Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

A la recherche de l'Ultra-Sex / In Search of the Ultra-Sex

0
0
2015.
scenario i režija: Nicolas Charlet, Bruno Lavaine

Malo ko se takvim istraživanjem bavi ozbiljno, ali ću svejedno spremno ustvrditi samo na osnovu fenomenološkog opažanja da pornografija utiče na naše životne i seksualne stavove i praksu mnogo više nego što to shvatamo ili želimo da priznamo. Prosto i jednostavno, ona nam diktira standarde, modne trendove, ukus. Nisam dušebrižnik sa ove ili one strane pa da se bavim dubokim uzrocima zašto se današnji klinci jebu po nemogućim standardima moderne pornografije, niti da se zalažem za bilo kakve zabrane. Svi znamo čemu pornografija služi, pa ko voli neka izvoli u pravcu onoga što voli, u granicama zakona i pristojnog ponašanja, normalno.
Više me zanimaju efemerne stvari, poput genitalnih frizura, veličine grudi kod žena i produkcijskih standarda i trendova u samoj pornografiji. Recimo to ovako: ono što je nekada smatrano poželjnim sada više nije i pored sve raznovrsnosti i dostupnosti ponude. Pornografski materijal koji je nekada palio gledaoce širom sveta sada se smatra komičnim i parodičnim, nekakvom sprdnjom. U današnje vreme lažnog “reality” stila, pornići “sa radnjom” iz 70-ih i 80-ih naprosto deluju naivno, smešno i nimalo sexy, i u nešto izmenjenom obliku žive jedino kao parodija na druge sadržaje.
Tu dolazimo do ključnog pitanja: može li pornografija za koju tačno znamo čemu služi možda dobiti neku drugu, uzvišeniju nameru. Taj svet, ti neonom i reflektorima obasjani gubitnici, ispričali su svoju priču u Boogie Nights Paula Thomasa Andersona i pokazali kako taj svet zapravo izgleda kada ga se gleda iz “žablje perspektive”, sa dna hijerarhije. Boogie Nights je sasvim legitiman, čak odličan film apsolutno vredan pažnje, ali pornografija mu je poslužila samo kao okvir, kao kulisa za priču o usponu i padu.
Međutim, može li se od pravog pornografskog materijala složiti nešto drugo, uzvišenije i univerzalnije od seksualnog uzbuđenja i jeftine zabave? Dvojica francuskih filmaša, komičara i tv-prezentera Nicolas Charlet i Bruno Lavaine su se poslužili svim raspoloživim sredstvima, odnosno montažom i “nahovanjem” kako bi od postojećeg pornografskog stvorili jedan drugačiji film. Setimo se Woody Allena i What's up, Tiger Lilly? i njegove (pre)montaže postojećeg filma kako bi ga okrenuo na satiru i u glavi pomnožimo njegove napore. Nicolas i Bruno su pogledali na hiljade pornića iz 70-ih, 80-ih i 90-ih, izabrali scene iz njih i iz nekih “regularanih” filmova i sve to upakovali u izuzetno trashy i parodičnu “space operu”.
Svetom vlada virus koji ljude nevezano za rasu, pol, godine i seksualnu orijentaciju pretvara u seksualne ovisnike. Ispostavlja se da je neko ukrao Ultra-Sex, matricu koja ljudski libido drži pod kontrolom. Posada svemirskog broda predvođena Captain Cockom kreće na potragu za matricom sa ciljem da spasi ceo ljudski rod.
Priča je složena koherentno i izuzetno je pratljiva, uprkos obilju i raznovrsnosti veoma iščašenog porno-materijala koji Nicolas i Bruno uz puno humora i duhovite komentare kroz sinhronizaciju ubacuju u film. Međutim, štos sa rapidnim ispaljivanjem fora je što one mogu biti zanimljive samo jedno određeno vreme dok ne postanu naporne, a i kod takve “rafalne paljbe” puno njih promašuje metu ili biva izgubljeno u prevodu.
Pa ipak, In Search of the Ultra-Sex nikad nije klasično naporan i nije nimalo dosadan film za svojih sat vremena koliko traje, ako ni zbog čega drugog, onda zbog bizarnosti onoga što vidimo na ekranu. Zaista ne bih otkrivao detalje, ovo je nešto u šta se sami morate uveriti ako imate stomak za takve stvari.

Projekcija u noćnom programu ovogodišnjeg Crossing Europe festivala u Linzu je bila puna do poslednjeg mesta u dvorani. Domaćin i selektor programa je u šali rekao da bi svakom filmu trebalo dodati sintagmu “Ultra-Sex” u naslov i da bi to bio idealan marketinški trik. Ljudi su sa projekcije izlazili veseli, nasmejani, možda malo uzbuđeni. Da, ovo je sjajna zabava.

*Napomena: Film je uvršten u program ovogodišnjeg Grossmann Festivala u Ljutomeru. Navalite!

Traded

0
0
2016.
režija: Timothy Woodward Jr.
scenario: Mark Esslinger
uloge: Michael Pare, Brittany Elizabeth Williams, Constance Brenneman, Tom Sizemore, Trace Adkins, Kris Kristofferson

Pre uvoda, mala napomena. IMDB stranica ovog filma vas laže. Kad bacite pogled na nju, očekivaćete western sa Krisom Kristoffersonom u glavnoj ulozi. Što će reći, poslasticu. Jer Kris Kristofferson je sinonim za western mužjaštvo, integritet, mudrost i ljudsku dobrotu. Ali ništa od toga, on ovde ima malu, doduše simpatičnu ulogu mudrog šankera koji ne trpi sranja. Na sreću, barem protagonistu kojeg pratimo igra još jedan dobar, ali pomalo zaboravljeni glumac, Michael Pare.
Elem, šta je zajedničko klasičnom, pred-revizionističkom westernu, (melo)drami za Hallmark Channel i akcionom filmu snimljenom za video, recimo sa Chuckom Norrisom ili Stevenom Segalom u glavnoj ulozi? Kao prvo, sva tri žanra imaju svoje šablone od kojih se retko odstupa. I kao drugo, karakterizacija likova je širokopotezna, gruba, bez nijansi, pa su oni uglavnom jednodimenzionalni, funkciju imaju samo tu u priči, od “ulaska” do “izlaska” i nigde drugde. Naprosto, ne možemo ih zamisliti u životu.
Mladi štancer (pretpostavljam očajnih) akcionih filmova Timothy Woodward Jr. i prilično anonimni scenarista Mark Esslinger su rešili da sva tri žanra spoje u jedan film. Western je tu samo “setting”, što će reći scenografija, kostimografija i ikonografija svodena na pojedine “trope”: revolveraši, bordeli, partije pokera i kafanske tuče sa kojima više nije umesno ni zezati se, koliko su potrošeni. TV drama (i to recimo na nivou kasnih 70-ih ili ranih 80-ih) pokriva uvod priče, postavlja moralne standarde (izrazito konzervativne, kako drugačije) i prenosi se na celokupni stil filma, od neuverljive glume, iliti izgovaranja rečenica bez osećaja, preko drvenih dijaloga, pa do neinventivne režije, odnosno dosadnog kadriranja, uvek ružno i pešački postavljene kamere i plan-kontaplan sheme za dijaloške scene.
Ono što ostaje, akcija, je osnova i ostatak priče. Radi se tu, o čuda li, o ocu, bivšem revolverašu koji živi povučeno kao rančer i koji se vraća starim navikama kad mora da traži svoju kćerku koju su na prevaru oteli i strpali u bordel. Zamislite neki film sa Liamom Neesonom, odnosno njegovu kopiju iz treće ruke i samo ga prebacite na Divlji Zapad. To je to.
Ni mehanika u toj priči nije nešto naročito bolja i orginalnija od ideje. Naprotiv, ona je još više pešačka. Znači, naš baja ide i istražuje tako što likove namlati i izvuče informaciju, a onda im, u zavisnosti od toga kolika su đubrad, udari ili ne udari metak. Ponovi nekoliko puta kao u lošoj kompjuterskoj igrici dok se ne obračuna sa glavnim zlikovcem i izvuče malu. Istini za volju, naš dasa ima i nekakvu pozadinsku priču, prepoznaje ga kurva – bivša ljubav, kao i neki mamlazi na ulici, ali i ona je tanka i bedna, kao što se iz priloženog da videti.
Srećom pa se mlađani Woodward ne boji krvi i nasilja, pa se u tim trenucima utisak o Traded popravlja. Realno, i te scene su odrađene pravolinijaški i očekivano, ali su u odnosu na ostatak filma čisto osveženje.
Dodatna srećna okolnost je izbor glumaca. Tom Sizemore i pevač Trace Adkins su sasvim pristojni negativci i zasluga za to ide samo i isključivo njima, pošto ih Woodward ne usmerava. Naravno, sa tako tankim likovima, bez ikakve karakterizacije i sa kratkim vremenom koje imaju na raspolaganju, to nisu nekakva spomena vredna ostvarenja, ali su svakako bolji momenti u filmu. Krisa Kristoffersona ne trpam u isti koš, on je legenda i, što se ono kaže, može da čita telefonski imenik i da to ne bude dosadno. Takođe, Michael Pare je solidno uverljiv kao glavni junak, ali je i on ograničen šupljinom svoga lika. Glumice u filmu su, nažalost, suprotna priča, očajne su sve do jedne i šmiraju toliko da to boli. Woodward je morao izabrati bolje.

Sve u svemu, ovo je loše, i to na dosadan i predvidljiv način. Možda je štos gledati film kao anti-modernističku tiradu i poziv na povratak starim vrednostima (nema tu govora o posveti klasicima žanra, Woodward se njima samo poštapa). Čak ni tada nije dobar. Čak ni sa Krisom Kristoffersonom u fokusu ovaj film nije dobar. Nema mu spasa

Most Likely to Die

0
0
2015.
režija: Anthony DiBlasi
scenario: Laura Brennan
uloge: Heather Morris, Ryan Doom, Perez Hilton, Chad Addison, Tess Christiansen, Marci Miller, Tatum Miranda, Johnny Ramey, Jason Tobias, Skyler Vallo, Jake Busey

Beše to u drugoj polovini 90-ih kada su “slasheri” doživeli svoj “revival”. Prvo smo imali Screamkoji je u te ustajale vode uneo nešto ironije i meta-filmskih momenata. Usledili su njegovi sve slabiji, generičkiji i bleđi nastavci, ali i brojni drugi teen “slasheri” koji kao da su se takmičili koji će imati (pre-)elaboriraniji suludi koncept koji objašnjava maskiranog ubicu koji ganja američku omladinu. Ne kažem, bilo je tu zabavnih trenutaka, a i ja sam bio mlađi i neiskusniji, pa mi je svašta moglo biti podvaljeno, ali se taj trend očito i nepovratno potrošio u roku od nekoliko godina. Jebiga, dešava se. Uostalom, vitalnost horora kao žanra delom leži u tome da se trendovi lako napuštaju i postavljaju novi.
S tim u vezi, Most Likely to Diedeluje kao “a blast from the past”, što je autorima možda i bio cilj, premda nisam sasvim siguran. Premisa je standardna: staro društvo se okuplja pred desetogodišnjicu mature (eto post-teen twista) i priseća se svojih blejanja, ali i nepodopština. Dešavalo se da u svojim šalama i šegama odu malo predaleko, pa da neko zapravo i nastrada. Sada, 10 godina kasnije, oni su drugačiji i uspešniji ljudi, ali prošlost ne miruje već dolazi po svoje, a oni jedan za drugim padaju kao muve i to kao posledica vrlo elaboriranih ubistava koje imaju veze sa njihovim pisanijem po godišnjacima.
Oni su, dakle, galerija uspešnih bezveznjakovića sa kojima normalan čovek u životu ne bi popio piće, a kamo li družio se ili planirao godišnjicu mature, a juri ih tip sakriven iza maske, obučen u maturantsku halju sa sve bedastom kapom na glavi. Je li to neko od njih sa bolesnim smislom za humor? Je li to neko od dežurnih krivaca? Je li u pitanju osveta? Eto nama misterije...
Bez potrebe da previše objašnjavam, sve je to gimmick i to poprilično jeftini. Možda je koncept nalik na 90-te, ali sve ostalo podseća na dekadu ranije kada su se takvi filmovi štancali na veliko, bez reda i smisla, čak i bez elementarnog osećaja za unutarnju logiku. Ovi iz 90-ih su nas makar farbali da imaju šta da nam poruče, ovde toga nema i u tome je problem. Nećete ovde videti ni meta-filmsko promišljanje žanra i njegovih postulata. Nema tu ni ironije ni dekonstrukcije. Nema čak ni posvete stvarnim ili razvikanim klasicima B filma. Most Likely to Dieje čista špranca, šablon kojeg se njegovi neinventivni autori pridržavaju u odsustvu boljih ideja.
Uostalom, od njih i nismo očekivali bolje. Scenaristkinja je relativni anonimus sa iskustvom na televiziji, i to ne čak ni u igranom programu, već u talk show formatu. Reditelj je imao zanimljiv prvenac i dalje seriju loših do prosečnih žanrovskih filmova i na osnovu prikazanog čisto sumnjam da mu se smeši svetla budućnost. Slično važi i za glumce uglavnom pokupljene iz nižih ešalona televizijske produkcije, iz redova večitih epizodista sa minornim i beznačajnim ulogama i tek sa nekom iole poznatijom njuškom ili prezimenom koje pamtimo po nekom njihovom direktnom pretku. Sve u svemu slabo.

Je li moguće preporučiti ovakav film? Baš i ne. Ako ste serijski konzument i eto, baš ste raspoloženi za malo B-filmskog sranja koje se može pogledati dok usisavate, brišete prašinu ili čačkate nos, ovako nešto može da prođe kao i bukvalno bilo šta drugo, od prenosa skupštine do fleke na zidu. U suprotnom, učinite uslugu sebi i zaobiđite ovaj film. Zaista nema potrebe da ga gledate.

Im Labirynth des Schweigens / Labirynth of Lies

0
0
2014.
režija: Guilio Ricciarelli
scenario: Giulio Ricciarelli, Elisabeth Bartel, Amelie Syberberg
uloge: Alexander Fehling, Andre Szymanski, Friederike Becht, Johannes Kirsch, Johann von Bulow, Gert Voos, Tim Williams, Robert Hunger-Buhler, Hansi Jochmann

Ako mislite da je denacifikacija Nemačke (barem njenog zapadnog dela, post-komunistički istok danas nažalost graniči sa izgubljenim slučajem) bila nešto što se dogodilo preko noći ili makar nakon nurnberških suđenja, varate se. Uostalom, Nurnberg je “rešio” slučajeve nekih velikih njuški, barem onih koji nisu na vreme zapalili u toplije krajeve, a sitna boranija se izvukla i nastavila da živi svoje bedne malograđanske živote bez posledica.

Mantre zvuče bolno poznato iz poslednjih ratova. Te “treba se okrenuti budućnosti”, te “samo su vršili svoju dužnosti, nisu oni krivi, nisu odlučivali”, te “nije to baš tako, izgubili smo rat, a istoriju piše pobednik” i sve u tom stilu. Zvanična direktiva je bila da ne zastareva samo ubistvo, a neki od pouzdanih šrafova u nacističkoj mašineriji su završili kao pouzdani šrafovi u vrloj novoj Nemačkoj, pa su svojim angažmanom čak i aktivno sabotirali istrage. Neka služi na čast i Amerikancima da se u procesu denacifikacije nisu više angažirali, jer im je preči bio Hladni rat sa Rusima. Tu na scenu stupaju individualni napori pojedinih tužilaca i tako smo došli do frankfurtskog procesa 1963. godine, a Labirynth of Lies, nemački neuspešni kandidat za Oscara (kad već nisu poslali Phoenixa), tematizira predani rad koji mu je prethodio.
Naš junak je mladi i ambiciozni tužilac Johann Radmann koji se uglavnom bavio saobraćajnim prekršajima. Njegov život će se promeniti kad u zgradu suda dođe jednako ambiciozni lajavi novinar Gnielka (Szymanski), gorljivi borac protiv preživelih nacista čiji je prijatelj Simon (Kirsch) u školskom učitelju prepoznao svog mučitelja iz Auswitza. Mladi Radmann je u tom slučaju bio poseban po tome što, za razliku od svojih kolega, nije okrenuo glavu na drugu stranu i što je shvatio da tu postoji ozbiljan problem na državnoj razini. Njegovi motivi delom izviru iz potrebe da izgradi ime i karijeru, a delom su lični: njegov otac je nestao kao nacistički vojnik, ali, prema njegovom uverenju, nije bio član Partije.
Radmann ima sreću da u glavnom tužiocu Baueru (Voos) ima saveznika koji je kao socijalista i Jevrejin rat proveo u emigraciji, pa su im ciljevi isti, iako im se strategija i taktika ne podudaraju uvek. Radmann je dobio svoje posebno odeljenje i počeo da prikuplja dokaze. Njegova fiksacija postaje Josef Mengele, jedna od krupnih njuški koja se izvukla, jer u njemu vidi suštinu Auswitza: taj čovek deluje normalno, uljudno i simpatično, ali je samoinicijativno (i navodno u ime nauke) počinio zločine koji prevazilaze granice zamislivog. To postaje problem jer je Mengele, kao i Eichmann, nedostupan nemačkim organima i zapravo skreće Radmannovu pažnju sa onoga što bi morala biti suština stvari: svih tih suseda, lekara, pekara, apotekara koji su pokazali inicijativu u činjenju zločina i ostali nekažnjeni.
Iako se predstavlja kao film po istinitim događajima, to je tek delimično tačno. Na stranu što je Radmann fiktivni, kompozitni lik sačinjen od tri tužioca i što je Bauerova uloga minimizirana. Nije problem ni generički romantični pod-zaplet između Radmanna i Marlene (Becht) koja služi da nas relaksira u pauzama od teških tema. Skup svih tih faktora, sa akcentom na Radmannovo poreklo, ma koliko taj momenat bio filmičan i nesvakidašnji, Labirynth of Liesguraju čak preko granice filmskog pojednostavljivanja i umetničkih sloboda, prema teritoriji manipulacije istinom. Uostalom, teza o banalnosti zla se pojavila sa suđenjem Eichmannu i svakako je to uticalo na frankfurtska suđenja, ali se u filmu to spominje tek ovlaš i više u smislu političke distrakcije.
I na filmskom planu, Labirynth of Lies nije ono kako se predstavlja. Gotovo da nema sudske drame, pa i ona doku-dramska komponenta sa gađanjem imenima je zanemarena. Umesto toga, vreme nam troši ljubavni zaplet, druženje Radmanna i Gnielke sa ili bez Simona i Radmannove naivne moralne dileme. Zapravo, dobili smo nešto nalik na tv film, sa tom kompleksnošću i toliko emocija. Generalna poruka o suočavanju sa prošlošću i to kroz ni manje ni više nego međugeneracijski sukob je ispravna, ali do nje se došlo prekrajanjem, preteranim davanjem na važnosti jednih, a zanemarivanjem drugih faktora u nečemu tako kompleksnom.
To je sve, eto tako, fino zapakovano i probavljivo u integralnom obliku, čak i u trajanju od dva sata. Naravno, moglo bi se ponešto i skratiti i upeglati, fokusi se prebaciti negde drugde, a generalno bi se mogli poštovati i intelektualni kapaciteti publike, jer se danas sa nacistima i denacifikacijom ne zamlaćuje baš svaki random lik. Alexander Fehling (Inglorious Basterds) ima potencijal za glavnog glumca i uspeva da fiksira pažnju na sebe, iako su Gnielka i Simon makar nominalno interesantniji i emotivniji. To je zasluga Fehlinga i ozbiljnosti njegovog lika date već u scenariju, a ne glumačkih nedostataka Szymanskog i Hirscha koji su sasvim solidni. Na planu režije valja pohvaliti nekoliko zgodnih i diskretnih rešenja izbegavanja grafičkih gadosti, a izazivanja užasa, kao i ingenioznu upotrebu Tima Williamsa, glumca koji najčešće igra američkog turistu u reklamama.
Na kraju krajeva, Labirynth of Lies je pristojan film, ništa manje i ništa više. Temom denacifikacije su se bavili i drugi filmovi, neki inteligentnije, neki emotivnije. Tu silnu reklamu i za nemačke uslove popriličan budžet od 20-ak miliona eura treba uzeti sa rezervom, film nipošto nije spektakularan, premda izgleda pristojno i sa osećajem za detalje perioda. Problem je što u konačnici deluje kao ex-cathedra predavanje i to možda za srednjoškolski uzrast. A to baš i nije neka preporuka...

The Childhood of a Leader

0
0
kritika originalno objavljena na FAK-u
2015.
režija: Brady Corbet
scenario: Brady Corbet, Mona Fastvold
uloge: Tom Sweet, Liam Cunningham, Berenice Bejo, Robert Pattinson, Stacy Martin, Yolande Moreau

Kako postajemo to što jesmo? Genetsko nasleđe i uticaj sredine mogu objasniti neke fizičke stvari, ali karakter je mnogo kompleksniji od toga. Formira nas mnogo toga, odnos sa roditeljima, rođacima, prijateljima, vršnjacima, škola, sport, umetnost, ideje, pobede i porazi, iskustva prijatna i neprijatna. Usvajamo modele ponašanja po onome što zaključujemo da prolazi, prihvatamo konvencije, menjamo ih koliko možemo. Gospodarimo svojim životom koliko nam je dozvoljeno, borimo se za slobodu (kako god je shvatili) i težimo za srećom.

Sad, kako neko postaje diktator? Zašto neko želi da i u odrasloj dobi bude vođa? Da ga se doživljava sa kombinacijom ljubavi, nade, straha i jeze? Da bude gospodar života i smrti? Formira li ga samo nesrećno detinjstvo? Kakav uticaj ima mikro i makro sredina u kojoj odrasta i postoji li neki obrazac koji možemo pretpostaviti? Šta možemo po tom pitanju učiniti?
U svom neobičnom, ambiciozno zamišljenom i interesantno složenom prvencu The Childhood of a Leader ta ista pitanja suptilno, a opet jasno postavlja Brady Corbet, američki glumac i verovatno poslednji koji bi vam pao na pamet kao autor ovakvog filma. Čak je i forma retro, u tri čina sa prologom i epilogom, preuzeta iz teatra i sa tim relativno statičnim štihom koji odaje, a opet se film čini svežim, originalnim i provokativnim.
Radnja je ograničena na zimu 1918/19. godine. Mesto radnje je Evropa, stari dvorac u francuskoj provinciji koji je, očito, video i bolje dane. Okolnosti su znane, Veliki rat je upravo završen odnevši milione života i ostavivši za sobom pustoš, američki predsednik Wilson je u Evropi i dočekuju ga sa radošću, priprema se konferencija u Versaillesu i prekrajanje granica. Upravo tim arhivskim snimcima i počinje film, oni su prolog, a pojavljivaće se na određenim mestima kao uznemirujući intermeco na ionako uznemirujuću temu.
U tom neveselom svetu odrasta mali Prescott (Sweet), anđeoskog glasića i izgleda sa plavim loknicama. Neko bi rekao da je njegov život čak čisto ugodan u odnosu na živote velike većine njegovih vršnjaka, otac (Cunningham) je ugledni američki diplomata povezan sa Wilsonom, majka (Bejo) izuzetno obrazovana, načitana i naputovana žena koja govori nekoliko jezika, prijatelji njegovih roditelja su redom zanimljivi, poput novinara Charlesa (Pattinson), a on pažnju dobija i od učiteljice jezika (Martin) i od sluškinje (Moreau). Pa ipak Prescott nije zadovoljan, upoznajemo ga kako posle probe božićne predstave u lokalnoj crkvi u jarku čeka vernike i gađa ih kamenčićima. Možda mali ima nešto protiv Crkve. Možda protiv Boga. Možda tera kontru nekome. Možda s njim zaista nešto nije u redu.
Kroz naredna tri čina koja će se kulminirati svaki sa po jednim incidentom, upoznaćemo Prescotta i njegovo okruženje. Shvatamo da je bistar momak koji brzo uči, ali i da je tvrdoglav i ima potrebu da se suprotstavi autoritetima, možda čak i da uspostavi dominaciju nad njima. Saznaćemo da ima burne reakcije, ali i da je sklon manipulaciji kada oseti da ima posla sa manje bistrima od sebe. Pretpostavićemo i da možda ne bio takav kada bi se neko njime bavio.
Otac, diplomata, nema vremena, a verovatno ni interesa. Jer njegov posao je sudbina sveta, a ne jednog razmaženog derišta. Majka, religiozna žena, ima vremena i pokazuje nominalni interes, ali očito nema takta. Učiteljica nije u poziciji da, osim obrazovanja, utiče i na odgoj, a veliko je pitanje dokle bi smela da ide. Sluškinja je sluškinja, a pritom odaje utisak one stereotipne bake sa sela koja bi roditeljima išla iza leđa da ugodi detetu, što se u tom velikom sukobu ponosa ispostavlja kao teška greška.
Takođe, neke stvari u kući ne vidimo baš jasno, ali možemo da ih naslutimo. Da li majka ima aferu sa Charlesom? Da li otac petlja sa učiteljicom? Naša perspektiva možda nije kompletno Prescottova, ali tu je negde, na sličnoj ravni, a u dvorcu ima puno zatvorenih vrata, mračnih prostorija (fotografija u ovom filmu je čista poezija) i skrovitih ćoškova.
Uz to, ne treba zaboraviti ni geopolitičku situaciju o kojoj se u filmu i govori, ponekad direktno, ponekad u drugom planu. Ne treba zaboraviti prekrajanje granica, podelu plena među silama pobednicama, diplomatske i druge igrarije, ali i zapostavljene i obespravljene mase, klasnu borbu i rigidne populističke pokrete koji se uzdižu: komunizam i fašizam. U tom kontekstu, Prescottovo odrastanje u diktatora, dato u naslovu i potvrđeno višesmislenim, otvorenim epilogom, možemo posmatrati i kao sliku i priliku te političke situacije.
U štimungu filma osetiće se različiti uticaji. Prva asocijacija je svakako Haneke, zbog škrtosti pejzaža i sablasnosti koju represija drži tik pod površinom, sličnog vremenskog “settinga” i usporenog toka priče, pa i zbog teme i opsesije fenomenologijom ponašanja. The Childhood of a Leader svakako u sećanje priziva The White Ribbon, ali nije derivat toga, kao što nije ni kompilacija tih uticaja sa radovima Larsa Von Triera od kojeg isto posuđuje nešto atmosfere i pojedine pripovedačke tehnike. U pitanju je jedan svež i originalan film, zaokružen i promišljen i za reditelja debitanta neverovatno kopleksan i hrabar.
Glumci su redom odlični. Berenice Bejo uspeva da održi nešto misterije i bol ispod površine kao majka, žena očito nezadovoljna svojim životom, ali bez mogućnosti da to na bilo koji način pokaže. Liam Cunningham je bio rizičan izbor za ovakav tip filma, ali je uverljiv kao američki diplomata koji veruje u strogu disciplinu. Dok Robert Pattinson filmu dodaje marketinšku vrednost, Stacy Martin, Von Trierova nimfomanka u mladosti, pokazuje se kao jedno od otkrovenja filma i glumica u skokovitom usponu. Glavno otkriće je ipak Tom Sweet, debitant na filmu koji je ovde savršen. Videćemo hoće li od toga nastati glumačka karijera ili mu je ova uloga samo idealno legla, ali njegovu interpretaciju nećete tek tako zaboraviti.
Jedini potencijalni problem filma je njegova ambicija da jednoznačno odgovori na pitanje koje postavlja. Pritom, u svojoj verziji priče, Corbet zanemaruje belodane činjenice vezane za poreklo diktatora. Oni po pravilu dolaze iz mase i projekcija su njenih skrivenih i neskrivenih želja i zato ih masa izvikuje na ulicama, bira na izborima ili nosi na ramenima prilikom državnog udara. Čak i ako dolazi iz viših slojeva, diktator mora imati harizmu koju Prescott nema. U tom svetu, Prescott je kao pripadnik aristokratije, pre kandidat za ludog princa ili manipulatora iz senke nego za nekog kome su mase odane. No i pored toga, Brady Corbet u The Childhood of a Leader izuzetno zanimljivo gradi i prezentira svoju teoriju. Preporuka, svakako.

Eisenstein in Guanajuato

0
0
2015.
scenario i režija: Peter Greenaway
uloge: Elmer Back, Luis Alberti, Maya Zapata, Anna Knaifel, Alain Vargas

Može se reći da je Peter Greenaway svestrana autorska ličnost. Po obrazovanju je slikar-muralista, a filmsku karijeru je gradio na kratkim, eksperimentalnim filmskim esejima, dokumentarcima i televiziji, pre nego što je izbacio svoj prvi dugometražni bioskopski film The Falls (1980) kojim je uspostavio svoj apsurdistički konceptualni stil. Na njega su presudno uticale flamanska renesansa i barok (vidljivo ponekad na izboru tema, a gotovo uvek mizanscenski, sa sve vedutama u eksterijeru i chiaroscuro postavkom u enterijeru), francuski novovalni autori iz Rive Gauche krugova i njihove čiste forme, te muzika koja u njegovim filmovima zauzima značajno mesto i muzičko-scenska dela (Greenaway je postavio i jednu filmsku operu).

Međutim, godine njegovog kreativnog vrhunca su prošle. Tokom 80-ih i 90-ih je ređao kultne naslove kao što su Drowning by Numbers (1988), The Cook, the Thief, His Wife and Her Lover (1989) i The Pillow Book (1996), da navedem samo neke. Novi milenijum je doneo raširenu trilogiju The Tulse Loper Suitcases (2003-2005), igrani film i dokumentarac o Rembrandtu – Nightwatching(2007) i Rembrandt's J'acuse (2008), te, između ostalih, još jedan film sa tematikom nizozemskog baroka, Goltzius and The Pelican Company (2012). Tim filmovima je redom falilo originalnosti i snage Greenawayovih ranijih radova.
Nova inspiracija je Eisenstein, revolucionarni reditelj, po Greenawayevim rečima najznačajniji filmski umetnik svih vremena. Već je najavljen film o Eisensteinu u Hollywoodu, a ovaj tretira njegov desetodnevni boravak u naslovnom meksičkom gradu koji je obeležio ne samo rediteljev boravak u Meksiku, nego i celokupnu njegovu dalju karijeru. Da se podsetimo faktografije (čemu u filmu služi narator na početku i na kraju), nakon učešća u Oktobarskoj revoluciji i kratke karijere u teatru, Eisenstein se okrenuo filmu i sa svoja prva tri dugometražna naslova Štrajk (1925), Oklopnjača Potmekin (1925) i Oktobar (1927) nepovratno promenio filmsku umetnost, pre svega unapredivši montažu koja je je od čisto zanatskog posla postala intelektualni pogon za ideje i asocijacije. Želeći da svoju filmsku revoluciju (kad već ne može onu političku) “izveze” na Zapad, Eisenstein je preko Evrope dospeo do Hollywooda i konačno do Meksika gde je snimio preko 200 sati filmskog materijala koji je (dosta) kasnije uobličen u brojne dokumentarne i igrane filmove. Sama misija u Ameriku i Meksiko je, međutim, na kratki rok bila fijasko: velikog reditelja je s jedne strane pritiskala Staljinova paranoja da on slučajno ne prebegne, a sa druge potpuno drugačiji sistem rada u Hollywoodu koji je pre bio industrija nego li umetnost.
U Greenawayevoj interpretaciji tih deset dana u Guanajuantu su za Eisensteina analogni Oktobarskoj revoluciji za svet: potres koji je iz temelja promenio dotadašnje stanje. Eisenstein u Meksiko dolazi kao veliki umetnik, uz svu pozu i prateću logoreju na “žižekovskom” engleskom, ali i kao seksualno neostvarena i represirana ličnost. Na tom planu će se i dogoditi revolucija: Eisenstein (Back) će se zaljubiti u svog vodiča, antropologa i profesora komparativne religije Palomina Caneda (Alberti) koji je inače oženjen.
Iako Greenaway u početku povlači paralelu između Eisensteinove panseksualnosti (što je poznata stvar, u filmu data kroz njegove ilustracije) i meksičkog panteističkog katolicizma sa jakim uticajem starih verovanja, on se odlučuje da tu seksualnu revoluciju ograniči samo na gay stranu priče, što je pomalo usko. Eisenstein je pritom tipičan greenawayevski muškarac: preraslo derište koje se, navodno, čudi tušu, govori o svom telu sa iskrenom naivnošću, napije se i istovremeno povraća i kenja proliv pod gradskom česmom da bi se u tome kasnije valjao i slično. Valjda je to dualnost svakog umetničkog genija: po pravilu ih zamišljamo kao nesposobne za svakodnevni život. Otuda i rediteljeva fascinacija likom slepog i gluvog zvonara (Vargas), dok ga u realnosti jedino drže razgovori sa sekretaricom Perom Ataševom (Knaifel), alias Pearl Fogelman koja će mu kasnije postati supruga.
Nefiltriran, naivan tok Eisensteinovih misli, logoreja i anksioza prate naizgled jednako naivne (mada zapravo ironiče), ali kontrastno sigurne Greenawayeve intervencije. Autor se igra sa bojama, od crno-bele fotografije, preko ispranih do živih boja i formatima slike, često sužavajući filmski ekran i na njegove rubove ubacujući “stock” fotografije koje ilustruju ono što se u dijalogu (ili češće monologu) govori. Naravno, uz to imamo raskošne eksterijere i enterijere skupih hotela složene kao vizuelno fascinantne, ali ispod površine preteće slike, te izuzetno dramatičnu muzičku temu iz Romea i Julije Sergeja Prokofjeva koja je spoilerasta samim svojim tonom, dok se ostatak soundtracka šeta između klasične i tradicionalne meksičke muzike.
Jasno je da je Eisenstein in Guanajuato film snimljen ne toliko da nam ispriča priču, odnosno vinjeticu iz istorije filma, koliko da na nas prenese utisak anksioze i ponekad kreativnog, a ponekad destruktivnog ludila jednog briljantnog autora. Međutim, u tome ne uspeva baš najbolje. Greenaway ostaje često samo na površini i to što nema baš šta suvislo da kaže maskira teatralnošću i naivnim bizarlukom koji teško može nekoga šokirati. Postavlja se pitanje čemu sve to. A kao što rekoh, sprema nam se i “prequel”. Nadam se samo da će i u njemu biti Elmer Back čije je skidanje anksioze jedna od svetlijih tačaka filma.

Nina Forever

0
0
kritika  originalno  objavljena na Monitoru
2015.
scenario i režija: Ben Blaine, Chris Blaine
uloge: Abigail Hardingham, Cian Barry, Fiona O'Shaughnessy, Elizabeth Evin, David Troughton

Ima nešto u pojavi Abigail Hardingham. Nije lepa, čak se ne može reći ni da je pravilnih crta lica, ali fiksira poglede. Kao neka čudna cura u klubu na koju projektujete ovo ili ono, sve se ne usuđujući da priđete. Znate samo da vas čeka luda vožnja, ako ikada skupite hrabrosti za to. Utoliko je čudnije što u drugoj sceni u kojoj se njen lik pojavljuje nju ostavlja dečko sa optužbom da je suviše “vanilla” (obična i dosadna), a frajer pritom izgleda kao dosadni mastiljar.

Tako je i sa ovim filmom. Nije lep i zgodan, nije ni odvratan, često se čini da nema smisla i da promašuje skoro sve što se promašiti može, ali definitivno ne možete odvojiti pogled sa ekrana. Toliko je neobičan, nov i originalan da je naprosto magnetičan. I da stvar bude bolja, kako odmiče je sve bolji, a nekoliko sati nakon gledanja možda čak i pomislite da ste upravo odgledali remek-delo i budući klasik.
Dakle, naša junakinja je Holly (Hardingham), buduća bolničarka u hitnoj pomoći i odmah u prvoj sceni svojim drugaricama sa studija izjavljuje nešto čudno i potencijalno patološki: deklarira interes sa kolegu sa svog studentskog posla u supermarketu, iako svi znaju da on već godinu dana pati za svojom poginulom curom i čak je, navodno, pokušao da se ubije. Taj momak, Rob (Barry), svakako u sebi krije nešto više o mistike i mraka kojim zrači i Holly mu u zgodnom trenutku prilazi i njih dvoje se upuštaju u vezu, i to prilično strastvenu. Međutim, prilikom prvog seksa u njihovu vezu se meša i treća “osoba”, Robova pokojna devojka Nina (O'Shaughnessy), u formi duha, koja ih verbalno izaziva i sabotira na svakom koraku...
Nekoliko stvari su tu bitne za ovaj čudački trojac. Nina je poginula u saobraćajnoj nesreći za koju je Rob makar delimično kriv. Nina je već po pojavi otkačeni, umetnički tip osobe, skoro pa ostvarena slikarka, možda čak i sa dodirom genijalnosti, dok je Hollina životna priča skoro sasvim obična. Opet, Holly deluje kao konstruktivna osoba, za razliku od Nine koja može biti kreativna ili destruktivna, ali ne i razumna i konstruktivna. Zatim, Nina je mrtva, što će reći završena, što je čini savršenom dalje od šablona “o pokojniku sve najbolje”. Konačno, zbog nagle i nasilne prirode njene smrti, ni ona ni Rob zapravo nisu završili i zaključili odnos, niti su u stanju da to urade. I eto nama nesvakidašnjeg ljubavnog trougla, i to još sa kompleksnim likovima koji se doimaju živima čak i kad su nedvosmisleno mrtvi.
Prvo što će gledaoca začuditi je ton filma. Ljubavni trouglovi u “zom-com” filmovima (romantičnim komedijama sa oživljenim mrtvacima) nisu ništa naročito novo, ali su po pravilu bili dati u otvoreno komičnom, ponekad čak i parodičnom tonu. Nina Forever se drži kao izuzetno ozbiljan film, što može delovati uvrnuto, čudno, nekome čak i odbojno. To, naravno, ne znači da nema humora. Sa tako nenormalnom premisom odsustvo humora bi bilo smrtni greh. Autori ga, naravno, okreću na crnjak, a nalazimo se u Engleskoj, pa saberite dva i dva...
Međutim, i pored naleta crnog humora za koji je, logično, zadužena sama Nina svojim “in character” opaskama, film se čvrsto drži teritorije psihološke drame između Holly i Roba. Jasno, u njihovom odnosu je Nina metafora za bagaž prethodne veze (Rob se sa njenim roditeljima viđa na nedeljnoj bazi), i to bagaž najteže vrste. Sa mrtvom osobom se ne može takmičiti, niti je moguće, niti je pristojno, ali pitanje je može li se Holly s njom nositi i kako. Je li rešenje pobacati uspomene? Ili možda odavati poštovanje na svakom koraku Čak i kada, odnosno ako, Rob nastavi sa svojim životom (sa Holly ili bez nje), Nina će uvek biti tu i vrebati (ga) iz nekog ugla.
Izbor glumaca za film je briljantan. Abigail Hardingham je u stanju većinu zadataka rešiti neverovatno elegantno, samim svojim prisustvom i stavom, jasno vidimo kad je ranjiva, kad povređena, kad rešena da istera svoje i zadovoljstvo ju je gledati. Takva gluma se retko viđa od glumice koja je uglavnom zarobljena na televiziji. Rob je za nijansu tipskiji lik od Holly, ali u izvedbi Ciana Barrija izgleda životno. To nije sjebani, tužni i mistični lik kakve srećemo u filmovima, već sjebani, tužni i mistični lik koji može biti naš poznanik ili sused, što ovu “suburban gothic” priču čini jako privlačnom i snažnom. Fiona O'Shaughnessy igra Ninu sa uživanjem i dosta improvizacije, a i lik je napisan da tome pogoduje. Osim egzaktnih, sočnih linija dijaloga, sve ostalo je na volju glumici. Snažno prisustvo imaju i Elizabeth Evin i David Troughton kao njeni roditelji koji ne mogu da nastave sa normalnim životom.
Uz vrhunsku glumu treba pohvaliti i scenario koji je uređen, ekonomičan, logičan (koliko je moguće sa premisom koju imamo), inteligentan, pronicljiv i snažan. Braća Blaine, inače debitanti, uspevaju ono što ni mnogima iskusnijima ne polazi za rukom: ne samo da ubace zaista neočekivani, a opet savršeno logični i skladni obrat, nego da i kroz njega poentiraju. Sa režijom stvari ne stoje toliko sjajno. Pokazuju oni smisao za rad sa glumcima i oko za detalj (svet predgrađa kojim se likovi kreću je dorađen tako da sve ima svoje zašto), a nemaju problema ni sa psihološkom slikom likova i njihovih odnosa, iako bi neki hintovi mogli biti i manje očiti. Ono što upada u oči su pojedine scene koje su iskadrirane tako da u njima imamo mini-flashback i flash-forward momente, i kad kažem mini, mislim i u smislu njihovog trajanja (izuzetno kratki i brzo sečeni kadrovi) i u smislu vremena koje preskaču. To ima smisla za naglu promenu ritma i tempa, pa te scene deluju kao ubačeni virtuozni pasaži u, inače, u smislu ritma i tempa, savršeno odmerenom filmu, ali osim tog razbijanja i “jazziranja” samog sebe radi, ne vidim potrebu za takav postupak.
Nina Forever je čudan i uvrnut film koji ispod blesave žanrovske površine govori o itekako bitnim i potencijalno izuzetno ličnim stvarima. Za svu pohvalu je da tako hrabar i rizičan film potpisuju debitanti koji se čak ni u realizaciji ne oslanjaju na proverena imena, nego forsiraju manje poznate, skoro opskurne glumce uglavnom zaglavljene u televizijskim epizodama. Uz sve svoje mane, Nina Forever je izuzetno interesantno filmsko delce. Pustite da vam se duh uvuče pod kožu.

The Last Heist

0
0
2016.
režija: Mike Mendez
scenario: Guy Stevenson
uloge: Henry Rollins, Torrance Coombs, Victoria Pratt, Michael Aaron Milligan, Kristina Klebe, John J. York

Kako to obično biva na filmu, pažljivo isplanirana pljačka koju izvodi tim utreniranih pljačkaša pođe po zlu. Prosto da se čovek zapita kako su oni već isterali toliko pljački (i od toga živeli), da do poslednje nisu ništa naučili. Recimo da smanje rizik: 10 minuta znači 10 minuta, broj potencijalnih talaca treba biti što manji, u banku se ne ulazi za civilom i, prilično važno, ne gađa se imenima čak ni kad u banci prepoznaš rođenog brata.
Dobro, to je stara premisa, toliko puta isfurana, i naravno da se u neposrednoj blizini banke (koja zbog budžetskih ograničenja izgleda kao industrijska zona u predgrađu, recimo, Pardubica) u roku od odmah stvori kontingent murije. Međutim, reditelj Mike Mendez i scenarista Guy Stevenson tu vade asa iz rukava: napolju je murija, a među taocima je serijski ubica koji je došao da proveri / dopuni svoju kolekciju iskopanih očiju (nije spoiler, to vidimo odmah). I on je rešen da se izvuče i, kad je već tu, da rokne još poneku žrtvu.
Dakle, napolju murija i banda iz privatne zaštitarske firme, a u banci koja ne liči na banku serijski ubica koji izgleda kao putujući propovednik i kojeg igra HC pevač Henry Rollins, ujedno i najveće glumačko ime u postavi. Između njih naši banditi, muški, ženski, stari, mladi, crni, beli, koji psuju, skidaju svoje maske (koje su najinventivniji detalj u filmu) i čak i pored pseudo-profesionalnog vojničkog linga zapravo deluju kao da ne bi mogli opljačkati cvećaru na groblju u Pizdićima Donjim. Dakle, jeftino CGI puškaranje i koljačina mogu da počnu...
Mendezova namera je jasna: spojiti triler pljačke sa hororom, slasherom i splatterom, zaliti sve veštačkom krvlju i gadostima i iskoristiti koliko se da od retardiranog scenarija. Dobro, tog poslednjeg možda i nije svestan, jer u protivnom ne bi pri zdravoj pameti napravio ovakav film: dosadnjikav, ravan, sačinjen od samih opštih mesta. Možda je ipak svestan manjkavosti i rado ih se hvata: ovaj u privatnom životu televizijski montažer već ima istoriju sa snimanjem filmova koji balansiraju između B produkcije i trasha i sklonosti ka mešanju žanrova. Ponekad mu uspe, ponekad ne. Kako stvari stoje ovde, triput pogađajte...
Čak ni Henry Rollins koji svakako nije vrhunski glumac, ali ima neponovljivo prisustvo, ne uspeva da ovu brljotinu od filma podigne do nivoa polu-pristojnog. Da se ne lažemo, Rollins je u filmu ubedljivo najbolji glumac i njegov lik je nominalno najzanimljiviji, ali konkurencija mu, primećujete nije baš neka. Torrance Coombs kao najelokventniji među kriminalcima, Michael Aaron Milligan kao njegov pošteni buraz, Victoria Pratt kao stereotipna policajka i ostali koji izgovaraju rečenice slabije od statista... Ne budimo smešni.

Ali ko me je terao da to gledam? Možda sam se polakomio za Rollinsom koji je bio tako sjajan u He Never Died. Ovo đubre je ispod njegovog nivoa. Ne, ovo đubre je ispod svakog nivoa. Sve sam rekao.

Before I Wake

0
0
2016.
režija: Mike Flanagan
scenario: Mike Flanagan, Jeff Howard
uloge: Jacob Tremblay, Kate Bosworth, Thomas Jane, Annabeth Gish, Scottie Thompson, Dash Mihok

Mike Flanagan je “on the move” što se tiče sveta horora. Postoji nekoliko razloga za to, od kojih prednjači to da je sposoban zapakovati film u relativno kratkom roku, versatilan i žanrovski pismen autor koji zna kako da relativno elegantno proizvede efekat. Međutim, on nije nikakav genije, čak ni metodični, nastudirani autor koji izbacuje redom dobre do sjajne filmove. On zapravo ređa solidne, blago natprosečne uratke i to je u ova kvalitativno sušna vremena za horor više nego dovoljno. Ovo mu je već drugi naslov ove godine, a očekuje se i prequel za prilično lošu Oujiu, pa neka mu je bog u pomoći, premda mi smrdi da Flanagan pokušava da napravi pitu od govana, a to baš i ne ide tako lako.
Before I Wake, kao i svi Flanaganovi filmovi, svoju inspiraciju crpi iz nekoliko horor i hororu bliskih tropa. Ovde tako imamo ucveljeni bračni par, Marka (Jane) i Jessie (Bosworth), koji još uvek tuguje za svojim nastradalim sinom. Oni pokušavaju da svoju pažnju skrenu sa usvajanjem dragog, ali nesrećnog dečaka Codija (Tremblay) za kojeg im socijalna radnica (Gish) kaže da je fini i pametan, ali da nema sreće sa udomiteljima.
E, sad, on je zaista fini i drag klinac koji pokazuje manire i uviđavnost već kod sitnih detalja poput izuvanja u predsoblju i koji iskreno želi da ima dobar odnos sa svojim udomiteljima, ali nešto u njemu je sablasno. Ne na taj način da maskira čisto zlo pojavom finog deteta, nego zbog toga što jednostavno deluje izmučeno. Štos sa Codijem je, ubrzo otkrivamo, taj da njegovi snovi postaju realnost za njegove ukućane i neposredno okruženje. Divno i krasno dok su ti snovi lepi i konstruktivni (Cody, recimo, voli leptire), ali šta ćemo kada se pojavi noćna mora, sa sve pripadajućim monstrumom-ubicom koji je, navodno, ubio i njegovu majku?
Pomislite na Freddija Kruegera, dodajte u miks nevino-sablasnu decu iz Shyamalanovih filmova, začinite sa nežnim odnosom prema toj deci i raskošnim vizualima viđenih kod del Tora i eto vam okvira odakle Before I Wake gradi svoju dopadljivost. Dodajmo na to i često ostajanje u realističkom, pomalo melanholičnom ključu i izvrsnu psihologiju likova, pre svega kada se radi o motivaciji (Mark i Jessie su istovremeno i humani i sebični u svom pomaganju Codiju), te vrlo dobru glumu i snažnu glumačku hemiju koja je zasita slična porodičnoj i taj prostor fantazijske (psihološke) drame postaje najjači deo filma.
Problem, međutim, nastaje na polju horora. Flanagan i saradnik mu Howard često pate od apsolutnog nedostatka osećaja za kontekst, pa tako, recimo, o našem (odsanjanom) negativcu ne znamo ništa: ni je li stvaran ili je plod Codijeve mašte, zašto se pojavio, zašto baš kod Codija, šta želi i tako dalje. Ne samo to, nego i CGI monstrum deluje kao nastao bez inspiracije, možda dignut iz nekog napuštenog drafta za kompjutersku igricu, jednom rečju, besmislen. Dodatno, Flanaganu se još može zameriti to što se u svojoj horor-mehanici previše oslanja na “jump scare” momente, čemu je i inače sklon. Međutim, ovde mu, za razliku od Occulusa, ne uspeva da napravi nešto iole strašno i iznenađujuće.

Ali sve to je manje bitno. Vaš jedini motiv da pogledate film, pored odgovora na pitanje jeste li serijski konzument horora ili niste, biće glumci koji su, po prvi put kod Flanagana, iz nešto viših indie ešalona. U centru pažnje je, naravno, nova mlada senzacija Jacob Tremblay i on je ovde dobar, apsolutno na nivou svog prvenca u Room, ako ne i bolji od toga, i pokazuje kod dece-glumaca retku sposobnost za doziranje svog izraza. Uparenog sa vrlo raspoloženima i doziranima Thomasom Janeaom i Kate Bosworth u ulozi njegovih “novih” roditelja, Tremblaya je pravo zadovoljstvo gledati. Šteta je samo što Flanagan ne uspeva da na tome izgradi bolji film.

Urge

0
0
2016.
režija: Aaron Kaufman
scenario: Jerry Stahl, Aaron Kaufman, Guy Busick, Jason Zumwalt
uloge: Pierce Brosnan, Danny Masterson, Justin Chatwin, Ashley Greene, Nick Thune, Alexis Knapp, Chris Geere, Bar Paly, Alison Lohman

Šta sve možeš kad si veliki glumac? Možeš se, recimo, pojaviti u ukupno tri scene u filmu, a da tvoja faca zauzme centralni deo postera i da tvoje ime bude prvo na spisku. A ti ćeš, glumčino moja, dobro znati i nama manje naivnima dati do znanja zašto si se uopšte pojavio u nekom takvom sranju nedostojnom tvog imena i talenta. Tu su uvek mesnati, zapravo više šunkasti (od engleskog izraza “ham” - propali glumac) monolozi, dakle prilika za kvalitetnu zajebanciju, i na kraju svotica na bankovnom računu. Nadam se da ti ta svota ne spasava život, jer bi to značilo da te bivše žene i menadžeri potkradaju, nego da je zajebancija presudna.

Zezam se ja malo, ali to nije ništa u poređenju sa tim kako je mene zeznuo celokupni glumački, kreativni i producentski tim na čelu sa rediteljem debitantom Aaronom Kaufmanom. Hajde i to sa prvopotpisivanjem Piercea Brosnana kojeg ima u tri scene, premda film tek tada živne, pa su one nekako i “highlight”. Hajde i špica sa fetišističkim latex kostimom koja zajedno sa naslovom upućuje na film sa seksualnom tematikom. Nego, otkud mu ideja da nas drži u neizvesnosti ko je protagonista filma, nevezano za potpisivanje...
Prvo upoznajemo Neila (Danny Masterson, najzanimljiviji član That 70's Show postave, vidljivo omatorio) koji je tehnološki novobogataš i logično šupak. Upoznajemo ga u sceni gde on sklapa važan posao sve zajebavajući potencijalne partnere i arogantno se igrajući sa modelom helikoptera. Misli su mu drugde, on planira vikend sa ortacima u svojoj novoj vili na ekskluzivnom turističko-bogataškom otoku pa nema vremena da se bakće sa biznis-trivijalijama. To za njega uglavnom radi njegova hladna i zategnuta asistentkinja / povremena devojka Theresa (Ashley Greene, zamislite Annu Kendrick, samo bez talenta), takođe pozvana na vikend.
Ostatak bande su jednako buđavi likovi. Tu su Englez Vick (Chris Geere, ta njuška mi je poznata iz nekog televizijskog sitcoma) i njegova devojka – nimfomanka (Paly), zatim Ben (Nick Thune, isto semi-poznata komičarska njuška) kojeg zezaju da je siromašan zato što ima fiksnu platu koja čak nije ni šestocifrena i još jedna cura, Joey (Knapp) koja ima, ne kapiram zašto, etiketu ružnjikave cure u ekipi, ono kao riba-ortak. A u vili ih čeka Jason (Chatwin) kojeg čak i oni smatraju šupkom, pa vi vidite...
Elem, njihov prvi izlazak je u šatro ekskluzivni seksualizirano-fetišizirani klub u koji se ulazi tako što se na tebe i ekipu zaustave ogromne, lažne neonske oči. A unutra bahanalije i ljudi u maskama, kao u jeftinoj kopiji Eyes Wide Shuti svi se ponašaju kao da su na drogama, nekim novim i kvalitetnim. Pajseri bogataški logično požele malo toga i baš zgodno, Jason biva izabran i pozvan od strane čoveka-vraga-kurca-kurtona u latex odelu na razgovor sa Gazdom. Bez zezanja, Brosnanov lik je potpisan samo kao The Man, citira filozofe i mudruje, što baš i nisu zaželjene osobine za jednog dilera i vlasnika otmenijeg kupleraja.
Radi se tu o sasvim novoj drogi kod koje nema fizičke ovisnosti i nezgodnog spuštanja, koja ne daje samo “high”, nego briše inhibicije i čini da se čovek oseća kao kralj sveta i ponaša se onako kako želi, odnosno u skladu sa svojim nagonima. (Eto naslova!) Međutim, postoji jedno pravilo: dozvoljeno je uzeti jednu ampulu. Ne u toku večeri, nego u životu.
Sad, ostatak bogatih pajsera se majmunski uradi, jebe pred publikom i šta sve ne, a Jason ništa. Ni prvi, ni drugi, ni treći put. Međutim, kako se oni rade, osećaj je sve manje kraljevski, a ne brišu se samo inhibicije, nego i osećaj za moral i ispravno. To u prevodu znači da ih preuzimaju atavističke želje za čime god: seksom, hranom, kontrolom, strahopoštovanjem, dominacijom. I to nije ograničeno na jednu ekipu, nego se proširilo po celom otoku. Sumrak civilizacije, anarhija, uništenje... A jedino Jason ostaje pribran, izrasta u protagonistu filma i pokušava da spasi šta se spasiti da, od ekipe, a i od celog sveta kakvog poznajemo.
Urgepokušava da bude “lean and mean” triler sa dubokim konotacijama. Sad, “lean” nije, previše je tu sranja i gluposti, masovki plesanja na glupu elektronsku muziku i jedenja kolača u slow-motionu, ljudi-kurtona i ostalih nepotrebnih detalja, a premalo nekakvog opipljivog seksa ili provoda. Nije ni “mean”, ako se pod “mean” ne podrazumeva bezmudaška i ne naročito potrebna polu-eksplicitnost u prikazivanju nasilja. A o dubini tek ne treba trošiti reči.
Ovo je klasična moralistička popujuća plašilica sa dna (produkcijske) kace čija je jedina poenta ispravna koliko je banalna: neograničena sloboda jednog ograničava slobodu drugog i te neograničene slobode (od inhibicija, seksualnih, moralnih i inih) svih dovode do sukoba, nasilja i sumraka civilizacije. Ili ako hoćete jednostavnije: čoveku je nasilje prirođeno i jedino ga društvene norme drže pod kontrolom. Međutim, tako trapavo izvedena, sa gomilom nesuptilnih, površnih filmskih i ne-filmskih referenci (pred kraj filma imamo i kamenovanje žene, što nam otprilike govori da se vrlo lako možemo spustiti na nivo talibana), ta poenta ispada smešna, nebulozna, ridikulozna, parodična prema samoj sebi. Dodajmo na to i činjenicu da su likovi koje kroz film pratimo svi do jednog toliko odvratni da im želimo dugu i bolnu smrt i zbog toga se ne osećamo kao loše osobe.
I onda tu je Pierce Brosnan. The Man. Najjača tačka filma. Tri scene u monolozima. Jasno, lik je satanski, na tragu Al Pacinovog u The Devil's Advocate. Kao što Al Pacino tu u svojoj bravuri jede Keanu Reevesa za doručak, tako i Pierce Brosnan ovde proždire Justina Chatwina, uživa u tome i glođe mu kosti. Brosnan u tom društvu toliko odskače da čak u jednom trenutku tera i reditelja Aarona Kaufmana da se malo uozbilji i složi makar jednu “stylish” scenu (onu njegovu srednju, u zalogajnici) koja ne deluje jeftino i glupo. Šteta što će to Kaufman usrati u onoj završnoj rekapitulaciji koja ne samo da pada guzicom u zemlju, nego i pokušava da nam proda “Fire Walk With Me” referencu u kombinaciji slike i monologa. Naravoučenije i jedanaesta zapovest: Ne hvataj se Lyncha, nesrećniče, ako ne znaš šta bi s tim.
Evo nabih već hiljadu reči na film koji je nedvosmisleno loš, užasan čak. Zašto? Pa zato što ga preporučujem za gledanje. Jednima kao primer kako izgleda film kada smislena i intrigantna premisa o svetu bez inhibicija ode u pizdu lepu materinu kada se s njom ne postupa pažljivo i pametno. Drugima kao čistu zabavu: Urge je toliko loš da je vrlo blizu da “obrne pun krug” i pretvori se u pravi dragulj trasha. Ne uspeva, ali je blizu.
Nego, verovali ili ne, Kaufman i armija scenarista su zaista poverovali da će Urge ostaviti trag, pa su zato ostavili dvostruki otvoreni kraj, onaj pre odjavne špice i onaj posle sa Alison Lohman, verovatno se nadajući nastavku. Pusti snovi, ali oni su toliko nesvesni svojih nekvaliteta da im na tome treba čestitati sporim tapšanjem. Ako će im to biti za utehu, svečano obećavam da ću pogledati nastavak, ako ga bude. Kapiram da ga ne bih propustio ni za šta na svetu.

Love & Friendship

0
0
2016.
scenario i režija: Whit Stillman (po kratkom romanu Lady Susan Jane Austen)
uloge: Kate Beckinsale, Mofrydd Clark, Tom Bennett, Jenn Murray, Lochlan O’Mearain, Sophie Radermacher, Chloe Sevigny, Stephen Fry, Xavier Samuel, Emma Greenwell, Justin Edwards

Reći ćete da sam smekšao i počeo da gledam filmove za babe. Da ste možda mogli da podnesete hipstersko-pičkaste indie-Sundance dramice, ali da sam ga sad baš preterao. Kostimirana drama, pa još po pisaniju Jane Austen... Pitaćete se nisam li ranije govorio da su sve te gordosti i predrasude, razumi i osećajnost bolji ako se u njih ubace vampiri, vukodlaci, zombiji ili makar psihopate sa noževima i sekirama. Stvarno strašno.

U svoju odbranu, dok nisam pogledao film nisam ni imao predstavu da se tu radi o adaptaciji Jane Austen. Znam da je neznanje nevešta odbrana, ali kratki epistolarni roman objavljen skoro 100 godina po autoričinoj smrti je dovoljno opskuran za mene kao ne-poznavaoca njenog dela. Ispostavlja se, međutim, da Lady Susan nije njen tipičan roman iako i tu imamo plemstvo, letnje rezidencije, klasno napredovanje, ženidbe i udadbe i ekstenzivnu komunikaciju pismima. Ne, poštovana Jane Austen je tu demonstrirala nešto drugo: smisao za humor i satiru.

Za razliku od onodobnih romana (reč je o poznom XVIII stoleću), ovde nema moralne poruke i “trijumfa dobra”. Happy end je tu, ali su konotacije potpuno drugačije, kao i set likova. Naša protagonistkinja je prepredena i bezobrazna, čak je i primer loše majke koja u svojoj kćeri vidi samo teret. Teško joj možemo naći makar jednu osobinu zbog koje bismo je voleli, ali je svakako možemo poštovati i čak biti fascinirani njome, njenom besramnošću i elaboriranim prevarantskim shemama. U poređenju s njom, ostali likovi su ili beznadežno dosadni i uštogljeni ili toliko naivni da nije ni čudo da upadaju u njenu mrežu.
Lady Susan Vernon (Beckinsale) je udovica koja je već uspela potrošiti nasledstvo od svog pokojnog muža i zato pod hitno mora naći novog, a pitoreskna provincija je za to pogodnija nego smogoviti, buržoaski London u kome ima samo jednu iskrenu prijateljicu namera sličnih njenim, Amerikanku Aliciu Johnson (Sevigny) “srećno” udatu za muža kojeg ne podnosi (Fry) i čiju smrt čeka i priželjkuje ne bi li se domogla nasledstva. Zato Lady Susan odlazi u goste kod rodbine svog pokojnog muža, odnosno njegovog brata (Edwards) i bratovljeve žene Catherine (Greenwell) koja jedina čita njene namere. Njena idealna žrtva je Catherinin brat Reginald (Samuel), čovek koji je inteligentan, ali svejedno fasciniran udovičinim bezobrazlukom i spletkarenjem. Da ne bi bilo dosadno, Lady Susan o istom trošku pokušava da uda i svoju kćer Federicu (Clark), i to za Sir Jamesa Martina (Bennett) čija se dobrodušna glupost može meriti jedino sa njegovim bogatstvom i ugledom.

Kako smo u romantičnim vremenima pre interneta, facebooka, pa čak i tračerskih novina, intrige oslonjene na dvosmislene razgovore i pisma su jako dalekosežne. Našu inteligentnu i prepredenu udovicu nije tako lako uhvatiti u laži, a čak i kad najopreznijima u redovima engleskog seoskog plemstva slučajno uspe u tome, ona je više nego sposobna da priču okrene u svoju korist. Nju perfektno i sa guštom igra Kate Beckinsale, inače sjajna glumica koja je imala tu nesreću da se zaglavi u trash franšizi sa pomenutim vampirima i vukodlacima Underworld. Ona ovde uživa sa svojim izuzetno mesnatim likom i kreira ulogu koja joj može poslužiti kao portfolio u daljoj karijeri. Njoj jedino može parirati Chloe Sevigny kao gospođa Johnson, glumica jednako kao i lik. Njih dve su već igrale prijateljice kod Stillmana u The Last Days of Disco (1998) i, iako sa potpuno drugačijim likovima, njihova hemija je prisutna i neiskvarena.
Naravno, Stephen Fry će briljirati u svakoj ulozi, ma koliko mala ona bila, a ovde je mala, ali njegove glumačke manirizme je uvek zabavno gledati. Vrhunsku ulogu u filmu ostaruje i Tom Bennett kao Sir James koji bi u manje veštim rukama bio iritantno glup lik. U Bennettovom tumačenju, on je izuzetno simpatičan idiot na tragu princa-regenta kojeg je Hugh Laurie igrao u trećoj sezoni The Black Adder smeštenoj u slično doba. To je, dame i gospodo, komično ostvarenje na vrhunskom nivou.

Uostalom, ovako solidan film, baš na tu temu, je i bio za očekivati od Whita Stillmana. Ovaj probirljivi i precizni reditelj koji je u 26 godina dugoj karijeri snimio samo 5 filmova praveći ponekad i izuzetno duge pauze je apsolutni majstor za prefinjenu komediju naravi koji svoje likove razume i poštuje čak i kad oni rade neviđene gluposti sebi samima. S tim u vezi, ovde su manje bitni detalji perioda poput scenografije i kostima (premda su i oni pogođeni odlično), a više odnosi likova i njihova često uvijena komunikacija.
Iz perspektive današnjeg vremena, pitanje je koliko se toga promenilo otkako je Jane Austen pisala svoje romane. Suštinski, vrlo malo toga: ženska emancipacija je uznapredovala, socijalna mobilnost je veća i mladi ljudi sami odlučuju o izboru partnera, makar u civilizovanom svetu kojem Engleska još uvek formalno pripada. Ali, ne vode li nas kroz život vrlo slični ili čak isti obrasci? Ne jurimo li uglavnom za materijalnim dobrima i finansijskom sigurnošću? Nije li još uvek lakše oženiti se ili udati za novac nego isti zaraditi? Ne nameće li nam društvo slične uzore pod različitim imenima i titulama? Lako za tehnologiju i pravo, ljudska psiha ostaje uvek ista.

Love

0
0
2015.
scenario i režija: Gaspar Noe
uloge: Karl Glusman, Aomi Muyock, Klara Kristin, Juan Saavedra, Isabelle Nicou, Gaspar Noe

U poslednjih nekoliko godina imali smo nekoliko upečatljivih evropskih naslova na temu ljubavi, erotike i seksa koji su otišli dosta dalje od romantičnih paradigmi u pravcu nečeg psihološki dubokog i mračnog. Najbolji od tih filmova, La vie d'Adele, seksualnu eksplicitnost i nestandardnost centralnog para (dve cure) koristio je pomalo kao “udicu” za gay i arthouse publiku, pomalo kao veštu distrakciju sa glavne teme – fenomena mlade ljubavi koju portretira nesentimentalno i do u tančine precizno. Usledila je von Trierova Nymphomaniac u dva toma, poslednji u nizu autorovih poligona za izlučivanje žuči i cinizma prema publici, kao i neskriveno podjebavanje iste te publike u svrhu nekakve, kakve god, terapije. Ono što je obeležilo film bile su eksplicitne scene seksa sa protetičkim genitalijama, ali taj seks nije bio romantičan, čak ni erotičan, snimljen iz neposredne blizine ostavljao je mučan dojam.

Na taj trend se nadovezuje novi, četvrti po redu film proverenog provokatora i “enfant teriblea” francuskog ekstremnog filma Gaspara Noe. Love je najavljivan kao pornografski film sa eksplicitnim scenama nesimuliranog seksa snimljen u 3D koji nas vodi u mračne koridore ljudske svesti po pitanju ljubavi i veza. Najave uglavnom stoje, kako se uzme, 3D je proverljiva stvar (premda sam film odgledao u 2D DVD varijanti, sistematski mi je bežao po bioskopima) i scene seksa su zaista eksplicitne (čak nepotrebno osim u smislu provokacije i možda u manjoj meri privremenog psihološkog efekta), ali implikacije toga nisu ni izbliza duboke kako ih autor želi predstaviti, čak se mogu nazvati banalnim.
Lovenam ne priča priču o ljubavi ili čemu god, odnosno sa njom završava u prvih 20-ak minuta filma kratko izlažući epilog situacije. Amerikanac u Parizu, student režije Murphy (Glusman) je ujedno i naš distancirani i depresivni narator zarobljen u nesrećnom braku sa Omi (Kristin), ženom koju ne voli. Kako i zašto, Noe će nam objasniti u kratkim crtama sa jednostavnim i prigodnim objašnjenjima. Međutim, Omi nije žena sa kojom na početku zatičemo Murphyja u krevetu u sceni međusobne masturbacije. To je Electra (Muyock), njegova velika i neprežaljena ljubav, sa kojom se u “present day” liniji radnje nije čuo ni video nekoliko godina. Ona je nestala, kako saznaje od njene majke Nore (Nicou), i Murphy želi da je pronađe makar da čuje da je živa i zdrava. Od tog trenutka, Love postaje serija flashbacka u različitim trenucima vremena koja tematizira uspon i pad njihove veze i koja kroz seksualne i narkomanske eskapade pokušava da nam predstavi mehanizme fascinantne, tužne i destruktivne ljubavi koja se uglavnom svodi na međuzavisnost između dvoje nesrećno spojenih ljudi.
Ima Love svojih momenata genijalnosti i promišljanja egzistencije u kojima provocira građansko društvo i blazirane umetničke krugove. U jednoj sceni policajci rade promociju svingerskog kluba u koji zalaze pravdajući to različitim vizijama ljubavi, a i društva između Amerike (posed) i Francuske (deljenje). Međutim, takvih scena je malo u filmu koji traje preko 2 sata da bi napravile razliku, a uz to češće imamo Murphyjevo mudrovanje u “voice overu” koje deluje drveno i lažno. Čak ni ultra-emotivni završetak ne uspeva da popravi utisak.
Uz eklektični soundtrack koji ide od Bacha preko Pink Floyda do elektronike i dronea, koji bi, istina, mogao biti i inovativnije posložen, jača strana filma je fotografija koju potpisuje Noeov stalni saradnik i jedan od najboljih direktora fotografije na svetu trenutno Benoit Debie. Svoj deo posla on radi savršeno, kompozicijski to izgleda perfektno, a smene statičnih kadrova i dugih, polaganih vožnji uspostavljaju ritam filma. Scene seksa o kojima je bilo najviše reči su ponekad elegantno snimljene, a ponekad se otvoreno ide na estetiku odbojnog i mučni psihološki efekat, što je Noeova autorska odluka pre nego Debiejeva tehnička.
Puno je reči bilo i o glumcima, od kojih je jedino Karl Glusman profesionalac, doduše svež sa akademije i ovo mu je prva značajnija uloga. Iskreno, njegovim ostvarenjem nisam fasciniran i zapravo ne mogu da utvrdim je li njegova ne-ekspresivnost i ukočenost prirodna ili je to stvar rediteljevih uputa za jedan lik koji je tako nesadržajan, antipatičan i “ružan iznutra”. Klara Kristin manje ili više statira u tih svojih nekoliko scena i ova neprofesionalna glumica svakako ne može da “dopiše” svoj bezukusan lik. Aomi Muyock je potencijalno otkrovenje filma jer svakako ima prisustvo na ekranu i može da prođe kao lepa, egzotična i misteriozna ženska za kojom bi neko poludeo. To sve važi dok ne otvori usta kada otkrivamo da je njen “line delivery”, makar na engleskom jeziku, na tragu osobe oštećenog sluha. Noe je već u svom prethodnom filmu jednu od glavnih uloga dao Paz de la Huerti, glumici limitiranih (govornih) sposobnosti, ali ipak glumici, a ovde je, čini se, tu pohvalu diletantizmu doveo do kraja.
Upitni su i efekti provokacije od kojih su neke toliko “on the nose” kao penis u punoj erekciji iz kojeg štrca sperma (CGI ili organska, potpuno nebitno), druge toliko očite u filmu i nepovezane da se samo pitamo čemu sve to, dok se o trećima moramo poslužiti internet pretragom. Lako za filmske plakate kojima autor odaje počast svojim uzorima i filmovima koji su uticali na njega, ili makar na stvaranje ovog filma (između ostalih, Salo, The Story of O, Taxi Driver...) to još i možemo razumeti. Lako i za hotel Love iz Enter the Voidčija maketa stoji u protagonistinoj sobi, kao i za kasetu I Stand Alone koju vidimo, pa čak i za ubacivanje svog imena i prezimena u imena epizodnih likova, mada takva egomanija po pravilu nije dobar znak.
  Čak je i simbolika imena likova površna: Electra, očekivano, ima buržoasku varijantu “daddy issues” i pre svega želi sigurnost, nisam siguran za Omi, služi li se Noe nemačkim jezikom da bi istakao sredovečnost / bapskost života s njom, dok je Murphy, logično, čovek kojem sve polazi po zlu (pocrtano karticom pri početku filma), za šta je uglavnom sam kriv. Izjava ili površnost, procenite sami. Ono što zbunjuje je ubacivanje imena i prezimena autorove majke (Nora Murphy) u dva različita i jedva povezana lika, kao i imena sadašnje kreativne i životne partnerke Lucile u jedan sasvim epizodni, beznačajni lik.
Očiti su, dakle, autobiografski elementi u filmu, pre svega u Murphyjevom liku koji je, kao i autor, došao u Pariz da bi studirao režiju i u fazi upoznavanja sa novim gradom se verovatno upuštao u eksperimente sa seksom i drogom, blejao, dangubio, vrteo filmove i tripove dok nije odlučio šta bi sa sobom. U tom smislu sećanja na staru, destruktivnu, ali opojnu ljubav i gotovo narkomansku ovisnost o osobi su solidan alibi čak i za svađu sa unutarnjom logikom kroz veći deo filma jer sećanja su naprosto takva – nepouzdana.
Problem je što Love deluje fingirano iskreno i fingirano šokantno i u konačnici banalno. Tako nešto smo sve već nebrojeno puta čitali, gledali, neretki među nama i doživeli. Jedini razuman razlog za ovakav film bilo bi da je Noe “pod stare dane” postao sentimentalan i da se priseća neobuzdane mladosti. Uostalom, neka stilska rešenja govore tome u prilog, atmosfera neponovljivo vuče na 90-te. A onda – spoznaja: Noe je ovaj projekat hteo da snimi još pre Irreversible (2002), i to sa Vincentom Casselom i Monicom Bellucci u glavnim ulogama. E, sad mi tek nije jasna otkud motivacija za snimanje sada po u dlaku istom scenariju.

Listen to Me Marlon

0
0
2015.
režija: Stevan Riley
scenario: Stevan Riley, Peter Ettedgui

Marlon Brando, odnosno njegov život i rad nisu nikakva nepoznanica. Talenat vidimo već na filmu, a to ko je taj talenat uzgojio (Stella Adler) i kako (po sistemu Stanislavskog) je tu manje bitno, zapravo je jedan od proverljivih biografskih podataka. Isto tako nije tajna da je slavni glumac bio težak sa saradnju (nesrećnom Coppoli je pomerio pamet na Apocalypse Now, ali Coppola nije tu jedini), da je bio sklon uvrnutim improvizacijama (Last Tango in Paris kao prva asocijacija) koje su možda bile idealne za film, ali su druge ljude dovodile u, blago rečeno, nezgodan položaj.
Nije tajna da je još pre toga stekao takvu reputaciju, a kasnije, sticajem okolnosti, bio razapinjan kao neko ko u glumi ne vidi radost, nego njome samo naplaćuje honorar. Poznat je i njegov aktivizam za građanska prava Afroamerikanaca ili za pošten tretman Indijanaca na filmu i u društvu. Nije tajna ni njegova ličnost i privatni život, propali brakovi, porodične tragedije, Tahiti kao zamišljeni lični raj i ostalo.
Ono što možda nismo znali, a što je poslužilo kao sadržajna, a često i formalna osnova Rileyevog dokumentarca su dve nesvakidašnje stvari. Prvo, Brando je jedan od prvih glumaca koji je predvideo nove tehnologije i bio kompletno digitaliziran. To će Rileyu često služiti kao estetsko pomagalo, taj retro-futurizam 90-ih koji digitalizaciju nečijeg lica, pokreta i glasa slika jednobojno i kao u nekom starom SF filmu. Drugo, Brando je vodio audio-dnevnike, materijala ima za na stotine sati i Riley je to iskoristio pre svega kako bi ispričao Brandovu priču o Brandu.
Ovo, dakle, nije klasičan dokumentarac biografskog karaktera koji nam priča priču o nekoj ličnosti iz usta njegovih prijatelja, saradnika, familije. Ovde već 12 godina mrtvog Branda imamo u veoma živom obliku. On je naš subjekt i narator, vodič kroz mračne, fragmentirane koridore briljantnog glumačkog uma. Beskrajno poštujući svoj subjekt, Riley je složio film od 100 i sitno minuta koji ima zahvat, dubinu i snagu hiljada i hiljada stranica pisanog materijala.
Neću vas gnjaviti sa njegovom biografijom, to imate prilike čuti iz njegovih usta, često fragmentirano, leteće, skačuće sa teme na temu ponekad i u istoj rečenici. Čućete i njegove stavove o glumi i životu. Na tom putu nisu samo kasete, Brandova digitalizirana glava i Rileyeve uglavnom sjajno pogođene vizuelizacije sa novosnimljenim materijalom, ali i starim intervjuima i insertima iz filmova. Ima tu mnogo čega, čak za nekoliko gledanja i slušanja, kad već imamo živog mrtvog govornika.
Riley je imao težak zadatak da zapise filtrira i odabere najbolje i najznačajnije za jednu veliku karijeru i u tome je uglavnom uspeo. Poštujući, a možda se i diveći svom subjektu, briljantnom glumcu, možda najvećem svih vremena, Riley uspeva da složi mozaik koj će nam slikati glumčevu karijeru, ličnost, um i, ako hoćete, dušu. Možda to nije strogo informativno, ali šta će nam to, nije Brando bilo ko, ali svakako ostavlja jak emocionalni dojam. Naravno, Riley će tu i tamo promašiti i preterati sa suviše očiglednim naznakama, ali to je sve daleko od toga da bi uništilo jedan ovakav film.

I, za kraj, ako niste znali, Brando je imao literarog talenta, što se odlično vidi, odnosno čuje, na kasetama. Dok ne dobijem mogućnost da preslušam te snimke, film Listen to Me Marlon je najbolja moguća opcija. Preporuka za gledanje i po više puta. Zaista, izvrstan dokumentarac.

Cosmos

0
0
kritika  originalno objavljena na Monitoru
2015.
scenario i režija: Andrzej Zulawski (po romanu Witolda Gombrowicza)
uloge: Jonathan Genet, Johan Libereau, Sabine Azema, Jean-Francois Balmer, Clementine Pons, Victoria Guerra, Andy Gillet

Jedan od velikana koji su nas napustili ove godine je i Andrzej Zulawski, poljsko-francuski reditelj, radikalni umetnik i večiti inovator filmskog jezika. Prošle godine je, nakon 15 godina od poslednjeg filma (i to kolaboracije sa ondašnjom partnerkom Sophie Marceau), konačno izbacio novi, za premijeru odabrao najartističkiji od velikih evropskih festivala, Locarno, i tamo osvojio Srebrnog Leoparda za režiju.
Sudbina je htela da njegov poslednji i testamentarni film bude najeluzivniji, možda najkompleksniji i svakako najapsurdniji u njegovoj karijeri. Zulawski je tu demonstrirao ludu hrabrost pokušavajući (skoro) nemoguće. U pitanju je adaptacija poslednjeg romana Witolda Gombrowicza, još jednog Poljaka koji je sreću i mir našao u Francuskoj, piščevog najkompleksnijeg i najapsurdnijeg, teško prevodivog i još teže adaptibilnog na film.
To što su se sudbine i životne priče kultnog pisca i kultnog reditelja poklopile sa odmakom od nekih 45 godina, samo je jedna od referenci koje se daju izvući iz filma, i to ona najočitija, biografska. Ovde je Gombrowiczev roman poslužio samo kao osnova (anti)priče i “pitch” nekoliko tema za razmišljanje, bez odgovora na pitanja i jasnih zaključaka. Zulawski tekst tumači prilično slobodno, podigravajući kulturne, najčešće filmske reference kojima nas uvlači u apsurdni svet. Tako ćemo videti i Tintina, aluzije na Rivettea i Resnaisa, čuti rasprave o Bessonu i Bressonu, Bergmanu i Spielbergu, dok će nam nad glavama visiti Pasolinijeva Teorema, možda kao ključ, možda samo kao usputna stvar.
Situacija je, u osnovnim crtama, sledeća: dvojica mladića, student prava i pisac trilera u pokušaju Witold (Genet) i metroseksualni, možda homoseksualni, ultra-površni modni mačak Fuchs (Libereau) dolaze na nekoliko dana u pansion na selu. Witold pokušava tu pokrenuti bilo koju od dve karijere, a Fuchs igra neku inatnu igru sa svojim šefovima. Pansion vodi histerična mater familias (Azema), a tu su i njen sumanuti drugi muž (Balmer) koji ispaljuje nebuloze, te kćerka, učiteljica jezika Lena (Guerra), koja se trese u socijalnim situacijama sa svojim mužem, blaziranim arhitektom (Gillet) i konačno, rođaka i kućna pomoćnica sa disfiguriranom gornjom usnom (Pons). Dinamika među svima njima je histerična, ali i opojna.
Ako vas zanima šta se dešava, odgovor je svašta i ništa. Naš narator, nadri-intelektualac Witold je i pored svojih ispada anksioze i frustracije (delimično podgrejanim zaljubljivanjem u Lenu), ipak naša najsigurnija tačka gledišta iako ponekad oponaša Paju Patka. Fuchs izlazi noću i vraća se s modricama. Stariji muž i žena se žale jedno na drugo, nekad konkretno, nekad uvijeno, a muž pritom govori kombinacijom lažnog latinskog i “baby-talka”. U dvorištu se pojavljuju, pa nestaju mrtve (obešene) ptice, što je osnova za misteriju.
Imaju li indikativno poređani zlokobni objekti (grabulja, sekira) nekakve veze sa tim ili su simboli nečeg drugog, ako su uopšte simboli? Otkud puž na kroasanu? Ima li razloga za toliko ludaštvo na jednom mestu? I onaj izlet u planine i na more... Jedino u šta se možemo pouzdati je naslov, kosmos neraskidivo povezan sa entropijom, sve ostalo je trip, možda varka, možda san, možda prirodno stanje koje prikrivamo maskom zdravog razuma.
Taj haos u odnosima i u (ne-)radnji u prvo vreme raditelj pokušava da ukroti svojim metodičnim postupkom, dugim i preciznim kadrovima, atipičnim uglovima kamere i mekim fokusom koji pojačava “dream reality” učinak. Ali kako film odmiče, tako popušta i rediteljska kontrola, što nikako nije slučajno. Od samog početka improvizirana gluma polako postaje hektična. Zulawski se prepušta haosu i poziva nas da učinimo isto.

Cosmosje magičan film barem koliko je maničan. Tripozan je, dezorijentirajući, ali zaokuplja našu pažnju. Zvuči otrcano, ali to je put u suštinu kosmosa zvanog čovek i taj put nije uvek prijatan i nije zasnovan na informacijama. Vožnja možda neće biti uvek ugodna, ali ćemo je upamtiti i možda se njoj vraćati. Veliki majstor Zulawski je još jednom uspeo. Nažalost, poslednji put.

The Survivalist

0
0
kritika originalno objavljena u časopisu Identitet
2015.
scenario i režija: Stephen Fingleton
uloge: Martin McCann, Mia Goth, Olwen Fouere

Iskreno, cenim i volim civilizaciju i sva njena dostignuća. Ovaj ireverzibilni proces je savršen u svojoj jednostavnosti: pronalasci i ideje zažive ako se učine korisnima, traju dokle su korisne, unapređuju se ili napuštaju. Stoga mi nisu ni najmanje jasni oni koji prizivaju slom civilizacije ili nekog njenog dela (svejedno je radi li se tu o ekonomskom ili tehnološkom kolapsu, ili pak o ratničkim prošlostima i “gustim maglama”) i na to se pripremaju ne bi li iživeli svoje divljačke, atavističke fantazije o borbi i nasilju. Nema ničeg naročito lepog, plemenitog i humanog u divljaštvu. A upravo je civilizacija, rad na tome da je stvorimo i održimo, ono što nas razlikuje od životinjskih nam predaka.

Filmska realnost, međutim, počiva na nekim drugim postulatima od naše svakodnevne. Osnovno pravilo glasi: ako ga se može zamisliti, može ga se i snimiti. Tako su leteći ljudi, šaržeri beskonačnih kapaciteta i lude vožnje koje prkose zakonima fizike filmski sasvim legitimne stvari, kao što je to i (post)apokalipsa. O njoj je snimljeno pregršt filmova, od nasilnih adrenalinskih fantazija bez reda i smisla, preko nasilnih adrenalinskih fantazija sa upozoravajućom porukom (recimo svi Mad Max filmovi), velikih epopeja koje kada puknu za sobom povlače karijere svojih glumaca, reditelja i producenata (setite se samo Kevina Costnera i njegova dva vezana postapokaliptična promašaja) pa do skromnih, nespektakularnih, nezavisnih filmova koji su pre svega komorne drame o ljudima i ljudskosti u datim uslovima.
The Survivalist je upravo takva komorna drama smeštena u sumrak civilizacije. Naslovnog junaka (McCann) upoznajemo prvo iz daljine u dnevnim rutinama. Svugde ide sa puškom, ali štedi municiju. Njegov svet je surovo mesto. Živi od lova i skromnog vrta oko svoje kolibe u srcu šume. On je na neki način moderni Robinson Crusoe, tako je uredio život i to mu skoro u potpunosti odgovara.
Njegov život će se promeniti kad u njega uđu dve žene. One su sredovečna Kathryn (Fouere) i mlada Milja (Goth) i po svojoj dinamici deluju kao majka i kćerka. Na svom putu su zabasale do junakove kolibe i spremne su ponuditi nešto za hranu i prenoćište: majka neka semena biljaka, a kćerka svoje telo. Postoje potrebe koje čovek ipak ne može zadovoljiti potpuno sam. Nakon inicijalnog nepoverenja, njih troje se zbližiti i formirati simbiotičku zajednicu.
Prednosti takvog aranžmana su brojna, uostalom svet je možda izgrađen na osnovu individualnih otkrića i inicijativa, ali su napori uvek bili kolektivni. Međutim, nedostatak toga je da je zajednica po pravilu vidljivija od pojedinca, pa se zato lakše nađe na meti nekih drugih, manje miroljubivih zajednica, da ne kažem pljačkaških bandi. Kao što se pojedinac lakše može sakriti, tako se zajednica lakše odbrani od napada. Međutim, pitanje je hoće li troje naših junaka uspeti preživeti jednom kada budu izloženi stalnim napadima.
Uostalom, radnja je ovde samo kostur, konstrukcija pomoću koje se autor Stephen Fingleton, inače debitant u celovečernjem formatu nakon nekoliko zapaženih kratkih filmova, bavi temama koje ga preokupiraju. Jedna od prvih tema je muška seksualna potreba i tenzija i tu ne treba da čudi izbor glumice. Mia Goth je jedno od glumačkih otkrića von Trierovog filma Nymphomaniac i seksualna energija koju ona odašilje je istovremeno nevina, naivna, prirodna i voljna. Njena golotinja i u određenom smislu prostitucija pri početku filma nije nešto sramotno, koliko iznuđeno divljinom sveta u kojem živi, pa ni Fingleton na tome ne insistira i to ne ponavlja.
Suština je tu u surovosti sveta u kojem je sve roba za trampu i na taj način Fingleton počinje sa oslikavanjem svog sveta i njegove suprotnosti sa civilizacijom. Kako film odmiče, taj polaritet će se samo još radikalizirati. Taj svet nije više samo podivljao, nego je čak dehumaniziran, pa svako može biti ili plen ili predator. Nasuprot tome, naši junaci koji žive u zajednici održavaju i ponovo pronalaze ljudskost u sebi, što je i suština. Jasno, taj svet je bespoštedan, naši junaci tako svesno postaju manjina, ali možda nije beznadan, jer oni ostaju humana bića, sa svojim agendama, strahovima i nedostacima, ali ipak čiste duše.
Jedna od boljih autorskih odluka koju je Fingleton doneo je da ne ide u objašnjavanje. Nećemo saznati kako je, zašto i kada svet postao takav kakvog ga vidimo u filmu. Osim razasutih tragova o naslovnom junaku i njegovoj prošlosti (na tom mestu živi sedam godina, imao je i brata), nećemo se upoznavati ni sa biografijama. Ne znamo jesu li Kathryn i Milja zaista majka i kćerka ili se samo tako predstavljaju. Dovoljno je to što je dinamika njihovog odnosa takva. Uopšte, u filmu ima vrlo malo dijaloga, likovi su škrti na rečima i razgovaraju funkcionalno do te mere da nas to tera na zaključak da je u takvom svetu i ljudski razgovor luksuz, kao što je to ljudskost kao takva. U takvoj postavci, glumcima je pružena šansa za interakciju i igru jednog sa drugim i oni to koriste. Martin McCann nas je kupio već svojim držanjem na početku, njegov odnos sa Miom Goth se rasplamsava, a Olwen Fouere u pozadini kreira briljantnu sporednu ulogu oprezne i mudre žene.
The Survivalist nije ugodno filmsko iskustvo, i to je jasno. Ali ga svejedno možemo smatrati lekovitim. Najvažnija je spoznaja da smo svi ljudi, da smo zajedno uredili svet za sebe i da ne zaboravimo da ga čuvamo i popravljamo. Možda je zov rata, otimačine, divljaštva i nasilja nekima primamljiv, ali je test naše ljudskosti da se tome odupremo. Veće su nam šanse da preživimo svi skupa.

Approaching the Unknown

0
0
2016.
scenario i režija: Mark Elijah Rosenberg
uloge: Mark Strong, Luke Wilson, Sanaa Lathan

Ako postoji nešto što nas fascinira, onda je to svemir. Zato što je ogroman, odnosno beskonačan. Zato što je nasilan i bespoštedan. Zato što je malo reći da je naše znanje o njemu ograničeno i samo teorijsko, ono je zapravo neznatno i često potpuno neproverljivo. Zato što ga se, u krajnjoj liniji plašimo kao nepoznatog.
Zato želimo da ga osvojimo. Da budemo prvi negde, na Mesecu, na Marsu, van Zemlje koju smo toliko upoznali i koja nas ograničava. Da zgrabimo najviše. Zato pišemo pesme i romane, zato snimamo filmove o svemiru, od kičastih svemirskih opera preko kojih na svemir projektujemo ljudska, zemaljska iskustva, pa do komornih i mono-drama koje ispituju našu psihu u neposrednom kontaktu sa nepoznatim. Neke stvari nikad ne ostare...
Approaching the Unknown je te komorne, psihološke i filozofske sorte, ali zaista nemojte očekivati neku dubinu i spoznaju. Razlog tome je jednostavan: u poslednje vreme imamo zasićenje filmovima o nama u svemiru prepuštenima samima sebi, svome egu i svojim sposobnostima (Interstellar, Gravity, The Martian, Moon, Europa Report) i Approaching the Unknown od svih njih ponešto pozajmljuje, ali ostaje ravan i derivativan.
Kapetan Stanaforth (Strong) će biti prvi čovek na Marsu. U razmaku od nekoliko nedelja (putovanje traje 9 meseci), za njim je poslata Emily Maddox (Lathan). Njih dvoje će pripremiti teren za prvu ljudsku koloniju na “crvenoj planeti” sa proređenom atmosferom. Zašto su poslati pojedinačno i u malom razmaku, ne može nam objasniti ni kontrolor misije na Zemlji Skinny (Wilson).
Znamo samo da je sve Stanaforthova zamisao: on poznaje svaki šraf na svemirskom brodu i dizajnirao je reaktor koji izvlači vodu iz peska, kamena i prašine i već ga je testirao u pustinji. Ideja tog reaktora je da prvo izvuče elemente, kiseonik i vodonik, pa ih onda spoji u pijaću vodu. Mogao bih se setiti nekoliko objašnjenja zašto je to “bull”, ali recimo da prihvatimo to. Opet, zašto se ide na Mars pre testiranja istog recimo na Mesecu mi nije jasno, naročito ako uzmemo u obzir sa koliko budžetskih ograničenja se susreću svemirske agencije. Ali da prihvatimo i to kao premisu, jer je nužno da je Stanaforth sam na svom putu, naoružan znanjem i čeličnom voljom i opsednut raznim mislima, naročito kako put odmiče.
To je svakako šlagvort za filozofiju i naklapanje, ređe kroz debatu u dijalogu sa koleginicom koja ga sledi u drugom brodu i arhetipski opreznim kontrolorom, a češće u naratorskim monolozima. Prava je šteta što sve to ostaje u sferi naklapanja i gotovo nikad ne dođe do nivoa filozofije. Očiti su uticaji Solarisa i 2001: A Space Odyssey, čak i ambicija i samouverenost da se ti uzori dostignu, ali Rosenberg jednostavno nije autor sa dovoljnim iskustvom, ali ni talentom za takav podvig. U tom smislu, Approaching the Unknown deluje kao “second hand” roba.
Svaka čast Marku Strongu, on je odličan glumac sposoban za različite transformacije, i činilo se kao dobra ideja pustiti ga samog na ekranu da pokaže šta ume, ali solo-igra nije njegov “forte”, a za to nema čak ni prikladnog lika, Stanaforth deluje suviše metodično i dosadno, pa se to prenosi i na putovanje, ma šta se na njemu dešavalo, a ne dešava se mnogo toga. Stvar je dramaturgije: Gravity se oslanjao na iznenadne katastrofe, The Martianna komične “ho-ruk” momente, Moon na improvizaciju, Europa Report na grupnu dinamiku, a Interstellar se ionako izgubio putem. Approaching the Unknown kao da pokušava da mazne pomalo od svakog, a da se to ne primeti, pa ostaje nedorečen i mlak. Naprosto, fali drame, unutrašnje i spoljašnje.
No dobro, sve je to oprostivo ako je barem vizuelno impozantan. Ali nije ni to: budžet je bio neznatan, pa tako imamo radnju ograničenu na studijsku kreaciju svemirskog broda i nekoliko podnošljivih CGI kadrova svemira. To je to. Nema čak ni igrarija sa gravitacijom.

I poslednja mogućnost da opravdam njegovo postojanje je potrošena... Nema smisla...

Per amor vostro / Anna

0
0
2015.
režija: Giuseppe M. Gaudino
scenario: Giuseppe M. Gaudino, Isabella Sandri, Lina Sarti
uloge: Valeria Golino, Massimiliano Gallo, Adriano Giannini, Eduardo Cro, Elisabetta Mirra, Daria D'Isanto, Salvatore Cantalupo

Kada film uspe u svojoj nameri, kažemo da je ambiciozan. Posebno ako je ta namera grandiozna i skoro nemoguća, a prisutna otkad je umetnosti. U ovom slučaju, to je spoj unutarnjeg sveta naslovne junakinje i mističnog i opasnog neposrednog okruženja, to jest spoljašnjeg sveta oličenog u Napulju kao gradu i njenoj nimalo veseloj porodičnoj situaciji. Kada film, odnosno njegov autor, ne uspe u svojoj nameri, možemo jedino reći da je pretenciozan, u konačnici čak i banalan, što je ovde svakako slučaj.
Anna (Golino) je još u uvodu, neo-tradicionalnoj napuljskoj pesmi napisanoj za potrebe filma, nazvana lakomislenom. Nakon nesrećnog i traumatičnog detinjstva, čini se da je uspela u životu: radi posao koji voli (prompter je na setu gde se snima sapunica), bogato se udala za bivšeg pop-pevača, sa njim ima troje dece i živi u penthausu koji gleda na zaliv. Ali Anna je nesrećna i to je vidljivo na njenom licu i u filmskim postupcima: njen život je snimljen crno-belo (autor bi rekao u nijansama sive, ali to je to), dok njene more ponekad dobijaju boju, a uvek su i neizostavno preteće. Šta to zapravo mori Annu?
Pa, recimo da je to život. Njen muž Gigi (Gallo) je nasilan prema njoj i pevačku karijeru je zamenio kriminalnom, pa je sav taj njegov novac zapravo teret. Njihov sin (Cro) je gluvonem, a kćeri (Mirra, D'Isanto) su hirovite tinejdžerke. Njeni roditelji i brat koji su joj priredili traumatično iskustvo u prošlosti je još uvek iskorištavaju u sadašnjosti. Čak i posao dolazi sa prtljagom: prijatelj i bivši mentor (Cantalupo) je optužuje da mu je uzela posao i preko potrebni izvor prihoda. Srećom pa se na poslu zbližila sa glumcem Micheleom (Giannini) i sa njim započela vezu koja je može ispuniti. Ili to baš i nije srećna okolnost...
Sve u svemu, vrlo standardna priča o ženi na granici nervnog sloma ili spoznaje. Problem je, dakle, u realizaciji. Crno-beli vizuali i povremeni uleti nadrealizma deluju zanimljivo do određene tačke, ali posle toga ostaju samo maska za relativno tanku priču. Posebna priča je muzika, odnosno pesma koja se ponavlja na još nekoliko mesta na filmu i u maniru renesansnih trubadura najavljuje šta će se dalje dešavati. Shvatam plemenitu nameru da se priča iz života u filmu poveže sa tradicijom podneblja, ali to je potpuno nepotrebno, naročito zato što već imamo standardni katolički motiv žene kao žrtve. Drugo od Napulja kroz vekove i Napulja sad (recimo vrlo razvijenu krimi-scenu) baš i ne vidimo...
Dosta toga je na plećima glavne glumice i ona se toga hvata hrabro. Pritom je sve vreme u nebranom grožđu jer je njen lik, iako sveprisutan, jednostavno tanko napisan. Valeria Golino je velika glumica sposobna za mikro-glumu i brzu promenu ključeva od realnih do nadrealnih i to ovde demonstrira i gotovo sama čini Per amore vostrogledljivim iskustvom, što su prepoznala dva žirija u Veneciji i dodelila joj nagrade. Ostatak glumačkog ansambla je prati koliko može, zapravo se u tome najbolje snalaze mladi i nesputani glumci, dok odrasli manjak karakterizacije “rešavaju” prenaglašavanjem te jedne ili dveju osobina do maksimuma.

Giuseppe M. Gaudino je poznatiji kao autor dokumentarnih filmova nego li igranih, Per amor vostro mu je tek drugi i to posle pauze od 18 godina. Pohvalno je da se kao muškarac odlučio za priču o ženi i to u sredini razapetoj između patrijarhalne tradicije i modernosti, ali to ni uz najbolju nameru nije sproveo na zadovoljavajući način. Zapravo, sve što je pokušao deluje kao umetničarenje sa ciljem da stvori iluziju kreativnog haosa (priča se da je i snimanje bilo takvo) kojom maskira generičnost priče. Nema tu neke velike istine i umetnosti, možda možemo da kupimo osnovnu emociju, ali i ona ostaje nekako nemušta.

Aaaaaaaah!

0
0
2015.
scenario i režija: Steve Oram
uloge: Steve Oram, Julian Barratt, Noel Fielding, Lucy Honigman, Holly Dempsey, Tom Meeten, Shelley Longworth, Alice Lowe, Toyah Wilcox, Julian Rhind-Tutt

Jeste li možda gledali Sightseers? Ako niste, pogledajte ga. Prvi razlog za to je da je s njim Ben Wheetley dobio status najinovativnijeg i najhrabrijeg britanskog žanrovskog autora. Drugi razlog je sama uvrnost filma koja je detaljna, slojevita i dorađena, iako se premisa o paru društveno ispravnih serijskih ubica čini potrošenom jednako koliko jednostavnom. Treći razlog je lansiranje u svet filma Stevea Orama i Alice Lowe, koji su do tada uglavnom nastupali kao lokalni stand-up komičari u srednjoj Engleskoj, da bi svojim scenariom baziranim na njihovim stage personama postali alt-umetnici u nastajanju od kojih se dosta očekuje.
Sada imamo Oramov autorski celovečernji prvenac, čudan i artističan, a opet tako opojno nezreo i direktan kakav se od njega i očekuje. Premisa je opet jasna koliko je i luda: zamislite distopijski svet koji izgleda u dlaku kao naš, sa skoro svim pomagalima modernog života, ali u kome se ljudi nisu razvili dalje od čovekolikih majmuna ili su na taj nivo devoluirali. Ako vam na pamet pada Planet of the Apes, niste baš na pravom tragu, jer ovde nema ni tragova epičnosti, spektakla, iznenađenja, pa čak ni “in character” pogleda sa strane. Aaaaaaaah!više deluje kao mešavina dogma-filma, alter-teatra i lažnog dokumentarca koji svoje obučene izrazito čovekolike majmune koristi kao test-subjekte da bi govorio o ljudima kao vrsti.
Alfa-mužjak Smith (Oram) i njegov potčinjeni Keith (Meeten) slučajno ili ne dolaze iz šume u grad i pokušavaju da silom i taktikom preuzmu kuću u predgrađu. Gazda te kuće svejedno nije originalni, i on je kuću preuzeo na silu, a starog poglavicu (Barratt) prognao u dvorište. Kćerka (Honigman) oca krišom hrani, dok se majka (Wilcox) trudi da se prilagodi novom stanju u kući. Isprva se čini da su Smithove ambicije usmerene pre svega na osvajanje kćerke i da dolazi kako bi u kući izvršio restauraciju starog gazde, ali moć je ipak moć...
To bi bio sažetak iscepkane radnje date u dugim scenama i drmusavim kadar-sekvencama, a u pauzi između događaja gledamo orgiju nasilja, neodgovornosti, kopulacije, male i velike nužde, provoda, spački, plemenskih borbi i krupnih i sitnih osveta. Iako se naši likovi glasaju kao životinje, a imena vidimo tek na odjavnoj špici, svi njihovi postupci su tako poznato ljudski, možda primitivni ili primordijalni, ali svejedno.
Problem je, međutim, što Oramov antropološki i filmski eksperiment nije perfektno razrađen i dorađen, pa osim prvotnih šokova i bljeskova pronicljivosti, uglavnom gledamo bulažnjenje koje je humorno dok ne postane naporno i čudaštvo radi čudaštva. Jasno, tu je i centralni dvojac iz uvrnute i zahtevne humorističke serije koja na drugo gledanje ulazi pod kožu, The Mighty Boosh, a Julian Barratt fino varira svoju ulogu Howarda Moona, ali Aaaaaaaah!na prvo gledanje (a pretpostavljam i na drugo ili treće) ne ulazi pod kožu i deluje jednostavno off.
Primera radi, naši “majmuni” se gađaju hranom i govnima kao von Trierovi Idiotiposle žurke na kojoj je bilo lošeg alkohola i droge, ali ne samo da nose zatečenu odeću, nego je menjaju i kradu. Čemu sve to? Ne kažem da sve mora biti objašnjeno, ali svađama sa elementarnom logikom se teško stiže nekuda. Međutim, neki drugi detalji, poput majmunskih televizijskih emisija (Alice Lowe ima kameo u tim “emisijama”) i reakcija ljudi-majmuna na njih su naprosto genijalni. Ali neujednačenost je standardni pratilac free-form komedije.

Oram zaslužuje čestitke na osebujnosti i hrabrosti da napravi film koji izgleda tako ponosno amaterski. Osnovna narativna radnja i motivi koji se prožimaju govore u prilog tome da je on imao šta da kaže, a ne da se samo majmunisao (pun intended), ali ono što nas zanima je kako je to izveo. Čini se da je išao logikom skečeva i stand-up rutina, i da je imao nekoliko razrađenijih, a nekoliko manje razrađenih ideja, pa ih je ubacio u miks. Najveća mana filma je upravo to što ga nije prijatno gledati u kontinuitetu i pored čvrste ideje vodilje i nekoliko solidnih idejica sa strane, Aaaaaaaah!biva malo naporan i troši se. Sa druge strane, ta neugledna odbojnost podvučena estetikom ružnog i šokantnog će nekome film učiniti privlačnim i ne bi me čudilo da Aaaaaaaah!u budućnosti bude smatran kakvim opskurnim kultom.

The Weather Inside / Das Wetter in geschlossen Räumen

0
0
note: This is an English translation of a previously published review in Serbo-croatian. The original version can be found on FAK.hr
2015.
Written and directed by: Isabelle Stever
Cast: Maria Furtwängler, Mehmet Sözer, Anne von Keller, Christoph Rath, Dorka Gryllus, Jim Broadbent, Barbara Bouchet

An unnamed Middle Eastern country exists in relative peace, but its first neighbour is in middle of a bloody war. The borders are closed. The ceasefire agreement is about to be signed, which means the opening of the borders and the coming of the refugees.

The city's hotel is packed with foreigners, professionals of war: journalists, reporters, humanitarian workers, delegates of international institutions and non-government organizations. They all wait for the refugees to flock to the refugee camps to take photos of them or with them, give them the packages of help etc.

Being a refugee is a dreadful condition. Just think of it: you work, try to live an honest and decent life, but then suddenly a war comes and although you have nothing to do with it (or are just a pawn in politicians' games) - you lose everything, fearing for your and your family's life. Your only option is to run, to hide, to live in inhumane conditions until you reach some kind of safety and start from scratch, if this is at all possible.


Those refugees are welcomed and helped by people with varying and underlying interests. Some of them honestly believe in postulates of humanity on which the society is built and which are, at least nominally, preached by every existing religion. Others are selfish and do it to feel better and/or morally superior, to gain some good karma or at least to prove to themselves and others that they are good people. Then there are those who do it professionally- without doubt we could call this a cultural achievement - but they are also only human beings with their flaws and vices.
What happens when all those worlds collide? Well, this is the focal point of German authoress' Isabelle Stever's newest movie, “Das Wetter in geschlossenen Räumen” (“The Weather Inside”).

ItsEnglish title is certainly more poetic, but the German one is revealing the true paradox of the situation. The movie's protagonist, Dorothea (Maria Furtwängler) is a seasoned PR manager of a humanitarian organization, always near the war and human suffering – but at a safe distance. Despite the raging explosions outside, she feels completely safe in her luxury hotel room while she's working on a project of scholarship funding for the female refugees in Europe. Despite its noble intentions, the project itself is elitistic and completely removed from the refugees' dire reality – a kind of utopia that could be conceived by someone who lives in luxury hotels, attends business meetings and fundraising dinners and enjoys all the benefits of egotistical and self-serving civilization.

Dorothea will happily live her illusion until the moment she meets 24-year old Alec (Mehmet Sözer), one of the few in the area that speak German. They will meet in alcohol-drenched atmosphere of a gala fundraising evening and start an affair, full of expensive liquor, drugs and rock-star attitude. But young Alec is neither stupid nor naïve. He knows Dorothea is his “golden goose” and a ticket to a better life, somewhere far away from the harsh reality of war.

Dorothea, on other hand, doesn't realize her life is slipping from her hands; both her career and life are at jeopardy, with her younger boss (Anna von Keller) being equally unimpressed by her former career achievements and her reckless destruction of the fancy hotel room - all the while Dorothea's scholarship project is bursting at the seams.


There is something deeply cynical and disturbing, terrifying almost, when it comes to professional humanitarianism - and we can see that on Dorothea. Maybe her comment: “My hairdo is part of my job” doesn't seem monstrous enough and flies under the radar, but we'll definitely get an insight into the depravity that hides under the facade of a beautiful and educated middle-aged woman with (fake) integrity. We'll come to understand that there's a reason she's sad and lonely, that her life doesn't have any deeper meaning and that her goal is not the world peace or at least a stable society and education for women. Her goal isn't even money (though she mercilessly spends it) or fame. No, she's a vampire that feeds on reputation and gratitude of both the mighty and the oppressed, and in doing so she's a part of a cynical, vampiric machine that is the humanitarian industry in itself, its main purpose being the mighty high-fiving each other while being admired by the oppressed.

Dorothea is not the worst example of this, just a representative. Her boss is maybe giving off more humanity just by being younger and more inexperienced, believing in the system and sticking by the procedure. Dorothea has been here too long to believe that she would change the world, but this career is everything she has and all that she could draw her reputation from, so her losing control isn't so much a result of her subconscious effort to rebel as it is a simple collision with reality.

Despite all this, Dorothea is not a one-dimensional character and her story is not being told with an arbitrarily founded judgement from a safe distance by the director or the screenwriter. The character herself is very complex and proves to be a major task for the actress, best known for the role in one of the longest-running cop shows in Germany. Maria Furtwängler has accepted the role of Dorothea after a long negotiation and has played it perfectly. Her screen appearance matches the type of her character: elegant, blond, beautiful and cold, with an aristocratic stance. She enters her character fully and wholly and it's a pleasure to watch her.

Alec is also not a simple or typical character. He may be a victim of specific life circumstances, but he doesn't want to stay passive and uses whatever means necessary to get out of his situation. It may not be moral thing to do, but the people he gets involved with are the same or even worse. So Alec has no qualms about playing domination games with Dorothea, and actor Mehmet Sözer matches his colleague Furtwängler perfectly.


Other characters are simpler, but mostly because they don't get a lot of screen time - which is still enough for director Isabelle Stever to deliver shrewd and venomous observations through them. For instance, Jim Broadbent plays an indifferent English ambassador willing to make any deal as long as the price is right, and Barbara Bouchet plays a fictionalized and almost cartoonish version of herself, lost in an unfamiliar world.

Isabelle Stever sets (at least) two themes in this movie and gets to the heart of them. “The Weather Inside” is a portrayal of a destructive relationship and falling out of a personality, but it is also a harch criticism of the bureaucratic relationship the humanitarian business has evolved toward something that should be, and remain, humane compassion. The director doesn't mask her punches, exercising them with utmost control and changing the mood from upsetting, then nuancing it through black humour to openly toxic, all the while staying dead set on target.

As a screenwriter she composed her material from the stories she heard from the humanitarians themselves, and she's not sparing any party in this story. As for her directing, she's reckoning on “Berliner school”; building the atmosphere from humoristic to chaotic and back again through absurdity, playing with the lights and shadows and brilliantly guiding her actors through depths of exploration. Late Harun Farocki's signature script is present in the characters and their relationships, which is no wonder since he is signed as a script consultant for the movie.


“The Weather Inside” is a strong and self-assured movie; one of those that aren't hard to interpret at one's own will. One thing is sure - Isabelle Stever is not giving us a feeling of false security with her portrayal of a society where everyone's either pretending or pretending to be doing something. With this movie she won't be getting attention from wider audiences usually uninterested in serious topics and experiences, but this is potentially thrilling experience for a mindful and observant viewer, interested in the different kinds of people we're sharing the world with. 

Scherzo Diabolico

0
0
2015.
scenario i režija: Adrian Garcia Bogliano
uloge: Francisco Barreiro, Daniela Soto Vell, Jorge Molina, Milena Pezzi, Vita Vargas

Naslov asocira na klasičnu muziku i tu nećemo ostati kratkih rukava. Nje na soundtracku ima onoliko, a Adrian Garcia Bogliano uspeva da iz nje izvuče ono što mu treba: jezu, napetost, pa čak i komičnu notu. Klasika je divna stvar i mnogi su autori to prihvatili, ali to ne znači da svaki autor koji soundtrack žanrovskog filma napuni klavirskim koncertima umesto nekim logičnijim i modernijim izborom (punkom, metalom, rapom) zna šta radi. U tom pogledu, Bogliano nije (tek) pretenciozna neznalica.

Ovaj relativno mladi reditelj bogate i zanimljive karijere u hororu je i na drugim poljima, u drugim filmovima, dokazao da nije balvan. Stvarajući filmove nekad sa bratom Ramirom, nekad sam, po celom svetu, najčešće u Argentini, ali i širom Latinske Amerike, sa povremenim izletima u Evropu i Severnu Ameriku, Bogliano je već dokazao da ima sposobnost i rutinu da izbaci i po dva filma godišnje, često sa veoma limitiranim budžetima, ali zato sa vrlo različitim idejama. Pod-žanrovska i stilska raznolikost su za svaku pohvalu, ali problem sa Boglianovim filmovima je to što najčešće ne konvergiraju u onoliko dobre uratke kakvi bi morali biti na osnovu ideje. To se vrlo jasno oslikava i na primeru ove “vražje šale” u kojoj nas Bogliano šeta kroz žanrove u okruženju sub-urbanog Mexico Cityja.
Naš junak je Aram (Barreiro), kukavni računovođa sa pripadajućim brkovima (ali bez leptir-mašne) kojeg šef izrabljuje na poslu, a žena i klinac dave kod kuće. Na njemu se prazni čak i njegov drtavi otac u staračkom domu, pa nam je jasno da će Aram pre ili kasnije popizdeti i razjebati ih sve u napadu pravedničkog (belačkog) besa po modelu filma tipa Falling Down. Neće Aram, međutim, tek tako otkriti svoju divlju muškost (za to mu služi prostitutka Perla, jedina osoba sa kojom on ima odnos bez interesa), on ima plan. Računovođe su metodični ljudi.
Plan je oteti jednu partikularnu srednjoškolku imena Anabella (Soto Vell) i za nju iskamčiti novac. Ona je, naravno (ako niste primetili, SPOILER) šefova kćerka, a u svrhu otmice se naš Aram priprema tako što skuplja savete za vezivanje od Perle, koliko koga treba daviti da bi izgubio svest od mafijaša-klijenata (mada bi i tu znanje prostitutke bilo od pomoći, to je ubilo Billa na Tajlandu), koliko je zapravo teško telo određene mase (on nosi sina kroz stan, a sin nosi utege u vidu lonaca), te sve meri štopericom i smiruje se slušajući kompilaciju klasike iz super-marketa.
Jednom kada Aram uspe (nije SPOILER, ne bi bilo filma bez toga), on uspeva i u životu: nasleđuje šefov posao, kancelariju i sekretaricu (a znamo čemu sekretarice služe u muškim fantazijama), žena pokazuje više poštovanja za njega ili makar za njegovu materijalnu potkoženost i sve u tom stilu. Ispada da se zločin isplati ako je metodično pripremljen i izveden bez emocija. Bogliano tu vrlo vešto profilira Aramovu motivaciju kao strogo materijalnu, a ne seksualnu, sa tek malom dozom sadizma ili bolje rečeno klasne osvete.
  Ali, tu nije kraj, slede nam još neki obrati i još neke pravedničke osvete, a šonja koji je skupio snage da se suprotstavi sistemu sad postaje sistem i meta. Ono što sledi je nasilna i tripozna eksploatacijska jurnjava komičnim krvoliptanjem, prosutim crevima i otkinutim udovima. Možda je ta moralna slika malo zbunjujuća, kao i ton koji se kreće od potpuno komičnog do potpuno ozbiljnog i nazad iz scene u scenu. Međutim, ako ga se gleda rasterećeno, bez jakih predrasuta (Bogliano ima status umereno mizoginog autora i ovde to delimično potvrđuje sa obiljem ženskih likova koje skida često bez razloga, mladu Danielu Soto Vell čak podvrgava ograničenom mučenju, ali ipak je muškarac glavna meta nesigurnosti i različitih tortura), Scherzo Diabolico ostaje u znaku apsurda ljudske egzistencije i predodređenih uloga.
Problem je u tome što je film po detaljima dosta bolji nego u celini. Recimo, Aramov lik je fantastičan u prvoj polovini filma i izvrsno odglumljen, ali u drugoj kao da postaje druga ličnost, jednako zanimljiva za fenomenološko posmatranje, ali nekako naglo presečena i tu već ni glumac ne zna šta bi. Srećom pa je Anabellina transformacija u drugom smeru, a glumica dovoljno samouverena da bi to izvela bez svoje dodatne ironije, pa je Scherzo zanimljivo delce za pogledati. Problem je samo u tome što je tu na kupu previše tema i ideja, pa ih se puno načinje i napušta, ne završava ili završava nepotpuno i prigodno, kao i žanrovski roller coaster kojim nas Bogliano vozika kao realizacijska pratnja za takav kup ideja, ali i pored toga, klasika, pristojna gluma, horor i komedija su dovoljni razlozi za gledanje ovog meksičkog delca.
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images