Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

Traders

0
0
2015.
scenario i režija: Rachel Moriarty, Peter Murphy
uloge: Killian Scott, John Bradley, Peter O’Meara, Nika McGuigan, Barry Keoghan, Olwen Fouere

Ljudi početka XXI stoleća su naivno verovali da im može ići samo na bolje. Je li to ekonomska primena Fukuyamine teze o kraju istorije i konačnom trijumfu ekonomskog i društvenog liberalizma ili jednostavno naivnost trenirana od strane medija i kojekakvih “stručnjaka”, ostaje da se vidi. Ono što je jasno da krizu 2008. godine koja je počela sa nekretninama u Americi, da bi se prelila na banke i sistem dugova po celom svetu većina stanovništva nije dočekala spremna. A jedno od mesta gde je kriza najjače udarila bila je Irska, pre toga rapidno progresirajuća ekonomija koju su po stopama razvoja poredili sa istočno-azijskim i nazivali je “keltskim tigrom”.

Traders, celovečernji filmski prvenac autorskog para Rachel Moriarty / Peter Murphy aktivnog u svetu kratkih filmova i na televiziji, pokušava da tematizira krizu u Irskoj, ali i da bude univerzalna metafora “dog eat dog” kapitalizma u kojem je sve na prodaju ili kocku, pa čak i ljudski život. Bez potrebe za preteranim naglašavanjem, metafora za kojom autori posežu na tragu radikalizirane verzije Fight Clubaje tupa poput udarca maljem, ali to ne znači da ne može biti efektna, čak i kad nije ispravna i sveobuhvatna.
Naši protagonisti su upravo otpušteni iz nekada uspešne brokerske firme koja je preko noći izgubila puste milijarde. Posle samoubistva starijeg kolege (dvaput ženjenog sa gomilom poodrasle dece, školarinama i alimentacijama), pomalo čudan, socijalno neprilagođeni tip Vernon (Bradley) izlazi sa teorijom o ekonocidu (na porast stope nezaposlenosti od 1%, stopa samoubistava skače za 0.8%) i idejom kako na tome kapitalizirati u kockarskom maniru. On postavlja site na “dark webu” preko kojeg će očajnici, prethodno svu svoju imovinu pretočivši u gotovinu, napisavši samoubilačku poruku i uzevši sa sobom zelenu torbu, dogovoriti borbe do smrti. Pobednik će zakopati poraženog i uzeti obe torbe.
Naš narator i, pretpostavljamo, glavni lik Harry Fox (Scott) ipak ima nešto više od života od Vernona, ali se svejedno zajebao: ne može nastaviti sa istim životnim stilom. Znate ono, kredit za fancy stan veći od plate na novom, bezveznom poslu, autobus umesto službenog auta i sve u tom stilu. Ali je svejedno zgrožen Vernonovom ponudom. Tek kad njih dvojica odigraju premijernu “trgovinu”, tako se, naime, zove ta tučnjava do smrti, a Harry Vernonu pusti goli život i ništa para, on će shvatiti da mu, kao i svakom kapitalisti, ubijanje nije veliki problem. Sa uvek “još samo par borbi do cilja”, Harry postaje mašina za ubijanje ljudi.
Vernonu to nije pravo, da se neko drugi bogati njegovim izumom (pustimo sad svojim pesnicama), a nije mu baš po volji ni da se Harry spetljava sa njegovom komšinicom (McGuigan) na koju se ovaj loži verovatno od detinjstva, pa se dovija kako da preokrene situaciju u svoju korist. Njegov plan uključuje bivšeg robijaša, a sada cvećara (O’Meara) i Kena (Keoghan), klinca koji kod njega radi i nema nikakvih problema sa ubijanjem drugih ljudi za novac...
Casting je odlično pogođen. Killian Scott nakon nekoliko epizodnih uloga u filmovima poput ‘71 i Calvary konačno ima priliku za nešto veće od toga i to koristi. Kao protagonista sjajno kanalizira volju za preživljavanjem po svaku cenu i pomalo udaljeni stoički stav. Dodatno svojstvo naratora ga pomalo sputava, ali u ovakvom filmu narator je uvek rizik. John Bradley (Game of Thrones) je kao Vernon zarobljen sa lagano karikirano napisanim likom nesposobnjakovića, ali ima pravu, ljigavu njušku za to. Pred mladim Barryjem Keoghanom je svakako blistava glumačka budućnost, on svoju ulogu beskrupuloznog, kurčevitog tinejdžera igra sa posebnim uživanjem. Peter O’Meara je izvrstan kao “down to Earth” negativac oportunista, a Nika McGuigan uspeva da tipski lik žene sa svojim problemima odigra sa dozom empatije. Ubacivanje Olwen Fouere (This Must Be the Place, The Survivalist) u glumačku postavu u ulozi Vernonove majke je takođe izvrstan detalj.
I neki drugi detalji su pogođeni savršeno. Dublin i njegova nevesela okolina kao mesto radnje su izabrani pažljivo i snimljeni da već tipično gradsko-prigradsko sivilo deluje realistično i autentično. Takođe, Harryjevo nošenje sa gubitkom posla i statusa je pažljivo napisano i snimljeno, a detalj sa prvom vožnjom autobusom nakon (pretpostavljamo) dužeg vremena je slika i prilika “deadpan” humora. Autorski dvojac je očito imao pojma o čemu se tu radi.
Problem nastaje na polju unutarnje logike. Nemam problema da prihvatim distopičan svet u kojem se ljudi bore do smrti za par hiljada eura kao kritiku kapitalizma. U takvom svetu je tako nešto moguće. Ipak, nivo detalja oko sakrivanja borbi, odnosno “trgovina”, ti režirani susreti, pretresi, elokventno prikazani detaljni profili pojedinih likova (tužne priče s naličja kapitalizma i ne tako tužne o psihopatskim ličnostima), vožnje prevozom do pustih lokacija i ostalo apsolutno ne stoje u skladu s tim da se ljudi bogate, leševi gomilaju a policije ni od korova. U redu, oni svi bivaju zakopani, ali nije moguće da panduri, ma kako glupavi ili nemotivirani bili, jednom kad nađu nekoliko leševa u plitkim grobovima i njihove samoubilačke poruke u stanovima, ne pokrenu nikakvu istragu. Šta, sami se zadavili golim rukama, sami se zakopali?
I zbog toga Traders, ma kako bio pitka i povremeno pronicljiva filmska zabava ne uspeva u svojoj nameri da bude žestoka kritika kapitalizma. U brljanju sa osnovnim postulatima igre i neskladu sa realnim svetom, kritička oštrica, ili bolje rečeno udar (Tradersnikada nije hirurški precizan, više “mlati” i nabija poentu) se gube. Kapitalizam je kompleksan sistem, način života ili šta god i treba ga razumeti i sagledati sa svih strana za smislenu kritku. U ovom slučaju, autori to nisu uspeli. Dakle, gledljivo, ali ni izbliza onoliko pametno koliko želi biti.

Korida

0
0
kritika originalno objavljena na  Monitoru
2016.
režija: Siniša Vidović
scenario: Senad Halilbašić, Siniša Vidović

Možemo se složiti da je zabava koja uključuje borbe životinja nehumana. Argument kako je to prirodno, iskonsko ili šta već je ili infantilan ili maliciozan. Borbe pasa su apsolutno grozna stvar, bez daljnjeg. Petlovi i bikovi su možda već druga stvar. Sa jedne strane, tu je tradicija, ma kako zaumna bila. A tu su takođe i nekakvi liberalniji argumenti. Recimo, petlovi za borbe u principu žive duže od onih namenjenih za juhu. A kod bikova sigurnost je u samoj veličini životinje: teško da će jedan bik tek tako ubiti drugog, cilj je pre svega oterati protivnika i impresionirati krave.

Pustimo sad španjolsku koridu koja je nehumana zbog toga što se u nju meša čovek koji ima prednost oružja i recimo ponešto o bosanskoj. Piscu Petru Kočiću je ona poslužila kao metafora za borbu za slobodu od austrougarske okupacije, ali ona najpoznatija, Grmečka, još je starija od toga. Nju su uvažavali i turski sultani i Franjo Josip i Karađorđevići i Tito. Jednostavno, ona je tradicija i deo narodnog identiteta, i to ne srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog, niti smo lokalno grmečkog, već uopšte bosanskog. Posle rata 90-ih, koride su se obnovile, na početku ih je možda bilo 20-ak, sada ih je preko 200.
Dobra vest je da Bosna 20 godina posle rata ipak ima makar nešto što se smatra zajedničkim identitetom za celu državu, a ne za naciju, entitet ili neku usku lokalnu sredinu. Loše je to što su to u principu trivijalne stvari poput kolača s Orijenta, ćevapa, pita i... pomenute koride koja se posmatraču sa strane može učiniti moralno upitnom. Ništa fudbalska reprezentacija, ništa Zmaj od Bosne, ništa Hasanaginica, ništa Gavrilo Princip. Dva bika, ledina, borba, dernek.
Ma kako to čudno zvučalo, na koride dolaze i ljudi koji ne žive u Bosni. Gastarbajteri i njihovi potomci se voze nekoliko puta godišnje, možda i češće, kako bi i oni učestvovali u tom spektaklu. Oni koji su ostali u Bosni ili se vratili iz izbeglištva ili pečalbe imaju problema kao i svi sportisti: rivalstvo ponekad dobija nerazumne razmere. Ali ljudi nekako guraju dalje, korida ima i svoju kraljicu koja će nam objasniti da glavni motiv nije ni novac, ni hvalisanje, jer bika bodača svako može kupiti, već ljubav prema ovom “sportu”, tradiciji i životinjama.
Siniša Vidović, autor mlađe generacije poreklom iz Bosne, rođen u Rijeci, školovan i nastanjen u Austriji, preko fenomena bosanske koride secira post-ratni i post-jugoslovenski mentalitet u Bosni i Hercegovini. Možda to zvuči standardno, festivalski i potrošeno, uostalom “ko nas, bre, zavadi” je mantra koja se nekako podrazume u post-jugoslovenskom filmu, ali Vidović uspeva da unese svež pogled (kako sa strane, tako i izbliza) i da u tome ne bude patetičan, nego pre svega iskren. On režira lakom rukom, prenosi atmosfetu nostalgičnog, ruralnog derneka, “otvara” i sa poštovanjem sluša svoje sagovornike i prenosi notornu poantu kako bi se ljudi i narodi već nekako dogovorili da nije politike i političara, religije i verskih poglavara. Vidović uspeva da pronađe prave sagovornike i da ispriča toplu ljudsku priču, elegantno i van šablona tradicionalnog dokumentarnog filma. On ulazi u njihov intimni prostor sa iskrenim ljudskim interesom i oni ga puštaju, puni poverenja.
S tim u vezi, značajna je ujdurma sa zabranom tradicionalne Grmečke Koride od strane lokalnih vlasti. Jasno, radi se o nekakvoj špekulaciji, a izgovori vezani za minirano područje i masovne grobnice iz Drugog svetskog rata su samo zgodni, politički korektni izgovori. Zanimljivo, dobrobit životinja se tu ne pominje, to se ionako percipira kao zapadnjačko prenemaganje. Čime je zabrana rezultirala? Entuzijasti iz redova svih naroda stupili su zajedno i okrenuli se protiv političke samovolje. Korida je starija i važnija od svake vlasti.
U pozadini, diskretno, ali dovoljno uočljivo, vidimo posledice rata, srušene i spaljene kuće, obnovljene ili ne, a ni sagovornici nisu stidljivi da o tome kažu koju. Rat se percipira kao katastrofa negde iz vana, a mantra “kako svima, tako i meni” deluje utešno. Život opet nekako ide dalje, onako kako mora. Tako su povratnici iz izbeglištva počeli od nule, “kraljica” Renata se od ljudske gadosti okreće prema životinjama, a povratnik Stipo, zajedno sa svojim sinom i unukom koji su ostali u Austriji, ne propušta nijednu koridu. Nešto te ljude mora spojiti i tu vidimo svrhu koride: bikovi će se već snaći, a ljudi će biti zajedno, ne samo fizički na istom mestu, nego i duhom.
Međunarodna publika je Koridu već videla na nekoliko festivala. U “domaćem” Linzu, Korida je podelila glavnu nagradu u domaćoj konkurenciji (zanimljivo, podelila ju je sa filmom još jedne autorice bosanskog porekla, Selme Doborac). Na drugom domaćem terenu, u Sarajevu, premijera se očekuje na ovogodišnjem SFF-u. Biće zanimljivo pratiti reakciju publike na ovo toplo, humano i nostalgično filmsko delo.

Carnage Park

0
0
2016.
scenario i režija: Mickey Keating
uloge: Ashley Bell, Pat Healy, James Landry Hebert, Michael Villar, Bob Bancroft, Larry Fessenden, Alan Ruck

Unutrašnjost Kalifornije, kasne 70-te. Dvojica već na prvi pogled jasno nesposobnih kriminalaca beže sa mesta zločina. Opljačkali su malu lokalnu banku. Jedan od njih, onaj debeli (Villar) je i ranjen, drugi, kicoš (Hebert), ga uverava da će sve biti u redu. Dobar vic. Debeli umire na suncu, ali iznenađenje nas tek čeka: ova dvojica mudraca su na izlasku otela devojku i zbuksala je u prtljažnik. Zaista džentlmenski.
Kroz seriju flashback scena se upoznajemo sa to troje nesrećno spojenih likova, te otkrivamo motivacije otkud oni u banci tog dana. Pljačkaši nisu samo pljačkaši, to bi bilo prejednostavno i preprofesionalno, kicoš, Scorpion Joe mu je zatvorsko ime, ima ideju da bi bio narodni tribun, pa uz lovu krade i spisak dugovanja ne bi li ga podelio narodu. Devojka Vivian (Bell) ima, opet, sasvim lične motive za posetu banci: njen stari otac će izgubiti farmu za koju ga je prodavac izvarao, a ona je jedina koja ga može spasiti ako uspe da dobije kredit od lokalne banke.
Čini se da je otmica najgore što joj se moglo dogoditi i da će se namučiti sa razbojnikom-amaterom kakav je Joe. Međutim, kada njih dvoje zalutaju na pustinjski put i Joe pogine, njoj ne dolazi spasenje. Naprotiv, čeka je pakao sa poremećenim ratnim veteranom i snajperistom koji na svom velikom posedu voli da lovi ljude. Kad te neće, onda te baš neće...
Mickey Keating je hiperaktivni autor žanrovskih filmova od kojih svi više ili manje deluju kao posvete drugim autorima i blenderi različitih uticaja. Samo prošle godine izbacio je dva naslova, od kojih je Darling čak pobrao vrlo dobre kritike, a do kraja tekuće godine se očekuje još jedan naslov. Keating bez svake sumnje ume da složi film sa malo sredstava i sa osebujnim njuškama, često istima u više filmova, iako ne nužno poznatim glumcima, čak da privuče face poput Fessendena za kakvu koloritnu epizodicu.
Ovde su na tapetu Wes Craven via Alexadre Aja (The Hills Have Eyes, remake više nego original), Tarantino (Reservoir Dogs) i Peckinpah (od nasilnih klasika pa do paranoidnog The Osterman Weekend) i kao posveta, film radi savršeno. Vizualno je izuzetno promišljen, upeglan, čak lep i atraktivan poput filmova iz 70-ih godina, filtriran i okupan pustinjskim suncem.

Sa “žanrovskim blenderom” nismo takve sreće. Jednom kad brbljiva “tarantinovština” s početka ustupi mesto klasičnom hororu preživljavanja, film polako odlazi do vraga. Keating uspeva da održi kakvu-takvu tenziju, čak možemo osetiti simpatije za našu junakinju jer je relativno detaljno napisana i nije svedena bilo na “scream queen”, bilo na “final girl” kliše, nego znamo da je borac i zašto je borac, a trenuci slabosti dolaze zbog šoka. Međutim, šta nam na koncu sprema: generičkog psihopatu s puškom i elaboriranim zamkama i političkim bulažnjenjem preko zvučnika. Da, Pat Healy ga igra sasvim solidno, ali to nije poenta. Jednom kad se žanrovski ustali i utopi u konvencijama poput “shaky-cama” i generalno slabo osvetljenih prizorišt, Carnage Park vrlo brzo gubi na svojoj atraktivnosti.

River

0
0
2015.
scenario i režija: Jamie M. Dagg
uloge: Rossif Sutherland, Douangmany Soliphanh, Sara Botsford, David Soncin, Aidan Gillett, Vithaya Pansringram, Ted Atherton, Karen Glave

Riverse reklamira kao prvi zapadni film snimljen u Laosu, potpuno na lokacijama, ne samo u “second unit” varijanti. I to ima nekog svog efekta. Atmosfera je uverljivo teška i oseća se sparina i neugoda u zraku. Fotografija je poetična, kamera lebdi oko našeg protagoniste i uvek mu je blizu, montaža varira od napete do meditativne, “soundtrack” pojačava napetost i Riverdobrim delom funkcioniše kao primer visceralnog filma. Međutim, to je više stvar estetike i zanatskog znanja nego samog Laosa. Uostalom, u očima stranca, sav taj jugoistok Azije deluje slično, pa bi Laos lako mogao biti ruralni Tajland, Malezija, Indonezija, a još više Vijetnam ili Kambodža sa kojim deli dobar deo istorije.
Druga jača strana u ovom kanadskom filmu je njegov glavni glumac, Rossif Sutherland, sin Donaldov i polu-brat Kieferov. Prošla godina se može pokazati prelomnom za njegovu karijeru, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog sreće koju je imao sa projektima čak i kada u njima nije briljirao, kao što je to slučaj sa Hyena Road. River mu je otvorio šansu da pokaže glumačko umeće i Rossif je to iskoristio na najbolji mogući način.
Ali džabe sve to kad je film na kraju uglavnom zaboravljivo, ako ne i iritantno iskustvo. Razlog za to je apsolutno potrošena premisa o strancu optuženom za zločin u vukojebini trećeg sveta odakle mora da beži glavom bez obzira, dodatno razvijena u neverovatno glup scenario koji čak i postupke glavnog lika ostavlja bez ikakve uverljive motivacije. Tu će, ni kriv ni dužan, biti kažnjen Rossif Sutherland jer, ma koliko se trudio, takav prazan, kartonski lik ne može odigrati ljudski.
On igra Johna, doktora-volontera pri nevladinoj organizaciji u Laosu. Već u prvoj, uverljivo mučnoj i krvavoj sceni, on uspeva da zbog svog buntovničkog duha zezne operaciju. Zato ga šefica (Botsford) šalje na nekoliko dana prinudnog odmora, a on odlazi na rečni otok na jugu zemlje. Umesto da uživa na plaži, naš se buntovni doktor naliva u lokalnom baru gde vidi kako dvojica lajavih Australaca napijaju lokalne devojke. Već propisno pijan, na povratku kući on vidi jednog od njih u akciji silovanja jedne od devojaka. Umeša se, izbije tuča, a Australac završava mrtav. Naš dobri i pravdoljubivi doktor će beživotno telo otfurati dublje u reku nadajući se najboljem i pritom izgubiti svoj novčanik.
Sutra ujutro kad leš ispliva, John sa “šljivom” na oku i bez novčanika mora da beži. Policija je, naravno, blokirala sve izlaze sa otoka i traži sumnjivca, pravog ili krivog, a John ne samo da je idealan osumnjičeni i žrtveni jarac (Amerikanac u Indokini je nepoželjan prizor još od rata, znate kojeg), nego je i zapravo kriv, ma kako njegovi motivi bili plemeniti i ispravni. Johnovu situaciju dodatno zapetljava činjenica da Australac nije samo obični turista, nego je senatorov sin, što policiju stavlja u procep, a njemu otežava beg iz zemlje jer mu ni ambasada ne može pomoći. Da je silovao neku devojku ili ubio nekog lokalnog nikogovića, pretpostavljamo, ne bi bilo problema...
Problem sa filmom nije samo tipskost premise i priče, toliko da se Rivermože nazvati klonom Midnight Expressa, pa čak ni propuštena prilika da se pruži relevantan politički kontekst ili makar ostavi komentar o najezdi zapadnih turista sa privilegijama koji se osećaju superiorno po kojekakvim vukojebinama ili o licemerju zvaničnih organa, kako lokalnih, tako i američkih. Problem je, kao što sam rekao, to što je scenario glup i što je posledično i glavni lik glup, što je u suštini sam kriv za svoju nevolju koja je proizvod njegovih nepromišljenih izbora i što nam je zbog toga teško da saosećamo s njim. Idiotski kraj samo pogoršava utisak.

Jamie M. Dagg dolazi iz miljea kratkih filmova i to se oseća. On je u stanju napraviti impozantnu scenu ili sekvencu, dozirano dolivati napetost, paziti i na emocije i na atmosferu za kratak period vremena. Problem je u tome što se te scene i sekvence ne slažu u koherentan film, a neke od njih, ma koliko dobre bile same za sebe (poput one sa vožnjom u automobilu sa sumnjivim tipovima po prestonici), čak upadljivo štrče. Riverje dokaz da celina nije samo prosti zbir elemenata.

Mama

0
0
2016.
scenario i režija: Vlado Škafar
uloge: Nataša Tič Ralijan, Vida Rucli, Pierluigi Di Piazza, Gabriella Ferrari

Mamaje četvrti celovečernji film Vlade Škafara. A Vlado Škafar je autor i čovek kojeg je teško opisati, čiji tok misli nije lako uhvatiti, čija svaka reč ima težinu jednog eseja. Škafarovi filmovi su nedvojbeno “arthouse” profila, fokusirani na čiste forme, a često hodaju po liniji između dokumentarnog i fikcije, a to čine na jedan promišljen, osebujan i nimalo izveštačen način tako da se ne mogu tek tako podvesti po “docu-fiction” trend prisutan u poslednje vreme.
Mamaje neformalni nastavak filma Oča (2010) u kojem se Škafar kroz narativni okvir pecaroškog izleta i banalne dijaloge koji polako postaju višesmisleni i filozofski bavio odnosom (to jest deformacijom i nedostatkom istog) između oca i sina koji se ne poznaju najbolje. Ovde imamo drugi par “uloga”, majku i kćerku, ali nam u fokusu nije njihov međusobni odnos koliko njih dve posebno, odnosno njihova različita viđenja iste, zajedničke situacije.
Ono što prvo upada u oči je nedostatak dijaloga. Film počinje u vožnji, bez reči, zatim se seli u kuću, takođe bez reči. Majka (Tič Ralijan) i kćerka (Rucli) ne komuniciraju, čak ni kadar ne dele često, jednostavno egzistiraju jedna pored druge. Prvi dijalog, zapravo više monolog koji ćemo čuti delo je italijanskog sveštenika i terapeuta u komuni za lečenje bolesti zavisnosti. I većina dijaloga koji čujemo dalje kroz film vezan je za komunu, dnevna zaduženja, terapiju muzikom i sudbine nekih od njenih stanovnika.
Ti dokumentarni delovi čine čuda za kontekst situacije, pošto iz usta kćeri ili majke nećemo ništa saznati. A stvar je u tome da je kćerka ovisnica i da ju je majka odvela u komunu, ali narativni okvir je ionako manje bitan. Ono što je važno je iskustvo, filmsko, gledalačko i glumačko, i obe žene imaju vrlo kompleksan zadatak da bez dijaloga, čak i bez očite i naivne mimike kao kod starih nemih filmova, dočaraju težinu situacije u kojoj su se našle. Škafar im za to ostavlja dosta prostora i nudi im jedino lagano vođenje.
Škafar otvoreno kaže kako je radio bez scenarija, navodeći najrazličitije autore kao inspiraciju, od samih glumaca u filmu, preko kolega-autora i jedne slovenske pesnikinje, pa do Margite Stefanović. Film zbog toga možda deluje razvedeno i “na sve strane”, ali svejedno uglavnom nije konfuzan.

Škafar nam skoro ceo film do poslednje scene daje iz majčine perspektive, da bi sa kćerkom poentirao tek u poslednjoj sceni pred odjavnu špicu. Mama je iskustvo, Mama je autorski komentar, Mama je meditacija o samoći i zajedništvu, prirodi i ljudima, životu i vežbanju života. U tom smislu, perfekta kamera Jovana Brdara postaje treći, ako ne i prvi akter filma. Sami ti pejzaži su dovoljan razlog za gledanje. Ostalo je već stvar ličnih preferencija.

Gueros

0
0
2014.
režija: Alonso Ruiz Palacios
scenario: Alonso Ruiz Palacios, Gibran Portela
uloge: Tenoch Huerta, Sebastian Aguirre, Leonardo Ortizgris, Ilse Salas


Format slike 4:3 i crno-bela fotografija asociraju na neka prošla vremena i neka druga mesta, od francuskog novog vala, preko istočnoevropske disidentske kinematografije do američke indie / arthouse / “no budget” estetike 70-ih i njene renesanse kasnih 80-ih i ranih 90-ih. Međutim, u slučaju Gueros još više nego u Oscarom nagrađenoj Idi (2013) Pawela Pawlikowskog jasno nam je da je to samo namerna referenca i svojevrsna finta, “lažnjak” ako hoćete. Digitalna fotografija je naprosto suviše “crisp” da bi Gueros prošao kao neki stari, iskopani art-projekat.

 Istini za volju, vreme radnje je ne tako daleka prošlost, 1999. godina, mesto je Mexico City, odnosno njegova periferija, a pozadina istorijski događaj, studentska pobuna na univerzitetu UNAM koja je za Meksiko otprilike isto što i ‘68. za Evropu: prelomni događaj jedne generacije. Eto, dakle, još jedne poveznice sa francuskim novim valom, onim koji je i nadahnuo studentsku i socijalnu pobunu da bi je kasnije opevao. I podrazumeva se da ćete ovde osetiti i više nego dašak Godarda, njegovog potpisnog ultra-kinetičkog verité stila kojim ispipava puls grada i ljudi u njemu i podstiče dalju egzistencijalističku raspravu.
Čak i finta sa samog početka, lažni intro o preumornoj mladoj majci koja žuri po stanu i ulicama grada je nekako novovalni. Međutim, šaltanje priče jednom kad na kolica padne “vodena bomba” na počinioca tog nepočinstva je nepogrešivo američki štos: od takvih genijalština je Linklater složio celi Slacker. Počinilac je klinac, tinejdžer Tomas (Aguirre), očigledno problematičan, ali i prepametan za svoju labilnu majku koja ga sa malo novca otprema u Mexico City da neko vreme živi sa svojim starijim bratom, studentom Federicom (Huerta).
On, međutim, trenutno ne studira, što zbog štrajka, što zbog ličnih problema, nego se s prijateljem Santosom (Ortizgris) zbuksao u stan bez struje za koju žica slaboumnu devojčicu sa donjeg sprata i provodi vreme u razmišljanjima o besmislu svega (izjavljujući da izvodi “štrajk na štrajk”) i napadima anksioze i panike koje naziva “tigrom”. Jedina konstanta u njegovom životu je piratska radio-stanica koju sluša i koju vodi njegova bivša devojka Ana (Salas) koju još nije preboleo, ali prema kojoj primenjuje mehanizme racionalizacije nazivajući je “razmaženom bogatašicom koja se igra revolucije”.
 Tomasov dolazak će svakako pokrenuti bratovljev život s mrtve tačke i makar mu dati nekakav cilj, ma kako on trivijalan bio. Tomas, naime, intenzivno sluša kasetu Epigmenea Cruza, pionira meksičkog folk-rocka koji je, navodno, jednom naterao Dylana u suze. Ta kaseta je zapravo jedina uspomena na njegovog i Federicovog odsutnog oca. Novinska vest da Cruz umire u bolnici daleko od očiju javnosti će ih poslati na misiju da ga makar užicaju za autogram i da mu kažu koliko im on znači i koliko im je stalo do njega i njegove muzike. A prava prilika za to će se ukazati kad u zgradi izbije frka oko krađe struje, pa njih troje moraju da beže.
  Film tada skreće na teritoriju “urbanog road movieja” i u miks dolaze i drugi američki nezavisni i angažirani autori. Celo to rođaštvo i ortaštvo i taj “moving” ultra-cool likova je slika i prilika ranog Jarmusha (recimo, Stranger than Paradise), Anin lik koji indisponiranim apolitičnim depresivcima objašnjava važnost revolucije je asocijacija na klasike Spikea Leeja, dok tamni tonovi humora dostižu čak Smithove Clerkse. Ovo je film sa štosevima koji se ponavljaju: urnebesno je to što, kad se pusti Cruzova kaseta, soundtrack preuzme potpuna tišina, vodeni balon će se u jednom trenutku vratiti kao cigla, mitovi će se rušiti suočeni sa cinizmom sveta tako da na kraju niko nije u pravu, a i sam naslov je štos, mogući nadimak za mlađeg brata (Guerosznači “bledi”, bilo u smislu “svetloputi”, bilo u smislu “bolesni”) koji nimalo ne liči na starijeg kojeg zovu Sombra (“senka” ili “tamni”).
Sad, postavlja se legitimno pitanje koliko je ovaj “ urbani film ceste” svrsishodan. Pametno napisan, znalački režiran (i to od strane debitanta, ni manje, ni više) i inspirativno i ležerno odglumljen (Meksiko nije samo televizijski trash), ovaj film onako usput preispituje državnu i popularnu mitologiju i pokušava da ležerno žonglira sa brojnim bitnim, egzistencijalnim temama: familijarnim odnosima, krizom identiteta i slepom ulicom u kojoj sa kao mladi ponekad nađemo, uspomenama, poštovanjem... Naravno, Gueros je film koji ne vodi nikuda konkretno (osim kao stilska vežba u spajanju različitih filmskih stilova i pokreta, u čemu je više nego uspešan), ali to znači da vožnja nije u najmanju ruku zanimljiva.

Tallulah

0
0
2016.
scenario i režija: Sian Heder
uloge: Ellen Page, Allison Janney, Tammy Blanchard, Evan Jonigkeit, Felix Solis, David Zayas, Uzo Aduba, John Benjamin Hickey


Tallulah može biti izuzetno frustrirajuće filmsko iskustvo ako idete sa očekivanjima da je za film nužno da ima likove ukorenjene u realnosti, čiji postupci imaju uverljivu motivaciju i kao takvi se daju složiti u koherentnu (i ako je moguće zanimljivu) fabulu. Tallulah nije takav film i autorica Sian Heder, inače poznata po seriji Orange Is the New Black, to “offira” još na početku ubacujući nenadani magijski realizam u inače realistični “setting”.

 Isti taj motiv magijskog realizma, lebdenje, ponoviće se još dvaput, jednom u konverzaciji na sredini filma, i na samom kraju kao podvlačenje jedne od poenti filma. Naravno, te ekskurzije nisu baš potrebne i dosta razbijaju ionako krhki ritam filma, baš kao i flashback momenti koji takođe dolaze na naivnu naplatu.
Te iritantne stvari bi u nekom drugom filmu bile siguran znak scenarističke i rediteljske neveštosti i pretencioznosti. Međutim, sa Tallulah to nije slučaj kao što bi bio sa nekim regularnim indie Sundance filmom. Ovde se čak i glavni element zapleta, otmica bebe, ne koristi za dobijanje jeftinih moralnih poena i još jeftiniju melodramu, nego tak kao konstrukcija koja spaja tri čudne junakinje filma koje kao da su ispale iz reality TV programa i koje su svaka na svoj način loše majke.
Tallulah je upravo to: studija lošeg materinstva. Allison Janey igra Margo, sredovečnu depresivnu gospođu kojoj se brak raspao kada se muž deklarisao kao gay, a svaka iluzija porodice se raspršila kada je sin Nico (Jonigkeit) usled majčinog gušenja odlučio da živi kao klošar sa naslovnom junakinjom koju igra Ellen Page. Tallulah, klošarka koja se kroz život napatila toliko da je izabrala život na apsolutnoj margini, zapravo čak i nije majka, ali će to instant-postati sticajem okolnosti, za šta je zaslužna pijana bogataška žena Carolyn (Blanchard).
 Hajdemo od samog početka. Umoran od nomadskog života na margini, Nico jedne noći odlazi bez pozdrava i Tallulah kreće za njim na jedino mesto na kojem bi on mogao biti – kod njegove majke. U tome će ga preduhitriti, pa će njen prvi susret s Margo proći u hladnom tonu. Nemajući drugu ideju, Tallulah će se ušunjati u fancy hotel i pokušati da se nahrani ostacima od “room service”-a da bi je pred vratima ulovila već pijana Carolyn i, misleći da je ona deo hotelskog osoblja, uvalila joj dvogodišnju kćerku na čuvanje dok ona ide u štetu, tražeći potvrdu od muškarca.
  Treba li posebno naglašavati da je Carolyn i sama jedva na nivou dvogodišnjeg deteta i da kao takva sigurno nije sposobna da bi se o bilo kome na bilo koji način brinula. Za Tallulah je to isprva prilika za laku zaradu, kako moralno ispravnu (čuvanje deteta), tako i za onu ne baš prihvatljivu (bunarenje i krađa), ali kada se Carolyn vrati obeznanjena od alkohola, Tallulah će pomisliti da bi maloj bilo bolje čak i sa njom nego sa takvom majkom.
Sa detetom u rukama se pojavljuje kod Margo na vratima, kaže da je mala njena i Nicova kćerka i dve žene otpočinju odnos u kojem će se Tallulah naučiti elementarnoj odgovornosti za sebe i druge, a Margo kako se opustiti i izaći iz očaja. U međuvremenu će Carolyn podići buku, čak i više nego što bi to želela, a u potragu se uključuje policija oličena u detektivu Richardsu (Zayas), a nju ispituje agentica socijalne službe (Aduba). Spoj ozbiljne drame i komedije zabune može da počne i biće pojačan stvarima poput slučajnih susreta i vesti u novinama i televiziji koje će Tallulah sklanjati iz vidokruga drugih ljudi, koliko god može i dokle god može...
Naravno, osnovne premise su blesave. Prvo, čak ni najnesposobnija majka neće pitati slučajnu prolaznicu da joj čuva dete, nego će makar pozvati nekoga iz oglasa, platiti dogovoreni iznos i oterati dotičnu osobu iz sobe pre nego što zaspi. Drugo, da li bi osoba koja patološki beži od odgovornog života sebi na vrat natovariti odgovornost kao što je to tuđe dete, umesto da, recimo, prijavi nesposobnu majku nadležnima, ako i to? Treće i konačno, kakva majka ne poznaje sina toliko da bi mogla oceniti je li on tip koji bi ostavio ženu i dete u kombiju ili nije, pa onda tek tako veruje osobi koja joj se pojavljuje na vratima drugi put sa detetom nakon što je prvi put došla potpuno sama?
Takođe, likovi su blesavi, rekoh kao pozajmljeni sa reality televizijskih programa. Međutim, tu treba znati jednu stvar: reality TV persone ne postoje zapravo, one su upravo – smišljene i odigrane persone za potrebe publike, a iza toga se kriju neke sasvim drugačije osobe. Debitantkinja u formi dugometražnog filma Sian Heder je toga sasvim svesna i situaciju okreće u svoju korist izborom glumica. Ellen Page bez problema kanalizira mladalačku anksioznost, Allison Janney frustraciju sredovečne ostavljene žene koja je kroz život uvek išla pomoću intelekta. Njih dve su deset godina ranije igrale skupa u Juno, tada majku i kćerku, što je ovde oneobičeno i pretvoreno u instant-familiju. Tammy Blanchard, međutim, ima najnezahvalniju ulogu da igra karikaturalno napisan lik i do samog kraja se muči da ga učini iole realno zamislivim, što je šteta, ali njen je tek manji deo krivice.
Kao studija jedne pojave, odnosno njenog naličja (jer je materinstvo automatska stvar dok se ne umeša depresija), Tallulahizuzetno uspeva. Materinstvo je ovde prikazano kao nepredvidljiva stvar, često neuhvatljiva, ponekad neprijatna, jedna od onih koje menjaju život i za koje ne postoji šablon ili udžbenik, već iziskuje puno osećaja. Tallulah je zapravo proširenje i produbljenje prvog kratkometražnog filma Hederove, Mother (2006) zasnovanog upravo na premisi o nepoznatoj osobi koja čuva dete labilnoj bogatašici.
 I pored svojih mana, oslanjanja na indie šablone i konstrukcija “na dugačkom štapu” Tallulah je zanimljiv naslov koji će možda zbog svoje distribucije biti još zanimljiviji. U pitanju je Netflixov projekat, što će reči još jedan naslov koji može redefinirati sistem globalne distribucije, te svakako najhrabriji i najslobodniji projekat te distributersko-producentske kuće. Sve u svemu, sasvim solidno.

Les combattants / Love at First Fight

0
0
2014.
režija: Thomas Cailley
scenario: Thomas Cailley, Claude Le Pape
uloge: Adele Haenel, Kevin Azais, Antoine Laurent, Nicolas Wanczycki, Frederic Pellegeay


Letnje je vreme i zašto ne pogledati jedan pravi letnji film, film o letu koje će promeniti sve? Film gde ima i ljubavi i odrastanja i tuče i vojske? Film gde vidimo leto u gradiću kakvo zaista jeste, sa istim ortacima, istim ispraznim razgovorima, izlascima u tupave diskoteke, sa kupanjem u jezeru, pecanjem, olujama, šumskim požarima, vožnjom na motoru i letnjim poslićima? Ne, to nije ništa naročito novo samo po sebi, ali zna biti šarmantno. Naročito kad to rade Francuzi...

 Debitant Thomas Cailley je kao reditelj pokazao priličnu dozu sigurnosti da sve upakuje u jedno izuzetno pozitivno, premda ne i eskapističko iskustvo, dok kao scenarista demonstrira zavidnu dozu hrabrosti ne samo da obrne rodne uloge u klasičnoj shemi romantične komedije, već i da se okane popovanja (ili makar moralno-političkog problematiziranja) na pod-zapletu koji će ga logično zahtevati i da kreira dosta životne likove, pa će mu tako uspeti prilično težak zadatak da crpi humor iz nedostatka smisla za humor jednog ili oboje od njih. Predivno snimljen, nenametljivo montiran, podvučen odgovarajućim soundtrackom i zasnovan na sjajnim, samouverenim glumačkim izvedbama mladih glumaca u ulogama naslovnog para, te sa nekoliko pamtljivih epizodnih ostvarenja, Les combattants je pravi mali dragulj.
Prvo upoznajemo Arnauda (Azais) i on je tipična “beta”, što će reći pratilac čiji je život u polu-ugodnom leru iz kojeg ga pomeraju drugi. Čini se da ga ni očeva smrt nije digla iz polu-sna, već mu je samo trasirala karijerni put: zajedno sa starijim bratom (Laurent) nastaviće očev uhodani stolarski obrt. Zanimanje dalje od bleje i pecanja sa ortacima će mu donekle pobuditi armijski regrutni karavan koji je došao u mesto, ali tek će ga poznanstvo sa veoma čudnom devojkom, Madeleine (Haenel) zaista probuditi.
Njihov “meet cute” momenat će biti tuča, odnosno vojni kurs samoodbrane. Njegova prva reakcija će biti da se on ne tuče sa curama. Njena je više u “ne budi pizda” fazonu. Ona nije obična cura, ona koja ide po diskotekama i juri frajere da joj plaćaju pića. Ona se rekreira “borbenim” plivanjem (sa opterećenim ruksakom na leđima), pije šejkove od sirove ribe i ispaljuje informacije tipa “ako umreš, tvoja mačka će ti u roku od tri dana pojesti lice”. Njen cilj je trening za padobrance, najstroži mogući vojni kamp kao uvod u surovu borbu za preživljavanje. Jer apokalipsa je blizu i ništa drugo nema smisla. Ni master studije iz kriznog menadžmenta, ni dvorišna kućica za koju su njeni roditelji unajmili Arnauda da izgradi, a pogotovo ne nekakva apstraktna ljubav.
 Međutim, stvari će se promeniti u vojnom kampu. Ne samo da će je Arnaud tamo pratiti, u odsustvu bolje ideje šta sa sobom preko leta, nego će se i vojska pokazati u pravom svetlu, a ne kao montažna sekvenca napornog, ali smislenog treninga. Ne, vojska oličena u zapovedniku kampa, poručniku Schliefferu (Wanczycki) i njegovim pomoćnicima će se pokazati kao pompozna i rigidna hijerarhijska struktura potpuno neprimerena apokaliptično-anarhičnom duhu mlade survivalistkinje. Udobni kreveti, jelo u kantini, jebene čokoladice, kome još to treba kad je kraj već tako blizu?
Simpatičnih, blentavih mladića je na filmu već bilo masu, a tinejdžerska izgubljenost je svojevrsno opšte mesto ne samo filmova o odrastanju. Čak i njihova transformacija u stabilne i samouverene članove društva usled ljubavi, određenog psiho-fizičkog iskustva ili eventualne traume nije ništa novo. Međutim, u izvedbi Kevina Azaisa, to deluje životno i uverljivo, kao i njegova zbunjenost ne samo nad Madeleine, nego i nad životom kao takvim.
Sa druge strane, Madeleine je lik koji ne viđamo često na filmu. Ona nije “quirky” na uobičajen filmski način, nije nespretna i sramežljiva, čak ni naivna kakve su manične devojke po filmovima. Njena naivnost je drugačija. U svom survivalizmu, intelektualiziranom i elokventno objašnjenom do te mere da to može zvučati suvislo, Madeleine deluje skoro autistično, kao da ne zna da se ponaša u socijalnim situacijama, pa su njene verbalne, a ponekad i fizičke reakcije na liniji nenamernog “deadpan” humora. Međutim, u preciznoj izvedbi Adele Haenel, jedne od najboljih francuskih mladih glumica koja je već vezala impresivan niz autorskih imena sa kojima je sarađivala od Celine Sciamme, preko Andrea Techinea do braće Dardenne, Madeleine nijednog trenutka nije karikaturalna. Naprotiv, vrlo je intrigantna.
 Sad, od armije i regrutiranja klinčarije preko saveta za tuču, besplatnih majica i luftića, bi neko napravio političko i moralno pitanje. Ne i Cailley. To bi bilo suviše lako. On ne samo da armijsko regrutno osoblje tretira sa dužnim poštovanjem, već armiju predstavlja kao prostu životnu činjenicu: ona je najveći ili drugi najveći poslodavac u zemlji (rame uz rame sa McDonaldsom), nudi obrazovanje, specifične veštine i karijeru, ali jednako tako njena mastodontska priroda nije prilagodljiva i spremna za pronicljiva pitanja i propitivanje. Opet, našem dvojcu je pomogla u zbližavanju. Možda je to samo mladalačka varijanta “folie a deux”, ali svejedno.

Un + une

0
0
kritika originalno objavljena  na Monitoru
2015.
režija: Claude Lelouch
scenario: Claude Lelouch, Valerie Perrin
uloge: Jean Dujardin, Elsa Zylberstein, Christopher Lambert, Alice Pol, Rahul Vohra, Shriya Pilgaonkar, Abhishek Krishnan


Ako se za nešto francuskim novovalovcima mora skinuti kapa, onda je to istrajnost. Oni pokojni snimali su aktivno do svoje smrti, često u vrlo poodmaklim godinama. Oni još uvek živi snimaju i dalje, verni svojoj filmskoj školi i svom filmskom izrazu. Naravno, nema tu ne znam koliko toga novoga, posle 60-ak godina je to praktično nemoguće, ali elan, ljubav prema filmu i elegancija u realizaciji ostaju. Ti ljudi su ceo svoj život živeli i disali film i to čine i dan-danas.

 Primera radi, Claude Lelouch u preko 50 godina karijere ima iza sebe 60 odrežiranih naslova, uglavnom celovečernjih igranih filmova, uz dokumentarne i kratkometražne, kao i autorske kolaboracije. Oprobao se u raznim žanrovima: krimi-trilerima, komedijama, istorijskim i socijalnim dramama, ali njegova specijalnost je ljubavna priča, o jednom muškarcu i jednoj ženi. OdUn homme et une femme(1966), moćne ljubavne priče snimljene sa više muzike i akcije nego reči, neverovatno kinetičke zahvaljujući dinamici auto-trka koje su važan deo narativa, prošlo je 50 godina, ali se film jednako svežim čini i danas. Lelouch se tom modelu uporno vraćao, čak je snimio i (razočaravajući) nastavak 20 godina kasnije, ali svoju inspiraciju iz mladih dana nije dostigao.
Un + une može se smatrati još jednim od spiritualnih nastavaka velikog filma, jednog od retkih na stranom jeziku koji su ovenčani Oscarom za najbolji scenario. Indikativan je već naslov, posuđen od pseudo-filozofske knjige popularne među dokonim ljudima (naročito ženama) koja će se u dve vezane scene i pojaviti u kadru. U pitanju je muški i ženski rod neodređenog člana, dakle priča o svakome od nas i nikome posebno u situaciji magnetične privlačnosti koja može rezultirati požarom i spaljenim mostovima.
Naslov je, međutim, varka jer nemamo samo jedan par, nego četvorougao i još jedan par sa strane, negde između stvarnosti i fikcije. Nema ni auto-trka, ni te rane Leloucheve kinetičnosti, ali daleko od toga da je Un + une statičan film. Umesto toga imamo Indiju u svoj svojoj egzotičnoj lepoti i putovanje kroz tu mističnu zemlju kao metaforu putovanja prema vlastitoj spiritualnosti, datu uglavnom kroz vrhunsku fotografiju Roberta Alazrakija i asocijativnu montažu Stephanea Mazalaiguea koja skače kroz prostor i vreme naglašavajući temu, dodatno podvučenu vrlo prisutnom, ali majstorski komponiranom i inkorporiranom muzikom. Zapravo, imamo sve što želimo od ljubavne priče, a ako neko to zna da uradi, to je upravo Lelouch.
 Antoine (Dujardin) je slavni kompozitor filmske muzike i simpatično duhovito lice francuske arogancije, zaljubljen u osećaj zaljubljenosti, ali dovoljno realističan i trezven da bi se vezivao. On dolazi u Indiju da bi za svog prijatelja, reditelja Rahula Abhija (Vohra) nadgledao snimanje muzike za njegov najnoviji art-film Juliet et Romeo o istinitim događajima inspiriranoj neobičnoj romansi između razbojnika (Krishnan) i plesačice (Pilgaonkar). Za sobom je ostavio svoju mladu devojku, pijanistkinju Alice (Pol) koja ga je iznenadila sa bračnom ponudom preko telefona, što ga je ostavilo pod pritiskom i sa jakim napadima migrene.
Već prve večeri je u francuskoj ambasadi priređen prijem njemu u čast, ali umesto dosadnog diplomatskog ćeretanja, Antoine upada u neobičan razgovor sa ambasadorovom ženom Annom (Zylberstein). Čini se da oni dolaze iz suprotnih svetova, nasuprot Antoinovoj suvoj zajebanciji, Anna je gotovo komično spiritualna, ali njih dvoje zapravo uživaju u tom ping-pongu od razgovora daleko od diplomatskih normi. Ambasador Samuel Hamon (Lambert) deluje kao tolerantan čovek, premda malo krut, ali se tenzija svejedno stvara. Zajedničko putovanje Antoinea i Anne po Indiji koje uključuje ritual pročišćenja u Varanasiju i posetu duhovnoj isceliteljki Ammi (obe sekvence su predivno snimljene okom iskusnog dokumentariste), kao i Alisin dolazak u Indiju i njeno zbližavanje sa Samuelom će zaokružiti ljubavni četvorougao i više ništa neće biti isto.
 Claude Lelouch svoj film radi sa dosta znanja, što je nesporno za nekoga ko je aktivni autor već više od 50 godina i sa strašću kakva se retko viđa u njegovoj dobi. Obratite pažnju na muzičku pratnju u filmu. Ona je sveprisutna, potpuno očekivana za ovakav film, sačinjena od klavira, orkestracije i elemenata indijskog folklornog zvuka, ali je prosto takva da drugačije jednostavno ni bi išlo. Isto važi i za pozadinske priče o likovima koje su možda standardne do granice potrošenosti, ali su toliko detaljne da likovi ne deluju samo zamislivo, nego i organski. Njihovi dijalozi bi u većini drugih filmova delovali besmisleno i zašećereno, ali ovde su napisani i izgovoreni sa dubokim uverenjem. Lelouch je još uvek nepopravljivi romantik i ostaje nam samo da mu verujemo i da ga pratimo na ovom dvočasovnom putovanju kroz misterioznu zemlju i još dublje misterije ljubavi i ljudske duše. Un + uneće današnjim gledaocima delovati staromodno i to stoji u potizivnom smislu. Drastična je razlika je li film staromodan u smislu da nas vraća u neko drugo filmsko vreme ili zastareo i datiran, pa od tog drugog filmskog vremena posuđuje samo površne ideje i postupke. Un + une je svakako od bolje varijante.
Oči su uprte u glumce i oni su sjajno izabrani i vođeni blagom, ali sigurnom rukom. Ima tu mesta za improvizaciju, ali duh filma je sveprisutan. Jean Dujardin je ležeran i izuzetno simpatičan kao Antoine, Elsa Zylberstein topla i taktilna kao Anna, Alice Pol pokazuje nesigurnost mlađe osobe u vezi sa starijom i iskusnijom, dok je Christopher Lambert, taj stari akcioni junak, sada prinuđen da igra protiv svog uobičajenog tipa i pokaže širok dijapazon utišanih emocija i skrivenih nesigurnosti i u tome uspeva. Njih četvoro je zaista zadovoljstvo gledati iz scene u scenu.
Mnogi će Lelouchu zameriti tipskost i konzervativnost, poneki čak i zapadnjački turistički pogled na Indiju. Prvo, Lelouch ne krije da je konzervativni romantik i da ljubav vidi isključivo kao monogamiju, što je njegovo legitimno pravo i to treba poštovati. Što se zapadnjačkog pogleda koji vidi samo atrakcije i stvarnu ili fingiranu duhovnost, ali ne i siromaštvo, prljavštinu i bedu na ulicama, treba reći samo da to čak i ne stoji (u nekom drugom-trećem planu nema nikakvog ulepšavanja) i da je u krajnjoj liniji nebitno ako je u skladu sa tačkom gledišta naših likova koji su zapravo Zapadnjaci i turisti. Uostalom, takvo saživljavanje publike sa likovima mu je i bio jedan od osnovnih ciljeva.
 Eskapizam možda stoji, ali u tome nema ničeg lošeg. Lelouch to zna napraviti sa stilom, što se ne može reći za mnoge koji se ljubavnog filma hvataju. Lelouch ga oplemenjuje primesama humora, filma ceste i avanture i to čini dozirano i ispravno. On je jedan od retkih koji mogu sebi dozvoljiti da budu sentimentalni, ali nikad patetični i izlizani. Majstor i pored lutanja ostaje majstor. Un homme et une femme možda nije dostignut u svojoj inovativnosti, ali to nije bio cilj. Ovaj nastavak je samo spiritualan i apsolutno nije sramota da ga je radio isti čovak kao i slavnog prethodnika.

Edge of Winter

0
0
2016.
režija: Rob Connolly
scenario: Rob Connolly, Kyle Mann
uloge: Joel Kinnaman, Tom Holland, Percy Haynes White, Shiloh Fernandez, Rossif Sutherland


U suštini, ovo bi mogao biti moj tip filma. Žanrovski gledano, u pitanju je kombinacija socijalne i porodične drame sa pod-tonovima trilera i recimo misterije, mesto radnje je snežna zabit i to kanadska, a glavna zvezda filma je zanimljiv glumac koji nikako da realizira svoj zvezdani potencijal, što je možda rezultat pogrešnih casting izbora, a možda loše sreće. Naravno, ništa tu nije novo ni neviđeno, pitanje je samo koliko šabloni i prigodna motivacijska i dramaturška rešenja mogu potopiti film.
Elliot (Kinnaman) je čovek koji je zeznuo sve što je mogao. Živi u malom samačkom stanu, trenutno je bez posla, sa rukom u gipsu. Nije da se previše pitamo, ali uskoro ćemo dobiti odgovor. Sad, takvom Elliotu je poveren zadatak da čuva klince, petnaestogodišnjeg Bradleya (Holland) i dvanaestogodišnjeg Caleba (Haynes White) dok je njegova žena na odmoru sa ne tako novim mužem. Elliot to oduševljeno prihvata, čak i ne traži pomoć njene majke. Kao da je svestan da u svom životu jedino klince nije sjebao, valjda zato što je s njima imao relativno malo kontakta. Sa druge strane, oni ga ne poznaju, ozbiljniji i odgovorniji Bradley ga pomalo prezire, a pomalo ga se plaši, dok je mlađem Calebu otac-baraba čak i simpatičan lik.
Šta će takav otac raditi sa sinovima o kojima baš i nema pojma? Ideju će mu dati oni sami, potpuno slučajno: kad nađu njegovu lovačku pušku ispod kreveta. “Novi tata” je fićfirić koji ih sigurno nije učio da odgovorno upravljaju oružjem, pa će pravi tata od dečaka napraviti muškarce na izletu o kojem oni neće pričati majci. Odu oni duboko u šumu, na mesto bivšeg kampa za drvoseče, ispale koji metak, Brad nije oduševljen pucanjem, a Caleb posledicama istog. Šta im još otac može pokazati? Vožnju, to sigurno nisu probali. Saberite dva i dva, pijanog oca, klince koji se svađaju i nekog ko ne zna da vozi za volanom, pa je jasno da će džip ostati nasukan u dubokom snegu.
Kada tokom noći provedene u autu Elliot sazna da se klinci zbog očuhovog posla sele u London, u njemu se budi gotovo psihopatski instinkt da ih ne pusti od sebe. Umesto prema magistralnom putu, on će klince odvesti prema lovačkoj kolibi na drugom kraju šume. U njegovoj maničnoj glavi se porađa ideja o survivalističkom životu oca i sinova u prirodi. Ali koliba nije njegova... Šta će se desiti kada se u njoj pojave dvojica frankofonih lovaca (Fernandez, Sutherland) kojima se isto tako pokvario auto?
Nakon poslednjeg velikog otkrića (u suštini standardnog motivacijskog okidača), nastupa očekivana dramaturgija preživljavanja. Čak ni ideja o odsutnom, po čuvenju neozbiljnom, a svakako problematičnom ocu koji je istovremeno i zaštitnik i tamničar i generalno neko kojeg se treba bojati nije toliko nova koliko je perfidna i zapravo pro-sistemska. Svako ko štrči, bilo temperamentom, bilo stavom, nije ništa drugo do devijant, psihopata, opasnost po sebe, društvo i porodične vrednosti, bez obzira na njegovu biološku ulogu oca.

 To, međutim, nije najveći problem filma. Problem je što je Elliot jednostavno maničan lik bez ikakvog uporišta u realnom svetu, napisan kao u suštini grozna, skoro neljudska konstrukcija. Njegovi postupci su apsolutno nepredvidljivi. Da li biste nekom takvom ostavili decu na čuvanje? Nisam ni sumnjao. To u problem stavlja samog Joela Kinnamana, inače ekspresivnog glumca kojem stoje neurotični likovi. On se trudi da Elliota nekako “očoveči”, ali mu to ne uspeva. Nije njegova krivica, problem je u takvom tankom scenariju.

The Bronze

0
0
2015.
režija: Bryan Buckley
scenario: Melissa Rauch, Winston Rauch
uloge: Melissa Rauch, Gary Cole, Thomas Middleditch, Sebastian Stan, Cecily Strong, Haley Lu Richardson


Iskreno, volim olimpijadu kao pojavu. Nije li genijalno jednom u 4 godine pogledati i poneki sport koji inače ne stignemo ispratiti? Možda otkrijemo ljubav prema jedrenju, softballu, streljaštvu, streličarstvu, preponskom jahanju, a možda se podsetimo i onih sportova koje poznajemo, ali nemamo često prilike da ih gledamo jer ih van olimpijade retko ulovimo na televiziji. Recimo, do Ria nisam imao pojma da su Amerikanke potpuno preuzele primat u ženskoj gimnastici od Ruskinja i Kineskinja.

A gimnastika, olimpijska ili ne, vrlo je filmičan sport. Posebno ženska. Poetična je, akrobatski atraktivna, nije teško snimiti je i da se potpuno prirodno složiti u montažnu sekvencu sa muzikom. A i moralni bagaž ovog sporta u moderna vremena je ogroman: do pre možda 10-ak godina, gimnastikom su se u ženskoj konkurenciji na najvišem nivou bavile devojčice pre puberteta, što je rezultiralo nepravilnim telesnim razvojem i zdravstvenim problemima kasnije u životu. Da, film o gimnastici, ličnim nedostacima (usled životnog stila) i “penziji” jedne islužene olimpijke bi bio dobra ideja za sportsku dramu...
The Bronzeto jednostavno nije, premda obećava. Hope Ann Gregory (Rauch) je pod akutnom povredom i teškim naporom osvojila treće mesto na olimpijadi pre 12 godina (inspirirano stvarnim slučajem Kerri Strug u Atlanti 1996. godine), ali je morala okončati svoju karijeru. Od tada živi od stare slave, toliko da će dobiti džabe klopu i piće u svom gradiću u kojem ima i rezervirano parking-mesto. Novca je odavno ponestalo, pa Hope cedi svog oca (Cole), skromnog poštara i provaljuje u njegov službeni auto i krade novac iz čestitki. O poslu i ne pomišlja, jer sebe vidi kao princezu, zvezdu, heroja nacije i spremna je da se posvađa sa svakim koji joj pokuša napraviti “reality check”. Da, ona je jedna od onih...
Šansa za nešto novca i ličnog razvoja joj se nudi kada joj njena bivša instruktorka ostavi pola miliona, pod uslovom da pro bono trenira i na olimpijadu odvede njenu novu štićenicu Maggie (Richardson) čija samohrana majka ne može da plaća skupi trening. Isprva okleva da svoje mesto kraljice u gradu prepusti nekom drugom, pa nesrećnu Maggie deblja lošom hranom, uči da psuje i flertuje s dečkima, ali dodatna eksterna motivacija se javlja u vidu glavnog olimpijskog trenera Lancea (Stan), Hopeinog bivšeg jednokratnog frajera. Ako u miks dodamo još i “ljubavni interes”, momka iz teretane sa tikovima kojeg ona zove Twitchy (Middleditch), jasno nam je da je za Hope to put iskupljenja, sportskog i ljudskog.
Ako vam ovo zvuči kao sinopsis za indie ili još izvesnije “Hallmark” film, u pravu ste: ovakvih filmskih premijera je koš i još na Sundanceu i Tribeci i takav štanc je ona druga strana medalje indie filma. Nakon festivalske premijere i najčešće ravnodušno-mlakih reakcija kritike, ovakvi filmovi odlaze u kratku distribuciju i dugi zaborav. Ne zato što su loši, nego zato što su isti, čak i kad su dobro odglumljeni ili pokušavaju da budu “quirky”. Šablon ostaje šablon.
Jedan od iritantnijih dodataka na taj šablon je insistiranje na pokušajima humora po svaku cenu, a bez rezultata. To je po pravilu izveštačeno, često vulgarno (ne mešati sa “provokativno”) i po pravilu nikad smešno. Ovde to dolazi direktno od glavne glumice i ko-scenaristkinje Melisse Rauch koja pokušava da osrednje do loše štoseve iz svojih stand-up početaka prenese na film, a to jednostavno ne ide. Lako je stand-up personu sa sve piskavim glasom, prenaglašenom seksualnom frustracijom i čime već prebaciti na televiziju, u sitcom (Rauchova je deo stalne postave serije The Big Bang Theory koja nikako da se završi), ali ne i na film. Zapravo, The Bronze ima toliko humornih “sokova” i pronicljivosti za kratak film, ne i za 100 minuta.
Mislim, pogledajte samo Twitchyja kao lik. Potpuno je nepotreban za priču, samo dodaje minutažu. Dobro, ljubavni interes za ljubavni interes, to je uvek narativna “štaka”. I to da je po karakteru poptuno različit od protagonistkinje je stari, provereni štos. Ali, ljudi moji, nije mi jasno ko misli da je smešno upariti hiper-seksualiziranu kučku koja psuje sa devcem koji ima tikove i “čuva se za brak”, taj je u problemu. Na stranu što su takvi likovi nezamislivi u XXI stoleću, čak i ako pod nekim kamenom postoje, to nije smešno: oni su jedni od onih koji bacaju bombe na klinike za abortuse.
Ima u filmu, međutim, jedna scena zbog koje ga se isplati pogledati. Scena je ljigavo-manipulativno-seksualne prirode i prilično štrči od ostatka filma. Akteri su Hope i Lance, dakle, oboje bivši gimnastičari. Ne, scena nije napaljiva, čak ni erotična koliko je bizarna: seks izgleda kao gimnastička vežba, a hotelski nameštaj kao sprave. Ako ste zamišljali kako izgleda seks među gimanstičarima, to verovatno nije odgovor na vaše pitanje. Ali je svejedno solidan komad bizarluka.

Eden

0
0
2015.
režija: Shyam Madiradju
scenario: Mark Mavrothalastis, Nate Parker
uloge: Nate Parker, Ethan Peck, Sung Kang, James Remar, Jessica Lowndes, Leore Hayon


Iskreno, ime Shyam Madiradju mi ne znači ništa, pošto mu je ovo prva režija nakon jednog producentskog “kredita”. Nije puno značilo ni producentima i distributerima koji su umesto kao Madiradjuov, Eden reklamirali kao film jednog od producenata, Jaumea Collet-Serre, inače reditelja horora (House of Wax, Orphan) i “neesonijada” (Unknown, Non-Stop, Run All Night i neka se pripremi The Commuter najavljen za sledeću godinu). Collet-Serra inače ima i svoj film u prometu ovog leta, takođe sniman na “rajskim” tropskim lokacijama, imena The Shallows koji bi mogao biti savremeno i zapravo promišljeno ne-trash čitanje Spielbergovog letnjeg hita svih letnjih hitova The Jaws. O tome, međutim, kad dođe na red.
Nije ni Collet-Serra razlog da pogledam Eden. Ono što me je privuklo je večitost premise o formiranju društva i određene hijerarhije u maloj ad-hoc zajednici u izolaciji. Ako ste pomislili na Goldinda i Lord of the Flies, u pravu ste. Fascinantno je to: deca koju percipiramo kao nevinu i nesposobnu za zlo (nekorumpiranu civilizacijom što bi rekli neki) će u određenim uslovima, imitirajući odrasle ili ne, pokušati uspostaviti svoje društvo možda čak i surovije od civilizacije kao takve u kojem čak ni oduzimanje života nije tabu.
U Edenu imamo tropsku lokaciju, ali nemamo decu. Umesto njih imamo fudbalski tim, što će reći igrače, trenera (Remar), fizioterapeuta (Kang), čak i njegove dve kćeri (Lowndes, Hayon). Nakon šminkerski snimljene utakmice montirane sa motivacionim govorom o pobeđivanju, fudbalere ćemo upoznati u avionu na povratku kući. Usled neobjašnjenog kvara, avion se ruši u stiliziranoj CGI sekvenci i pristaje u plićaku nadomak tropskog (ispostaviće se pustog) otoka. Posada aviona, većina stručnog štaba i nekoliko igrača su poginuli odmah pri padu, preživelih je 15-ak, dve cure, fizioterapeut i ostatak igrača.
Među preživelima se javlja potreba za oraganizacijom i oči su uprte u nevoljnog kapitena ekipe Slima (Parker) koji i u regularnim uslovima oseća pritisak svoje pozicije sa kojom se nije saživeo. Slim nije autoritet ili je u najboljem slučaju benevolentni, liberalni autoritet i čini se da nije dorastao zadatku, pa se u odlučivanje gura Andy (Peck). Njegove ideje su surovije i darvinističkije: zaliha hrane i naročito vode je malo i nedovoljno za sve, naročito za one povređene bez šansi za preživljavanje, čekanje na spas nije najsigurnija opcija i treba odrediti koga (prvo) žrtvovati... Oko njih dvojice se formiraju klanovi i sukob je neizbežan.

Eden deluje kompetentno režirano, sa solidno izgrađenim i solidno iznenađujućim obratima, generalno je pratljiv i nije dosadan u klasičnom smislu. Kao takav bi mogao da posluži kao zabava uz pivo i kokice u kućnoj varijanti i kao nešto što se prati s pola mozga. Međutim, u tome je zapravo problem: Edenne podstiče na razmišljanje, ne otvara teme, čak ni premisu ne razvija dalje od onoga što je apsolutno neophodno za gledljiv film koji može da se vrti i u pozadini. Likovi ostaju plitki i kartonski, pa su i glumci neraspoloženi, a etičke rasprave koje bi mogle biti osnova filma ostaju šablonske i nimalo provokativne. Gledajući Edennećete videti ništa novo i ništa naročito.

The Confirmation

0
0
2016.
scenario i režija: Bob Nelson
uloge: Clive Owen, Jaeden Lieberher, Maria Bello, Matthew Modine, Tim Blake Nelson, Robert Foster, Patton Oswalt, Stephen Tobolowski


Jaeden Lieberher. Ako do sada niste, zapamtite to ime. Trebaće vam. Ovaj momčić će, ako bude ovako nastavio i u daljoj karijeri bude birao odgovarajuće uloge, biti velika zvezda i, još važnije, veliki glumac. Njegov glumački instikt je već sada nepogrešiv, slobodan je i ne biva nadigran ni od strane velikih glumačkih imena kao što su Bill Murray (St. Vincent), Michael Shannon (Midnight Special) i sada Clive Owen. Sa takvim čudom od deteta najbolje što reditelj može da uradi je da ga što više pusti i vrlo blago usmerava. Ovde još igra protiv svih šansi, klinca koji plače kad zgazi bubu i toliko naivnog da prosto privlači pažnju baraba koje bi ga uzele na zub. Lieberher je i sa takvom ulogom svejedno simpatičan.

 Reditelj Bob Nelson je debitant, ali očito ima šlifa za neke stvari kao što je to okruženje, milje i kolektivna psihologija i sasvim dobru intuiciju kojom se vodi u izboru i usmeravanju svojih glumaca. Scenarista sjajne Nebraske je za svoj debi izabrao slično, provincijalno okruženje sa svojim osobenostima, tračevima, podvalama, ali i srdačnošću i neposrednošću, iskrenom ili fingiranom religioznošću i toplinom. Nebraska, pojačana rediteljskom odlukom Alexandra Paynea da se snimi crno-belo, ipak je primetno ozbiljniji film od The Confirmation, premda je portret provincije pritisnute krizom i pod-zaposlenošću zajednička strana, ali The Confirmation to nadoknađuje toplinom i vedrinom.
  Opet imamo odnos oca i sina, samo što sad otac nije star i dementan, nego navodno u naponu snage, samo bez imalo sreće na horizontu. Walt (Owen) je razveden, bez stalnog posla (iako sa određenim veštinama), pred deložacijom je iz iznajmljene kuće zbog neplaćanja kirije, auto mu je na izdisaju, a sina viđa samo vikendom. Njegov sin Andrew (Lieberher) je zlatan momčić koji voli da provodi vreme sa ocem i njih dvojica se raduju predstojećem vikendu kada majka (Bello) i očuh (Modine) odlaze na odmor u hrišćanskom duhu.
Crkva je neobično važna i Andrewu, na čuđenje svog oca razočaranog ateiste, redovan je tamo i pridržava se zapovesti. Upoznajemo ga u ispovedaonici gde je, čini se, prvi put. Jedino što ima da ispovedi je to da se dugo nije ispovedio. Po svom mišljenju je poštovao roditelje, nije lagao, ne dao bog krao, nikome nije poželeo zlo, čak nije imao ni grešne misli. Da, Andrew je ili tako naivan ili se naprosto pravi blesav. Sveštenik (Tobolowski) očito misli da se mali izmotava i svejedno mu odredi pokoru.
Zanimljivo, ali sve i da mali nije lagao do tada, prvu laž će izgovoriti koliko u sledećoj sceni na parkingu ispred crkve: reći će da je izmolio celu pokoru, što nijedno dete ne uradi. Do kraja gorko-slatkog tragikomičnog vikenda s ocem Andrew će prekršiti još neke zapovesti, izgovoriće nekoliko “belih laži”, skrivaće istinu, ukrašće (već ukradenu) stvar, čak će mahati pištoljem (u samoodbrani), neće poštovati starije, preskočiće crkvu da bi bio s ocem. Znači li to da Andrew postaje baraba ili makar normalan nevaljalac? Ne, on samo upoznaje svet odraslih, moralnu sivu zonu koja stoji kao praksa nasuprot teoriji koju čuje u crkvi, školi i kod kuće.
Ono što će pokrenuti radnju i voditi je u krugovima je kutija specijalnog alata koji je ukraden iz Waltovog kamioneta dok je ovaj pio u baru, a Andrew se smorio čekajući ga u autu, pa pošao po njega. Alat ne samo da je redak i da je lopov tačno znao šta krade, nego mu je preko potreban za posao koji ga makar nakratko može održati iznad vode. Otac i sin, usput rešavajući svoj odnos i životne probleme (sin sa naivnošću, otac sa alkoholizmom), kreću u potragu za alatom kroz zamršeni socijalni pejzaž starih majstora (Foster), bivših i sadašnjih lopova (Tim Blake Nelson, nije u srodstvu sa autorom), lokalnih ridikula (uglavnom televizijski glumac Patton Oswalt u jednom od svojih tipičnih neurotičnih komičnih ostvarenja), prepredenih zalagoničara i očajnika, inače dobrih ljudi koje je muka pritisla toliko da moraju da kradu da se prehrane.
Iako se malo previše vuče i vrti u krugovima, pa bi uz vešto kraćenje bio ugodnije iskustvo, The Confirmation je film itekako vredan vašeg vremena. Dok gledate Jaedena Lieberhera, videćete kako se kali jedan glumac. Tim Blake Nelson uspeva da u par scena odigra provincijalnog mutikašu. I Clive Owen je odličan u ulozi van uobičajene tipologije, ulozi pristojnog, običnog čoveka koji žali za vremenima kada su ljudi radili i stvarali, te stoga i poštovali rad i prave stvari. Izvrsna je i galerija epizodista koja upotpunjava sliku Americane danas: izmučene krizom, moralno nagrižene, ali ne potpuno bez nade u bolji svet.
 Ako imate dobro pamćenje, imena kompanija na špici će vam se učiniti poznatima. Saban Films kao distributer je ista ona kompanija koja stoji iza Power Rangers i drugih raznih trasheva. Takođe, Lighthouse Entertainment nije ime koje obećava ništa dobro, pošto je ova kompanija poznata po štancu božićnih i sličnih filmova ultra-religiozne tematike za televizijske kanale poput Hallmarka. Istina, ima ovde hrišćanske propagande, ali je Bob Nelson dovoljno vešt pisac da to ostane diskretno i u trećem planu. Učinite sebi uslugu, zanemarite ove upozoravajuće znakove i uživajte u jednom vrlo pristojnom i prijatnom filmu zbog drugih stvari.

Bastille Day

0
0
2016.
režija: James Watkins
scenario: James Watkins, Andrew Baldwin
uloge: Idris Elba, Richard Madden, Charlotte Le Bon, Kelly Reilly, Anatol Yusef, Jose Garcia, Thierry Godard


Šta se dogodi kada film koji je zamišljen da od Idrisa Elbe stvori novog akcionog heroja (pominje se kao sledeći James Bond, ali o tome drugom prilikom, ako je bude) jednostavno padne u nezgodno vreme? Složićemo se, politički trenutak u Francuskoj i uopšte EU koja je i glavno tržište za Bastille Day je složen i pitanje je koliko publika želi da gleda fiktivne terorističke napade u Parizu kada su ožiljci na stvarne još uvek sveži.

 Istini za volju, Nicu koja se dogodila nedugo nakon francuske premijere filma niko nije mogao predvideti, pa se povlačenje iz distribucije može smatrati kolateralnom štetom. Opet, i na drugim tržištima je film podbacio, u Britaniji nije ostvario sjajne rezultate, a selidba na DVD/VOD pre američke distribucije ne uliva poverenje. U svemu tome najveću štetu će imati Idris Elba koji će morati još negde “trenirati” za Bonda i James Watkins (vrlo dobri horori Eden Lake i The Woman in Black), daleko bolji reditelj od toga da radi na štancu akcijada koje liče na Europacorp. Opet, Bastille Day nije toliko loš film koliko je upadljivo običan i u osnovi tanak.
Premisa je jednostavna: duo slučajnih ortaka na tragu Hillovog klasika 48 Hours spasava Pariz od terorističke pretnje u gustoj magli politike gde se ne zna ko iza čega stoji. U ovom slučaju, duo čine špijun, odnosno agent CIA-e sa stavom, nesaradljiv, sklon neposlušnosti, pobuni i kaubojštini Briar (Elba) i američki džeparoš Michael (Madden) koji od svog zanata prakticiranog na turistima jako lepo živi u Parizu. Početak zapleta je Michaelov zajeb i potpuno pogrešna torba koju je pokupio od jedne tužne mlade aktivistkinje po imenu Zoe (Le Bon).
U torbi je bilo 2 kg eksploziva i bila je namenjena sedištu nacionalističke partije. Videvši čistačice, Zoe se uspaničila i odustala od akcije, a Michael, koji je torbu pokupio i u njoj nije našao ništa vredno, istu baca u smeće na ulici. Rezultat: četvoro mrtvih, Michaelovo lice na kameri za prismotru i njegovo ime na spisku osumnjičenih za terorizam. Pošto ga istovremeno jure i francuski obaveštajci kojima zapoveda Gamieux (Garcia) i taktičko odeljenje policije pod komandom Bertranda (Godard) i CIA, odnosno Briar u manje-više solo-akciji, jasno je da je najebao i jedini izlaz mu je da sarađuje sa Briarom, pronađe Zoe i razjasni gužvu. Međutim, sa paradom za naslovni praznik (14.7. je dan pada čuvenog zatvora tokom Revolucije), “gasiranim” demonstracijama i sukoba levih i desnih radikala sa policijom i zapravo čudnim držanjem policijsko-špijunskog podzemlja, manevarski prostor im je sužen...
 Ono što sledi je pristojna, iako ne impozantna akcijada sa solidnim Elbom i Maddenom i njihovom još boljom međusobnom hemijom, premda poznatost tipskih likova ne osigurava neku naročitu napetost. Pariz je uslikan solidno i prilično glatko izmontiran sa većinom materijala snimljenog u Engleskoj, a muzička podloga sastavljena od napaljivih francuskih hip-hop komada je sasvim prigodna za žanr akcije. Malo slabiji utisak ostavlja nedovoljno razvijen lik Zoe koja ostaje manje ili više “plot device”, a zapravo ga kvari CIA-ina birokratija koja je toliko stereotipna da je čist višak i posebno nikakva iskorištenost inače solidne glumice Kelly Reilly.
Dodatni problem je i u određenim detaljima vrlo tanak scenario. Naime, Watkins i ko-scenarista mu Baldwin imaju poneku dobru ideju, recimo da (spoiler) u celu priču ubace i policiju, i to sa prilično opipljivim motivom i da haos koji je nastao prikažu kroz mehaniku društvenih medija (gde je nestao termin “društvene mreže”?) i kroz to makar u kratkim intervalima uspevaju da pokažu kompleksnost francuskog društva, ali razrada je zapravo tanka i ne ide dalje od mantre o sistemu koji laže kako svoje građane, tako i svoje elemente i nosioce. Ako na to dodamo i potpuno nepotrebnu amerikanizaciju cele priče (Watkins, Elba, Madden i Reilly su svi Britanci) koja bi bila jednako funkcionalna i kada bi CIA-u zamenili sa MI-6 (eto još bolje kvalifikacije za Bonda), što je verovatno bila odluka da se zadovolje američki producenti, ostaje nam otužni ukus kompromisa i štanca, ne najgoreg, ali svakako ne impozantnog.
 Što me vraća na pitanje s početka: ima li smisla u post-Batlacan Parizu snimati filmove o fiktivnim terorističkim napadima maskiranim “sistem nas laže” mantrama? Moj problem je samo donekle moralne prirode, nisam od onih koji vole kalkulacije sa političkom voljom i smatram da je krizno vreme zapravo idealno da se postave važna pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Moja zamerka je pre svega na filmskom planu: istinite priče su zanimljivije, suviše zanimljive da bi ih se razvodnjavalo u blentave filmove za jednokratnu zabavu. A Bastille Day je upravo to.

La belle saison / Summertime

0
0
2015.
režija: Catherine Corsini
scenario: Catherine Corsini, Laurette Polmanss
uloge: Izia Higelin, Cecile de France, Noemie Lvovsky, Jean-Henri Compere, Kevin Azais, Benjamin Bellecour


Kruži po internetu štos gde se polaznica kursa ženskih studija hvali da joj je profesorica obećala ekstra poene ako joj priloži dokaznu fotografiju na kojoj je muškarac u Subwayu koji joj slaže sendvič. Osnovna linija rasprave glede tog štosa je ironija izjave “Bitch, make me a sandwich” ili ironija objave polaznice kursa ženskih studija kojoj karijaera polako klizi prema poslu u Subwayu ili sličnoj uslužnoj delatnosti i slaganje sendviča, potpuno svejedno muškarcima ili ženama. Nad-poenta obeju ironija je notorna činjenica da je danas, kada se mogu studirati “studije spola”, nije naročito teško biti feminist(kinj)a, naročito instant-sorte. Temeljna prava su ionako odavno izborena i valja ih samo održavati ili produbljivati.

 Sada kada su se feminističke tendencije ukorenile i u balkanskim vukojebinama sklonim zaumnim tradicijama i retradicionalizacijama, nije lako pojmiti da je pre manje od 50 godina i u civilizacijski naprednijim delovima sveta situacija bila drugačija. Žene su se hrabro borile za jednake plate, pravo na abortus i kontracepciju, pa čak i osnovne stvari kao što su pravo glasa, pravo na imovinu i upravljanje istom. Borba nije bila gotova ni u poslovično naprednijim gradovima, dok u tradicionalno patrijarhalnoj seoskoj sredini nije ni počela u pravom smislu reči.
La belle saison nas vodi na farmu u Francuskoj gde početkom 70-ih živi Delphine (Higelin). Ona je kod kuće poslušna i sposobna kćerka koja možda vozi traktor, ali njen otac (Compere) njeno mišljenje ne smatra jednakim kada je reč o vođenju farme. Delphine noću izlazi u duge šetnje i njeni roditelji misle, ili se pre nadaju, da ona nešto muti sa Antoineom (Azais), susedovim sinom. Međutim, ona je lezbejka koja se tajno sastaje sa drugom curom iz sela, ispostavlja se po poslednji put. Njena devojka će se udati za gospodina i preći u obližnji grad...
Razočarana, Delphine odlazi u Pariz, gde se seosko životarenje menja za radničko: nastanjuje se u tipičnoj garsonjeri sa hladnom vodom u potkrovlju i radi u fabrici. Tu će, potpuno slučajno, na ulici, naleteti na feminističku akciju u kojoj devojke seksualno uznemiravaju muškarce. Kako neki od njih nisu baš oduševljeni performansom, pa imaju nasilne reakcije, Delphine će se kao zdrava seoska devojka umešati i odbraniti druge devojke koje će je zauzvrat pozvati na sastanke svoje feminističke grupe pri univerzitetu. I baš tu će se Delphine zaljubiti u Carole (de France), stariju i za tolerantnog muža udatu profesoricu španskog jezika i ona u nju...
 Međutim, kada Delphinin otac doživi moždani udar, ostane nepokretan i bez moći govora, ona mora da se vrati i pomogne majci (Lvovsky) na farmi. Carole će je slediti i njih dve će svoju strasnu i iskrenu romansu morati da održavaju pažljivo i u potaji. Ono što u teoriji deluje kao feminističko-socijalistička fantazija o pomaganju (svima) ugroženima, ubrzo će se pretvoriti u surovu realnost preživljavanja u konzervativnoj sredini. Za Parižanku Carole selo u kojem mora skrivati svoju novootkrivenu seksualnu orijentaciju ubrzo će postati teret, dok je Delphine rastrgana između lojalnosti svojoj novoj ljubavi i tradicionalnoj sredini u kojoj još ni ženska samostalnost nije prihvaćena, da ne govorimo o lezbejskim vezama...
Paralele će se povlačiti sa La vie d’Adele, filmom o lezbejskoj vezi dveju devojaka različitog klasnog porekla, ali La belle saison je dosta drugačiji film. Prvo, osim eksplicitnih scena lezbejskog seksa, La vie d’Adele zapravo nije gay film koliko je film o mladoj, prvoj pravoj ljubavi. Što se seksualnih scena tiče, blaži i izbalansiraniji (mada, naravno, ni u kom slučaju beskrvan ili bez strasti) La belle saison je po svojoj tematici i problematici ipak mnogo više na gay stranu, uz sveprisutnu feminističku potku. Naprosto, seksualna orijentacija i politička ubeđenja naših junakinja presudno utiču na njihove živote.
 Film je dosta uspešan kao “period piece”, ne samo u smislu detalja kao što su scena, kostim i rekviziti (tu je francuski ukusan, iako za nijansu suviše “retro-chic” da bi delovao realno). Film pre svega uspeva da nas prebaci u “mindset” vremena u kojem se homoseksualnost smatrala psihičkom bolešću ili božjom kaznom, a feminizam nekom novom gradskom fićfirićkom modom za dokone žene. S tim u vezi, zanimljivo je zapažanje kako su se sva ta napredna i žestoko teoretična post-68-ška gibanja primala kod “malih ljudi” za čije su se interese borila. U dekadentnoj, buržoaskoj, gradskoj sredini, ona su makar tolerirana kao nekakva socijalna buka, ali su kod tradicionalnijih proletera i seljaka ona izazivala dosta veću jezu nego prirodni neprijatelji: kapitalizam, buržoazija, religija, konzervativizam.
Catherine Corsini je autorica srednje generacije koja se kreće u klasičnim dramskim i arthouse vodama sa promenljivim uspehom kod publike i kritike. Nade su polagane u nju nakon provokativnog La nouvelle Eve, ali je Corsinijeva uglavnom igrala na sigurno u daljoj karijeri, praveći pristojne, ali ni po čemu posebne filmove na tipične teme za arthouse kinematografiju. La belle saison je tematski isto relativno siguran izbor, a ni realizacija, ma kako bila korektna, ne izlazi iz okvira očekivanog. Film je, međutim, bolji od toga zahvaljujući glumcima i naročito glumicama koje svoje solidno napisane, mada svejedno arhetipske likove igraju sa zadovoljstvom. Tako Cecile de France uspeva da izvuče neurotičnost gradske cure, a relativno nepoznata Izia Higelin joj sjajno kontrastira kao iskrena seoska devojka razapeta između nekoliko svetova. Noemi Lvovsky ima veoma bitnu ulogu kao dobrohotna, premda za svoje dobro suviše tradicionalna majka, a Kevin Azais, vrlo dobar u Les combattants, briljira u epizodnoj ulozi zbunjenog seoskog momka Antoinea.
 U konačnici, La belle saison je prijatno filmsko iskustvo, premda ne izuzetno. Solidno napisan i režiran, još bolje odglumljen i postavljen u prostor i vreme svakako je gledljiv i pitak, dok je po pitanju svoje teme više informativan, nego dubokouman i provokativan. Solidno, sasvim solidno.

Suicide Squad

0
0
kritika originalno objavljena na Monitoru
2016.
scenario i režija: David Ayer (prema stripu Johna Ostrandera)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Viola Davis, Joel Kinnaman, Jared Leto, Jai Courtney, Cara Delevigne, Jay Hernandez, Adewale Akinnouye-Agbaje, Karen Fukuhara, Scott Eastwood, Adam Beach, Ben Affleck, Ezra Miller, Ike Barinholtz, Jim Parrack, Common


I pre premijere se oko Suicide Squad, najnovijeg filma iz DC Comics univerzuma, podiglo prilično prašine. Pošto dolazi nakon razočaravajućeg Batman V Superman: Dawn of Justice koji je udavio premisu o dva najveća super-junaka u jednom filmu, ovaj potpuno drugačije intonirani film koji u centar pažnje stavlja stripovske negativce na tajnom zadatku je postao slamka spasa za DC i distributersku kuću Warner u utrci sa razvijenijim Marvelovim filmskim franšizama.

 Možda su u DC-u i Warneru sa Nolanovim Batmanima započeli trend modernih “dark & gritty” super-junačkih blockbustera za nešto stariju, upućeniju i posvećeniju publiku od dečije, ali je Marvel pokazao više poduzetnosti i diverzifikacije na tom polju: poznati likovi univerzuma su dobili svoje filmove, uz zajedničke franšize poput X-Men i Avengers, te “offbeat” iznenađenja kao što su to Guardians of the Galaxy i iznimno samosvesni i zabavni Deadpool. Suicide Squad je pokušaj da se sve od navedenog spoji u jedno: impresivna lista likova stripovskog super-univerzuma, uz cameo pojavljivanje nekih drugih, još poznatijih, uz zezalački, anarhični, potencijalno subverzivni ton. U rediteljsku stolicu je seo poznat i cenjen autor David Ayer (End of Watch, Fury) koji je sam napisao scenario, trailer je bio neobičan i napaljiv, a internetom su se širile bajke i glasine o novom Jokeru boljem nego ikad i “method acting” pripremama Jareda Leta za ulogu koja je od Heatha Ledgera (posthumno) načinila velikog glumca.
Nakon premijere je usledio hladan tuš u vidu negativnih kritika koje su zamerale dijaloge napisane da dobro zvuče na traileru, ali bez smisla u kontekstu filma, hektičnu režiju i montažu, nepregledan 3D i zamuljan narativ kome je glavna svrha da poveže različite krajeve franšize, te kontra-reakcija fanovske publike uključujući i bizarnu peticiju da se agregator kritika Rotten Tomatoes samougasi. Na površinu su isplivale glasine kako ova, kino-verzija Suicide Squad nije Ayerov “director’s cut” nego studijska varijanta, da je kraćeno i dosnimavano. U odbranu filma su stali i glumci, a kontroverze, namerno potpaljene ili ne, donele su filmu finansijski uspeh, pa je nastavak već zacementiran i to sa istom studijskom, glumačkom i autorskom postavom.
Sa svoje strane, fanovi su u pravu jer su bazično konzumenti koji žele još i još super-herojske akcije i spektakla, pa im stvari poput koherentne priče i ekonomike scenarija nisu bitni. Sa druge strane, i kritičari su potpuno u pravu, jer Suicide Squad je na momente zabavan, humoran i samosvestan, ali je haotičan, zakompliciran i neuredan daleko preko granice ugodnog i čini se bez ikakve autorske kontrole. Možda je spas za posustalu franšizu, ali kao samostalan film jednostavno ne valja: gomila jake likove koje ne stiže da razradi, ima slabe nominalne negativce čija je pretnja takođe mutava i pokušava da istovremeno bude subverzivan i bolno konvencionalan, kako filmski, tako i motivacijski što rezultira time da se nakon živahnog, obećavajućeg početka utapa u običnost super-herojskog filma.
 Radnja filma počinje tamo gde se Dawn of Justice završava: sa Supermanovom smrću. Meta-ljudi postoje i američka vlada ih se plaši. Pokojni Superman je delio američke vrednosti, sledeći možda neće. Možda će čak biti terorista. Amanda Waller (Davis) ima rešenje: od uhvaćenih i osuđenih meta-ljudi će sastaviti jedinicu za posebne namene, bez papirnatog traga, ucenjenu i odanu samo njoj, odnosno vladi. Takva jedinica će služiti kao štit od samovolje meta-ljudi, a svaki njen član je potrošan i zamenljiv.
Svako od članova jednice ima svoju slabu tačku. Za plaćenog ubicu koji do sada nije promašio, Deadshota (Smith), je to njegova kćerka, mala odlikašica. Za Harley Quinn (Robbie), bivšu psihijatricu koja je poludela za svojim pacijentom je ta slaba tačka upravo ljubav prema njemu, Jokeru (Leto) lično. Za gangstera-pirokinetičara Diabla (Hernandez) je to osećaj krivice. Killer Croc (Akinnouye-Agbaje) je monstrum koji živi u kanalizaciji, Boomerang (Courtney) je sociopata i pljačkaš dijamanata, a Katana (Fukuhara) se sveti za smrt svog muža. Njih na terenu predvodi pukovnik Flag (Kinnaman), klasična vojničina koja sluša naređenja, ali i sebi dozvoljava greške da padne pod čini osobe na koju treba paziti. To je June Moone (Delevigne) čije je telo zauzeo nezemaljski, božanski entitet zvani Čarobnica.
Upravo kad se Čarobnica otrgne kontroli i iz mrtvih digne svog brata, takođe indijansko božanstvo, pa njih dvoje krenu u proizvodnju stroja za uništenje Zemlje počinje prva misija Suicide Squada. I tu kreću problemi za film. Prvo i osnovno, nisu li Ayer ili nadležni u DC-u mogli smisliti išta inventivnije od Čarobnice, bazično latinoameričke veštice, i vrlo apstraktnog stroja za uništenje sveta koji izgleda kao spaljena guma koja orbitira oko nekakvog svetla? Je li to sve što su mogli izvući od izuzetno zanimljive glumice Care Delevigne? To je neozbiljno, kao što je neozbiljno i uvesti lik Slipknota (Beach) koji služi samo da pogine za primer drugima. Nema veze što je lik zapravo bleda kopija Spidermana pa umesto paukove mreže koristi užad, sa tako cool imenom je zaslužio duži filmski staž. I imati žensku koja mlati mačevima i zove se Katana! Bravo za DC Comics za inventivnost i bravo za Ayera da je tako nešto ubacio u film.
 Problem je i sa drugim, zvučnijim likovima. Batman je za naše anti-junake bau-bau koji ih je nekom prilikom uhvatio, povredio ili na neki način oštetio, pa bi hteli da mu se osvete. To je sasvim u redu i scena jurnjave automobilima između njega sa jedne i Jokera i Harley Quinn sa druge strane je efektna. Za narativ je, međutim, značajnija scena koja dolazi na polovini odjavne špice i koja služi kao najava za nastavak kako Suicide Squada, tako i celokupnog raširenog DC univerzuma.
U toj konfuziji kao lik strada i Joker. Nakon izbora Leta za ulogu i najava kako će to biti nešto novo i neviđeno, ovaj Letov zaljubljeni emo Joker deluje jednostavno slabo i nedorečeno. Vizualno evocira gangstere i makroe iz 20-ih godina prošlog stoleća i to je najzanimljivije na njemu. Istini za volju, Leto je imao možda pet-šest scena da uspostavi neki svoj stil u interpretaciji Jokera, ali nije otišao dalje od hibrida Nicholsonove kičaste teatralnosti, kao naručene za Burtonovo čitanje Batmana i Ledgerove fingirane i prenaglašene ozbiljnosti u Nolanovoj interpretaciji franšize.
Ako ćemo ozbiljno, ni Deadshot kao nominalni vođa bande nije impozantan iako ima dovoljno vremena na ekranu, a Will Smith ga igra samouvereno i ležerno. Lik je jednostavno tako napisan da ne izlazi iz kanona. Ostatak bande takođe deluje kao izbor slabijih, ni po čemu posebnih, potrošnih negativaca u univerzumu. Čak ni nominalni pozitivac, Flag, nije ništa drugo do vojničina i akcioni junak.
Ipak imamo dva izuzetka: Amandu Weller kao surovu, beskrupuloznu birokratkinju koja ne preza ni od čega da bi ostvarila svoje projekte i jednu i jedinu, neponovljivu Harley Quinn koja je, slobodno možemo reći, pravi Joker ovog filma. Ona je ta preko potrebna doza ludila i anarhije, Jokerova ljubavnica koja izgleda kao suluda varijacija na temu pohotne srednjoškolke, koja ide okolo i mlati palicom i ispaljuje otrovne “one-linere” zbog kojih se film razbudi. Interpretacija Margot Robbie tu dosta pomaže, ona je hrabra i otvorena, pojačana istim onim karikiranim newyorškim akcentom kao u The Wolf of Wall Street. U njenom tumačenju je teško reći je li Harley Quinn više seksi, ranjiva ili luda, što taj lik i čini tako intrigantnim.
 Kada se Harley Quinn razmaše, Suicide Squade postaje ono što je u originalnom planu morao biti: luda, anarhična zabava. Ayer to zna da kapitalizira upravo u tim momentima. Podsetimo se, Ayer nije samo majstor (akcionih) trilera, nego čovek sa sjajnim osećajem za trash što je demonstrirao u duboko potcenjenom Sabotage. Ovde, međutim, nema slobodu da ide do kraja i osnovni mu je cilj bio zadovoljiti džangrizave poslodavce koji menjaju planove u hodu. Tako se i nagoveštaj subverzije s početka (državne institucije koje sarađuju s ološem) gubi u “family friendly” motivaciji tih zlikovaca koji i nisu baš toliki zlikovci zato što vole nekog, pate za nekim, imaju ili žele porodicu. U takvom setu okolnosti, Suicide Squad koji ide na sve strane ne stiže nigde i ne može biti dobar film. Ali je makar u svojim zabavnim delovima podvučenim tako obrabljenim rock soundtrackom tako ironičan i tako “over the top” da ga se isplati gledati.

Krisha

0
0
2015.
scenario i režija: Trey Edward Shults
uloge: Krisha Fairchild, Robyn Fairchild, Victoria Fairchild, Alex Dobrenko, Chris Doubek, Bryan Casserly, Chase Joliet, Bill Wise, Trey Edward Shults



Krisha je čudna ptica. I film i njegova naslovna junakinja. Ova starija gospođa ne izgleda kao hollywoodska diva pod debelim slojem šminke posebno “poružnjena” za potrebe uloge nego kao prava, alkoholom uveliko načeta 60-godišnjakinja. Dovoljan je samo jedan detalj: u prvom kadru vozi i priča sa sobom, a već u drugom vidimo da je stranu kaputa priklještila vratima. Kako bi se reklo, pametnom dosta.
“Setting” je apsolutni klasik nezavisnog filma i modernog teatra: tradicionalno okupljanje (raširene) familije za praznik. Krisha je toliko dugo bila odsutna da isprva neće ni pogoditi kuću (još jedan dobar detalj) i čini se da je njen životni stil odgovor na pitanje zašto je to tako. Ona dolazi sa bagažom, oni je čekaju sa nepoverenjem skrivenim iza srdačnosti. Nije ni pitanje hoće li sve otići po kurcu, već kada, kako i zašto. Alkohol, malograđanština i stara zameranja su po pravilu paklena kombinacija.
U međuvremenu imamo sve ono što zamišljamo kad se pomene Dan zahvalnosti: ogromnu ćurku i još tonu najrazličitije hrane, utakmicu na televiziji, glavu kuće, gospodina doktora, kojem je i daljinski upravljač čudo tehnologije, komedijaša koji je zapravo otrovni cinik kojem svaka dlaka smeta, naročito psi, decu, njihove partnere, čak i jedno novorođenče, srednjoškolce / studente koji rade ono što bilmezi i inače rade, mlate se, obaraju ruke, odlaze na internet da pogledaju pornić... Porodična okupljanja su veliki zalogaj i za stabilnije osobe od Krishe...
Premisa je možda stara, ali je realizacija sasvim sveža. Čak ni šetanje po ravnima realno (psihološki realizam, drama) – nadrealno (od početka do kraja Krisha je i psihološki horor) nije toliko nova pojava, premda se mora priznati da je ovde znalački zanatski izvedena, uz kinetičnu kameru Drewa Danielsa i montažu samog Shultsa, posebno podvučena minimalističkom, a opet sveprisutnom muzikom Briana McOmbera. Zašto je onda Krishaneponovljiv film?
Nakon premijere i nagrade žirija na prošlogodišnjem SXSW festivalu, usledili su hvalospevi američke kritike i poređenja sa Malickom (kod kojeg je Shults stažirao) i Cassavettesom. Poređenje sa potonjim je smislenije: film je snimljen potpuno nezavisno, iz ličnih fondova, za samo 9 dana u Shultsovoj rodnoj kući. Ne samo da je većina glumaca u rodu međusobno (prezime Fairchild se ne ponavlja slučajno), nego su svi oni u rodu sa Shultsom, dakle neprofesionalci, naturščici koji igraju fikcionalizirane (koliko?) varijante samih sebe. Krisha je zapravo Shultsova tetka, a i reditelj takođe ima ulogu u filmu, malu, ali izuzetno bitnu, koja je možda i katalizator daljeg raspada fingirane porodične idile.

 I eto nas na pitanju hrabrosti i verodostojnosti. Ma kako režirana bila, Krisha bi mogla proći i kao dokumentarac, samo ako bi autor želeo da nalepi tu etiketu. Da, film toliko verodostojno prikazuje porodično okupljanje i dinamika među članovima porodice svakako nije odglumljena. Za takvo ogoljavanje je trebalo hrabrosti, upornosti i vizije. Svaka čast Shultsu i njegovoj rodbini na tome.

The Fundamentals of Caring

0
0
2016.
scenario i režija: Rob Burnett (prema romanu Jonathana Evisona)
uloge: Paul Rudd, Craig Roberts, Selena Gomez, Jennifer Ehle, Megan Ferguson


ALOHA. Ask – Listen – Observe – Help – Ask Again. To su, pojednostavljeno, kurserski rečeno, osnove brige za nekoga. Odnos između onoga koji brine i onoga o kojem se brine je fiksan i profesionalan. Onaj koji brine briše tuđe dupe za 9 dolara na sat, onaj kome je briga potrebna plaća tu cifru i kaže “hvala” ako je pristojan. The Fundamentals of Caringće nas povesti utabanom indie – Sundance – road movie stazom komične melodrame da nam dokaže da to nije baš tako, da je briga za čoveka kompleksnija od akronima naučenog na kursu od nekoliko nedelja.
Ovo je jedan od onih filmova u kojem je protagonista imena Ben (Rudd) pisac koji je otišao u penziju nakon porodične tragedije i koji na početku filma odbija da ženi potpiše papire za razvod. Jasno nam je da će se do kraja filma te dve stvari iz fundamenta promeniti. Jednako tako, druga strana u tom odnosu, pacijent Trevor (Roberts), cinični tinejdžer oboleo od mišićne distrofije koji se nikada nije udaljio na više od sat vremena od kuće (osim selidbe iz Engleske u Ameriku, što nije poenta), takođe će promeniti svoje obrasce ponašanja. I to će se desiti na putu, onom jednom putu koji će promeniti sve...
Predlog za put je upravo negacija ALOHA-e, aktivno učešće personalnog asistenta, nešto možda zabranjeno etičkim kodeksom profesije, ali verovatno potrebno. Jer Trevor je upao u rutinu koja se svodi na istu hranu tri puta dnevno, u kalendar upisane izlaske u park, televiziju koja se gleda u tačno određeno vreme, uvek isti seksualno intonirani humor kao predmet frustracije, crnohumorno prestrašivanje i maltretiranje majke (Ehle) i svakoga ko ima tu nesreću da bude njegov potrčko. I sama ideja za put je trashy i dolazi sa lokalne televizije odakle Trevor beleži bizarne podatke o američkoj provinciji i njenim atrakcijama pretvorenim u nekakve muzeje i turistička mesta: najveća krava, najdublja jama i sve u tom stilu.
Logično je za pretpostaviti da će im se na putu priključiti i drugi ljudi. Tako imamo mladu i lepu stoperku Dot (Gomez) koja ima zacrtan cilj da bi zbrisala iz teških životnih okolnosti. Ona će poslužiti Trevoru kao motiv da se otisne u svet i dokaz da i on, vezan za invalidska kolica, može biti nekom stvarno simpatičan. Jednako tako, trudna Peaches (Ferguson) čiji je dečko preko reda pozvan na još jednu turu u Afganistanu postaće Benova “štaka” na putu iskupljenja i preboljevanja traume iz prošlosti.
Ništa, dakle, novo pod kapom nebeskom, osim statističkih podataka da je reditelj Burnett debitant (inače je iskusni televizijski producent) i da je The Fundamentals of Caring još jedna Netflixova produkcija i dokaz da ljudi zaduženi za upravljanje ovom nekadašnjom online videotekom zaista misle ozbiljno kada je reč o snimanju vlastitih filmova. Nije naročita vest ni da je Paul Rudd izvrstan i versatilan glumac sa posebnom žicom za uloge običnih, nedominantnih ljudi.
Otkriće je pak da je Craigu Robertsu falila jedna veća uloga da bolje pokaže raskoš svog talenta (osećaj za komičarski tajming), kao i da je Selena Gomez izrasla u pravu glumicu, pod uslovom da dobije pristojno napisanu ulogu, a ne neko đubre od filma što je uglavnom bio slučaj. Istini za volju, njen lik je tipski, ali makar nije karikaturalan i ne izaziva transfer blama.

 Iako ne nudi ništa novo, The Fundamentals of Caring je simpatičan i pozitivan film. Svakako bi bio bolji kada bi tu i tamo iskočio iz šablona, što čini izuzetno retko (recimo scena sa prepariranom kravom). Ali i ovako je gledljiv, pre svega zahvaljujući raspoloženim glumcima.

Holidays

0
0
2016.
režija: Kevin Kölsch, Dennis Widmyer, Gary Shore, Nicholas McCarthy, Sarah Adina Smith, Anthony Scott Burns, Kevin Smith, Scott Stewart, Adam Egypt Mortimer
scenario: Kevin Kölsch, Dennis Widmyer, Gary Shore, Nicholas McCarthy, Sarah Adina Smith, Anthony Scott Burns, Kevin Smith, Scott Stewart
uloge: Madeleine Coghlan, Savannah Kennick, Rick Peters, Ruth Bradley, Peter Campion, Isolt McCaffrey, Ava Acres, Petra Wright, Mark Steger, Sophie Traub, Aleksa Palladino, Sheila Vand, Jennifer Lafleur, Sonja Kinski, Jocelin Donahue, Michael Gross, Ashley Greene, Olivia Roush, Harley Quinn Smith, Harley Morenstein, Shelby Kemper, Seth Green, Clare Grant, Scott Stewart, Lorenza Izzo, Andre Bowen, Megan Duffy


Horor-omnibusi i kompilacije nisu ništa novo i, kao i svi omnibusi, po pravilu pate od neujednačenosti materijala. Tu čak ne igra ni broj autora, da li su sve kratke priče delo jednog autora (ili jedne fiksne grupe) ili je svaki kratki film radio neko drugi, naprosto nisu sve ideje jednako dobre niti se mogu jednako uspešno realizovati. U tom smislu, Holidays kao koncept ne zvuči nimalo loše: ideja o praznicima kao osnovi za horor je primamljiva, iako već uvrežena, a realizacija je poverena indie horor autorima mlađe generacije, plus Kevinu Smithu, o kojem ćemo nešto kasnije. Krajnji rezutat je “mešano meso”, ali drugačije verovatno i nije moglo.

 Film otvara Valentine’s Day (Kölsch, Widmyer), priča o stidljivoj devojčici zaljubljenoj u svog instruktora plivanja (Peters) koju su drugarice iz razreda uzele na zub. Jedan trenerov gest utehe pokrenuće salvu strašnih događaja. Asocijacija na De Palmin klasik Carrie je jasna, ali u ovom kratkom filmu ona ostaje samo površna. Nema tu ni hrabrosti, ni relevantnosti, pa ne treba da čudi to što je konačni rezultat više nenamerno smešan i trashy kao recimo Jennifer’s Body.
Druga priča je St. Patrick’s Day (Shore) koja se istovremeno i drži prazničnog predloška i odstupa od njega. U pitanju je priča o trudnoj ženi koja nosi nadnaravni entitet (khm, khm, Rosemary’s Baby) koji je opet povezan sa legendama o životu sv. Patricka (zmije). Ima tu nešto surealizma, atmosfere i intrigantnosti, ali konačni utisak je mlak.
Treća priča Easter (McCarthy) u teoriji ima interesantnu nameru da na jednostavan način objasni celokupnu ikonografiju vezanu za Uskrs. Dakle, mrtvog Isusa, njegove stigmate, jaja i zeca. Simpatično. Međutim, McCarthy kroz taj materijal ide prebrzo i ostaje na površini toliko da nismo sigurni je li u pitanju pravi horor, blasfemija ili parodija. Šteta, bilo je tu potencijala.
Mother’s Day (Sarah Adina Smith) svakako je po kvalitetu u gornjoj polovini omnibusa. Opet na tapetu imamo materinstvo i žensku plodnost. Naša junakinja je medicinski fenomen: žena koja zatrudni posle svakog seksa, ma kako zaštićena bila. Kada joj njena dokorka ponudi alternativno lečenje i proučavanje, naša će junakinja završiti u hippie-sektaškom okruženju. Mislili ste da je taj njihov mumbo-jumbo bezazlen? Greška...
Father’s Day (Burns, jedini od autora koji još nema dugometražni film iza sebe) je ubedljivo najbolji segment filma: jednostavno zamišljen, atmosferičan, jeziv i preteći. Usamljena žena dobija pismo (zapravo audio-kasetu) od svog oca za kojeg je mislila da je odavno mrtav i on je pomoću nje vodi po mestima iz njihove zajedničke prošlosti, obećavajući novi susret. Ideja da žena istovremeno čuje i očev i svoj dečiji glas je izvanredna, samo dodaje na već ionako gusto-jezivu atmosferu na tragu Poea. Ovaj segment bi bio sasvim legitiman, samostalni kratki film.
Nakon najmanje iskusnog dolazi najiskusniji od bande, Kevin Smith. Istini za volju, on više nije ni naročito indie autor, niti je horordžija, ma kako pokušavao. Ako mu Tusk nije bio dovoljan da se okane ćoravog posla i vrati provokativnim komedijama za koje je majstor, sumnjam da će ikakvu poruku izvući i iz ove kratkometražne bljuzge. Zapravo, Smith je ovde imao i najlakši zadatak: Halloweenčija je ikonografija sama po sebi horor. Naravno, glupo bi bilo pokopirati Carpentera, ali u želji da izbegne utabanu stazu, Smith je otišao u nebulozu i potpuno zanemario duh praznika. Napravio je osvetničku priču o grupi devojaka, seksualnih radnica na kamerama koje se svete svom šefu koji ih tretira kao roblje. Na stranu spajanje komedije sa mizoginijom, traljavo napisani dijalozi koji su školski primer humora u pokušaju, pa čak i oslanjanje na internet-personu Harleya Morensteina (Epic Meal Time) umesto na nekog glumca, ali da li bi iko normalan u kratki film ova tematike ubacio rođenu kćerku. Ok, mala prati tatu po filmovima i to je u redu, ali u ovoj situaciji je neukusno do krajnjih granica. Možda se tu u pozadini krije i jedan štos: kćerka se zove Harley Quinn po liku iz DC univerzuma, a Suicide Squadje izbacio novi model Lolite za XXI stoleće. Je li Smith možda računao na to kad je kćeri dao ulogu u filmu i pripadajući “lolitasti” kostim?
 Pretposlednja priča Christmas (Stewart) ne samo da hvata božićni duh kakav zapravo jeste (konzumeristički i bespoštedan), nego uspeva i da u zaplet ubaci osećaj krivice. Čovek blagih manira (Green) želi da ispuni želju sinu za Božić i kupi mu igračku koja ga nakratko vodi u virtuelnu realnost. Njegova žena-kučka mu to čak postavlja kao imperativ. Kako to obično biva sa božićnim gužvama, naš naivac izvisi, ali uspe da “izvadi štetu” kad papak koji ga je pretekao doživi srčani udar. Ne samo da je klinac dobio igračku, nego su je dobili mama i tata. I dobili su više nego što su tražili...
Omnibus zatvara New Year’s Eve (Mortimer), pričica zanimljive, iako rabljene premise o ljigavcu prljavog uma (Bowen) koji ide na sastanak da bi tu upoznao ludaču (Izzo) koja ga u psihopatiji šije za tri koplja. U relativno kratkom trajanju Mortimer ne uspeva da izgradi atmosferu ili odnos među likovima, već priču okreće na pomalo parodični slasher.
Konačno, Holidays je film koji može zadovoljiti radoznalost jednog horor-fana i možda, samo možda, pokazati trendove u savremenoj nezavisnoj produkciji u ovom žanru. Koncept je pomalo ograničavajući (možda su druge praznike poput Thanksgiving i 4thof July ostavili za eventualni nastavak) i kvalitativne oscilacije su pojačane kalendarskim rasporedom priča. Nije to loše, kao što nije ni dobro, makar će neko ko je uzeo da ga gleda doći do kraja.
 Sad, isplati li se kockati se s ovim omnibusom? I da i ne. To je jedna od onih situacija u kojima dobiješ ono što uložiš, ni centa više. Jedna odlična priča, dve dobre, jedna interesantna, ali zamuljana, tri bezvezne i jedna baš-baš loša, to je konačni bilans. Kapiram da ima boljih načina za ubiti 100 minuta. Kapiram da ima i lošijih. A možda da samo pogledate Burnsovu priču? Ona je dovoljna nagrada.

Night of the Living Deb

0
0
2015.
režija: Kyle Rankin
scenario: Andy Selsor, Kyle Rankin
uloge: Maria Thayer, Michael Cassidy, Ray Wise, Chris Marquette, Syd Wilder, Julie Brister


Stvar sa zom-com žanrom je to što je svaki štos verovatno već oproban i teško je ubaciti nešto novo. Zato je često jedini put iskoračiti hrabro napred u trash i napraviti film koji je “over the top”, o kojem će se pričati i čiji će humor ležati u predivnoj preteranosti same premise i onoga što na ekranu vidimo: užasa, nasilja, krvi, političke nekorektnosti, vulgarnosti...
Romantične komedije koje se takođe križaju sa zombi-filmovima su tu u još težoj poziciji zbog svog pedigrea: romantične komedije su tek nesmešne rođake komedija. Gotovo je nemoguće napraviti funkcionalan spoj romantične komedije i akcionog horora sa zombijima. Onda se Warm Bodies ispostavlja kao debeli izuzetak, prvo zato što u postavi ima Johna Malkovicha makar u dve-tri scene, a drugo zato što se hvata Shakespearea i njegove sveprisutne ljubavne tragedije Romeo i Julija i subvertira je direktno i na prvu loptu.
Autor Night of the Living Deb, Kyle Rankin je svega toga duboko svestan, pa pokušava sa potpuno drugačijim pristupom: nudi nam pravu, punokrvnu romantičnu komediju po pravilima i sa svim narativnim elementima žanra, a zombi-apokalipsa je samo vidljiva pozadina. Ta odluka je bistra iz više razloga. Filmski gledano, fokus je na drugom mestu od očekivanog kad imamo zombije u priči. Ekonomski, romantičnu komediju je mnogo lakše producirati nego zombi-film pod uslovom da ne radiš kompletan trash, a većinu sredstava osiguravaš kampanjom na kickstarteru. Pritom, i u zombi-segmentu, Night of the Living Deb pokazuje zavidan nivo produkcijskih vrednosti za “kikiriki” za koji je film snimljen.
Naša naslovna junakinja (Thayer) može biti simpatično i ugodno društvo, ali koči je nesigurnost i loše samopouzdanje koje sakriva konstantnim blebetanjem pa zato ispada čudakinja. Zbog toga nije prezenter vesti na lokalnoj televiziji, nego uglavnom radi kao snimatelj i zato nema dečka. Veče je uoči praznika i njena debela prijateljica (Brister) je bodri da priđe zgodnom tipu koji stoji naizgled sam u baru. Ispostavlja se da je tip, zove se Ryan (Cassidy), zauzet, ali je njegova verenica Stacy (Wilder) više nego spremna da ga ostavi kada sazna da je ovaj odbio posao u firmi svoga oca, lokalnog tajkuna.
Nakon pijane noći, Ryan i Deb se bude u njegovom stanju sa malo do nimalo sećanja na prethodne događaje. Poznat vam je to osećaj makar iz urbanih legendi: osećaj da ste napravili glupost. Dok Deb gleda kako da se uvali kao nekakva legitimna devojka, Ryanu je prioritet da je izbaci iz stana pre odlaska na praznični ručak. Međutim, svet u kome su njih dvoje zaspali nije isti kao onaj u kome su se probudili: na ulicama divljaju horde zombija koje proždiru retke nezaražene ljude. Kako je Ryan toliko moderan, eko-svestan muškarac, ne poseduje auto, oružje, konkretnu hranu niti bilo šta što bi na bilo koji način moglo pridoneti borbi za preživljavanje, čudna brbljivica koju je do pre pet minuta hteo da izbaci iz kuće mu je odjednom preko potrebna.
Plan je stići na porodični ručak kod Ryanovog oca, a njegove političke veze će pomoći da se svi skupa prebace na sigurno. Kakva će biti njihova reakcija na Ryanovog blentavo-pohotnog brata survivalistu (Marquette)? Kakva na to da se u kući pojavila i Stacy kao da ništa nije bilo? Kakva pak na saznanje da je Ryanov otac Frank (Wise), familijarni patrijarh železne ruke, možda direktno kriv za izbijanje epidemije?
Zombiji za zombije, oni su više pozadinska pretnja, ali fakat je da zaplet Night of the Living Deb ne nudi ništa posebno novo ni kad se radi o romantičnim komedijama. Sve te standarde (nespretno spojen duo suprotnosti u nezgodnoj situaciji posle slučajnog flerta, pritisak familije i bivše verenice) smo već toliko puta videli od Hollywooda, preko indie-Sundance varijante do filmova direktno za kablovsku. Pojava Raya Wisea (serija Twin Peaks) u svojoj tipičnoj ulozi zastrašujućeg oca je osvežavajuća kao štos, ali nije iskorištena do kraja, kao ni koncept ludog brata. Pa čak ni pičkasti moderni muškarac Ryanovog tipa nije novina među protagonistima ovakvih filmova.
Night of the Living Deb nije ni po čemu poseban film, ali spada u red simpatičnih, gledljivih i umereno zabavnih shitova za relaksaciju i jednokratnu upotrebu. Njegov najveći adut je upravo naslovna junakinja kao lik i Maria Thayer kao glumica. Njena histerična brbljivost i kontrolirano čudaštvo deluju opuštajuće i nose ceo film.

 Razmislite i logično: evo konačno zombi-filma koji možete pogledati sa svojom boljom polovinom. Preporuka trasholjupcima.
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images