Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

My Name Is Emily

0
0
2015.
scenario i režija: Simon Fitzmaurice
uloge: Evanna Lynch, Michael Smiley, George Webster

Šta odrastao čovek zna o tinejdžerima? Sudeći po filmovima, vrlo malo toga. I ono što je znao iz ličnog iskustva je do sada zaboravio. Lako je biti nadrkan i sve pripisati tome da sada ništa nije kao u ono vreme, ali to je pogrešno. Tinejdžeri su zajebani, jedva sebi shvatljivi i filmovi o njima i sa njima u centru su vrlo teški za napraviti. Poštapanje klišeom tu i tamo neće nikoga ubiti, ali je porazno to koliko je većina filmova o ovoj grupaciji svetske populacije sam kliše. I što je najgore, ti filmovi nikako ne komuniciraju sa svojom prirodnom ciljnom grupom, to jest sa samim tinejdžerima.
Striktno govoreći, My Name Is Emily je daleko od lošeg i negledljivog filma, premda svoj očekivani kraj razvlači i razvlači, ali nećete propustiti ama ništa bitno ako ga ne pogledate. To je jedan od onih filmova u kojoj naslovna junakinja / naratorka (Lynch) sa etiketom čudakinje kreće sa svojim tihim i racionalnim muškim drugom (Webster) na “road trip” tražeći nekoga, ovde oca (Smiley), a zapravo tražeći sebe i neku dublju spoznaju. To je jedan od onih filmova koji se do detalja mogu predvideti, baš zaradi tih spoznaja koje su kliše do klišea i u kojima klinci čitaju naprednu literaturu, a govore čas pesnički, čas filozofski i koji nam serviraju mudrosti u stilu Paola Coehla tipa “činjenica je stvar perspektive”.
Pa opet, možda su klincu u meni filmovi o odrastanju po definiciji zanimljivi. Možda su zanimljivi propalom psihologu u meni. Možda zato što sebe vidim kao neodraslog (ali nikako nedoraslog, molim lepo) odrastanje vidim kao fascinantan proces koji traje čitav život. U svakom slučaju, čak su i klišeizirani filmovi o odrastanju i “velikim” instantnim spoznajama po pravilu gledljivi (ne samo meni, nego i uopšte) i čak prijatni.
Ovaj irski skromni filmčić nije nikakva iznimka: ima tu i ljubavi i humora, ima i malo mraka i nesigurnosti na početku, ima lojalnosti i iskrene, naivne fascinacije. Ima lepih pejzaža (hej, ipak smo u Irskoj), a i auto kojim se vozikaju je presladak u svojoj starosti i sporosti (žuti Renault 4). Ima čak i napetosti, premda veštački, klišeizirano ubačene.
Najvažnije od svega, likovi su baš dragi čak i kada ih ne možemo zamisliti u našem svetu i glumci su raspoloženi. Njihova sigurna, dozirana gluma je svakako jak adut u filmu, negde uporedo sa atraktivnom, emotivno upečatljivom fotografijom i promišljenom montažom. Evanna Lynch koju neki možda pamte po ulozi u Harry Potter serijalu održava sličnu personu kao u franšizi, malo čudnu u nastupu, ali zapravo mudru preko svojih godina i to uspeva da “proda” i u glavnoj ulozi i u realističkijem ključu od škole za čarobnjake. Nju sa svojom smirenošću sjajno nadopunjuje George Webster kao njen partner na putu, kao i, na potpuno drugi način, Michael Smiley u ulozi njenog oca, neinhibiranog i liberalnog, ali sa dozom tuge u sebi koja ga vodi u ludilo.
Sad, to što film nije naročito originalan i što je tek ovlaš utemeljen na opservaciji stvarnosti, bilo u spoljnom svetu, bilo u unutarnjem svakog čoveka i ljudske vrste kao takve, nije njegova diskvalifikaciona mana. Jednostavno, okej je, ni manje ni više. Hoće li se mulariji svideti? Iskreno sumnjam. Klinci su u potpuno drugim filmovima.

Caini / Dogs

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
scenario i režija: Bogdan Mirica
uloge: Dragos Bucur, Gheorghe Visu, Vlad Ivanov, Costel Cascaval, Raluca Aprodu, Emilian Oprea

Do sada smo se svi nekako navikli na činjenicu da Rumuni koji do skora nisu imali spomena vrednu kinematografiju sada imaju svoj distinktivni stil i jednu od najvitalnijih i na filmskim festivalima najcenjenijih kinematografija u Evropi. Rumunski stil možemo prepoznati odmah: kadar-sekvence koje lika prate iza leđa ili ga snimaju iz fiksne pozicije u srednjem planu, povremni polu-total ili far-vožnja i najčešće socijalna tematika koja se može okrenuti na humor apsurda ili na ljudsku dramu.
Međutim, najsvežiji primerci rumunskog filma su oni koji zadate konvencije proširuju nečim drugim, novim i stranim. Radu Jude je Aferim snimio u crno-beloj tehnici i bazirao ga kao miks westerna, road movieja na konjima, komedije crne koliko i uvrnuto zabavne i potresne drame koja istorijske gadosti spušta na nivo ljudi. Tudor Giurgiu je u De ce eu? rumunski stil spojio sa doku-dramom američkog tipa: po istinitom događaju, sa akcentom na faktografiju, hrpu imena i njihovih međusobnih odnosa. Sledeći u nizu inovatora je Bogdan Mirica koji u svom prvencu Caini uvodi elemente ruralnog trilera (“backwoods noir”) uz “setting” nalik na western i neizbežni crni humor.
Već prvi kadar je znakovit, duga vožnja kroz pustopoljinu sve do močvare iz koje praćeno zloslutnom muzikom i zloslutnijim mehurićima nešto izranja, nešto krvavo. Ispostaviće se kasnije da je to nešto odsečena ljudska noga u cipeli koja će završiti u rukama starog, umirućeg policajca nalik na američke šerife (Visu), koji će je “obrađivati” koliko može na svom stolu, dapače na svom tanjiru od večere, uz pivo. Iz neke od prethodnih scena nam je jasno da je DNK analiza i ostala kriminalistička obrada u tom kraju naučna fantastika: najbliže CSI-ju je lokalni veterinar. Jasno, noga će postati ključni trag, i to ubrzo.
U međuvremenu, gradski dečko Roman (Bucur) dolazi u selo da proda imanje koje je nasledio od dede. Kuća je možda oronula i na propuhu, čuva je ljuta kuja zvana Policija (toliko o efikasnosti organa reda), a dvorište je ograđeno bodljikavom žicom, ali je količina zemlje impozantna: preko 500 hektara. Dobro, nema niti šume, niti vode za navodnjavanje, na njoj se ništa ne gaji, ali nalazi se uz granicu i može doneti nekoliko stotina hiljada eura. U tu svrhu u selo dolazi i posrednik za nekretnine (Oprea) koji nakon inicijalnih dogovora i incidenta sa uljezima netragom nestaje.
Jasno, zemlja je nekome izuzetno zanimljiva i to nema veze ni sa poljoprivredom, ni sa građevinarstvom. Znakovite su i priče o dedi koji je tu zemlju uredno kupio još 80-ih i kojeg ni komunisti nisu smeli da taknu. Roman ga se seća kao prekog i nasilnog čoveka u stanju da ubije bez griže savesti, ali sva je prilika da je deda bio lokalni kriminalni gazda i da neko pokušava da nasledi njegovu imperiju, za šta mu treba status quo na zemlji.
Kao i svaki gradski dečko, Roman sluša “dobronamerna upozorenja” da to nije za njega, da prodaja neće ići glatko, da je status quo jedino rešenje. To ne kažu samo seljani koji se motaju oko kuće, već i stari policajac koji vrlo dobro zna šta se tu događa i kojem je testamentarna misija da pohvata bandu koja tu vršlja. Najrečitiji od svih je, međutim, novi šef Samir (savršeno odabran Vlad Ivanov) koji ipak nije gazda, koji Romana napija, šarmira i pokušava da zastraši odjednom. Kao i svaki gradski dečko suočen sa agresivnim seljačinama, Roman pokušava da održi masku hladnokrvnosti, ali iskustvo nas uči da to nije rešenje. Posebno kada se ulozi povećaju, odnosno kada se u kući pojavi njegova devojka (Aprodu).
Naravno, priča je dobro poznata iz drugih filmova, a ni direktne reference na njih nije teško pronaći. Takođe i likovi su tipski i u neizmenjenom obliku prisutni u američkom žanrovskom filmu od pamtiveka. Noga daje taj bizarni ugođaj početka Blue Velveta, dijalog u policijskoj stanici između starog policajca, njegovog tupavog kolege i seljaka koji je nogu pronašao mogli su vrlo lako napisati Tarantino ili braća Coen, a i generalno prva asocijacija je No Country for Old Men, gde su važne životne istine učinjene još jednostavnijim i još podređenije crnom humoru. Situacija je, ma koliko bila ozbiljna, u svojoj biti apsurdna i Mirica se s tim izuzetno vešto poigrava.
Ne očekujte, međutim, da se Dogs pretvori u neku orgiju nasilja, premda se Mirica ne doima stidljivim po tom pitanju. On pokazuje dosta takta, bira kada i šta prikazuje na ekranu, a kada nas samo upoznaje sa posledicama. U prilog tome ide i polagani, usporeni tempo, skoro idealan uz atmosferu koju ambijentom i muzikom kreira, kao i vernost rumunskoj školi iz koje je potekao, barem po pitanju stila.
Zamerke koje se mogu naći su uglavnom sitne. Nije teško steći utisak da film malo ispada iz ritma u drugoj polovini, ali to može biti samo stvar iskustva i anticipacije: naprosto znamo kako se to po pravilu završava, pa čemu odugovlačenje radi markiranja standarda kroz koje film prolazi. Takođe, i simbolika u naslovu je malo banalna, u smislu da se misli na dlakave, četvoronožne seoske džukce, nego na one dvonožne. Ali ne treba biti prestrog prema debitantu kojem se, prema osvojenim nagradama (FIPRESCI u Cannesu u segmentu Un certain regard, nagrada žirija u Sarajevu i nominacije u glavnim kategorijama) smeši svetla budućnost. On je dva standarda, dve veoma različite poetike sklopio u jedan film, možda ne odličan, ali vrlo dobar.

Tschick

0
0
2016.
režija: Fatih Akin
scenario: Hark Bohm, Lars Hubrich (po romanu Wolfganga Herrndorfa)
uloge: Tristan Göbel, Anand Batbileg, Nicole Merceds Müller, Aniya Wendel, Anja Schneider, Uwe Bohm

Fatih Akin je autorsko ime koje se vezuje uz identitetska pitanja. Svi njegovi filmovi se na ovaj ili onaj način bave identitetom, njegovom podvojenošću između otadžbine i domovine, naroda i nacije, tradicije i modernosti, njegovim razvojem, izgradnjom, izborom... Opet, on nije jedan od onih nasmrt ozbiljnih, dosadnih predavača, on ume biti čovečno dramatičan, čak i sklon zezanju ne bi li nas uverio da je naša prva i osnovna pripadnost ona koju osećamo prema ljudskoj vrsti, a da je ostalo tek stvar izbora ili dogovora.
Tschick je u velikoj meri odstupanje od Akinove dosadašnje karijere. Migrantski milje pojedinih i pitanje identiteta su samo usputne stvari, dok je tema zapravo odrastanje i traženje kroz gluposti koje uz to ide. Takođe, Tschick se ne može smatrati njegovim ličnim filmom, scenario nije napisao, za to su se pobrinuli prekaljeni glumac i povremeni autor Hark Bohm i debitant Lars Hubrich. Scenario takođe nije originalni, nego je adaptiran od tinejdžerskog romana prerano preminulog Wolfganga Herrndorfa. A to pomalo liči na tezgu.
U pitanju je klasični narativ o odrastanju spojen sa “road moviejem” u kojem će naši mladi junaci naučiti važne životne lekcije dok se vozikaju po cesti u potrazi za nečim. Međutim, ova priča je već na samom početku škakljivija od standarda na tu temu. Naš narator Maik (Göbel) nije baš običan dečarac, iako je stidljiv i smotan sa curama, kao i svaki četrnaestogodišnjak koji gleda svoje raskrupnjale kolege iz razreda i shvata da su mu pizdarije i humor jedina slamka spasa. Već sa domaćim zadatkom u kojem se bavi svojom pijanom, ali dragom majkom (Schneider) uspeva da zaradi nadimak Psiho.
Međutim, splet događaja koji uključuje razrednu lepoticu koja ga ne primećuje (Wendel) i slučajno zbližavanje sa još jednim otpadnikom, našim naslovnim junakom (Batbileg) neizgovorljivog ruskog prezimena, poslaće ga na put kroz sela i pustopoljine na istoku Nemačke (u kojoj su prisutni tragovi pokojnog DDR-a) u ukradenoj Ladi Nivi. Dakle, dva maloletnika u ukradenom autu sreću razne čudne ljude od plemstva na biciklima religioznih seljana, smotanih policajaca do mlade beskućnice Ise (Müller) koja će im se i pridružiti. Pritom njihovo zamišljeno putovanje vodi van granica zemlje, u Vlašku za koju makar Maik smatra da je imaginarna, a Tschick tvrdi da njegova familija delom potiče od tamo (drugi delovi familije su takođe egzotični, Nemci s Volge i jevrejski cigani, uz predominantan azijski izgled).
Čak i uz te povremene egzibicije, čini se da Akin svejedno odrađuje film upitnog kvaliteta za potrebe štanca, moguće čak i za televiziju. Prosto, osnova je toliko standardna i priča prolazi kroz skoro svaki kliše na putu, iako do samog kraja nema ozbiljne pretnje ni na vidiku. Međutim, Tschick je toliko preteran film, postupci likova su toliko ekstremni, pijana majka je tu samo početak, a zaljubljivanje smotanog dečka iz dobre kuće u klošarku koja se dere i psuje čak nije ni kraj, dodatno podvučeni lagano stripovskom estetikom, da je jasno da se Akin očito zeza, a možda čak i otvoreno parodira ukalupljeni žanr.
Koliko me utisak vara, prosudite sami. Jedno je sigurno, tako uvrnut i pun nepoštovanja prema institucijama (poput roditelja, kuće, škole) i uvreženim konceptima (poput religije, duha zakona i normalnosti uopšte), Tschick nijednog trenutka nije dosadan. Prosto, toliko je blesav i preteran.

King of the Belgians

0
0
2016.
scenario i režija: Peter Brosens, Jessica Woodworth
uloge: Peter van der Begin, Lucie Debay, Titus De Voogdt, Bruno Georis, Pieter van der Houwen, Goran Radaković

Belgijanci imaju čudan smisao za humor usmeren na auto-stereotipe o naciji. Nepostojećoj, kako sami kažu. Popularan štos kaže da su Belgijanci kraljevska familija i niko više, ostali su Flamanci, Valonci ili zalutali Nemci. U Belgiji je reality televizija na tragu reality radija koji je Orson Welles izveo po tekstu H.G. Wellsa objavila formalno verodostojne lažne vesti o raspadu zemlje, što je uzrokovalo potres među građanstvom, uglavnom tehničke prirode: šta i kako sad sa dokumentima i slično. Pa opet, nacionalno podeljena i sa limitiranom komunikacijom između delova federacije, nastala iz geopolitičkog kompromisa, a izabrana da bude srce evropskih institucija, Belgija se pokazala kao dovoljno stabilna država i društvo da skoro i nije osetila period od godinu i po dana bez premijera. Podele su političke, život ide dalje.
Mockumentary film autorskog i bračnog para Peter Brosens - Jessica Woodworth nije ni prvi ni poslednji koji se na komičan, a opet nekako pronicljiv način bavi teorijom o raspadu Belgije. Kralj Nicolas III (van der Begin) gleda da popravi svoj mekani imidž tako što poziva britanskog propalog dokumentaristu Lloyda (van der Houwen) da ga prati i snima na državničkom putovanju u Tursku koja će se pridružiti EU. Sastanak sa predsednikom, premijerom, ministrima, poseta parku minijatura za koji se nosi maketa Atomiuma na dar i sve u tom stilu, protokolarno, ali decentno. Za protokol se brine svita sačinjena od dvoje frankofonih, proćelavog aparatčika (Georis) i hladne, distantne mlade žene (Debay) i srdačnog flamanskog logističara (De Voogdt), pa je PR misija dokumentarca osuđena na propast u silnom protokolu ako blesavi Lloyd ne krene da na svoju ruku snima intimne momente u relativnoj tajnosti.
Onda koincidiraju dva tektonska poremećaja. Prvi je društveno-političke prirode: umorni od sprdnje, Valonci proglašavaju nezavisnost, pa tako kralj ostaje bez prestola. On, sa svitom ili bez nje, mora da se vrati ne bi li sačuvao zemlju svojim državničkim trudom i urođenim dostojanstvom. Drugi je, pak, prirodni, odnosno kosmički fenomen usled kojeg su svi letovi zabranjeni. Kako Turci ne žele da puste kralja da na svoju ruku mimo protokola ode, jedini izlaz je bekstvo i put inkognito.
A taj put vodi kroz Balkan, u svoj svojoj bizarnosti koja je spoj srdačne topline i tenzije na rubu nasilja. Stanice na putu su očekivane, skoro pa “boratovske”: grupa bugarskih folk-pevačica koja je pred raspadom jer starije insistiraju na tradiciji, a mlađe bi želele fusion pristup, seoski festival jogurta, gradonačelnik “superman”, susret u Srbiji sa Lloydovim starim prijateljem iz ratnih dana (Radaković) i njegovom klikom rakijaša koji bistre spoljnu politiku, čamac u Crnoj Gori, albanski zatvor... U međuvremenu, unutar ekipe se formira određena dinamika i propituju se flamansko-valonska, belgijska, evropska i ljudsko-filozofska pitanja.
Sve što vidimo su zapravo stari koncepti: kralj maskiran u običnog čoveka (poprilično je simpatično kada ga Lloyd predstavi kao svog tonca), divlji predeli kao okidač za spoznaju izvorne ljudskosti, Belgija i EU suočene sa pretnjom raspada i katastrofalnim posledicama, u konačnici i potpuno tipski likovi koji su stereotipi za svoju profesiju. Ne može se reći čak i da je humor naročito smešan, više je standardan, ali čini film tekućim. Čak su i belgijska i evropska pitanja klasična, kao i njihove humanističke implikacije, ali to je najuspeliji deo filma jer postiže svoj cilj provokacije da razmislimo šta i kako, iako je pristup možda malo didaktičan i patronizirajući. Međutim, to je sve nadoknađeno veselim tonom, pa je King of the Belgians jedno solidno, zabavno i relaksirajuće filmsko iskustvo.

Loving

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
scenario i režija: Jeff Nichols
uloge: Joel Edgerton, Ruth Negga, Marton Csokas, Will Dalton, Alano Miller, Bill Camp, Nick Kroll, Jon Bass, Michael Shannon

Nekada, ne tako davno, pre možda 50-ak godina, ljudi nisu bili u mogućnosti da se venčaju baš sa svakim s kim požele. Bilo je jako bitno da budu iste boje kože. To se dešavalo na američkom Jugu, ne čak ni tako dubokom, na nekoliko sati vožnje od Washingtona. Pre toga je na snazi bila segregacija i vrlo ograničeno pravo glasa, pogađate bazirano na rasi. Pre toga se prakticiralo ropstvo. I sve to je bilo pravdano tumačenjima odlomaka iz Biblije.
Tako nešto je danas nezamislivo, ili barem tako mislimo, zaboravljajući da se neki drugi ljudi ne mogu venčati jer nisu različitog spola, da je nekim ljudima još uvek ukinuto pravo glasa ili im je otežano glasanje u njihovom kraju, da neki ljudi negde još uvek rade u ropskim uslovima. Odgovore ćemo opet potražiti u biblijskim citatima ili nekim drugim spisima, neko će nas pokušati uveriti da to tako treba.
Zato ispričati priču bračnog para znakovitog prezimena Loving ne bi bilo loše da se podsetimo kako je to izgledalo pre nego što je ljudska svest u razvijenom svetu dovoljno uznapredovala da je biblijskim citatima i naročito njihovim neukim interpretacijama ugrožen dosta manji broj ljudi. Ovo dvoje ljudi različite boje kože su svojim primerom i sudskim slučajem koji je u njihovo ime vodila Američka Unija za Građanske Slobode srušili nakaradne zakone o “rasnom integritetu”  i potvrdili brak kao osnovno ljudsko pravo. Kada smo kod braka kao takvog, on je i izraz (doživotne) vernosti između dvoje ljudi, ali je pre svega neka vrsta ugovora i papira koji rešava operativne stvari poput starateljstva nad decom, nasleđivanja, zajedničkog domaćinstva. Iako se i te tekovine danas pomalo menjaju, ne bi bilo loše podsetiti se da su se te neke operativne stvari rešavale samo putem braka. Setimo se, na primer, samo kako su nazivana vanbračna deca. Tako da se slučaj Loving svakako predstavljao prekretnicu makar u američkom društvu.
Filmova na temu sudskih procesa i istorijskih presuda, borbe za ljudska prava i protiv sistematskog rasizma ne manjka, od onih tezgi snimljenih za televiziju do sezone nagrada. Važne su to teme i svakako zaslužuju filmsku obradu, ali jednako tako ne treba zaboraviti da ni svi takvi filmovi ne mogu vršiti tektonske promene u filmskoj umetnosti, pa ni u samom žanru koji se nekako učvrstio. Drugi ovogodišnji, a ujedno i drugi hollywoodski film indie-arthouse autora Jeffa Nicholsa (Take Shelter, Mud) to pokušava, ali ne uspeva sasvim.
Počnimo prvo sa dobrim stranama. Nije naročita novost da Jeff Nichols ume izabrati glumce. Ovde se ideja da u “velikoj američkoj priči” naslovni par igraju jedan Australac i jedna Britanka čini pomalo čudnom i neumesnom, ali svako čuđenje će prestati kada ugledamo Joela Edgertona kao Richarda i Ruth Negga kao Mildred Loving. Sjajno posvećeni i uvek u punoj kontroli, k tome još savršeno usmeravani iz rediteljske fotelje, oni nose film i postaju apsolutno nezamenjivi. Glumačka ekipa je pojačana još i uverljivim filmskim negativcem Martonom Csokasem u ulozi rasističkog i klasisističkog šerifa koji za Richarda misli da je toliko glup usled siromaštva da se petlja sa crncima i Indijancima i za Nicholsa neizbežnim Michaelom Shannonom, makar u ulozi fotografa kojeg ima u par vezanih scena od ukupno pet minuta. Međutim, eksperiment sa nestandardnim kastingom se Nicholsu obio o glavu sa poznatim komičarom Nickom Krollom i Jonom Bassom u ulogama advokata Lovingovih koji u njihovim izvedbama deluju karikaturalno, svaki za sebe, a naročito u paru. To se može tumačiti kao kritika inertnosti i nesposobnosti onovremene ljudsko-pravaške scene koja je tek ovlaš skrivala svoje ambicije prema slavi i bogatstvu iza pravednih ideala.
Druga stvar koja upada u oči je odsustvo melodramatskog naboja. Nema tu dugih monologa, naprasnih mudrosti i velikih gestova. Naprosto, Richard i Mildred nisu bili takvi ljudi. Nema ni sudske drame, pa ni mnogo medijske pozadine jer njih dvoje to nije zanimalo. U Edgertonovoj perfektnoj izvedbi Richard je stoički tip od malo reči, pomirljiv prema stanju stvari toliko da je spreman sa ženom i decom živeti daleko od doma ili se skrivati na nekoj farmi van puta, naivan, pomalo smotan i najviše umoran od težačkog života i pravnog i medijskog cirkusa. Njegova jedina želja je da, kao što gradi tuđe kuće, tako jednog dana sagradi jednu za sebe, Mildred i decu. Sa druge strane, Mildred je ona diskretna dobra žena koja ostaje kod kuće i koja preuzima inicijativu u stvarima koje njenog muža umaraju i Ruth Negga to igra briljantno.
Umesto toga, Nichols se oslanja na ono u čemu se već iskazao u svojoj karijeri: na opservaciju američke provincije u kojoj obitavaju pristojni ljudi poput Lovingovih i većine njihovih suseda i prijatelja, ali u kojoj su prisutni i opasni ekstremi. Takođe, Nichols pribegava konvencijama trilera, žanra u kojem se dobro snalazi, bilo visokog intenziteta, kao što su to momenti sa šerifom, bilo nešto nižeg gde osećamo Richardovu paranoju koja može biti itekako utemeljena: to što im se pred vratima ne skuplja besna seljačka rulja ili Ku Klux Klan ne znači da ih niko neće pratiti i ostavljati znakove da zna ko su i šta su. U tom segmentu, možda je najveći problem onaj pri početku kada se potegne misterija ko je obavestio policiju da oni žive skupa. Misterija se ne razrešava, ali se vrlo brzo napušta i ostavlja otvorenom.
Loving je svakako diskretan film, ali zbog toga vrlo brzo postaje bledunjav. Jasan nam je svetonazor likova obeležen pristojnošću, konzervativnim moralom i nemalom dozom stida, ali pitamo se gde je ta njihova ljubav u svemu tome. Možemo je prihvatiti kao onu duboku i postojanu, ali zapravo kod njih ne vidimo nikakvu strast, ne samo prema menjanju toka istorije, nego ni strast između njih. Čudno, ali najemotivniji momenat filma su kartice teksta pred odjavnu špicu u kojima saznajemo podatak da je Richard potrošio deset godina svog života na sudsku borbu da slobodno voli, da bi u toj ljubavi bez straha i ograničenja živeo samo sedam i da bi stradao kao žrtva besmislene saobraćajne nesreće.
Stiče se utisak da je Loving snimljen sa jednim jedinim ciljem, a to je sezona nagrada u kojoj nije bez šansi. Možda ova hollywoodska priča Nicholsu bude ono što je 12 Years a Slave bio Steveu McQueenu: prilika da svoj stil i poetiku podvuče pod hollywoodski mainstream narativ. McQueen je više radio po pravilima i zbog toga je bogato nagrađen, a za Nicholsa ćemo videti. Uostalom, on je sparivao Hollywood i svoje indie/art korene u Midnight Special, ali mu je tamo žanr bio bliži. Loving se, kao biografski film i melodrama koja to zapravo nije, može pokazati suviše nestandardnim i pomalo bespoentnim.

Hymyileva mies / The Happiest Day in the Life of Olli Maki

0
0
2016.
režija: Juho Kuosmanen
scenario: Juho Kuosmanen, Mikko Myllylahti
uloge: Jarkko Lahti, Oona Airola, Eero Milonoff, John Bosco Jr.


Bokserskih filmova ima pregršt i ima ih svakakvih, ali većina se vozika na istim štosevima. Hoće li neko prevazići kult Rockyja Balboe kao lika ili kvalitet emotivne razornosti Raging Bulla? Sumnjam. Ali ljudi svejedno vole priče u kojima simpatični autsajderi ne samo da imaju šansi, nego i pobeđuju i u kojima je magičan povratak moguć. E, pa, ništa od toga, ili skoro ništa, nećete videti u ovom simpatičnom finskom filmu koji je možda o bokseru, i to stvarnom, ali ni u kom slučaju nije klasičan bokserski film.

Nije tolika novina ni to što je bokser zaljubljen, imali smo zaljubljenih boksera. Mnogo je veća novina kako je naš naslovni junak (kojeg zbog fizičke sličnosti sa stvarnom ličnošću sjajno igra Jarkko Lahti) zapravo smušen i izgubljen i kako mu se stalno dešavaju pizdarije. Tipa, auto neće da upali. Tipa, nikako ne uspeva da skine kilažu pred važan meč. Tipa, menadžer ga smara. Pa i to zaljubljivanje nije moglo da se desi u gorem trenutku.
Olli se, naime, priprema za važan meč, prvi pravi profesionalni meč u Finskoj, onakav o kakvima se slušalo kada se pričalo o Americi. Meč je za titulu svetskog šampiona, protivnik je dosta iskusniji, ali je nacija izuzetno napaljena na ovog simpatičnog i skromnog momka. Svi su spremni da ga proglase herojem i ako pobedi, to će biti najsretniji dan. Njima sigurno, njemu kako se uzme.
Olli ne voli medijsku i drugu gužvu, preferira mir, pa je kao takav sasvim nepogodan za bučne američke spektakle kakav želi njegov menadžer i bivši šampion Elis (Milonoff). Njemu je neprijatno da kaže bilo šta osim “neka bolji pobedi”. Njemu je neprijatno da se ulaguje sponzorima, da se slika s missicama, da glumi u “dokumentarcu” o njegovim pripremama i meču koji je u planu. Povrh svega, on se, kao dečko iz provincije, slabo snalazi u Helsinkiju, a njegova devojka Raija (perfektna Oona Airola) je gradskom vrevom toliko prestrašena da se u jednom trenutku vraća kući. Može li se u tako stresnim okolnostima on pripremiti za meč?
The Happiest Day in the Life of Olli Maki jedan je izuzetno simpatičan film, i to od one sorte koja je toga jako svesna. Snimljen je na analognoj kameri, na filmu od 16mm i u crno-beloj paleti, sasvim na tragu onovremenog verizma. Stvarni događaji su tako složeni da izgledaju kao snolika fikcija. Glumci su izuzetno raspoloženi u svojim ulogama, od vrlo metodičnog pristupa Jarkka Lahtija, do apsolutno predive Oone Airole.
Juho Kuosmanen, jedan od nadolazećih autora, zapravo je čovek teatra, i to amaterskog i u provinciji, i entuzijasta za dokumentarne filmove. Od njega se dosta očekuje, ali pitanje je koliko njega zanima da očekivanja ispuni. On snima lokalne priče, sa lokalnim ljudima i glumcima koje poznaje i ovog puta mu je uspelo. Oseti se da on sportistu iz svog kraja smatra herojem, prilazi mu s poštovanjem i insistira na čovečnosti. Zato se film i izdiže iznad nivoa standardnog biografskog, standardnog sportskog filma i standardne romantične komedije, iako u njemu ima ponečeg od svega toga.
Zanimljiv je kontekst cele te priče. Olli Maki je bio komunista, u vreme dok Finska još nije postala država blagostanja, znači u doba kada to baš i nije bilo tako uputno. Međutim, on je tim idealima bio veran i živeo ih. Amaterski boks je voleo više nego profesionalni i vratio mu se, a nakon sportske karijere je bio trener klincima-početnicima. Ceo svoj radni vek je proveo kao pekar. Nisu ga privlačili novac i slava. A u Finskoj su se stvari menjale, svakako nabolje: država na kraju sveta se uključivala u globalne tokove, a socijal-demokratija koja je tamo zaživela je pustila duboke korene u društvu koje se smatra jednim od najuređenijih u Evropi i svetu. Možda Olli nije baš tako zamišljao taj vrli, novi svet, ali je u njemu, zajedno sa Raijom, proživeo uglavnom kako je hteo. Pitao bih ga sada (još uvek je živ, ima i cameo-ulogu u filmu, skupa sa Raijom, naravno) kako gleda na boks i stanje stvari u Finskoj i u svetu, ako ga to još zanima. I verujem da bi dao skroman i iskren odgovor.

Juste la fin du monde / It’s Only The End of The World

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
scenario i režija: Xavier Dolan (prema drami Jean-Luca Lagracea)
uloge: Gaspard Ulliel, Vincent Cassel, Lea Seydoux, Marion Cotillard, Nathalie Baye


Wunderkind Xavier Dolan kreće na internacionalni pohod. Na neki način. Juste la fin du monde mu je prvi film van striktno kanadskog, odnosno “Quebecois” konteksta. U pitanju je kanadsko-francuska koprodukcija, prema delu francuskog pisca i sa francuskim glumcima, i to izrazito zvučnih imena, snimljena na, doduše, kanadskim lokacijama. Dok željno očekujemo i debi na engleskom jeziku, The Death and Life of John F. Donovan, najavljen za 2018. godinu, ostaje nam da pogledamo kako se mladi autor snašao na novoj teritoriji.

Logično je za pretpostaviti da će autor sklon ličnom, čak autobiografskom pristupu u filmu izabrati dramu autora, jednako tako sklonog ličnom i autobiografskom pristupu sa kojim se može identificirati po još dva pitanja. Oba autora su neskriveno gay i obojica su u svom radu fantastično brzi i produktivni. Lagrace je umro mlad, od AIDS-a sa samo 38 godina života i ova drama iz kasnijeg perioda njegovog opusa govori upravo o pripremama na smrt. Dolanu možemo zaželeti jedino drugačiju sudbinu, dug život i još plodniju autorsku karijeru.
Film počinje sa naracijom glavnog junaka Louisa (Ulliel) koji objašnjava da se nakon dvanaestogodišnjeg odsustva vraća kući kako bi svojima rekao da umire i oprostio se od njih i od života. Ubrzo ćemo saznati da je otišao naglo i nenadano, da je ostvario blistavu karijeru kao dramski pisac i da se svojima javljao kratkim, kriptičnim razglednicama. Međutim, kada se pojavi na kućnom pragu, pičvajz već uveliko počinje i u toj situaciji Louis nikako ne uspeva da pronađe pravi trenutak za veliku vest jer se čini da su za ostatak familije njihovi problemi i svađe preče od posete izgubljenog sina i brata.
Je li Louis jedini normalan u toj kući ili se tako samo doima zbog lakonskih odgovora sa smeškom? Ili je možda upravo seme razdora, nepokretni pokretač koji unosi nemir samim svojim prisustvom? Bilo kako bilo, pripremite se za 90 minuta svađe (skoro) svih sa (skoro) svima koja će biti prekinuta jedino snolikim sećanjima na neke prošle, sretnije dane.
A ekipa likova je paklena. Majka Martine (Baye) je rastresena, ali draga žena preke naravi koja jako voli zvuk svog glasa, pa se zato stalno trudi da govori i bude u centru pažnje. Ipak, ispod te neprimereno blesave površine, ona je ipak dovoljno lucidna i perceptivna. Brat Antoine (Cassel) je nesiguran u sebe, nesrećan u životu, ljubomoran na sve druge i to maskira odurnim, drkadžijskim stavom koji prevazilazi iritantno ruganje i uvek je na rubu nasilja, a ponekad tu zamišljenu granicu i prelazi, barem u verbalnom smislu.
Osim njih, u kući su i dve osobe koje Louis ne poznaje. Jedna je žena njegovog brata, Catherine (Cotillard) koja je u familiju ušla pošto je on izašao. Ona je srdačna i sklona priči o stvarima u njenom životu, uglavnom deci, ali od početka odaje čudne vibracije. Pošto ne zna uvek da se izrazi, možemo pomisliti da joj francuski nije maternji jezik, da joj inteligencija nije jača strana ili da je jednostavno ubijena u pojam, što nam uz Antoinea nije teško zamisliti. Druga “neznanka” je sestra Suzanne koja se od sasvim male devojčice kada je Louis odlazio pretvorila u lepu i nežnu buntovnicu koja je na brata ponosna, ali oseća tugu što se ne poznaju, pa nelagodu rešava rafalnim pričanjem i kontra-napadima usmerenim ka majci i Antoineu koji je često nipodaštavaju.
Xavier Dolan je shvatio osnovnu stvar da je jednostavnost put do genijalnosti. On i inače zna sa glumcima, ali se do sada držao uglavnom iste ekipe sa kojom je radio iz filma u film. Njegovo rešenje za velike zvezde je briljantno: klasično plan - kontra-plan kadriranje i izuzetno, čak neprijatno krupni kadrovi u kojima se vidi svaki mišić lica i svaki pokret. Glumci tako dobijaju svoje scene kao poligon da pokažu svu raskoš svog talenta, a briljantan rezultat svega toga govori i o njegovoj izuzetnoj kontroli, pa i autoritetu koji uspostavlja.
Glasne svađe koje često počinju od banalnih stvari, pa eskaliraju do otvaranja starih rana, starih zamerki i zloćudnih napada bi vrlo brzo postale neprijatne za gledanje, naročito u tom obilju krupnih kadrova i naročito ako imamo samo njih. Dolan pokazuje vrlo dobar osećaj za ritam, pa situaciju s vremena na vreme relaksira “flashback” momentom na bolja i mirnija vremena koja Louis pamti. Muzika je prisutna kroz ceo film, od klasičnog “scorea”, preko tihe i pozadinske do vrlo glasne i prepoznatljive koja koincidira sa vizuelnim planom. Uvodi u scene, bile one u sadašnjem trenutku ili “flashback” prirode uvek počinju sa igrom pomeranja fokusa i ugođajem sfumata, a u scenama sećanja se muzika pojačava i sve poprima izgled video-spota. Muzika je bitan deo Dolanovih filmova i sa oslanjanjem na nju on ponekad i preteruje, a “hintovi” koje ostavlja su ponekad preočiti, ali se u pravilu uspevaju iskupiti faktorom čiste zabave. Tako recimo možemo čuti nove radio-hitove, podsetiti se Mobyja, ali se i ismejati uz moldavski trash-dance hit Dragostea din tei.
Osim iskakanja sa muzikom i prenaglašenom estetikom video-spota, najslabija tačka je uskakanje u surealizam na kraju filma koji služi samo za to da progura jeftinu, preočitu simboliku. Tu još uvek kao opravdanje može poslužiti Dolanova mladost i nedostatak životne mudrosti iz iskustva, ali pitanje je koliko će to dugo moći, odnosno koliko mu je “on the nose” simbolika integralni deo stila i potpisa.
Ono u šta nas je Dolan već uverio sa prethodnim filmovima je da ima puno hrabrosti i da ima puno duše koju se ne stidi da pokaže. To se moglo videti na njegovom iznenađenom licu kada je osvojio Grand Prix žirija u Cannesu ove godine. Međutim, pre toga je pokazao i svoju klinačku stranu od koje se polako odvaja i nedostatak mudrosti i takta kada je uleteo u raspravu sa kritikom koja je njegov film uglavnom pogrešno shvatila i uzela na nišan. Čini se da autor pomalo uživa u tome da bude kontroverzan i faktor podele, ali takođe oseća i potrebu da ono što najbolje radi - radi u miru.
Na kraju, Juste la fin du monde nije Dolanov najbolji film, niti njegov najzreliji, možda čak ni najintimniji. Mommy je jači i bolji na sva tri polja. Ali daleko od toga da je ovaj film loš ili čak prosečan. Dobar je, čak vrlo dobar. I u svakom slučaju predstavlja korak napred ka osvajanju sveta, većim budžetima, većim glumačkim imenima, možda čak i većim pričama. Xavier Dolan nam raste pred očima i menja se od fascinantno talentiranog klinca prema velikom svetskom autoru.

Le ciel Flamand / Flemish Heaven

0
0
Le ciel Flamand / Flemish Heaven
2016.
Scenario i režija: Peter Monsaert
Uloge: Sara Vertongen, Wiim Willaert, Esra Vandenbussche, Ingrid De Vos, Isabelle Van Hecke, Naima Rodric, Serge Lariviere



Postoje stvari koje čoveka ne mogu ostaviti ravnodušnim. Traumatizirano dete usled otmice i seksualnog zlostavljanja je jedna od tih stvari. Kada to vidimo ili kada samo na to pomislimo osećamo se neprijatno. Ako je nekome cilj da nas izbaci iz takta, to bi bio zicer. Međutim, kada smo kod filmskog stvaralaštva, zicer se ne isplati baš uvek, jer kada nešto tako snažno nije provedeno kroz odgovarajuće intelektualne i stručne filtere poput dramaturgije i režije, neprijatnost koju osećamo se neće preliti u oduševljenje filmom. Flemish Heaven je primer za to.
Tehnički gledano, scena otmice devojčice Eline (Vandenbussche) iz bordela koji joj je zabranjena zona, a kojim upravljaju njena majka Sylvie (Vertongen) i baka (De Vos) je impresivna, a ideja da je celu posmatramo iz dečije perspektive izrazito efektna i za emicionalni dojam i za misteriju / istragu koja sledi. Zapravo, ceo uvod od nekih pola sata je bolji deo filma, ma koliko misterije koje postavlja bile providne, poput one o „ujaku“ Dirku (Willaert), a zapažanja o dečijoj nevinosti pomalo očekivana. Dobro, nekako ćemo progutati majčino objašnjenje da ona i njene devojke daju zagrljaje muškarcima kojima su potrebni, a pitanje „Šta je to kurva?“ i odgovor na njega malo teže, ali ipak nekako treba pozicionirati priču i likove.
Međutim, čim se „događaj“ odigra, više nema povratka i film nepovratno odlazi dovraga. Očekivane stvari su tu: policijska istraga koja ne vodi nikuda, pa majka i „ujak“ pribegavaju „vigilante“ metodama, trauma od koje se devojčica oporavlja, majčino samokažnjavanje i premišljanje šta i kako sa bordelom koji filmu daje naslov. Međutim, jedina potporna tačka filma je ono što se može podvesti pod konzervativni moral.
Po toj logici, to je sve rizik posla kojim se Sylvie bavi, a počinitelj nije neki stalni gost, nego misteriozni stranac iz drugog „entiteta“. U tom smislu, Peter Monsaert negira osnovnu zdravu logiku da takva mesta moraju imati nekakvo obezbeđenje, da devojčica ne može tek tako zalutati, niti je neko može tek tako izvesti. Proizvoljne konstrukcije na kojima autor misli da ubira lake emotivne poene se ređaju dalje, do samog kraja filma, uništavajući i ono malo integriteta. A otvoreni kraj koji navodno otvara još jednu misteriju dolazi kao so na ranu.

Pored proizvoljnosti, drugi problem filma je pretrpanost linijama radnje i događajima niskog intenziteta koji rasturaju ritam i usporavaju tempo, na koncu vodeći u potpunu tonalnu nekonzistentnost. Flemish Heaven deluje kao film koji ne zna šta bi zapravo bio: socijalna studija nesreće u poslu sa bordelom, misterija, moralističko popovanje ili ogled o vaninstitucionalnoj pravdi. Film je međutim siguran u jedno: želi biti neprijatan, sablazniti, zgroziti, čak ne ni toliko eksplicitno, koliko implicitno. Monsaert ima nekog šlifa za to, da postavi scenu, da se poigrava sa perspektivama i tamnim tonovima, uopšte da stvori atmosferu. Ume i sa glumcima, jer u njihovim izvedbama vidimo i nešto ljudskosti, a ne samo funkciju u priči, kalup i tipologiju. Međutim, kada na tome pokuša poentirati, u tome ne odlazi dalje od popovanja, pa film umesto neprijatno-potresnog postaje neprijatno-neprijatan.

Other Girls / Toiset tytöt

0
0
2015
scenario i režija: Essa Illi (prema video dnevnicima)
uloge: Sara Soulie, Ida Vakkuri, Misa Lommi, Bahar Tokat


Već sam se žalio na koncept omladinskog filma koji su kreirali i sada održavaju sredovečni i stariji ljudi, a koji apsolutno ne korespondira sa današnjom omladinom i njenim preokupacijama. Postoje čitavi festivali takvih filmova i takvi programi se guraju na rubove regularnih festivala, da bi posetu činila uglavnom srednjoškolska publika koja bi možda bila na nekom drugom mestu. Stvar je u tome da su tinejdžeri egocentrična bića i teško će problem nekog imaginarnog lika prepoznati kao svoj.
Other Girls, međutim, nema tu ex-cathedra startnu poziciju u kojoj odrasli autor mudruje mladoj publici na osnovu priče koja nema veze sa životom. Kao izvorni materijal su poslužili video-dnevnici stvarnih helsinških tinejdžerki i stoga se Other Girls doima autentično, makar za okruženje Helsinkija i tamošnje tinejdžerke. Sad, koliko se to prenosi u drugu sredinu, starosnu grupu i generalno u filmsku vrednost, potpuno je drugo pitanje.
Na tehničkom planu, Other Girls je brz, živahan, napredan, savremeno snimljen film koji uspeva da održi pažnju celim svojim trajanjem. Spoj digitalne fotografije, nečega što podseća na amaterske snimke i animiranog filma kao vezivnog tkiva među pričama je sasvim solidan. Problem je, međutim, to što te priče baš i nisu neke priče i uglavnom ne vode nikuda. U pitanju su najtipičniji od tipičnih klinačkih problema za koje se rešenja sama nameću.
Jessica (Vakkuri) se suočava sa prvim ozbiljnim zaljubljivanjem (u simpatičnog jebivetra, naravno) i prvim opasnim razočaranjem. Aino (Tokat) sa uverenjem da je ružna i debela, kao i sa institucijom siledžijstva kao nečega što se od dečije dobi proteže dalje. Taru (Lommi) sa neplaniranom trudnoćom i majčinom generalnom nezainteresiranošću za njen život. A Jenny (Soulie) sa svojom seksualnom orijentacijom i depresijom usled nje.
Njihovi problemi i pozicije u životu su telefonirane već izgledom likova, odnosno castingom glumica. Tako je Jessica cvikerašica u nekom blentavom hippie fazonu, Aino prilično muškobanjasta i pomalo “geekish”, Taru izgleda onako kako zamišljamo sarkastične ranjive cure, a Jenny deluje izgubljeno.
Naravno, problemi sa kojima se one suočavaju nisu ništa nestvarno i nezamislivo, ali su deo škole života kroz koju smo svi na ovaj ili onaj način prošli. Način za njihovo rešenje koji film sugerira, kroz prijateljstvo i zajedništvo, je univerzalno simpatičan, ali pomalo naivan. Ti problemi se rešavaju skoro sami od sebe, sa odrastanjem i samostalnim razmišljanjem. Zapravo ih treba proživeti.

Čak je i način na koji je priča ispričana dosta standardan. Other Girls je praktično omnibus u kojoj svaka cura od njih četiri (zašto se žene na filmu uvek kreću u četvorkama?) ima svoju priču u kojoj su ostale fizički prisutne, ali odsutne duhom, kao nekakve epizodistkinje. Jasno, kada mislimo na sebe, uglavnom ne primećujemo druge, ali tu se onda gubi to prijateljstvo kao ideja vodilja, pa film u konačnici postaje serija simpatično i moderno snimljenih slika iz života. Nije to baš banalno, ali nije ni daleko od toga.

Headshot

0
0
2016.
režija: Kimo Stamboel, Timo Tahjanto
scenario: Timo Tahjanto
uloge: Iko Uwais, Chelsea Islan, Julie Estelle, Sunny Pang, Very Tri Yulisman


Indonezija je, što bi se na poslovnjačkom novogovoru reklo, “emerging market” što se tiče filma. Razlog je u ovom trenutku nebitan, a trenutak otkrića je neočekivani globalni uspeh filma The Raid, jeftinog Die Hardklona sa začinom brutalne borilačke veštine silan. Naravno, sistemski se radilo i ranije, ne samo u borilačkom, nego i u drugim žanrovima. Nakon karijere u indonežanskom horor-žanru koja im je donela globalnu promociju u vidu učešća u kompilacijama tipa V/H/Si The ABCs of Death, Kimo Stamboel i Timo Tahjato su se okrenuli najboljem indonežanskom izvoznom proizvodu: tučnjavi sa prepoznatljivim Ikom Uwaisom u glavnoj ulozi.
Međutim, kako to obično biva kada se znana i priznana formula varira u nedogled sa ciljem sticanja instantne slave ili novca, stvari odlaze dovraga na svakom planu. Umetničkom, finansijskom, pa čak i kao puka zabava. Ovo je primer tog lenjog kopiranja. Zapravo nije ni čudo da se u Rusiji najavljuje sa prefiksom Raid. Headshotbi u nekom prošlom vremenu bio jedan od onih nezvaničnih nastavaka snimljenih direktno za video sa marketinškom strategijom da publiku privuku naslovom i prodaju mlaku i bledunjavu kopiju.
Mada, prva scena je totalna navlakuša u svojoj ridikulozbosti: opaki gangster beži iz zatvora tako što inicira pobunu u kojoj se ostatak zatvorenika i čuvari međusobno pobiju. Zajeban negativac, da kažemo. Naš junak (Uwais, naravno) je, međutim, u bolnici duboko u provinciji, u komi i pod negom požrtvovane doktorke iz metropole (Islan). Kada se probudi iz kome, neće se ničega sećati, ali će mu se vremenom vratiti traume iz prošlosti. Međutim kad doktorka padne šaka gangsteru i njegovoj bandi koloritnih fajtera, naš baja mora da se probije da bi je spasio onako kako on to jedino zna i kako je jedino moguće: silom.
Kostur priče je tu, a dodatak je, kako to obično biva kod kome, amnezije, “blackouta” i ludila mozga, nekakva pozadinska priča koja spaja našeg heroja i zlikovca, a možda čak i gazdine pomoćnike. Problem je, međutim, kada se to radi s pola mozga, da ne kažem guzice, pa sve svojim duhom podseća na jeftinu igricu sa konzole, jednu od mnogih bledih kopija nečeg genijalnog u svojoj jednostavnosti. A ovde ta analogija radi u potpunosti: bijući se, junak prelazi nivoe posle svakog bossa, mi otkrivamo nešto o njemu u “cut"-scenama, a “NPC"-jevi ginu kao statisti u partizanskom filmu. I to tako dva sata.
Ali to čak nije ni zanatski ni tehnički dobro urađeno. Džabe tu Uwais i njegove akrobacije kada ništa od toga nema smisla i džabe Julie Estelle koja je u Raid 2 imala ulogu za pamćenje. Likovi su jednostavno bezukusni, tipski i nepamtljivi, osim možda gazde-negativca. Headshotčak i ne izgleda spektakularno, pre bi se reklo izveštačeno, kao da nešto gura na silu. Da, koreografija je u redu, ali videli smo i bolja izdanja, verovali ili ne, isto u Raidfilmovima. A rediteljskom dvojcu nekada poznatom pod nadimkom “Braća Mo” (a nit’ su braća, nit’ su Mo) bi neko mogao objasniti osnove režije: shaky-cam izbliza za vreme tuče gotovo nikad nije dobra ideja. Vrlo malo reditelja to zna da napravi relativno preglednim, a ni direktori fotografije sposobni da to uslikaju nisu toliko česta pojava.

Prijateljski savet, propustite ako niste baš gutač svega u navedenom žanru. Ako ste okoreli fan, ovo će biti dodatak u vašoj kolekciji opskurnosti pre nego išta drugo.

Voyage of Time: Life's Journey

0
0
2016.
scenario i režija: Terrence Malick
narator: Cate Blanchett


Čudni su putevi Terrencea Malicka, od prva dva izuzetna filma, preko profesure i pauze u radu od 20 godina, do progresivno hermetičnijih filmova razorene naracije i maničnog tempa od skoro pa filma godišnje. I još je nekoliko u najavi za godine koje dolaze. Genije koji je shvatio da mu je vreme na Zemlji ograničeno, pa žuri da kaže sve što ima, ili matori smarač koji je sve svoje već rekao, pa se besomučno ponavlja, bulazni i naklapa? Pa... Za Malicka tvrdnja o uglu gledanja od kojeg zavisi i ugao crtanja važi više nego za bilo kog drugog savremenog autora.
To nije bilo uvek tako, Badlands je možda najsuvereniji debi ikada, Days of Heaven je uneo pravu emociju u melodramu, The Thin Red Line i The New World su nekome seli više, nekome manje, ali su nedvojbeno kvalitetni filmovi. The Tree of Lifeje prelomnica, sa Palmom u džepu ili bez nje. Tri sata tlapnji, šapata i utišanih vriskova koji su se meni tek na samom kraju složili ne samo u nešto smisleno, nego i briljantno, ali imam razumevanja za one koji su se putem izgubili ili odustali. Sa To the Wonder me je izgubio, da bi me sa The Knight of Cupsponovo dobio, i pored njegove “trademark” naracije u šapatima, misticizma i pogleda u prazno. Ovogodišnji “back to back” filmovi 90-minutni Voyage of Time (koji je makar na kratko vreme bio izgubio pretenciozni podnaslov Life’s Journey) i njegov 40-minutni IMAX parnjak ne zavise samo od predrasude autora, nego možda još više od njegovog trenutnog raspoloženja.
Istini za volju, Malick se tom temom, kosmologijom, geomorfologijom, evolucijom, pa i istorijom ljudskog društva, bavio u svom drugom “addagio” stavku simfonije zvane The Tree of Life i ta sekvenca je bila predmet oprečnih mišljenja, debate, pa čak i sukoba u filmskoj kritici. Razlika je samo u tome što je tamo na tome poentirao za potrebe filma u sceni sa dinosaurusima. Ovde u suštini nije bilo potrebe za poentom, pa čak ni provokacijom.
Zbog toga će vas replike koje ispaljuje naratorka Cate Blanchett verovatno ozlojediti odmah na početku kada kaže: “Majko.” Kojoj se Majci obraća? Majci Zemlji? Majci prirodi? Bogu iz Dogme, ćaknutoj curi koju igra Alanis Morisette? A tek dalje replike, eliptične rečenice tipa: “Zašto si me napustila?” ili “Ti daješ, tako nesebično daješ.” I sva ta pretenciozna mistika, sav taj new age, često montiran ne samo preko snimljenih scena koje se bave genezom Kosmosa, Zemlje i Života, nego i trenirano amaterskih dokumentarnih snimaka ljudi u nedaćama. O čemu on zapravo govori? O Palestini? O ratu? Siromaštvu? Raku? Drogama? Surovosti? Nije li ona inherentna?
Da, u redu, njegovi začudni fazoni, neka mu. Možda je najbolje da se isključimo i posmatramo sliku, istu onu koju smo posmatrali u The Tree of Life, samo dorađeniju, CGI otporan na starenje i da slušamo muziku Arva Pärta. Ali imali smo Koyaanisqatsi, potpuno lišen komentara, apstraktan, i Malick sigurno nije radio njegovu kopiju, ali zašto je onda, do vraga, reciklirao samog sebe? Da bi sebe prevazišao? Da bi menjao kontekst? Možda je stvarno bolje u ovu avanturu ući isključenog mozga, gledati slike, slušati zvuk i ostati zadivljen lepotom.
Međutim, postavlja se pitanje kako i u kojim uslovima ovo gledati. Napušen kod kuće, kao dokumentarce o svemiru na National Geographic ili ipak na velikom platnu gde su boje impresivnije, a muzika glasnija. Gledati ovu verziju sa prijatnim glasom Cate Blanchett ili sačekati kraću, impresivniju IMAX verziju i okušati sreću sa Bradom Pittom? I čemu IMAX verzija osim zbog IMAX-a kao takvog, kada je originalna sekvenca u The Tree of Life trajala otprilike toliko? Okej, živi bili pa videli, nisam pametan, posebno ne da govorim napamet.

 A zašto bi me neko stavljao u tu situaciju i zašto bih na to pristao? Zato što može. Zato što sme. Zato što je Terrence Malick. Zato što ću pogledati sve što on potpiše, pa makar lupao glavu šta o tome misliti, a šta pisati. Ostalima na volju.  

Manchester by the Sea

0
0
2016.
scenario i režija: Kenneth Lonergan
uloge: Casey Affleck, Kyle Chandler, C.J. Wilson, Gretchen Mol, Michelle Williams, Lucas Hedges, Kara Hayward, Anna Baryshnikov, Heather Burns, Matthew Broderick


Retko se događa da se o nekom filmu od premijere preko duge festivalske turneje do redovne distribucije stvori takav odium pozitivnih filmskih kritika kao što je to slučaj sa Manchester by the Sea. Iz svega što pročitate, shvatićete kako je to definitivno film godine, jedno od onih velikih umetničkih dela koje govore o tako životnim, ljudskim stvarima i koja su pritom dorađena do u tančine, a to sve opet deluje lako kao perce. I, da se ne lažemo, reč je o zaista dobrom filmu, pažljivo napisanom, slojevitom, vešto režiranom, nabijenom emocijama, divno snimljenom i sjajno odglumljenom. Ali nešto tu fali...

 Osnovna tema filma je život u žalosti i život sa osećajem krivice za tragediju u prošlosti. Iz toga se dalje razvijaju kompleksni porodični odnosi, produbljuju psihološki mehanizmi autodestrukcije i u pozadini se slika profil jedne atipične zajednice ljudi koji su možda svesni da su rođeni gubitnici zbog svoje klase i mesta na kojem su, ali nisu očekivali baš toliko teške šamare na nekim drugim životnim poljima. Da, prokletstvo je živeti na takvom mestu koje može biti istovremeno toliko krasno da bogataši tu grade letnjikovce i tako grozno da te vuče dole, a još veće prokletstvo je vratiti se doma podvijena repa.
Povratnik o kojem se ovde radi je Lee Chandler (Affleck), bostonski domar kojem je jedina zabava nakon napornog radnog dana zaviriti u čašicu i izazvati tuču. Razlog za njegov povratak nije nimalo prijatan: brat Joe (Chandler) mu je umro od posledica srčane mane koja je otkrivena desetak godina ranije. Lee se mora pobrinuti za sahranu i izvršenje testamenta, pa planira da se vrati svom životu u velikom gradu. Zez je, međutim, u tome što mu je brat na brigu ostavio svog sina Patricka (Hedges) koji se ponaša tipično egocentrično za svoju dob: u Manchesteru ima ceo svoj život, školu, drugare, prosečni hokejaški klub u kojem igra i usrani band u kojem svira, i čak dve devojke sa kojima žonglira, a jedini plan za budućnost je popraviti očev ribarski brod za koji ga vežu lepe uspomene, pa selidba u Boston, što se njega tiče, ne dolazi u obzir.
 Pitanje je zašto Lee ne može da podnese povratak u Manchester. Svoj posao može obavljati svugde, a možda može pronaći i nešto bolje. Ali on svoj rodni grad povezuje sa tragedijom koja mu je uništila život i od koje ne može da se oporavi, tim pre što je on za nju sam odgovoran. Stric i nećak će se tako sukobljavati kroz ceo film, iako su obojica u suštini normalni i pristojni ljudi i stalo im je jedno do drugog.
U pojedinim detaljima, Manchester by the Sea je zaista izniman film. Casey Affleck je za sada odigrao ulogu života, a iza sebe već ima vrlo dobrih uloga i možemo se samo nadati da će i u budućnosti imati prilike da radi na ovako zahvalnom materijalu. Slično se može tvrditi i za Kylea Chandlera, dok je Michelle Williams još jednom demonstrirala emotivne dubine u koje se može upustiti, a Gretchen Mol da je sa pravim materijalom sasvim solidna glumica. Otkrovenje filma je i mladi Lucas Hedges (Moonrise Kingdom), po prvi put u nečemu tako kompleksnom i uglavnom nepojmljivom za momka njegovih godina. Za sve to se možemo zahvaliti Lonerganovom veštom pisanju (odrastao u porodici psihologa, a kasnije pisao za teatar i za film) i daru za rad sa glumcima, da ih lakom rukom usmerava u željenom pravcu.
 Nadalje, Manchester by the Sea takođe ima emotivne vrhunce kakvi se retko viđaju na filmu, a koji ne deluju veštački i prenaglašeno. Ono što gledamo su tragedije, njihovi uzroci i posledice, bez trunke melodrame i naslade. Lonergan takođe vrlo dobro poznaje stvarni život, pa se u takvom okruženju ne služi štakama i filmskim klišeima, nego ih vrlo vešto razbija. Zašto žalujući brat ne bi bio drkadžija prema nećaku sa kojim se ne slaže i zašto se sin ne bi ponašao kao budala (i) nakon očeve smrti kada ga spoznaja nije (još) lupila punom snagom? To će delovati kao neumesni humor samo nekome ko zaista misli da su tuga i žalost uniformna stvar.
Međutim, film ima neke svoje probleme preko kojih se ne može tako lako preći. Prvo i osnovno, iako je izuzetno liričan i elegičan, što će reći snažan, film od preko dva sata ima poteškoća da uhvati ritam i može od početka delovati tromo i naporno. Drugo, iako je radnja smeštena u uzak krug ljudi, stiče se utisak da zahvata preširoko i stalno očekujemo još nešto ili još nekog. Treće, dok nam se početak nakon znakovite uvodne scene čini kao sasvim logičan, kraj je nekako arbitraran, mogao se dogoditi i ranije, a film je mogao i trajati još duže, a bilo koji od dinamičkih akcenata bi bio jednako dobro mesto. I konačno, nije baš najjednostavnije uhvatiti šta je glavni tok, a šta flashback, bar ne u prvo vreme, pošto odrasli glumci izgledaju skoro isto u vremenskom periodu od desetak godina, a jedne i druge scene su stopljene. Mogu da shvatim zašto je to tako i koja se poruka iza toga krije, ali to svejedno nije baš “user-friendly”, ako me razumete.
 Međutim, to su samo detalji i sitna iskliznuća, ne i glavni razlog zašto prosudbe o Manchester by the Sea kao filmu godine smatram neozbiljnim. Filmu, naime, očajnički fali “X Factor”, ono nešto nedodirljivo i neuhvatljivo što ga čini toliko boljim od konkurencije i dugoročno pamtljivim. Daleko od toga da je reč o podilaženju publici ili sličnoj kalkulaciji, Manchester by the Sea je vrlo pažljivo osmišljen i urađen film, ali mu svejedno fali duša i, zvučaće blasfemično, svrha. Zašto mi gledamo životne muke tih ljudi koji su isto tako nesavršeni kao mi, koji su nam zbog toga nekako bliski, a opet daleki? Čisto sumnjam da mogu sebi i vama odgovoriti na to pitanje.

A Film a Week - The Traveller / Le Voyageur

0
0
Note: A Film a Week is a weekly column on this blog, run on Sunday for our English-language readers and friends, presenting usually local or European festival films to a wider audience. Every review is directly written and not translated.
Note #2: This review has been developed through the NisiMasa workshop on this year's edition of Tallinn Black Nights Film Festival. It has been originally published on Nisimazine and Cineuropa.



A life devoid of travelling can be frustrating, especially for those who are stuck in one place that they don’t particularly like, or which they even despise. But once that dire existence of doing the same things day after day is changed for the better, the sudden surge of new experiences can prove to be too much to handle. This is the theme of Hadi Ghandour's The Traveller [+], which world-premiered in the Tallinn Black Nights First Feature Competition.
(The article continues below - Commercial information)
Adnan (Rodrigue Sleiman from Halal Love (and Sex) [+]) is a travel agent who can sweet-talk and impress customers with his broad knowledge of sights from around the world, but he has never left his home country of Lebanon himself. His luck is about to change, however, when his boss sends him on a business trip to Paris. 
But the vibrant metropolis proves to be too much for the first-time traveller. The conference he is attending is confusing and overwhelming, shown in a montage with ever-increasing speed. Things are no better at his temporary Parisian home: he gets in the middle of a generational clash between his cousin Insaf (Aïda Sabra), a traditionally minded divorcee who has never adjusted to life abroad, and her daughter, Layla (a confident Donia Eden), a completely integrated, modern Parisienne. The fact that his boss is pushing him to close a deal and his wife Souad (Romy Melhem) is feeling insecure about him being in Paris doesn’t help, either. The only pleasant and friendly moments are the ones he shares with restaurant owner Jean (Sebastian Bertrand), born in Lebanon but raised in Paris by his adoptive parents, and dreaming of the country he has never seen. But if he ever went there, he would probably be just as lost as Adnan is in Paris. Insaf knows both worlds and tries to make the best of them, but she has never found true happiness in Paris, and Layla is the only one who feels comfortable in her own skin.
Writer-director Ghandour is no stranger to multiple identities: born in Jordan to Lebanese parents, and having grown up in Belgium, this London Film School graduate living in Paris tackles the issues of migration, integration and the clash of cultures. Films that bet all their chips on these broad themes generally tend to lose their characters halfway through, but this is not the case here. Adnan is not only on a journey towards his dreams, nor to Paris; he is on a life journey, during which he will learn new things about himself.
The city of Paris as an additional character was not picked by accident: the symbolism of the place is strong, especially for the Lebanese people, for both historical and cultural reasons. It is portrayed as a big, chaotic, modern metropolis, but without using images of well-known tourist hotspots. In contrast with the early scenes in Lebanon, which are shot with a static camera, the ones set in Paris feature more noticeable camera movements.
Confidently acted and shot in natural colours, this is a solid debut, albeit with its faults, such as the sometimes oversimplified characterisation and its 100-minute running time, which proves to be a tad excessive. But the author certainly has something to say and has articulated it in a satisfying manner.


The Birth of a Nation

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
režija: Nate Parker
scenario: Nate Parker, Jean McGianni Celestin
uloge: Nate Parker, Armie Hammer, Penelope Ann Miller, Jackie Earl Haley, Mark Boone Jr, Aja Naomi King, Colman Domingo, Gabrielle Union


Pre 101 godinu, ispisana je najvažnija stranica istorije filma. Istina je da su braća Lumiere bili prvi koji su snimili pokretne slike filmskom kamerom, da je Georges Melies prvi ispričao priču, i to fantastičnu, ali je ep Davida Wark Griffitha umnogome doprineo tome kako film izgleda do dana današnjeg. Dve su stvari tu ključne: paralelna montaža (izlaganje dveju radnji istovremeno) i samo trajanje filma koje ne mora biti ograničeno na određeni broj minuta. Technicolor i zvuk su došli kasnije, inovacije se od tada samo ređaju, ali ne smemo zaboraviti doprinos The Birth of a Nation kinematografiji kao takvoj.

 Isto tako ne valja zaboraviti da je Griffithov film, ispod te tehničke revolucionarnosti, ipak bio samo jedan perfidni rasistički pamflet u kome ne samo da su belci namazani pastom za cipele igrali crnce, nego je pritom još slavio i romantizirao robovlasnički Stari Jug, sistemsku rasnu segregaciju (Jim Crow zakone), pa i Ku Klux Klan kao garant morala i časti. Nacija koja je u tom filmu rođena, ta netolerantna, zatucana Amerika, potrajala je još 50-ak godina dok nije se nije počela sistemski razgrađivati. Međutim, paralelno s njom, rođene su i živele neke druge nacije, pa je možda vreme da dobijemo epske ili kakve god filmove o njihovom rođenju.
Iako je to možda samo vešt marketinški ili politički trik, izbor naslova za film o Natu Turneru i njegovoj krvavoj pobuni crnih robova 1831. godine je skoro genijalan. Generacijama oslonjenim na Google će ubiti skoro svako istorijsko sećanje na Griffitha, a sebi će podići cenu, usput provocirajući osećaj za pristojno u akademskim krugovima. Samo tim činom, Nate Parker je podigao sasvim solidnu količinu prašine i napravio dobar posao još pre premijere na Sundance festivalu, gde je osvojio i Grand Prix žirija i nagradu publike, a uz to osigurao hollywoodsku distribuciju za rekordnu svotu novca.
Ono što još valja istaći kao pozitivne strane filma je činjenica da sa takvim naslovom zaista govori o rođenju jedne nacije, afro-američke, uzimajući u obzir njene raznorodne korene, afričke, američke, paganske, evangeličke, nametnutu ropsku sudbinu i neutaživu želju za slobodom koja je kulminirala prvo Turnerovom pobunom, pa onda i učešćem u Građanskom ratu. Naravno, neki detalji su uspeliji i prisutniji od drugih, a uloga Svetog Pisma kao istovremeno oruđa za očuvanje poretka i oruđa emancipacije i puta u slobodu je posebno i sa pravom ispostavljena.
 Nažalost, i pored brutalnih scena pozicioniranih u kontrastu sa impresivnom prirodnom lepotom Juga, vrlo malo tu ima novoga o samoj prirodi i biti robovlasništva. Brutalnosti ne manjka, ali ona se može lako otpisati na generalnu karikaturalnost likova belih robovlasnika. Odnosno, po ko zna koji put, filmski autori uspevaju da promaše poentu zašto je robovlasništvo bilo civilizacijski neispravno: ne zato što su se njime služili zlikovci, već zato što je bilo prihvaćeno kao ekonomska činjenica na koju su pristajali i dobri ljudi. Čak je i gospodar Samuel Turner (Hammer) koji bi mogao predstavljati tog arhetipskog “dobrog belca” karikaturalno prikazan kao pijanac i nesposobnjaković kome je to koren svih njegovih problema. Drugi su, naravno, svi gori od njega, a sadistički čuvar (Haley) se pojavljuje kao univerzalni bauk kad god je to zgodno.
U poređenju s tim odurnim belcima, Nat Turner (igra ga Nate Parker koji potpisuje još i scenario, režiju i produkciju) izgleda kao oličenje dobra, Mojsije, David, Isus, William Wallace i odbegli Django u jednoj osobi. Zapravo, on je u svojoj dobroti i pobožnosti zapravo misionar, dobar čovek koji se nagledao zla i malo preterao u pravedničkom gnevu. Jednostavno rečeno, on je instant-heroj, bilo prvo kao jedan od retkih pismenih robova, kao propovednik Božje reči (kakva god ona bila), ili odjednom kao borac za slobodu, a nije kompleksna istorijska ličnost.
 Drugi set problema leži u pogrešnoj strukturi filma koja ide kontra naslovu i pretpostavljenoj temi filma. Naime, ekspozicija u kojoj se objašnjava kako je došlo do promene u Turnerovoj ličnosti, to jest kako je on od bistrog dečaka, preko krotkog sveštenika postao vođa pobune, zauzima dve trećine filma. U tom odnosu snaga, pobuna i njen tragični završetak nisu dovoljno akcentirani i ne uspevaju da budu fokalna tačka rođenja pomenute nacije. Čisto istorijski gledano, to je možda i ispravno, ako uzmemo u obzir uvreženi konsenzus da je nacija rođena 30-ak godina kasnije, ali zašto onda snimati film sa tim naslovom i očekivanim fokusom na određenu ličnost i naročito istorijski događaj, a onda to zamagliti prolongiranom ekspozicijom i fokus prebaciti na u poslednje vreme često viđane motive po ukusu festivalskih žirija i Akademije u sezoni nagrada.
U konačnici, The Birth of a Nation je kompozit sastavljen od dobitnika Oscara 12 Years a Slave i Braveheart na štetu Bravehearta i sa poentom o civilizacijskoj nužnosti i moralnom imperativu pobune potlačenih koju je Tarantino efikasnije izveo u svom izuzetno nesavršenom Djangu. Na različitim nivoima, uključujući i količinu kalkulacije i količinu šoka i količinu akcije i “mesa”, pa i autorsku veštinu, Parkerov film se može porediti sa svima od navedenih, često, iako ne uvek, na svoju štetu. Povrh svega, u poređenju sa slavnim imenjakom, The Birth of a Nation nije nimalo revolucionaran, od njega čak preuzima neke od mehanizama motivacije, pre svega brigu za (žensku) čast. U pitanju je debitantski film jednog glumca, projekat u koji je on uneo dosta strasti, inspiracije, ali i taštine, pa se na kraju preigrao. Nije to loše za debitantski film, daleko od toga, ali oseća se disparitet između ambicije za nagrade i stvarnog autorskog znanja.
Sve napisano stoji uz jednu ogradu. Naime, na Black Nights festivalu u Tallinnu je prikazana verzija za redovnu distribuciju, oko 20 minuta kraća od originalne, prikazane i nagrađene na Sundanceu. Moguće je da je ova verzija kalkulantski složena prema hollywoodskom i akademskom ukusu i da je original snažniji, brutalniji, pa i kompleksniji, te da struktura nije toliko vidljivo pogrešna. Moguće je da u distributerskom petljanju, kao i vađenju autorovog “prljavog veša” pred premijeru ima dosta politike. Opet, politički trenutak u kome se opet ventiliraju različite rasističke frustracije ne može biti bolji za ovakav film, pa možemo samo žaliti zašto on nije bolji ili se zadovoljiti time da nije loš.


Imperium

0
0
2016.
režija: Daniel Ragussis
scenario: Daniel Ragussis, Michael German (prema Germanovim memoarima)
uloge: Daniel Radcliffe, Toni Collette, Tracy Letts, Sam Trammell, Nestor Carbonel, Chris Sullivan, Seth Numrich, Pawel Szajda, Devin Druid

Ima li goreg prokletstva za nekoga ko namerava da se bavi glumom od toga da bude poznat po jednoj jedinoj ulozi u nečemu grozno popularnom? Dok je u godinama za isti “typecast”, još i može nekako unovčiti ponavljanje jednog te istog s minimalnim varijacijama, ali posle nepobitno tone u zaborav. Potrebno je puno upornosti, da ne kažem tvrdoglavosti, da se glumac iz te spirale izvuče. Potrbno je i hrabrosti da se radikalno raskine sa “typecastom”.

Kad “typecast” dođe u zrelijim godinama, glumac ili glumica ima makar najblažu ideju čemu se može vratiti, svojoj karijeri pre blockbustera, mada i za to treba vremena da proradi (slučaj Kristen Stewart), ali šta ćemo kada glumac uđe u ulogu kao klinac bez glumačke prošlosti, a iz nje izađe kao formirani mladi čovek. Na primer, Daniel Radcliffe. On se iz petnih žila upinje da se reši svoje Harry Potter aure, igra čudne, pamtljive likove u čudnim filmovima, recimo vraga u Horns, leš koji govori i prdi u Swiss Army Man i evo sada FBI agenta infiltriranog u neo-nacističko podzemlje Washingtona. I to radi dobro.

Šteta je, međutim, što Imperium u konačnici nije bolji film. I to je šteta pre svega glumaca koji se trude da ostvare koloritne uloge i to im uspeva. Ne samo Radcliffe koji savršeno skida američki akcenat i kanalizira anksioznost štrebera u okruženju grubijana od kojih tek retki shvataju za šta im je i koliko potreban. Toni Collette kao policajka željna avanture i dokazivanja, pa makar iz pozadine je briljantna, ako izuzmemo onaj bedasti tik sa žvakom. Tracy Letts kao voditelj rasističkog radio-programa nas drži u nedoumici je li ubeđeni prorok ili šarlatan i kokošar željan nešto novca i zabave. A Sam Trammell se savršeno uklapa u sliku predgradskog čoveka kojeg je pogrešna literatura okrenula ka opasnim i ne baš sjajno strukturiranim idealima.

Šteta je i što film počinje u tako dobrom ritmu, toliko da nam prvih pola sata, uvod, deluje kao možda 10 minuta. Na stranu memoari stvarnog agenta FBI koji se stvarno infiltrirao među rasističke zgubidane i wannabe teroriste, kada film prolazi kroz sve kapije klišea na putu i istovremeno deluje i tipski i gotovo slučajno. Čemu obaevzne scene sa oi! pojilom i skinjarama u homoerotičnom plesu kada znamo tačno kakvi su zgubidani? Čemu sve te tlapnje o različitim nivoima i frakcijama među nacistima u Americi kada nam je iz toliko filmova poznato da u tom loncu imamo i Klan i skinjare i robijaše Aryan Nation i naizgled tihe i pristojne samotnjake ili porodične ljude koji zapravo mogu posegnuti za očajničkim merama jer jedini zapravo imaju nekakav intelekt? U tom smislu nije teško pogoditi glavnog i najopasnijeg od društva koje Radcliffeov Nate sreće tokom svoje “undercover” karijere, dovoljno je imati samo osnovno filmsko znanje i iskustvo od pogledana tri filma na tu temu.


Daleko od toga da je i pored tako klimavog scenarija Imperium loš i negledljiv film. Daniel Ragussis se trudi da režijom popravi dojam koji ostavlja dosta tipski i rupičast scenario koji se oslanja na toliko viđene predstave iz hollywoodskih filmova. Pola posla je tu napravio sa izborom glumaca, još skoro toliko sa usmeravanjem istih. Imperium se lako gleda, živog je tempa i ritma, iako u principu možemo predvideti šta će se dogoditi, a čak ne možemo reći da ima nešto turbo-napetih scena. Ali koliko je lak i zgodan za gledanje, toliko je i za zaboravljanje. Verovatno ćemo ga pamtiti kao još jedan od Radcliffeovih post-Harry Potter filmova.

Compte tes blesseurs / A Taste of Ink

0
0
2016.
Scenario i režija: Morgan Simon
Uloge: Kevin Azais, Monia Chokri, Nathan Willcocks, Julien Krug, Selim Aymard, Cedric Laban


Mladost. Živost. Nova energija. Tetovaže. Hardcore muzika. „Fuck you“ stav. I zapravo mnogo više srca, osetljivost i emocija nego što se to da naslutiti po ekstremnom imidžu. Uostalom, kako protumačiti uvodnu scenu u kojoj našem junaku Vincentu (Azais) njegov prijatelj i tattoo majstor radi portrete majke i oca na svakoj strani vrata? I kako protumačiti scenu u kojoj pevač stranog i verovatno bitnog sastava drži govor o samoubistvu kao drugom najčešćem uzroku smrti kod mladih ljudi i nudi razgovor kao pomoć svima kojima treba? Kako protumačiti naslov koji je zapravo tetovaža preko celih Vincentovih grudi. Hardcore ne znači biti neosetljiv, nego čvrst, ispravan i pravedan.
A Vincent je svakako osetljiv ili makar u osetljivom periodu. Njegova majka je umrla od raka pre nekoliko meseci, otac (Willcocks) ga u svakoj prilici nipodaštava, a kao šlag na torti prijavljuje da ima novu devojku. Sama ideja toga se Vincentu nikako ne sviđa, ali ispostavlja se da Julie (Chokri) nije ni u kojem slučaju loša i neosetljiva osoba. Nije čak ni nezanimljiva, što bi se dalo pomisliti zbog posla kasirke koji obavlja. Ona je, kao i Vincent, ranjena duša koja je verovatno nekada ranije imala svoje snove koji su se izjalovili.
Zapravo nam je čudno šta bi takva osoba tražila sa neveselim udovcem koji uglavnom nema smisla za humor, koji kuka o težačkom životu, žali za kolonijalnim Alžirom koji nikad nije video i kuka na moderna vremena gde se “izbor svodi na coca colu i pepsi“. Emotivno i svetonazorski, njoj bi Vincent bio bolji partner. I između njih se gotovo instantno rađa seksualna tenzija, pa umesto sub-kulturnog, generacijskog filma dobijamo porodičnu komornu dramu, u nameri autora potresnu, ali zapravo više bizarnu.
Motiv oca i sina koji se zaljubljuju u istu osobu nije nimalo novi u kinematografiji, ali situacija, ma kako delovala intrigantno makar kao misaoni eksperiment, zapravo je sama po sebi neugodna. To po pravilu rezultira neugodnim filmovima koji su uz to često i izuzetno neukusni, bilo da odlaze u krajnost melodrame ili sprdnje. Uostalom, i sam Morgan Simon, autor nekoliko nagrađivanih kratkih filmova se te teme dotakao u Essaie de mourir jeune i to je dosta bolje izgledalo svedeno na jednu prostoriju, rođendansku zabavu koja se pretvara u košmar i 20 minuta trajanja. Compte tes blesseurs je verovatno zamišljen kao razrada toga, ali transfer na dugi format nije bio tako gladak.
Pored neprijatnosti koja ne ide nikuda i čak nam ne otkriva ništa više o likovima i njihovim unutarnjim životima, film nudi malo toga. A ni razrešenje intonirano kao izjava, a zapravo bizarno u tome ni najmanje ne pomaže. Međutim, Morgan Simon, ma kako nevešt bio u pričanju priče, dosta bolje stoji sa tehničkim aspektima režije. Ima on dugometražni film u sebi, ali to nije ovaj film.

The Void

0
0
2016.
scenario i režija: Jeremy Gillespie, Steven Kostanski
uloge: Aaron Poole, Ellen Wong, Kathleen Munroe, Kenneth Welsh, Daniel Fathers, Art Hindle


Kanadski filmski kolektiv Astron-6 koji svoju inspiraciju vuče saraznih strana horor-filmskog spektra je manje ili više redovna pojava na pre svega severnoameričkim žanrovskim festivalima i dobija zasluženu pažnju od specijaliziranih medija još od prvih, no-budget, trash naslova Father’s Day i Manborg koji su na predivno cheesy način štovali klasike žanra. The Editorje ipak bio nešto zahtevniji koncept, giallo film o giallo filmu sa već polu-pristojnim budžetom i kakvim-takvim planom dalje od dobrog zezanja.
Je li The Void je korak dalje za kolektiv ili korak prema njegovoj razgradnji, vreme će pokazati. Pod punom autorskom kontrolom samo dvojice članova Astron-6, The Void je postao neka vrsta festivalske srećice i u Evropi. Možda iz radoznalosti prema favoritima iza kojih stoje Austin Fantastic, možda zbog globalno ispraćene Indiegogo kampanje koja se nije svodila na klasični “crowdfunding” za film, nego su sredstva nakupljena na taj način bila namenjena “creaturima” i praktičnim efektima, The Void je došao na naš kontinent sa dobrim glasom o sebi.
Sa te strane, The Void je starovremenski impresivan film, nimalo stidljiv prema krvi, utrobi i gadosti. Monstrumi su elaborirani, a efekti impresivni i ostavljaju trajni utisak na nivou mnogo dubljem od površnog “wow” efekta. Znajući profesionalne biografije Gillespieja i Kostanskog, odnosno njihov angažman u scenografiji, odnosno masci, tako nešto ne treba ni najmanje da čudi. Prilično dobra gluma od strane relativno prepoznatljivih američkih i kanadskih glumaca, premda su njihovi likovi tipski, površno motivirani, svakako je plus. Jednostavno rečeno, krvavo je, prljavo i brutalno, daju se iščitati citati iz literature i filmskih žanrovskih klasika. The Void zaista izgleda kao put direktno u pakao i zaista je materijal za uživanje svakom horor-fanu.
Pa ipak, The Void nije nešto što bez ograde mogu nazvati dobrim filmom i razlog za to su njegova priča i scenario. Lako za plošne likove, blentave dijaloge i generalni utisak da se radi o nečemu urnebesno glupavom, iako to verovatno nije tako zamišljeno. Preživljiva je čak i kupovina vremena sa negativčevim monologom na kraju u kojem on sve objašnjava nepotrebno opširno, a opet nedovoljno smisleno.
Glavni problem je, što se mene tiče, preterivanje u želji da se izbegne onaj “too little, too late” efekat koji dosta često otupljuje moderne horore. Ovde se odlazi u drugu krajnost, “too much, too early”, pa film ne samo da deluje sprinterski hektično i pretrpano, već u pola sata uspeva da potroši ama baš svaki adut i “trope” kojeg se uhvatio. Zbog toga nisam rekao ni reč o radnji, i zbog toga ću samo navesti otprilike šta je sve tu utrpano. Imamo i bolnicu u ruralnim predelima pred napuštanjem ili preseljenjem, bolničko osoblje bez potrebnih kvalifikacija, junaka u problemima, njegovu ženu za kojom još pati, psihopate sa puškama, sektaše kao pretnju iz vana i monstruma kao pretnju iznutra.

 Jednom kada se svi ti aduti otkriju, ostaje nam samo da sledimo relativno linearni put u lični i opšti pakao i gledamo kako se sve od izloženog uklapa u neku polu-smislenu priču (vrlo prigodno, inače). Zapravo, hteli mi to ili ne, moramo se fokusirati na tehnikalije koje su perfektne, ali ipak nedovoljne da bi u potpunosti sakrile slabu priču. Sad, zabavno je to za jednu festivalsku projekciju ili uopšte jedno gledanje, ali nije za više od toga.

Aquarius

0
0
2016.
scenario i režija: Kleber Mendonça Filho
uloge: Sonia Braga, Maeve Jingkings, Irandhir Santos, Humberto Carreo

Transfer od pozicije filmskog kritičara do pozicije filmskog stvaraoca nije ni jednostavan ni obavezno uspešan. U nekim mlađim godinama, brušenje kritičke oštrice i analitičkih veština može pomoći stvaraocu u nastajanju kome je ipak osnovna veština sinteza. Međutim, kada kritičar izgradi karijeru na svojoj moći analize, taj transfer ume biti sve samo ne gladak. U suštini, kritičari i teoretičari znaju šta valja, a šta ne valja i prema tome se ravnaju u stvaralačkom poslu, pa njihov racio često potpuno uguši emociju neophodnu za stvaranje, pa im (igrani) filmovi bivaju tehnički doterani, ali u suštini sterilni.


Kleber Mendonça Filho je izuzetak od pravila: filmski kritičar sa sjajnom teorijskom podlogom, ali i sa stvaralčkim porivom, potrebnom emocijom, svojim setom tema do kojih mu je stalo, hrabar i željan osvajanja novih prostora. Njegov igrani debi Neighboring Soundsjedan je od impresivnijih debitantskih filmova, ne samo tehnički pismen i dorađen, nego i opservantan, iskreno emotivan, ponekad potresan, ponekad urnebesno smešan, i zasluženo mu je doneo pažnju svetske kritike i publike. Ako ništa drugo, dugo će nam u glavi odzvanjati njegova zvučna shema i dugo ćemo razmišljati o klasnim sukobima u naizgled mirnom, ograđenom i sigurnom naselju.
Njegov novi film, Aquarius, sa prethodnikom deli određene poveznice: lokacija je opet autorov rodni grad Recife, milje je opet više-srednjeklasni, centralna tema se opet nekako svodi na stanovanje i vođenje sopstvenog života po sopstvenim pravilima, film je opet labavo podeljen u poglavlja i opet imamo klasni sukob. Neke stvari su se, međutim, promenile. Iako ponovo imamo prilike da vidimo Maeve Jingkings koju je Filho otkrio kao polu-profesionalnu glumicu sa jednom prethodnom ulogom, ona je u međuvremenu postala profesionalna glumica. Druga stvar, Filho se ovde ne bavi susedstvom i zajednicom, nego jednom jedinom osobom, Clarom (Sonia Braga), i njenim životnim borbama protiv nedaća, od bolesti, preko hvatanja ukoštac sa moćnijima od sebe, pa do borbe sa svojim najbližima za razumevanje njene pozicije.

Treće i konačno, njen motivator nije njena klasa, iako je možda zbog nje percipiramo kao “našu junakinju” koja se bori sa moćnijima od sebe. Naša junakinja je pripadnica nešto starije brazilske buržoazije, proživela je ugodan život koji bi verovatno bio slično ugodan i da se povuče iz tog sukoba. Njen motiv za borbu i koren njenih principa leži isključivo u ličnim, čak sentimentalnim razlozima.
Ona je napadnuta strana u sukobu sa investitorima koji su otkupili sve stanove osim njenog u trospratnici na plaži. Ono što počinje kao učtivo poslovno pregovaranje pretvara se u psihološki rat sa sve beskrupuloznijim postupcima sa njihove strane. Pitanje tog stana za nju nije pitanje egzistencije i njen postupak otežava život njenim bivšim susedima, ona se može komotno preseliti možda i u isti kvart ili provesti penziju putujući, ali to ne čini, nego ostaje usamljena i stresirana u “zgradi duhova”.

I ima potpuno pravo na to, jer je u tom stanu izgradila karijeru, preživela borbu s rakom, odgojila decu, postala udovica i postala baka. Jer je svoj život uredila u i oko stana, od nameštaja koji joj znači, preko kolekcije ploča (Clara je cenjena muzička kritičarka i neka vrsta javne ličnosti, barem dovoljno da je pitaju šta misli o novim digitalnim formatima) do odlazaka na plažu, prijateljevanja sa spasiocem, seansi tai chija, viđanja sa prijateljicama u istom susedstvu...

Filho nam sve to metodično razlaže u laganom tempu, detaljno slikajući njenu svakodnevicu, male rituale i velike strahove, briljantno koristeći muziku iz njene kolekcije (koja je i celokupna muzička podloga filma) i detalje poput uređenja enterijera kao što su to posteri i komadi nameštaja. Tu i tamo, on će savršeno tempirano ubaciti flashback (film počinje upravo sa starom slikom kvarta i prologom od pre 30 i više godina koji čini prvo poglavlje), što nam vrlo odmereno, a opet vrlo jasno govori o ličnoj percepciji života i značaju uspomena koje čuvamo. Na taj način Filho u suštini socijalno i političko pitanje džentrifikacije koje nije samo tipično za Brazil, nego i za veći deo sveta, dovodi na lični, univerzalno razumljivi nivo.
Zaista je retkost da u filmu za glavnu junakinju imamo ženu od nekih 65 godina koja nije svedena na jedan ili nekoliko penzionerskih stereotipa, poput neshvatanja modernih tehnologija, čudnih navika vezanih za rano leganje i rano ustajanje, mudrosti koja ne korespondira najbolje sa savremenim svetom ili žala za mladošću. Naprotiv, Clara je živahna, inteligentna, čvrsta u stavu, pronicljiva, tvrdoglava i veoma chic bez ikakvog truda. Možda bi čak i bila dobro društvo. Nju maestralno, hrabro i bez zadrške igra Sonia Braga, brazilska glumica sa impozantnom internacionalnom karijerom i jedna od najvećih zvezda u zemlji. Moglo bi se čak reći da joj je ovo životna uloga, lik je napisan kao kompleksan, rediteljsko vođenje je perfektno, a Braga poseže duboko i iznosi nepatvorene emocije.

Poređenja sa Filhovim prvencem deluju neizbežno, ali nisam siguran da je to ispravan pristup. Neighboring Sounds je možda delovao svežije, i zaista je u svojoj slojevitosti impozantan debi, ali Filho se u njemu oslanjao na već uspostavljene (Altmanove) standarde za mozaički / hyperlink film. Aquarius je potpuno drugačiji film, usuđujem se reći bolji i kompletniji. Jer umetnost je napraviti skoro dva i po sata filma sa vrlo malo događaja visokog intenziteta koji se možda svodi na nečiju svakodnevicu, ali koji se gleda netremice sve vreme. Preporuka.

Nocturnal Animals

0
0
2016.
scenario i režija: Tom Ford (prema romanu Tony and Susan Austina Wrighta)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Johnson, Armie Hammer, Isla Fisher, Ellie Bamber, Karl Glusman, Robert Aramayo, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen

Nocturnal Animals je film koji se gleda sa punom pažnjom, od prve do poslednje scene. Suditi o njemu kao o najboljem filmu godine bilo bi i prerano i preterano, ali bogata vizuelna tekstura, metodična režija, slobodna adaptacija literarnog predloška i stilska dorađenost mogu uticati na gledaoca. Ovo poslednje posebno ne bi smelo čuditi: autor Tom Ford je svoje ime stekao kao vrhunski modni dizajner, čovek koji je izvukao Gucci od propadanja, a i njegov prethodni film, debitantsko ostvarenje A Single Man imalo je sve ove kvalitete aranžirane u komornu gay dramu.


Nocturnal Animals je ipak sasvim drugačija životinja, i to nimalo diskretna. To nam je jasno od uvodne scene performansa morbidno debelih, starih žena bez odeće, samo sa modnim dodacima u stilu mažoretkinja u kojem kao da De Palma sreće Lyncha. Taj groteskni cirkus poslednji je u nizu projekata naslovne junakinje romana, Susan koja za život zarađuje baveći se visokom umetnošću kao visokim biznisom. Nju igra Amy Adams kanalizirajući eteričnu hladnoću za koju vezujemo Jessicu Chastain. Susan mrzi svoj posao (“prodaju đubreta”), ali ne više nego što mrzi svoj život sa mužem Huttonom (genijalno drveni Armie Hammer), biznismenom uhvaćenim u trenutku pre nego što rokne dupetom u zemlju, verovatno takođe zbog prodaje đubreta. On ima ljubavnicu, on zna da će ona to ubrzo saznati, i Susan kao domaćica i zatvorenica u luksuznom, staklenom kazamatu kakve su losangeleske moderne vile, zabavu nalazi u reminiscenciji na bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) i čitanju njegovog dugo iščekivanog romana-prvenca.
Roman koji je poslužio za naslov filma joj donosi nevolje od samog početka: otvarajući kovertu, uspeva da se poreže na papir. Drugo iznenađenje je posveta njoj, što joj samo potpaljuje maštu. Treće i konačno je sama sadržina: u pitanju je nasilni triler, sadističko-osvetnička fantazija u kojoj, ako je za utehu, muškarac traži svoju izgubljenu muškost. Pa ipak, kao i film, taj roman je jedan od onih komada literature koji će snobovi otpisati kao upeglani pulp, ali koji nećemo tek tako pustiti iz ruku.

Sudeći po replikama koje čujemo iz usta muškarca-mekušca Tonyja (opet Gyllenhaal) i šerifa Bobbyja Andesa (perfektni Michael Shannon), možemo zaključiti da je kao uzor poslužio Cormac McCarthy. To su one “folksy”-mudre replike sa daškom self-help literature i prizvukom važnosti, jako cool za pročitati, ali prilično banalne kad o njima razmislimo. Međutim, transfer fiktivnog komada literature na film u sećanje priziva ludilo Sama Peckinpaha, od Straw Dogs (silovateljsko-osvetničke fantazije) do surealne slike šljama kao u Bring Me the Head of Alfredo Garcia. Ovako nešto nećete pokloniti ili ne daj bože posvetiti svojoj ženi, makar i bivšoj, ukoliko nemate nekakvu poruku iza toga.
Pa ipak, čitajući, Susan sve više pada u reminiscencije na propali brak sa Edwardom (Tony je očito njegov stand-in) i šta je toliko pošlo po zlu za oboje, a naročito za njega, da se u njemu taloži frustracija koju ispoljava literarnim nasiljem. Oseća li se ona odgovornom za to? Šta je zapravo mogla drugačije? Jesu li oboje spremni za novi početak? Priča dalje ide kao flashback na njihov brak u kasnim studentskim danima i neminovnost njegovog raspada usled temeljnih razloga, kako u klasi (Laura Linney ima briljantnu epizodu kao Susanina ultra-konzervativna, materijalistički nastrojena majka), tako i u tipu ličnosti.

Sva tri nivoa priče Ford plete izrazito vešto, pozorno gradeći ritam filma. Njegov stisak je čvrst, pa će kroz njega provući i nekoliko poenti o dekadenciji visoke umetnosti (kao i visoke mode i visokog biznisa), muško-ženskim odnosima, klasnoj predodređenosti usled odgoja, misterijama ljudske psihe, i odnosa između fikcije i realnosti. Ne samo da je svaka scena predivno postavljena i doterana, poneki detalj čak zahteva suzbijanje neverice, ali je potpuno “in character” za autora, nego je upotreba kamere perfektna do najsitnijih detalja, uključujući i za priču ne baš bitne pejzaže (premda je arhitektura Fordova prva ljubav), a elektronski “score” nabrijava i nabrijava, ali nas ne ostavlja nezadovoljenim.
K tome, Ford još apsolutno perfektno koristi hyperlink kao izražajno sredstvo, najinovativnije još od Scorseseovog potcenjenog remek-dela After Hours, ubacujući detalje iz jedne priče u drugu dosledno i ponekad začudno. Dobro, isti glumac za dve uloge su jasan simbol autobiografske žice u romanu, a činjenica da žena i kćerka (makar u mislima čitateljice) izgledaju slično, ali ne potpuno isto kao ona i njena kćerka govori onu o uglovima gledanja i crtanja, ali Ford tu ne staje. Marfa u Teksasu (poznata po umetničkim kolonijama) se ponavlja kao destinacija na dva nivoa, automobil kojim tamo ljudi putuju je isti, a čak se i groteskni cirkus pojavljuje u drugom planu zadimljene prčvarnice, naizgled kontra svake logike.

Iz njegove stilske, režijske, pa i pripovedačke veštine možemo zaključiti da Ford ima nešto važno da nam kaže, ali nam umesto toga servira jednostavne zaključke, gotovo banalnosti ili još gore, zloćudnost u vidu nasilja i mizoginije. Taj rezon je pogrešan, Ford se ne trudi toliko da ispriča priču, koliko da složi film kao komad umetničkog dela koji će nam zaokupiti sva čula, bez obzira koliko njegov sadržaj bio banalan ili maligan. Zato je Nocturnal Animals film koji ćemo gledati uprkos groznim ljudima (u celom filmu je teško naći pristojno ljudsko biće koliko su svi blazirani, pretvorni ili animalni) i groznim idejama (jedna od jačih je predivno poentirana na kraju) i u njemu gotovo grešno uživati, baš kao Susan u Edwardovoj knjizi. Iako je razorno efektan u bioskopu, ovo je jedan od onih naslova koje bi valjalo gledati i iz kreveta uz čašu ili flašu crnog vina. Kamin je opcionalan.

A Film a Week - Mother / Ema

0
0
Note: A Film a Week is a weekly column on this blog, run on Sunday for our English-language readers and friends, presenting usually local or European festival films to a wider audience. Every review is directly written and not translated.
Note #2: This review has been developed through the NisiMasa workshop on this year's edition of Tallinn Black Nights Film Festival. It has been originally published on Nisimazine.



Mother, the third feature directed by Estonian novelist and TV personality Kadri Kõusaar (Magnus, The Arbiter), opens with our titular character at a green market, talking to an off-screen saleswoman and buying vegetables. Most of the rest of the film is set in and around her house in a small Estonian town. The early feeling is the one of a kitchen-sink drama: we see her dusting, cleaning, cooking, working in the garden and taking care of her comatose son, while her husband goes hunting with his friends or watches football on TV. Beautifully portrayed byTiina Mälberg, Elsa, credited just as The Mother, is a stand-in for every middle-aged woman living in a man’s world: constantly tired from all the heavy lifting, a bit depressed, with her dreams shattered long time ago.

Her son Lauri is in a coma due to a shooting during a stick-up at an ATM. Since Lauri was in the process of buying an apartment, he had a lot of cash on his hand, and the gallery of characters, including his girlfriend, friends, colleagues, and even students, keeps coming to visit him on a scavenger hunt to find the money.

This is where things start to get interesting, as the (attempted) murder mystery takes a comedic turn, balancing deadpan humour and farce as if Coen brothers mashed-up a Kaurismäki film. On one hand, we have a pressure-cooker of emotions hidden under a stoic surface, and on the other people doing stupid things desperately, trying to live a life they dream about.

Cinematography by Jean-Noël Mustonen is fluid and enjoyable, especially for the film that is sort of “locked” in the house. The DoP keeps changing the camera angles in the few rooms the proceedings are confined to, and the palette of colours, varying from drab beige to cold bluish-gray, works perfectly in combination with dynamic editing.

With a deliberate pace, Kõusaar expertly peels off the layers of mystery. But after some time it gets repetitive and somewhat tiresome, since the said mystery is a relatively easy to figure out. The too-convenient and over-explanatory ending is not doing any favours either. Mother is a bit uneven piece of cinema, with background themes speaking louder and clearer than the main story. With all the Agatha Christie-like mystery, clever observations and sense of humour, maybe a novelization of the story, perhaps by Kõusaar herself, might be a good idea.



Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images