eric Heisserer (prema kratkoj priči Teda Chianga)
uloge: Amy Adams, Jeremy Renner, Forest Whitaker, Michael Stuhlbarg

Narativ po kojem od vanzemaljaca očekujemo napad i osvajanje se perpetuira kroz kinematografiju zato što nam je iskustveno blizak. Ljudska istorija je puna geografskih otkrića i osvajanja novih teritorija uz porobljavanje tehnološki manje razvijenih civilizacija od strane onih naprednijih. Tako je bilo od antike, tako će biti i u budućnosti, samo će se mehanizmi možda menjati. Osvajački narativ je toliko sveprisutan da nam se onaj ublaženi, fokusiran na komunikaciju poput onog viđenog Close Encounters of the Third Kindili The Contact automatski čini neobičnim, nestandardnim, inteligentnim ili čak filozofskim. Jedan od takvih inteligentnih SF filmova je i Arrival koji se od premijere susreće sa veoma pozitivnim kritikama (uz retke disonantne tonove) i oduševljenjem kino-publike.


U pitanju je priča o profesorici lingvistike koja nosi ličnu traumu gubitka deteta Louise Banks (Adams) koja postane deo američkog vladinog tima za proučavanje i komunikaciju sa vanzemaljcima koji su prizemljili svoje letelice na dvanaest lokacija na Zemlji. Tim vodi pukovnik Weber (Whitaker), a u njemu su, pored ostalih, fizičar Ian Donnelly (Renner) i sumnjivi agent Halpern (Stuhlbarg). Pitanje svih pitanja je ko su posetioci, kakvom tehnologijom vladaju, šta žele i, najvažnije, dolaze li u miru.
Za razliku od mnoštva naslova na sličnu temu, gde vanzemaljci ili odmah govore nekim “ljudskim” jezikom (makar matematičkim formulama kao u Zemeckisovom Contactu) ili ispaljuju nemušte foneme nalik ljudskim glasovima ili muzičke melodije, ovi imaju svoj jezik i svoje ne-fonetsko pismo koje treba rastumačiti. Štos je u tome da je logika njihovog jezika i pisma potpuno drugačija od naše, nelinearna, pa je i njihova percepcija vremena takva. Što će reći, onaj ko ovlada njihovim jezikom, u ovom slučaju Louise, dobiće neverovatne mentalne sposobnosti. Međutim, kako izbeći greške u komunikaciji koje mogu dovesti do sukoba sa nesagledivim posledicama.

Arrivalje predivno snimljen i vešto režiran film koji uspeva da spoji ono duboko lično i intimno sa takozvanim velikim saznanjima. Villeneuve je promenio svog direktora fotografije, tako da umesto prekaljenog Rogera Deakinsa sada možemo uživati u radu mladog i perspektivnog Bradforda Younga (A Most Violent Year, Ain’t Them Bodies Saints, Selma) koji svoj potpisni stil traži savršeno emulirajući dostignuća prethodnika. Na ovom filmu možemo prepoznati i Deakinsa, ali i Lubezkog iz saradnje sa Malickom, na šta neodoljivo podsećaju flashback momenti kojima film obiluje. Što se muzike tiče, nju potpisuje Villeneuveov stari saradnik Johann Johannsson i njegov “score” je ovde diskretniji i orkestralniji nego što je to bio slučaj u Sicariučiji je pumpajući soundtrack diktirao dinamiku filma.
Villeneuve je, ako ćemo iskreno, ne samo ponajbolji reditelj mlađe-srednje generacije u Hollywoodu danas, nego i verovatno najbolja stvar koja se posustaloj kreativnoj industriji utopljenoj u formule moglo dogoditi. Kanadski autor se često mora boriti sa uvreženim klišeima i formulama, zaobilaziti ih i ublažavati, te od slabih do prosečnih scenarija (u Hollywoodu nije dobio priliku da sam napiše nešto) stvarati dobre filmove. Arrival tu nije izuzetak, a Villeneuve uspeva da nam savršeno “proda” trik na kojem je Nolan polomio zube na Interstellaru: da nas “izvozi” po skrivenim krivim tragovima i zameni nam uzroke i posledice tako da ceo film ima smisla uprkos tome ili baš zbog toga. Sva je prilika da ćemo uživati u dolazećem nastavku Blade Runnera, čak i najveći skeptici među nama.

Glede izbora glumaca i same glume, sve oči će biti uprte u Amy Adams, glumicu koja je često na listi nominiranih za zlatne kipiće, ali koja na dodeli često nema sreće. Da stvar bude čudnija, ove godine Amy Adams ima ne jednu, nego dve kompleksne, “oscarovske” uloge, osim Arrivala, ne treba zaboraviti ni ulogu u Nocturnal Animals Toma Forda, pa ćemo videti hoće li joj kumulacija ići u prilog. Kako se podigao “hype”, izglednije su joj šanse sa Arrivalom u kojem je ostvarila ulogu bez greške, oslonjenu na mikro-glumu, mimiku i minimalnu gestikulaciju i gde praktično nosi ceo film.

Problem s tim je da drugi glumci ne dolaze do izražaja sa uglavnom tipskim likovima koji su svedeni na narativna oruđa i “štake”. Međutim, teško da je to problem Jeremyja Rennera ili Foresta Whitakera ili Denisa Villeneuvea, koliko je to nedostatak scenarija koji potpisuje Eric Heisserer, čovek čija je najozbiljnija referenca Hours, osrednji ili blago natprosečni film katastrofe sa Paulom Walkerom koji u njemu zapravo glumi, a ne izvodi akrobacije sa automobilom ili bez pred “green screenom”.
  No, lako za protraćene glumce ili tipske sentimentalno-patetične premudre replike dijaloga i monologa. Ovakav scenario zapravo koči Arrival da bude zaista inteligentan SF film koji tera na razmišljanje. Dok se bavi lingvistikom i psihologijom i filozofijom jezika i komunikacije, on to zaista i jeste, ali koncepti koje prodaje pod sveža otkrića, poput mira u svetu i nužnosti komunikacije pre posezanja za nasiljem, stara su barem 70-ak godina i manje ili više uspešno primenjena u praksi.

Nekima će zasmetati i klišei po kojem je “slobodan svet” predvođen Amerikom skloniji nenasilju od autokratija poput Rusije, Kine, Sudana ili Venecuele koji su svakako anahroni, ali nisu potpuno neistiniti iz prizme ličnih i građanskih sloboda. Uostalom, kroz veći deo filma i scenarista i reditelj nude odmak, bilo kroz jajarsko-špijunsko držanje agenta, bilo kroz onaj incident sa “alt-right” komentatorom i zatupastim vojnicima.

Međutim, u skladu sa tiradom o miru u svetu, možemo na sve to gledati iz ugla kojoj je publici Arrival namenjen: običnoj kino-publici koja se možda neće ni setiti toliko puta ponovljenih filozofskih konepata ili će joj se oni učiniti tek lagano poznatim odnekle. Takvoj, hajdemo reći površnoj publici, Arrival deluje kao vrhunska mudrost i to u pravom trenutku kada se čini da (poznati) svet odlazi dovraga. Međutim, kada pređemo preko frustracije da Arrival nije baš toliko mudar i cerebralno učinkovit kakvim se predstavlja, ostaje nam činjenica da je reč o tehnički savršenom, inteligentno postavljenom i režiranom filmu o čijim ćemo nekim idejama ipak raspravljati.

The Free World

$
0
0
2016.
scenario i režija: Jason Lew
uloge: Boyd Holbrook, Elisabeth Moss, Octavia Spencer, Stephen L. Grush, Waleed Zuaiter

Postoji ta neka izvrnuta koncepcija da su “unutra”, u zatvoru, zapravo neshvaćeni i mučeni ljudi, bilo da su osuđeni za nešto što su učinili ili leže potpuno nevini, a da je spoljni svet prepun nasilnika i ludaka među kojima prednjače čuvari reda i zakona. Shodno tome, koliko god bilo teško i brutalno bilo unutra, makar su pravila jasna, a manevarski prostor je sužen, dok pravi izazovi počinju napolju, odnosno na slobodi.

Jedan od tih robijaša je Martin Lundy (Holbrook), momak koji je u zatvor već stigao sa reputacijom, a tamo ju je održavao sve dok nije primio islam i postao Mohamed, prorokov smireni ratnik. Kako je nevino osuđan robijao 15 godina, jednom kada se konačno nađe na slobodi je nesnađen, suočen sa nepoverenjem spoljnog sveta, policajcima koji love svaku njegovu grešku i unutarnjom traumom. Ima sreće utoliko da radi sa psima u azilu kod Linde (Spencer) koja kao da i sama shvata izazove izlaska iz zatvora.

Frka, međutim, nastaje kada se u azilu pojavi prvo prebijeni pas koji nema puno šansi da preživi, a zatim i njegova prebijena vlasnica Doris (Moss). Njih je prebio isti čovek, policajac, a sva je prilika da ga je Doris smaknula onako kako to tučene žene urade kad im prekipi. Mohamedova reakcija je više instinktivna nego promišljena, on je uzima sa sobom i, kako se između njih razvija prvo prijateljstvo, a onda i ljubav, svesno skriva od sveta. Pritisnuti okolnostima, njih dvoje će odlučiti da pokušaju da pobegnu skupa.

Jasno kao dan, The Free World je jedan od onih konfekcijskih festivalskih indie naslova koji pokušavaju da nerazrađene, sirove ideje prodaju pod iskrene i nepatvorene emocije. Ovde je to teško kupiti, ne samo zbog tendencioznog nepoznavanja pravne prakse, nego i zbog temeljnog nepoznavanja emocija kao takvih. Zbog toga ljubavna priča deluje generički i usiljeno, a promena tempa i dinamike sa skretanjem prema trileru na dve trećine filma kao očajnički pokušaj da se oživi inače mrtav film.

Ima tu i solidnih strana, izgled filma nije karikaturalno “southern gothic”, iako se kreće u tom pravcu, to su ti bezvezni stanovi u kojima žive nesrećni ljudi, tu je taj osećaj teskobe pred moćnim protivnikom, tu su i očajnički potezi i varljive nade, retki zraci toplote u inače mračno i hladno portretiranom ambijentu. I glumačka hemija je zadovoljavajuća, bez obzira na tek ovlaš skicirane likove. Boyd Holbrook nakon brojnih epizodnih uloga se konačno suočava sa izazovom da iznese ceo film i to vrlo uspešno, dok je Elisabeth Moss jednostavno izuzetna glumica, istovremeno sposobna da emotivno produbi svoj lik i potpuno saradljiva sa kolegama, bez potrebe da se dokazuje i preuzme film.


Na kraju, The Free World je jedan od onih najnezahvalnijih filmova za pisanje, nešto što se može pogledati, a zapravo ne mora. Ima tu nešto tog južnjačkog lepljivog šarma, ali sa glupim idejama i hodom po utabanim stazama festivalske konfekcije, to ne dolazi do izražaja. Bolje reprizirati Ain’t Them Bodies Saints.

Blood Father

$
0
0
2016.
režija: Jean-François Richet
scenario: Andrea Berloff, Peter Craig (po romanu Petera Craiga)
uloge: Mel Gibson, Erin Moriarty, Diego Luna, Michael Parks, William H. Macy, Dale Dickey

Ko bi rekao da u XXI veku neće biti akcijade hollywoodskog tipa bez Francuza! Jer Hollywood akcija ne zanima ako nije nastavak, franšiza, remake, restart i reboot. Ali Luc Besson je zajedno sa svojom produkcijskom kućom Europacorp izmislio eurotrash akcijade i na taj način ne samo transformirao Liama Neesona u akcionog heroja pod stare dane, nego i oživeo karijere mnogim zaboravljenim zvezdama poput Johna Travolte (opet, nakon što ga je već Tarantino digao iz mrtvih), Piercea Brosnana i Kevina Costnera.

A i ko bi rekao da će takvo podizanje iz mrtvih biti neophodno i Melu Gibsonu, glumcu koji je svoju karijeru gradio na plimnom valu australske kinematografije krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, koji je potom osvojio Hollywood svojim pametnim castingom mešajući akcije, trilere, istorijske spektakle i komične varijante istih. Uostalom od Bravehearta nadalje, ako već ne bi mogao dobiti ulogu, Gibson bi bez problema nešto sebi napisao ili režirao. Usledio je strm pad u nemilost i, da se ne foliramo, Gibson je za to uglavnom sam kriv: ne postoji opravdanje za antisemitizam i desničarski hrišćanski fundamentalizam, tu se stare zasluge ne računaju.

Ako ćemo po istini, Gibson se na mala vrata vraćao kroz upadljivo osrednje akcione trilere, “quirky” nezavisnu dramu Beaveru režiji Jodie Foster i uloge u (simpatično) trash nastavcima The Expendables i Machette. I dok čekamo Gibsonov po svemu sudeći impresivan povratak u svojstvu reditelja, odnosno film Hacksaw Ridge, na mala vrata se pojavila akcija Blood Father koja skoro sve svoje karte baca upravo na njegovu pojavu i personu na ekranu i van njega.

Van toga, imamo klasičnu priču o ocu bivšem robijašu i motoristi, a sada anti-alkoholičaru i tattoo majstoru koji mirno živi u prikolici dok mu jednog dana na vrata ne zakuca davno izgubljena kćerka Lydia (Moriarty). Ona je u nevolji i beži od meksičkih kartela jer je upucala svog dečka, jednog od “logističara”. Kao dodatni bonus, tu su njene ne tako sitne ovisnosti (mala voli i piće i drogu) u kontrastu sa očevom uslovnom slobodom i rizikom da odbaci svoj mukom stečeni trezvenjački i pošten život.

U suštini, Blood Father je jedan od onih standardnih akcionih trilera u kojem naš (anti)heroj mora spasiti ono do čega mu je stalo. Ima tu i stava nalik na kultne filmove 80-ih i 90-ih i humora i sa njim povezanih opservacija o američkom društvu danas. Naravno, sve to je u suštini standardna priča (kako paradoks u jednoj od prvih scena u kojima je maloletnoj devojci dozvoljeno da kupi municiju za pištolj, ali ne i kutiju cigareta, tako i razmišljanja na temu sveta koji nestaje i pobune koja se instantno pakuje i prodaje dokonoj omladini) i nema puno veze sa Gibsonom kao takvim.

Međutim, upravo zbog njega i njegovih ne-filmskih eskapada tako nešto dobija na težini. Kada jednom svom bivšem ortaku, odnosno šefu motorističke bande koji sada živi od toga što prodaje konfederalnu (rasističku) i naci memorabiliju preko interneta kaže prezrivo da još uvek podržava gubitnike, ne možemo a da se ne zapitamo koliko je to “in character” za samog Gibsona.

I Gibson u tim trenucima uživa, čovek konačno ima glavnu akcijsku ulogu po svojoj meri, ali se ostatak glumačke postave ne snalazi baš najbolje. Erin Moriarty uspeva da pogodi sentiment devojke u nevolji, ali je teško možemo kupiti baš kao tinejdžerku. Diego Luna koji treba figurirati kao glavni negativac, to jest strah i trepet, naprosto nije tog kalibra. William H. Macy opet uspeva da ostvari pamtljivu epizodu samim svojim stavom, dok mu je lik inače tipski.


Snimljen u jarkim bojama sa obiljem filtera koji pustinjski pejzaž čine još zagrejanijim i vešto, školski režiran, Blood Father je sasvim solidan komad zabave. Jean-François Richet je u Francuskoj radio i nešto zahtevnije žanrovske filmove poput kriminalističkog epa Mersine u dva toma, dok mu je prvi pokušaj internacionalnog proboja, remake Assault on Percint 13 bio tek solidan, nedovoljno za nekakve stalnije angažmane. Možda ovako, na tragu Europacorpa, ali sa izraženijim osećajem za lokalni, američki kontekst Richet uspe osigurati i poziv iz Hollywooda. Za Mela Gibsona se ne moramo brinuti: on se vraća.

The Duel

$
0
0
2016.
režija: Kieran Darcy-Smith
scenario: Matt Cook
uloge: Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Emory Cohen, Alice Braga, Felicity Price

Ime i “setting” obećavaju western. I zaista, dešava se u Teksasu, na meksičkoj granici, u fiktivnom, prašnjavom, čudnom i nasilnom gradiću, ima i konja i dvoboja (doduše ne revolveraških, ali svakako osebujnih), pominju se Indijanci i skalpiranje, u razgovoru izleti poneko sećanje na Građanski rat, kao i na onaj Meksičko-američki koju dekadu ranije. A, da, ima i Meksikanaca, čak se može reći da stoje u centru zapleta filma kao u silnim westernima od 60-ih naovamo. Pa ipak, osim po površinskim karakteristikama, The Duel nije western.


Zaplet više nalikuje nekakvom “period piece” trileru ili krimiću. Nakon uvodne i ubedljivo najefektivnije scene duela gde učesnici u jednoj ruci imaju nož, dok su drugom rukom vezani za protivnika, sin poginulog, sada već teksaški rendžer David (Hemsworth) dobija osetljiv zadatak da ode u odsečeni grad kojim vlada suludi Propovednik i ispita slučaj nestanka brojnih Meksikanaca čiji se leševi periodično pojavljuju u rukavcu reke. U principu, za nesrećnike ne bi niko brinuo da jedan od nastradalih nije generalov nećak, a jedna od nestalih njegova sestra. “Ratovi su započinjani i za manje”, kaže Davidov nadređeni i u pravu je.
Akcija sa vojskom i rendžerima nije moguća iz neodređenog ili nedovoljno ubedljivog razloga (traži suspenziju neverice, ali hajde), pa naš junak mora biti diskretan i oprezan. Pogađamo i upravu smo, propovednik imena Abraham (Harrelson) je isti onaj religiozni ludak koji je priklao njegovog beskorisnog oca, što Davidu daje i lični osvetnički motiv. Druga problematična scenaristička odluka je da se na put zajedno s njim sprema i njegova žena (Braga) sa prilično kompleksnom i u krajnjoj liniji nebitnom pozadinskom pričom, bez dobrog razloga osim da bi služila kao dodatno sredstvo pritiska na njega. (Pojačajte suspenziju neverice, čisto sumnjam da bi kauboj dozvolio da žena ide s njim na opasnu misiju, ma koliko im brak bio u krizi.)

Dobrodošlica koja im je priređena u gradiću nije najtoplija, posebno od strane Abrahamovog karikaturalno zlog sina Isaaca (Cohen). Izbor imena nije slučajan, relgijska, odnosno anti-religijska nota se provlači sve vreme, što takođe nije naročito uverljivo za period. Ali Abraham je prijateljskije nastrojen, a za pretpostaviti je da nešto smera. Sva je prilika da on zamajava Davida dok petlja oko njegove žene, koja se prvo iz neobjašnjivih razloga razboli, da bi posle bez ikakvog suvislog objašnjenja pala na njegov “šarm” koji bi se najpre mogao uporediti sa onim šarlatanima od sektaških propovednika. Ako nismo ukapirali, imamo i scenu sa zmijama u crkvi.

David, međutim, ne časi ni časa i predano istražuje teritoriju oko grada. U tom smislu mu nije ni preterano potrebna pomoć ostarele irske kurve zlatnog srca (rediteljeva žena Felicity Price), ali njena sudbina je dovoljan okidač da naš vrli šerif krene protiv suludih aktivnosti meštana. I eto nama obračuna jednog protiv mnoštva, zakona protiv ludila i kako to već ide. Naravno, biće tu još duela, a repriziraće se i onaj sa noževima, sve u nadi da će simbolika biti dovoljna da prikrije da ni scenarista ni reditelj baš ne znaju šta bi.
Osnovni problem je scenario koji ne poštuje paradigmu kako u smislu žanra, tako i u smislu perioda. Nije ništa loše spojiti western i triler, cela ta “backwoods” priča je upravo to, ali treba znati kako. Suština problema je što Matt Cook, čije smo škrabotine morali da pretrpimo u Tripple 9, razmišlja mentalnim sklopom čoveka XXI veka kada piše o XIX. Čak i kad zanemarimo ordinarne gluposti i nedorečenosti, kao i inflaciju likova bez posledica po priču, moramo da ostanemo zbunjeni nekarakterističnom naknadnom pameću poput u to doba nemoguće osude rasizma i jednako nemoguće osude tretmana žena.

Naprosto, ne ide ni sa vremenom ni sa žanrom u formulaciji koju Cook koristi. Omanji spoiler: povrh svega, konstrukcija po kojoj bogati, ekscentrični turisti dolaze u vukojebinu kako bi lovili ljude je čak i u današnjem svetu tek limitirano moguća, a u filmu potrošena negde između prvog i drugog Hostela. Šteta, jer je sam Cook ponudio izlaz i ključ još na početku: umesto tautološke mantre “i Meksikanci su ljudi”, mnogo bolje bi pasala činjenica da i Meksikanci imaju vojsku koja može svaki čas uleteti preko nebranjene granice.

Režija Kierana Darcy-Smitha nije ni dovoljno smela ni promišljena da bi prekrila rupe u scenariju. Usuđujem se reći da australski reditelj i bivši glumac ni jednog trenutka ne uspeva da pozicionira ton filma, šetajući ga između kompletnog trasha, krvavog nasilja i neuverljive drame. Jednu stvar Darcy-Smith uspeva da ukači kako treba: poprilično daskasti Liam Hemsworth i ekspresivni Woody Harrelson odlično izgledaju jedan protiv drugog. Za Harrelsona smo znali, negativci mu leže, a ni Hemsworth ne iskače iz svoje zone ugodnosti, samo ovde to ispada prilično efektno. Međutim, suviše drugih stvari radi protiv filma da bi i ovo otkriće moglo da ga puno popravi. Frustrirajuće je to što je The Duel mogao biti mnogo bolji i to da je samo za nekoliko nijansi jednostavniji.

Captain Fantastic

$
0
0
2016.
scenario i režija: Matt Ross
uloge: Viggo Mortensen, George MacKay, Annalise Basso, Samantha Isler, Nicholas Hamilton, Shree Crooks, Charlie Shotwell, Trin Miller, Kathryn Hahn, Steve Zahn, Erin Moriarty, Frank Langella, Ann Dowd

Nije teško prezreti današnji svet, makar na etičkoj ravni. Konzumerizam je samo reč čije značenje često ni ne znamo, ali je svejedno najviše upotrebljavamo kao psovku. Kako nam se čini da svet oko nas gubi na smislu, pa čak i na sadržaju, ideja o povratku korenima ili prirodi nam zvuči sve primamljivije, a ljudi koji su to zapravo uradili za nas postaju nekakvi heroji. Jasno, njihov postupak nije samo izjava, oni stoje iza toga odricanjem, ali ne treba zaboraviti da njihovi postupci utiču i na nekog drugog osim njih.


Naslovni junak super-herojskog imena kojeg igra maestralni Viggo Mortensen jedan je od takvih neobičnih, hrabrih i sistematičnih ljudi, benevolentni diktator, pater familias koji je svoj životni stil nametnuo svojoj deci. Njih šestoro čiji uzrasti variraju od tinejdžerske do osnovnoškolske su super-ljudi u nastajanju, snažni kao plemenski ratnici, zdravi kao sportisti, učeni kao filozofi i umetnički kreativni. Sposobni su da prežive sami u prirodi, da ulove hranu, da sami sebi nameste iščašene kosti, da se popnu na visoku stenu po kiši... Sve to dok čitaju Dostojevskog, Chomskog, Trockog, raspravljaju o Povelji Prava i recentnim sudskim presudama. Najstariji je čak bez formalnog obrazovanja položio dopisno prijemne ispite za sve prestižne univerzitete.
Međutim, problem je krajnje jednostavan: ma koliko ih otac odgajao “strogo i pravedno”, zapravo bespoštedno i bez uvijanja kako po pitanju prirodnih, tako i društvenih procesa, klinci zapravo nemaju nikakvo direktno iskustvo sa svetom oko sebe. Ne samo da ne razumeju “dečije stvari” poput konzola, marki odeće i “šećernih vodica”, nego o konceptima ljubavi i seksa znaju samo iz knjiga. Što se društvenih odnosa tiče, kako nisu izloženi drugom mišljenjima, oni samo mogu varirati očeva razmišljanja i argumente. Najstariji sin je ionako na odlasku iz izolirane familijarne zajednice, a jedan od mlađih dečaka ulazi u pubertet i javlja mu se potreba za pobunom.

Njihov svet će se naći na testu u sudaru sa realnošću kada majka prvo završi u duševnoj bolnici, pa tamo i izvrši samoubistvo. Familija će se ukrcati na stari autobus i zaputiti se na sahranu, susrećući se usput sa svom ispraznošću “normalnog” načina života, restoranima brze hrane, kamperima koji se užasavaju golotinje, očevom i majčinom konvencionalnom familijom. Kako će se klinci u tome snaći? Hoće li ih privući “normalnost”, dostupnost igrica i slatkiša, tetkin (Hahn) liberalni odgoj i dedino (Langella) bogatstvo?

Tu stvari postaju zanimljive. Isprva se čini da je otac zaista Kapetan Fantastični i da mu autor filma, inače televizijski glumac Matt Ross, sve vreme drži stranu. U “normalnom” svetu su svi odrasli debeli i mlitavi, a mlađi ignorantni, komunikacija je okljaštena i sve je instant. U tom smislu argumenti da je sistem poput škole ili zdravstva neophodan za razvoj jedinke deluju neodrživo. Međutim, ma koliko “divlja deca” vladala naprednim čisto teoretskim i čisto praktičnim znanjem, usled svog stila života ostali su potpuno uskraćeni za onu komponentu između: socijalnu inteligenciju.
Druga stvar, Captain Fantastic je izuzetno levičarski intoniran film kroz koji govori njegov autor i to dosta mudrije nego što nam se na prvi pogled čini. Ideje sa kultovima i kolonijama u šumi zapravo nisu levičarske, čak nisu u skladu sa osnovnom levičarskom idejom. Takve jedinice su primerenije za desničare, survivaliste i anarhiste, ljude koji vide nekakvu svetinju u borbi kao takvoj. Suština levice je društveni aktivizam, život sa ljudima i rad za ljude. Nije teško shvatiti da je otac bežeći od sveta zapravo izokrenuo filozofiju koju propoveda.

Na dramaturškom planu, Captain Fantastic nije toliko impozantan kao na idejnom. Problem je u svojevrsnom šablonu koji se prepoznaje kod tzv. “Sundance” filmova (ovaj je čak imao sreću da ga za distribuciju otkupi velika hollywoodska kuća) i rešenjima po tom šablonu. Ovde je to vidljivo prigodno i dolazi naglo uz pomoć jednog ili dva klišea. Srećom pa uže-režijski tehnički deo ostaje na visini zadatka sve vreme, uglavnom zahvaljujući atraktivnoj fotografiji Stephanea Fontainea i odsečnoj, napetoj montaži Josepha Kringsa, pa čak ni za dva sata trajanje film nije dosadan čak i kad je predvidljiv.
Ross takođe zna savršeno izabrati glumce. Viggo Mortensen je jedini logičan izbor za ratnika-filozofa i lidera kulta, bivšeg profesora razočaranog u sistem. On je jedan od onih glumaca koji se potpuno posvećuju svom liku i nije mu problem da uhvati i intelektualnu i fizičku i socijalno-emocionalnu komponentu svog lika. I epizodni glumci su izabrani pažljivo, od standardnih za američku indie scenu poput Kathryn Hahn, pa do veterana Franka Langelle i Ann Dowd koji uspevaju da za kratko vreme na ekranu svoje likove ocrtaju u tri dimenzije. Posebnu pohvalu zaslužuju i mladi glumci koji polako grade svoje karijere i pred kojima je budućnst, kao i Ross za njihov izbor.

Captain Fantastic je svakako film sa svojim nedostacima, možemo ga čak nazvati i unekoliko tipskim, ali je jedan od retkih koji zapravo promišlja svet oko nas i njegove probleme ne prepuštajući se ekstremima. Važno je primetiti da isključivanjem nećemo oštetiti nikoga do nas samih, svet će bez nas preživeti takav kakav jeste. Isključeni ga ne možemo promeniti, niti pronaći modalitet da svi živimo zajedno.

Lights Out

$
0
0
2016.
režija: David F. Sandberg
scenario: Eric Heisserer (prema istoimenom kratkom filmu Davida F. Sandberga)
uloge: Teresa Palmer, Maria Bello, Gabriel Bateman, Alexander DiPersia, Billy Burke

Horor je žanr straha, a strah od mraka je jedan od najlegitimnijih, najučestalijih i najzgodnijih za razna tumačenja. Toliko da nam dođe da se zapitamo koliko se horora time zapravo bavi u prvom planu. Valjda zbog straha od etikete blatantnosti i banalnosti, taj strah često biva preformuliran u nešto drugo. Sa te strane, Lights Out je osvežavajuće direktan i neuvijen: opasnost zaista vreba iz mraka kao takvog.

Zapravo, istoimeni trominutni film istog autora je u tom smislu apsolutno direktan, osim straha od mraka tu nema ničeg drugog, ni razvoja likova, ni pred-istorija, čak ni dijaloga. Drugo je pitanje može li se tako nešto genijalno jednostavno i bazično razvući na dugi metar. Lights Out se tu nije naročito dobro pokazao, ne toliko zbog problema šta ćemo samo sa mrakom i uplašenima, koliko zbog poštapalica iz drugih filmova: nadnaravnih entiteta, šablonske razrade i retrogradnog konteksta.

Prvi kliše je dete u nevolji. On je Martin (Bateman), otac (Burke) mu je poginuo, a majka Sophie (Bello) je u depresiji i komunicira sa prijateljicom Dianom koju mali nikad nije video, ali zbog koje ne može da spava. Zato se Martin obraća za pomoć svojoj polu-sestri Rebecci (Palmer) čija je prva ideja da ga makne iz lude kuće. Kako to nije moguće iz legalnih razloga, Rebecca odlučuje da uz pomoć svog dečka (DiPersia) obračuna sa Dianom koja je obeležila i njenu prošlost i koja nije samo košmarni san.

Sa pozitivne strane, Lights Out uspeva ono što retko kojem hororu polazi za rukom: da bude strašan oslanjajući se skoro isključivo na “jump scare” momente. Razlog za to je poprilično bistra ideja da se monstrum plaši svetla kojim mu je moguće i nauditi kada ga se zarobi, te da se kreće po senkama i mračnim ćoškovima kojih je kuća puna. Na stranu tupa pozadinska priča snimljena uz obavezno kliktanje projektora sa kojeg se vrti super-8 film, Diana je prilično “scary” monstrum već time što nas može u svakom trenutku iznenaditi.

Lagani problem je što su svi likovi osim nje koju u ljudskom obliku i ne vidimo na ekranu zapravo tanki i prozirni kao celofan. Pa sad, radilo se tu o uplašenom klincu, dečku-mamlazu koji je spreman na sve kako bi isterao nešto svoje, depresivnoj i stoga beskorisnoj majci ili devojci koja je probleme ranije rešavala bežanjem. To glumce ostavlja u nezavidnom položaju, što se najbolje oseća u slučaju inače karakterne glumice Marie Bello koja je imala u svojoj karijeri nekoliko pamtljivih uloga, ali i u slučaju Terese Palmer koja je sposobna za bolje, ali ovu prelomnu fazu karijere provodi u svaštarenju.


Mnogo veći problem je kontekst. Čak i ako pustimo da prođe ideja da je malo alternativniji stil života, poput oblačenja u crno, slušanja žestoke muzike i furanja na pseudo-umetnost propraćen strahom od vezivanja nešto strašno i kao takvo verovatno izraz duboke traume, problem ostaje tretman depresije i monstruozno ponuđeno rešenje za taj problem. Kontekst postaje problematičniji kada se u obzir uzmu brojke: Lights Out nije neki opskurni filmčić, nego hollywoodski horor koji je zaradio ozbiljne pare, nekih 18 puta veće od svog budžeta.

A Film a Week - Shelley

$
0
0
A Film a Week is a weekly column on this blog, run on Sunday for our English-language readers and friends, presenting usually local or European festival films to a wider audience. Every review is directly written and not translated.

Who would say, some 50 years ago, that some of the people of 21stcentury’s developed West would live a simple, technology-free life by their own choice? Self-sustainability and organic food is often the mantra for the upper classes in Western society, life without running water or electricity is just taking the same thing to the extreme, and energy healing just gives it a dash of esoteric touch. But the new concepts are just one of the themes of Ali Abbasi’sdebut feature Shelley, a complex, slow-burning chamber horror.

The title obviously refers to Mary Shelley and her milestone novel Frankenstein: or, The Modern Prometheus with its theme of new concepts of science and technology taking over religion in everyday life. Now new concepts or variations of old, primitive and obsolete ones are taking over some other. The times are changing constantly and our creativity is not following it all the way. There are no mechanical creatures, but the reference is beautifully woven into the very fabric of the film and into its main subject: it is the name of a baby that will change the relationships between the mother, the father and the surrogate mother, initially the couple’s Romanian housekeeper.

The film opens with a sequence of a “man of the house”, Kaspar (Peter Christophersson) driving the new housekeeper Elena (Cosmina Stratan of Mungiu’sBeyond the Hills) through the woods to the idyllic compound by the lake, explaining her the duties. Mainly, she will be there to help his wife Louise (Ellen Dorrit Petersen of Eskil Vogt’s masterpiece Blind) who is recovering from an operation that left her scarred physically and emotionally with the house and the farm.

The life there is pretty simple and it perplexesElena, but she has no time to dwell on it. Her main goal is to stay there for a period of time enough for her to save the money to buy her own apartment in Bucharest. It might be hard and even quirky, especially when a long-haired healer comes to “do his magic” on Louise, leaving Elena unimpressed, but it is cosy and the two women of different world-views, classes, cultures and priorities quickly become friends. And that is enough for Louise to ask and Elena to accept to bear her child in a conversation over a bottle of wine.

Once when the pregnancy takes an unexpected turn, as the pregnancies tend to do, especially in a secluded environment, the dynamics are changed and the loyalties are shifted. Elena develops a series of negative reactions to the baby, physical and psychological, from common things like nausea and rash to paranoia and strong belief that the baby she is carrying is evil. Simultaneously, for Louise the well-being of the baby becomes the only issue, and Elena is being relegated from the status of a friend to the status of a vessel.

There is no doubt that the relationships that mothers forge with their children are the strongest ones and they affect not just two of them, but also their environment. The film’s third act of the film tackles the subject in a new and refreshingway. It is not about the surrogacy, the surrogacy is just a metaphor of class divide between the West and the East, rich and poor and the patronising attitude of former to the latter. It is about the inherent pathology of motherhood and parenthood in general that can take many different forms, some socially acceptable, some not.

The script by Barabbas and Maren Louise Käehen is intelligent and innovating and it is highlighted with Abbasi’s sense of direction, deliberate pacing and creating the atmosphere of paranoia and dread opposing the beautiful, peaceful nature in the surroundings. The fact is, however, that, as the plot progresses, Abbasi is more and more playing with typical horror clichés, like nightmares, but stays subtle enough not to overplay it. The change of cinematographer and the format from 16:9 to wide-screen halfway through is a nice addition and it shows Abbasi’sunique vision. Together with memorable, compelling performances by two fine actresses, that makes Shelley a stunninglycomplex and controlled debut and a strong piece of horror cinema that can play well with both genre and art house audiences.



Miss Sloane

$
0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: John Madden
scenario: Jonathan Perera
uloge: Jessica Chastain, Mark Strong, Gugu Mbatha-Raw, Jake Lacy, Alison Pill, Michael Stuhlbarg, John Lithgow, Sam Waterson, Michael Cram, David Wilson Barnes

Ne volimo političare. Ne verujemo im, sa dobrim razlogom. Oni su nam nametnuti lažni izbor, a svi ionako rade isto i sa isključivim ciljem preživljavanja do sledećih izbora. Iako zavise od naših glasova, oni uvek rade za nekog drugog, za one kojih ih plaćaju. A ako je neka grupa omraženija od političara i korporativnih njuški, onda su to posrednici u toj koruptivnoj raboti, lobisti. Ta kasta ljudi je možda evoluirala od toga da vuče dužnosnike za rukav po hodnicima hotela i institucija (onako genijalno blatantno prikazano u Spielbergovom Lincolnu), ali suština njihovog posla je ostala ista: nema tu mesta za ideale i uverenja, važno je samo pobediti, odnosno proterati svoj proizvod. Tim svetom se sa neskrivenim otrovom bavi Miss Sloane.


Protagonistkinja Elizabeth Sloane (Chastain) je najbolja od najboljih, hladna kao špricer, bez ikakvih moralnih skrupula, inteligentna, sklona strateškom razmišljanju, spremna na sve da bi pobedila. Čak ni njeni saradnici ne znaju njene poteze dok se ne nađu u centru akcije. Takođe, ona nema ni natruhe privatnog života, ne spava, tajno uzima tablete nepoznatog učinka, ali uspeh u karijeri ima svoju cenu.
  Utoliko više čudi njena odluka da odbije ponudu od uticajnog oružanog lobiste i pređe u manju, idealistički ustrojenu, ali siromašnu lobističku firmu koja pokušava da progura inicijativu o pooštrenim kontrolama prilikom izdavanja dozvola. Nju će pratiti neki od saradnika, dok će ostali, među njima i njen rival za rukovodeći položaj (Stuhlbarg) i prva pomoćnica (Pill), ostati u staroj firmi kod konzervativnog šefa (Waterson) i učiniti sve kako bi je uništili.

Nova firma ne nudi ni toliko glamura ni manevarskog prostora za prljave trikove poput ucenjivanja i špijuniranja koje je Elizabeth koristila kako bi se našla na vrhu. Novi šef (Strong) shvata vrednost takvih poteza, ali ih ne odobrava, a advokat (Barnes) se plaši šta bi se moglo dogoditi kada se oružani lobi sa svojim političkim vezama sruči na nju i na firmu. Čak ni najidealističnija članica tima, Esme (Mbatha-Raw) koja je i sama preživela školsku pucnjavu, ne veruje u pobedu, ali Elizabeth ima druge planove. Je li slučajno pronašla davno izgubljenu savest? Ne bih se kladio na to.

Ono što je nekim kritičarima zasmetalo je činjenica da motivi naše protagonistkinje nisu dovoljno jasni, ali meni je to došlo kao osveženje. Uostalom, ima li bolje motivacije u kompetitivnom svetu poput politike i lobiranja od nemoguće misije i slasti eventualne pobede u takvom okruženju? Istina je da Elizabeth zbog toga više deluje kao kolekcija karakternih osobina poput zajedljivosti, malicioznosti, manipulativnosti i ne tako sitnih ekscentričnosti, nego kao osoba od krvi i mesa, ali tu na scenu stupa Jessica Chastain. Ona možda ulogu nosi kao nekakvu masku, ali je nosi savršeno i ludo se zabavlja. Od nje se očekuju emocionalne dubine i ona uspeva da ih pronađe i ovde, protiv svih šansi.
  Ostatak glumačkog ansambla je prati u stopu. Mark Strong sjajno igra pomalo drvenu nelagodu, što je trik za kojim često poseže. Gugu Mbatha-Raw je pravi izbor za ulogu lobistkinje s dovoljno sposobnosti, ali i plemenitim ciljem. Michael Stuhlbarg polako postaje sinonim za filmskog ljigavca. Jake Lacy ima nekoliko pamtljivih scena kao žigolo i kao, začudo, jedina moralno postojana osoba u celom filmu. John Lithgow je u principu uverljiv negativac, ovde u formi korumpiranog senatora koji vodi istragu protiv Elizabeth, što je i okvirna priča celog filma, a Sam Waterson po običaju živopisno igra ljigavog šefa i konzervativnu političku figuru.

Istini za volju, scenario je pomalo problematičan. Sama priča na više mesta deluje kao dobronamerna, ali nategnuta konstrukcija koja pokušava da spoji žanrovske standarde političkog i procesnog trilera sa elementima etičke rasprave, kako o oružju i američkoj zaljubljenosti u isto, tako i o netransparentnosti i prljavštini politike koja ni u kom pogledu ne zastupa interese građana. Kako se radi o manipulacijama, ima tu i nešto mehanike “caper” trilera, uključujući i velika, ali prilično neverovatna otkrića.

Pohvalno je to što scenarista Jonathan Perera vlada pravnom naukom i terminologijom i što je greške u postavci priče moguće ispraviti u režiji, što John Madden i čini rutinerski i neprimetno toliko da se za 130 minuta filma nećemo mnogo pitati o logičkim rupama, nego ćemo pustiti film da nas vozi. Madden zna s čim ima posla i savršeno žonglira sa masom tema, upravljajući našom pažnjom i ističući sve one detalje o prirodi lobističkog posla. Na koncu, uspeva da nas vozi po dve linije priče, od kojih je ona “sudska” problematična, a da se to ne oseti na ritmu i tempu filma.
Drugi problem scenarija su njegovi dijalozi u kojima se jasno vidi uticaj Aaorna Sorkina i, još više od toga, želja da ga se emulira. To ne uspeva uvek jer Perera nije pisac tog kalibra, pa taj ping-pong prožet povremenim duhovitostima i sarkazmom deluje i pomalo usiljeno. Neke druge replike su klasično filmske, vrlo teško slušljive u stvarnom svetu i zapravo su namenjene da savršeno zvuče na foršpanu. Začudo, ovde rade posao i u samom filmu, verovatno zahvaljujući Maddenovom režijskom umeću da ih proda.

Miss Sloane je baš “filmski” film, komad političko-sudsko-trilerske zabave starog kova i to mu je i najbolja preporuka. A u kontekstu trenutnog političkog trenutka u Americi i drugde postaje još zanimljiviji. U suštini, možemo mi urlati na političare, lobiste i ostale mutivode, ali njihova igra se odvija daleko od naših očiju i na kraju smo mi ti koji bivamo nasamareni. Još uvek mislite da je Trump spontan? Pogađajte ponovo.

Bang Gang (Un histoire d’amour moderne)

$
0
0
2015.
scenario i režija: Eva Husson
uloge: Daisy Broom, Marilyn Lima, Finnegan Oldfield, Fred Hotier, Lorenzo Lefebvre

Kad nemaju šta pametnije da rade, tinejdžeri se odaju porocima, lakomislenom ponašanju, “casual” nasilju ili seksu. Kids. Doom Generation. Klip. Milion drugih naslova. Može se tu iščitati ili učitati neka socijalna komponenta ili sve svesti na poslovično dekadentna moderna vremena, jer su stara vremena uvek bila bolja, poštenija i moralnija. Ali ostaje fakat da mularija radi takve stvari nevezano za vreme, društvenu klimu ili materijalno stanje.

Recimo, likovi dugometražnog prvenca Eve Husson su regularni omladinci iz Biaritza, svetski poznate šminkersko-snobovske destinacije. Besperspektivni su koliko i svi njihovi vršnjaci, ne znaju gde im je dupe, a gde glava. George (Lima) je školska droljasta lepotica. Laetitia (Broom) je njena naizgled stidljiva najbolja drugarica. Alex (Oldfield) je infantilni sportista i serijski zavodnik sa praznom kućom. Nikita (Hotier) je njegov buđavi ortak sa kojim stalno visi. Njih četvoro će sa ostatkom “NPC-jeva” iz škole započeti seanse sa cuganjem, drogiranjem, karanjem i snimanjem.

U njima ne učestvuje jedino Laetitijin povučeni sused Gabriel (Lefebvre), a ona i George žele da ga po svaku cenu uključe. Međutim, ma kako u teoriji sve bila zabava bez obaveza, emocije se pojavljuju automatski. Prijateljstva će se raspadati, sujete će biti povređene, a klinci će iz toga izlaziti povređeni na više od jednog načina.

Koliko sve to ima smisla 50 godina nakon seksualne revolucije koja je ipak rušila neke ukorenjene autoritete i 20 godina posle Kids, filma koji je briljantno demonstrirao ispraznost takvog modela ponašanja kada iza njega ne stoji nekakva poruka? Eva Husson nije ni sama sigurna. Sa jedne strane, čini se da ona priča nekakvu veliku priču i pokušava da istera na površinu velike istine o besciljnim tinejdžerima. Sa druge, kao da je svesna koliko je sve to prolazno, besmisleno i “casual”, pa se tako i sama odnosi do njih. U pozadini imamo početak leta, dokolicu, vesti o železničkim nesrećama, njihove ne baš srećne, ali ne niti užasno nesrećne familije, jednom rečju normalan život.

Koliko se tematski oslanja na Larryja Clarka / Harmony Korinea i svoju snagu šoka vuče odatle, toliko poetika deluje kao da je preuzeta od Sofije Coppole. Nekoliko dugih vožnji kamerom po kući, vrlo pažljivo postavljeni glavni i sporedni likovi, muzika u pratnji, slika i prilika ispraznog hedonizma. U tom ključu je Bang Gang(neinventivno nazvan prema igri koju njegovi protagonisti igraju) sasvim pristojan, iako nerevolucionaran primer dramice o omladini, možda nedovoljno razrađenog scenarija, ali režiran sa stilom i fino odglumljen.


Problem je, međutim, kraj koji umesto bilo kakvog šoka i uboda nudi ničim izazvanu i opravdanu ljubavnu priču u klasičnom smislu. To deluje kao kukavičluk i izbegavanje bilo kakve osude ili čak stava u bilo kom smislu prema likovima. Drugi deo naslova možda dobija smisao koji nije nužno ironičan, ali nisam siguran koliko je to dobro rešenje. Konačni utisak je da Eva Husson možda zna nešto trikova po pitanju režije u tehničkom smislu, ali bi morala poraditi na razvoju i pričanju priče.

The Greasy Strangler

$
0
0
2016.
režija: Jim Hosking
scenario: Toby Harvard, Jim Hosking
uloge: Michael St. Michaels, Sky Elobar, Elizabeth De Razzo, Gil Gex, Joe David Walters

Kako uopšte opisati nešto toliko uvrnuto i iščašeno kao što je to The Greasy Strangler? U pitanju je debitantsko ostvarenje autora nekoliko zapaženih kratkih filmova Jima Hoskinga, ali taj podatak će malo kome nešto značiti. Žanrovska odrednica horor-komedija takođe navodi na krivi trag, jer film nije ni u natruhama strašan, niti smešan, pre bi se reklo da je gadan i zbunjujući, sa tek laganim daškom parodije.

U svakom slučaju, nakon premijere na Sundance festivalu, The Greasy Strangler je podigao prilično prašine i pošteno zgranuo publiku i kritiku. Pomislite na kralja trasha Johna Watersa sa dodatkom najnihilističnijeg Harmony Korinea (Trash Humpers) i nepatvorenog besmisla Jareda Hessa (Napoleon Dynamite). Zvuči obećavajuće? Pa, kako se uzme.

U pitanju je jedan od onih namerno ružnih i namerno glupih filmova sa namerno odvratnim likovima i njihovim postupcima i sa pričom koja služi kao nekakva kičma na koju se kače gadosti i gluposti koje su same sebi cilj. Otac Big Ronnie (St. Michaels) i sin mu Brayden (Elobar) žive zajedno i izdržavaju se lopovskim pešačkim turama u kojima vode naivce po slučajno izabranim objektima i pričaju im očito lažne legende iz disko ere. Otac je dominantniji i probitačniji, više ludak, sin je kompletni gubitnik sa proređenom kosom i bapskim cvikerima. Njihov dogovor je da sin kod oca živi besplatno dokle god mu sprema masnu hranu. Njihov odnos će doći u iskušenje kada se između njih pojavi žena, Janet (De Razzo), dovoljno glupa ili nehajna da bi pala na obojicu i do kraja filma se dvoumila. Plus, kod sina polako sazreva ideja da bi otac mogao biti naslovni Masni Davitelj, serijski ubica koji hara okolinom i za sobom ostavlja prljave tragove.

Golotinja bez razloga. Veliki, obešeni penis. Mali penis. Vagina zarasla u šumu od dlaka. Prdenje. Masna hrana. Ljudi uvaljani u mast. Disko muzika i jeftina elektronika. Oči koje ispadaju. Dijalozi koji se svode na prepucavanje “bullshit artist” - “bullshit artist”. Lagana sprdnja sa hendikepom. Čovek sa prasećim nosom. “Hootie Tootie Disco Cutie”. Čisto da znate s čim imate posla.

Sad, sve što vidimo je nadrealno, začudno i povremeno smešno. Oni koji vole taj tip humora će uživati. Ostali, tu i tamo. Ima tu suviše ponavljanja i variranja jednih te istih štoseva, poput bizarne odeće, uvek istih prepirki itd. U svakom slučaju, film nije lako odgledati u komadu, a možda bi bio probavljiviji kao serija skečeva i internih štoseva.

Ponavljanja su prisutna i u čisto rediteljskim odlukama poput kadriranja. Ponavljaju se plan-kontraplan srednje krupni kadrovi naglašene ružnoće, jedni te isti statični polu-totali i totali koji izgube na šarmu jednom kad shvatimo čemu služe i spori zoomovi koji kontrastiraju trashu kao dominantnoj estetici i služe kao polu-ironična ograda od izgleda koji Hosking inače fura.

Pitanje svih pitanja, barem meni, je: čemu sve to? Waters je radio slične i čudnije stvari mnogo ranije, pa je i efekat bio snažniji, a kada je bizarluk iz njegovih filmova ispuzao na površinu i u stvarnom svetu, Waters se okrenuo parodiji i auto-parodiji. Sumnjam da je to Hoskingu bila namera, ili moj smrtni intelekt ne može ukačiti šta on to tačno parodira. Sa druge strane, teško da je u pitanju nekakvo iživljavanje ili šok radi šoka, nagledali smo se šokantnijih i gadnijih prizora i Hosking to sigurno zna.


A možda je samo lupetao ono što mu je prvo padalo na pamet? Opet, čemu sve to?

1944

$
0
0
2015.
režija: Elmo Nuganen
scenario: Leo Kunnas
uloge: Kaspar Velberg, Kristjan Ukskula, Maiken Schmidt, Peeter Tammearu

Godine 1977. Sam Peckinpah je potpuno promenio paradigmu kada se radi o filmovima na temu Drugog svetskog rata. Njegov Cross of Ironje bio radikalan rez od jednostranog diskursa u kojem se podrazumevalo koja je strana trpela, a koja nanosila patnju ratnih nedaća. Prateći četu nemačkih vojnika koja se povlači s ruskog fronta i pritom se ne suočava samo sa brojčano nadmoćnijim neprijateljem na terenu, nego i neprijateljem ljudskosti na svojoj strani u vidu oficira u pozadini spremnih da ratuju za odlikovanja do poslednje kapi tuđe krvi, “Krvavi” Sam je uprizorio najveću anti-ratnu izjavu na filmu i izrekao belodanu istinu o tome da su obični vojnici na bilo kojoj strani samo ljudi i pre svega ljudi sa svojim vrlinama i manama, ljudi lojalni svojim prijateljima i ljudi koji čeznu za toplotom svoga doma.


Novi ratni spektakl svestranog dramskog umetnika (umetnički direktor pozorišta, glumac poznat po ulozi komšije Margusa u gruzijsko-estonskom kandidatu za Oscara pre koju godinu Tangerines i reditelj, autor estonskog filma rekordne nacionalne gledanosti Names Engraved in Marble) Elma Nuganena 1944 ostaje na sličnom kursu, iako mu fokus nije univerzalni koliko lokalni. Nuganenova teza je tragedija Drugog svetskog rata za Estonce partikularno, za one koji su kao topovsko meso u globalnim odnosima moći naterani da se bore jedni protiv drugih za račun dve zle imperije čijom je zajedničkom okupacijom Poljske i počela narečena klanica.
Mala istorijska digresija. Estonci su svoju istoriju proživljavali stešnjeni između Nemaca i Rusa i pre rata su, doduše nevoljko, pucali jedni na druge kada bi rat izbio, poslednji put za vreme Prvog svetskog rata. Kako je usred rata izbila Oktobarska revolucija, a Estonci su optirali za “bele”, kao i njima bratski finski narod, kraj rata im je pružio priliku za ostvarenje sna o nacionalnoj državi. Ona je bila kratkog veka, Sovjeti i Nemci su tačku na nju stavili paktom Ribbentrop-Molotov kojom su centralnu i istočnu Evropu podelili na interesne sfere, a Estonija je ostala u sovjetskoj. Sovjeti su još pre famoznih deportacija izvršili mobilizaciju i digli preko 50 hiljada momaka u Crvenu Armiju. Kada je pakt pukao i nemački nacisti umarširali u Estoniju, oni su digli još 70 hiljada mladića i dečaka i poslali ih u SS jedinice, teritorijalnu odbranu i još neke formacije.

Godina je 1944. i Crvena Armija se približava estonskoj granici. Isprva film gledamo iz perspektive estonskih trupa koje se bore pod nemačkom zastavom. Među našim momcima se izdvaja Karl Tammik (Velberg) koji, pišući pisma neimenovanoj ženskoj osobi, postaje i naš narator. O njemu saznajemo da mu je familija poslana u Sibir, te da je to njegov jedini razlog za pridruživanje Nemcima. Hitler, ideologija i nacistička propaganda su za njega, kao i za ostale u grupi vojnika koja se iz dana u dan smanjuje, potpuno deplasirane stvari, ili su to makar postale za tri godine ratovanja. Sliku Vođe nije moguće zameniti ni za paklicu cigareta...

U sceni bitke na otvorenom polju Karl gine, a naša perspektiva se prigodno, ali svejedno elegantno menja u “crvenu”. Karlov ubica, Juri Jogi (Ukskula) postaje naš narator i nosilac pisama za koja se ispostavlja da su namenjene Karlovoj sestri Aino (Schmidt). Juri dostavlja pisma i zaljubljuje se u nju, što postaje problem na više nivoa. Jurijev otac, komunistički agitator, je imao prste u deportacijama, a i veza sa “klasnim neprijateljem” ne izgleda dobro u političkoj biografiji budućeg oficira čiju karijeru gura nemilosrdni staljinista kapetan Kreml (Tammearu).
U nastavku i dalje imamo svedočanstva o patnji, mlade vojnike koji stradavaju, manipulacije i ostale užase snimljene digitalnom kamerom sa ponekim hektičnim shaky-camom i generalno solidne produkcijske vrednosti. Nuganen se trudi i uspeva mu da ostane na jednakoj distanci od oba politička pola, često pojednostavljujući, a ređe izvrćući utvrđene istorijske činjenice. 1944 nema pretenzija da bude doku-drama, iako se dosta oslanja na naturalističku ratnu klanicu i sveopšte razočaranje sa njom povezano. Sličnost između likova-naratora i njihova veza preko Aino govori tome u prilog.

Ono što je delimično problematično je logika proznog pisca kojom se scenarista, bivši oficir i pisac Leo Kunnas vodi. Nuganen uspeva da prevede priču sa jednog na drugog protagonistu, ali govorenje ideja kroz likove i neujednačena karakterizacija koja neke od likova svodi na statiste sa zadatkom i nekoliko rečenica, a druge na karikaturalne kreature ostaju primetni, što na filmu deluje šlampavo, a na papiru bi izgledalo stiliziranije. Takođe, 1944upadljivo igra “na domaćem terenu”, stranim gledaocima će za objašnjenje služiti kartice teksta, što mu donekle smanjuje komunikativnost i čini ga idealnim filmskim štivom za istoričare-amatere sa fokusom na egzotične frontove u Drugom svetskom ratu i ljude koje iz nekog razloga zanima Estonija kao takva. Inače, 1944 nije ni bolji ni gori od prosečnog savremenog ratnog filma.

Life

$
0
0
2015.
režija: Anton Corbijn
scenario: Luke Davies
uloge: Robert Pattinson, Dane DeHaan, Joel Edgerton, Ben Kingsley, Alessandra Mastronardi

Naslov je pretenciozan do bola, ali nisam siguran da je bilo moguće izbunariti bolji. Mislim, film je o životu, barem jednako kao i svaki drugi, ali naslov nema veze sa tim, već se odnosi na poznatu reviju. Nevolja je u tome što film nema ni neke naročite veze sa narečenim magazinom, iako je centralni momenat jedna ikonička fotografija objavljena u njemu. Na njoj je James Dean, glumac pred kojim je u tom trenutku stajala svetla budućnost, na Times Squareu u New Yorku, manje od godinu dana pred smrt. Fotografiju je, kao i ostale u tom profilnom članku, snimio Dennis Stock i to ga je propeliralo od slobodnjaka koji lovi zvezde po crvenim tepisima do cenjenog i nagrađivanog fotografa sa umetničkim aspiracijama.


Kada uzmemo u obzir da je Anton Corbijn karijeru počeo kao fotograf, pre nego što je počeo da režira video-spotove i filmove, zapravo čudi da film nije o toj fotografiji ili fotografiji kao umetnosti/zanatu/postupku uopšte, koliko je o čudnom i neočekivanom prijateljstvu dvojice nesnađenih ljudi. Neke se poveznice ipak mogu povući kroz celokupnu Corbijnovu karijeru, recimo fokus je opet pre svega na raspoloženju, a ne na radnji ili nekoj konkretnoj ideji, a ovim filmom Corbijn opet pokazuje osećaj za pop-kulturnu ikonografiju koji je demonstrirao u svom prvencu Control, takođe nestandardnom biografskom filmu o Ianu Curtisu, tragično preminulom sastava Joy Division.
Tragedija se oseća i u svakom kadru Lifea. Za očekivati je da će se to odnositi na Jamesa Deana (DeHaan), znajući njegovu potonju sudbinu, ali tu tragediju još izrazitije nosi Dennis Stock (Pattinson). Mladi glumac se u to doba probijao od statiste i televizijskog štancera u legitimnu zvezdu (radnja filma se odvija pred premijeru East of Eden, koji ga je i lansirao u zvezde i u doba kada je upravo dobio svoju najbolju ulogu u Rebel Without a Cause) i, ma koliko se pripremao, nije baš mogao da se nosi sa tim statusom koji uključuje život pod reflektorima i budnim okom producenata, studijskih glavešina oličenih u Jacku Warneru (kojeg Ben Kingsley sa uživanjem igra kao negativca) i njihovih lakeja koji mu uređuju raspored.

Sa druge strane, fotograf se takođe nalazio na prekretnici, odnosno u rascepu između svojih i tuđih želja, sa karijerom u leru, propalim brakom iza sebe i lošim odnosom sa sinom. On je pametno anticipirao visine do kojih će se James Dean uskoro vinuti i foto-priča o njemu bi mogla poslužiti obojici. Upravo je ona uticala na obe karijere, pre svega na Deanovu koji je postao simbol pobune mladih, posleratnih generacija, iako sam glumac zapravo nije bio pobunjenik sa razlogom ili bez, već osetljiva dušica koja se branila ironijskom distancom i čiji je neposluh bio bazična mentalna higijena. Prijateljstvo dvojice ljudi nastalo iz interesa vodilo ih na put od Los Angelesa, preko New Yorka do Indijane u kojoj je Dean odrastao, ali ih je povelo i na put spoznaje samih sebe.
Lifeje, bez sumnje, vizuelno ispoliran film. Izbor lokacija diktira određenu nelagodu, od Los Angelesa ne vidimo idilične plaže, već enterijere, lepljive noći i još lepljivije dane, New York je upadljivo siv, a ruralna Indijana pokrivena snegom. Corbijn, međutim, pokazuje posebnu strast za pojedine kadrove koje majstorski uokviruje. Dobrom osećaju doprinose i vrsne glumačke izvedbe kako nešto uspešnijeg Roberta Pattinsona koji se, čini se, “oprao” od reziduala Twilighta, tako i DeHaana koji još nije dostigao nivo koji zaslužuje, uglavnom usled ne baš sjajnog odabira uloga. Njegova izvedba Jamesa Deana ni u kom slučaju nije imitacija i ističe njegov nemali talenat u prvi plan.

Problem je, međutim, što nije baš moguće odgovoriti na pitanje o čemu je Life zapravo i kuda to ide. Biopic nije, jer ne preispituje život i dostignuća svoje dvojice protagonista, kao ni ono što su oni ostavili čovečanstvu u amanet. Nije ni rasprava o slavi, karijeri, umetnosti i životnim izborima. Na oba plana je film slične tematike The End of the Tour Jamesa Ponsoldta bio uspešniji i koncizniji. Opet, ako je Life argument da James Dean bio pre svega veliki glumac i nekakav mislilac, pa tek onda gotovo slučajno simbol ili čak žrtva korporativnog studijskog sistema, plašim se da Corbijn i scenarista mu Luke Davies nisu izneli dovoljno argumenata za tu tezu.
Viewing all 2312 articles
Browse latest View live




Latest Images