Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

The Dark Horse

0
0
2014.
scenario i režija: James Napier Robertson
uloge: Cliff Curtis, James Rolleston, Kirk Torrance, Mariama McDowell, Wayne Hapi, Barry Te Hira, James Napier Robertson

Filmova o autsajderima odraslim bez privilegija u teškim uslovima i njihovim trijumfima ima na lopate. Potpuno je nevažno je li polje uspeha sport (što je i najčešće – najlakše je identifikovati se sa tom vrstom uspeha), muzika (od crnačkih školskih horova do velškog rudara koji peva operske arije), matematika, kviz (Slumdog Millionare) ili, što da ne, šah. Neke stvari poput talenta, rešenosti, upornosti, koncentracije, pa i zdrave pameti se ne dele po rasnom i klasnom ključu. Pitanje je samo hoće li ih iskoristiti oni koji ih imaju i kako.

Ono što u takvim, inspirativnim, filmovima najčešće nedostaje je detaljan kontekst. Zašto je nekima pobeda na lokalnom turniru u čemu god uspeh o kojem njihovi roditelji i rođaci pričaju možda nekoliko dana, a nekome podvig ravan ubistvu aždaje? Odgovor je jasan: njihova startna pozicija i upravo tu startnu poziciju filmovi predstavljaju samo okvirno (siromaštvo, težak život), oslanjajući se na stereotipe (ti ljudi su često sirovi, pa i malo divlji) i retko kad postavljaju preko potrebno pitanje zašto je tome tako.
Ni The Dark Horse, film po istinitoj priči zasnovan na biografiji novozelandskog prvaka u brzopoteznom šahu Genesisa Potinija, čoveka dvostruko hendikepiranog svojim poreklom (maorskim, što povlači i određene socijalne konotacije) i dijagnozom (bipolarni poremećaj), na polju uzroka ne ide ne znam kako daleko. Nije takav film, a odgovore i sami znamo, možda iz drugih filmova, možda iz udžbenika ili iz života. Novi Zeland kao i ostatak anglofonog Novog Sveta uspostavljen je i na tehnološkoj premoći i na rasizmu koji se perpetuira kroz klasizam. Iako se nad Indijancima, Maorima i Aboridžinima više ne vrše genocidi, čak se folklorno slavi njihova kultura (recimo onaj ples novozelandske ragbi reprezentacije), njih se drži u siromaštvu, na socijali i daleko od poluga moći. Naravno, druga strana medalje je da pripadnici tih manjina vrlo selektivno prihvataju sistem i da vrlo malo koriste mogućnosti u okviru njega, a još manje ohrabruju nove generacije da to učine.
U tom smislu, The Dark Horse je izniman film, inteligentan, pronicljiv i mračan, bez ulepšavanja ili povlađivanja “njihovoj” autentičnosti ili “našoj” toleranciji. Genesis (izvrsni Cliff Curtis, karakterni glumac zadužen za uloge raznih “manjina” u Hollywoodu) je u okviru “svojih” takođe otpadnik i zbog dijagnoze i zbog načina života. Ne napija se, nije nasilan, nije u bandi i ne bavi se kriminalom. Njegov trenutak slave je bio u mladosti kada je šah koristio kao terapiju i kada je postao državni prvak. Od tog trenutka je veći deo života proveo po raznim institucijama, bolnicama i zatvorima, a manji kao skitnica na ulici.
Tako ga i upoznajemo, ogrnutog ćebetom na ulici, na kiši. Ulazi u nekakav socijalni klub gde neki igraju šah, seda za sto, igra sam sa sobom i naglas objašnjava. Dolaze nadležni i kupe ga. Možda i može živeti van bolnice, ali ne bez lekova i ne bez nadzora. Tada na scenu stupa njegov brat (Hapi), tipičan maorski krimos srednjeg nivoa i isprva ga uzima pod svoj krov. Brat ima i sina po imenu Mana (Rolleston) koji je već pomalo stasao da bude iniciran u bandu. Dečaka to ne privlači, barem ne iskreno, ali kao da nema izbora.
Istovremeno, Genesis se javlja svom starom prijatelju (Torrance) koji drži šahovski klub za decu sa idejom da tu besperspektivnu omladinu odvede na državno prvenstvo koje će se održati ubrzo. Zvuči kao sulud plan, ali zašto ne pokušati. Na ta dva polja, nekad odvojena, nekad spojena, Genesis će voditi svoje najteže bitke do sada, da pokaže da je normalan i dobar čovek, bolji i normalniji od surove okoline.
Malo je reći da je Cliff Curtis briljantan kao Genesis. Glumac koji je svetsku slavu stekao u još jednom filmu maorske i socijalne tematike Once Were Warriors (1993) ovde zapravo ima ulogu života. Njegov portret Genesisa je “spot on”, neapologetski i ljudski. Njega savršeno prati mladi James Rolleston koji može ostvariti solidnu karijeru u budućnosti, kao i plejada manje poznatih lokalnih maorskih glumaca, te odlično odabrani naturščici kako u dečijim, tako i u pojedinim odraslim ulogama, poput Waynea Hapija. Slika koju oni daju je autentična i upečatljiva.
Upravo takav portret sredine i tog konstantnog osećaja borbe protiv svih šansi je možda i najjači adut filma. Ono što smeta je usporen tempo koji odaje utisak razvlačenja radnje, ali ono što vidimo je dovoljno da nas drži fiksiranima. Autor James Napier Robertson ne nudi laka rešenja, limunadu i eskapizam, svestan je, kao i Genesis, da je trud možda uzaludan, ali zašto ne pokušati. Uostalom, zašto šah ne bi bio razbibriga ili možda čak i oruđe socijalne mobilnosti. Ima negde u prvoj sezoni serije The Wire scena u kojoj crni momci iz blokova igraju šah na livadi, verovatno radi razvoja strateškog i taktičkog mišljenja. Kada bi samo to znanje mogli drugačije upotrebiti osim za karijeru u kriminalu...

La loi du marché / The Measure of Man

0
0
2015.
režija: Stéphane Brizé
scenario: Stéphane Brizé, Olivier Gorce
uloge: Vincent Lindon, Karine de Mirbeck, Mathieu Schaller, Yves Ory, Catherine Saint-Bonnet

Na prvi pogled, La loi du marché Stéphana Brizéa je varijacija na temu Deux jours, une nuit braće Dardenne. Sve površinske sličnosti su tu, od mesta za premijeru (glavni program Cannesa), pa do kasnije recepcije kod kritike. Međutim, budite uvereni da ovo nije tek kopija.

Na nivou teksta, imamo običnog radnog čoveka koji se bori da očuva dostojanstvo suočen sa aždajama korporativnog kapitalizma. I okruženje je isto – provincijalni gradić. Čak je i logika “castinga” ista, imamo jednog relativno poznatog, profesionalnog glumca (doduše, bez statusa zvezde kao što je to bio slučaj sa Marianne Cotillard) okruženog sa naturščicima koji manje ili više igraju verzije sebe iz privatnog života. Isti je čak i princip snimanja, verité stil i pogled kamera koji je uglavnom fiksiran na našeg junaka, gotovo dokumentarni kvalitet beleženja za šta možemo zahvaliti direktoru fotografije Ericu Dumontu koji po prvi put radi na igranom filmu.
Naš junak je Thierry Taugourdeau (Lindon), radnik koji je već neko vreme bez posla, otkako je otpušten iz fabrike u kojoj je proveo skoro celi radni vek. Iako je vlasnik svog stana (što nije mala stvar u Francuskoj) i ima nešto ušteđevine, ne bih mu bio u koži. Saznaćemo kasnije da ima ženu (de Mirbeck) i sina tinejdžerske dobi (Schaller) koji je hendikepiran. Iako se Thierry trudi da bude odgovoran i koristan i da istovremeno uživa u svakom radosnom trenutku sa svojim najbližima, situacija u kojoj se našao ga deprimira.
Nije tu toliko stvar ni u ušteđevini koja se topi koliko u osećaju bespomoćnosti, gubljenja vremena i tapkanja u mestu. Primera radi, mi ga upoznajemo na razgovoru na birou rada u apsurdnoj situaciji. On je završio obuku za upravljanje kranom, ali nijedna građevinska firma ga neće zaposliti jer nema iskustva u građevini. Po logici stvari, za njega, kao i za većinu kolega, takav kurs je bio nepotreban i bačeno vreme, ma koliko oni novca dobijali kao potporu za nezaposlene, a čoveku u njegovom položaju neka druga veština bi bolje došla. Situacija je apsurdna, Thierry to zna, njegov savetnik sa biroa to zna, ali je birokratska logika takvih institucija neumoljiva ma koliko bila iskrižana sa onom zdravorazumskom. Uostalom, šta mu još biro može ponuditi? Radionice pisanja CV-a i budženja intervjua, gde će od kolega i voditelja kursa dobijati oprečne kritike glede svog stava i prezentacije? Ma dajte molim vas...
Thierry, međutim, ne odustaje ni tada, a ni posle idiotskog skype intervjua u kojem ga ispitivač isprva ohrabruje, zatim mu deli savete za CV, da bi na kraju rekao da su mu šanse minimalne jer je prestar i nema iskustva sa partikularnom verzijom partikularne mašine, iako je na prethodnoj verziji iste mašine već radi. Iako je očajan da pronađe bilo kakav posao, što na kraju i dobija, makar kao čuvar u super-marketu, Thierry se pre svega bori da očuva ljudsko dostojanstvo, što nije uvek (zapravo, nije nikad) lak posao.
  Jasno je da nas taj famozni sistem laže i maže, da nam baca prašinu u oči, kosku da glođemo i igrarije da se zanimamo, dok nadležni niti imaju pojma šta pošlo po zlu ni kako to srediti. Pitanje je samo kako ostati normalan i pribran, kako ne poludeti i postati destruktivan ili jednostavno ne odustati. Thierriju to polazi za rukom u sceni u kojoj on i žena prodaju kamp-kućicu na moru koju su kupili u srećnijim danima i za koju ih vežu lepe uspomene. Par koji kupuje u tome vidi njihovu slabost i pokušava da preko svake mere spusti cenu. Očaj je najgora moguća opcija i ne treba mu se predavati. Ma koliko Thierriju očajnički trebao novac, ono malo ljudskog ponosa i dostojanstva ipak nema cenu. U tom jednom momentu se vidi sva snaga scenarija koji je reditelj Brizé, i inače poznat po “slice of life” filmovima napisao zajedno sa Olivierom Gorceom.
Druga situacija kada se Thierrijevo dostojanstvo nađe u procepu je ona u kojoj on već ima nešto, taj posao čuvara, i polako se oporavlja od perioda nezaposlenosti i narušenog samopouzdanja. Zapravo, naše dostojanstvo je na udaru mnogo više kad imamo to nešto čega se držimo kao slamke spasa nego kad osim dostojanstva i principa nemamo ništa. Posao čuvara podrazumeva to da Thierry sa kolegama gleda u kamere i hvata potencijalne lopove. To ne predstavlja moralni problem kad sa druge strane ima bezobraznu barabu koja je nešto drpila iz obesti. Ali šta kad se sa druge strane nađe siromašni penzioner koji je možda čak i mahinalno uzeo komad mesa koji ne može da plati? Ili kada se tu nađu kolege koje su krale kupone za popuste ili nešto toliko imaginarno kao što su bodovi na kartici? To su ljudi sa kojima se taj naš obični čovek Thierry može povezati više nego sa korporativnim glavešinama koji traže od njega da bude pouzdani šraf u mašineriji i koji su opsednuti efikasnošću i uštedama u svom sistemu pohlepe.
Ceo film na svojim plećima nosi Vincent Lindon, jedan od onih glumaca koje smo sigurno gledali negde, ali teško da smo ga zapamtili. Njegova tajna je običnost, bez ikakvog glamura. On je slika i prilika običnog čoveka i kao takav se sjajno uklapa u okolinu i ostatak postave sačinjene od običnih ljudi koji čak nisu ni glumci. Tome je prilagođen i njegov glumački stil, utišan, oslonjen na mimiku i diskretnu gestikulaciju, a njegova uloga Thierrija je školski primer mikro-glume.
Jedini problem koji La loi du marché ima je detalj koji otvara pitanje dostojanstva o kojem film govori. Osetljivo je i graniči sa patetikom da Thierry ima sina sa hendikepom. Taj detalj, ako je dovoljno diskretno izveden (što je ovde slučaj, u suštini se ne bavimo sinom), dodaje na težinu situacije, ali otvara set problema i dilema oko realizacije. Naime, kome dati ulogu? Ako za ulogu uzmemo glumca, svako njegovo iskliznuće će ispasti neukusno. Ako, pak, izaberemo stvarnu osobu sa hendikepom (fizički je tu manji problem od eventualnog mentalnog), otvara se moralno pitanje eksploatacije. Ne kažem da neka pitanja ne treba otvarati na filmu samo zato što ih nismo u stanju obraditi, nego da sa tim treba biti jako pažljiv. U La loi du marché je tako nešto moglo biti elegantno izbegnuto i svejedno se ne potencira, ali pitanje eksploatacije ipak stoji.

High-Rise

0
0
2015.
režija: Ben Wheatley
scenario: Amy Jump (po romanu J.G. Ballarda)
uloge: Tom Hiddleston, Jeremy Irons, Sienna Miller, Luke Evans, Elizabeth Moss, Keeley Hawes, James Purefoy, Peter Ferdinando, Dan Renton Skinner, Stacy Martin, Sienna Guillory

Do sada se Ben Wheatley, najčešće zajedno sa svojom ženom, scenaristkinjom i montažerkom Amy Jump, hvatao crnohumornih trilera, koketirao sa hororom i teško opisivih projekata kao što je road movie stand up o pristojnosti i serijskim ubicama Sightseers i psihodelični, rascepkani, začudni, tripozni i uglavnom nekoherentni, ali svejedno zanimljivi kostimirani “midnight flick” A Field in England. Osim autorske i intelektualne pronicljivosti, te vrhunskog izbora ideja, ono što je karakteriziralo njegove filmove su tesni budžeti i glumci uglavnom pokupljeni direktno sa televizije ili lokalnih teatara. High-Riseje prelazak u višu ligu, finansijski, a usled toga i stilski i Ben Wheatley ne propušta takvu priliku da se “razmaše” pre najavljenog transfera preko Atlantica sa Free Fire koji će imati premijeru krajem godine.

High-Riseje adaptacija romana J.G. Ballarda, i to poprilično verna, što nam je jasno od samog početka, citata direktno iz knjige kroz voice-over naratora. U pitanju je kultni roman u kojem naslovni neboder služi kao metafora ušančenog klasnog sistema i rigidno shvaćenog koncepta klasne borbe, što neumitno dovodi do socijal-darvinističke borbe za opstanak i trijumfa najsnalažljivijih. Amy Jump se trudi da integrira sve značajne delove i aspekte iz romana, što nije nimalo lako, jer iako je reč o vrlo čitljivom i tekućem primerku literature, a teme kojih se roman dotiče su kompleksne. Wheatley se uglavnom bavi vizuelizacijom napisanog materijala, oslanjajući se na legendarne autore i ponekad direktne citate njihovih filmova.
Pa ipak, High-Rise nijednog trenutka nije samo “crtanje” onoga što možemo pročitati u romanu, niti štreberska kopija Kubricka ili Gilliama (na koje se najčešće oslanja), nego jedno osebujno, zaokruženo i pametno stilizirano delo koje vezuje svu našu pažnju i zove na ponavljanje gledanja. Wheatley već prvu odluku, da radnju filma ostavi u 70-im godinama kada je roman napisan i gde smešta radnju, donosi pametno i opravdano. Na taj način može da se poigrava sa stilom u pravcu retro-futurizma (odnosno futurističkih rešenja koja su bila moderna 70-ih godina), a na tekstualnom planu izbegava zamke “naknadne pameti” i toga da se Ballardovi strahovi nisu pokazali kao utemeljeni i da je roman kao takav pomalo datiran, obeležen dominantnim shvatanjima svoga vremena. Tek film ga podiže na nivo univerzalnog promišljanja o pitanjima hijerarhije, klase i socijalne mobilnosti.
Naš junak je dr Laing (Hiddleston), novi stanar modernog nebodera koji propagira utopijsku samodostatnost: u sklopu zgrade su i škola, vrtić, bazen, teretana i supermarket, tako da čovek može da obavi sve na jednom mestu. Stanovi su opremljeni moderno, kao uostalom i zgrada. Laing stanuje negde pri sredini i to, otkrićemo, nije nimalo slučajno. Aristokratija i novobogataši žive pri vrhu, zaključno sa, arhitektom Royalom (Irons) koji je dizajnirao zgradu i njegovom ženom (Hawes), te njihovom “svitom” sačinjenom uglavnom od “nouveau riche” klike. Niži spratovi su namenjeni nižim slojevima, radničkoj klasi (koju uglavnom ne vidimo), posluzi, familijama sa decom čije majke i očevi rade “obične” poslove.
Prvi koje Laing upoznaje su Charlotte (Miller), samohrana majka sa sprata iznad koja ubrzo postaje njegova ljubavnica i vodi ga kroz šumu zamršenih hijerarhijskih odnosa u zgradi, te autor dokumentarnih filmova komunističkih stavova Wilder (Evans), sklon da svima iz viših slojeva deli etiketu fašista. Atmosfera u neboderu je tipična za jednu takvu strukturu, ljudi se uglavnom slažu, ali trzavice su neminovne. Laing se, pametno, drži podalje održavajući korisne i uljudne odnose i sa onima iznad i sa onima ispod sebe. Međutim, kada stvari eskaliraju, prvo sa nestancima struje na nižim spratovima, a onda sa incidentima na zabavama i oko bazena, zgrada počinje da tone u klasni rat. A rat prati i nestašica u supermarketu i otkazivanje službi koje omogućavaju normalno funkcionisanje, poput one za odnošenje otpada. Sve vrlo brzo skreće na put haosa i anarhije, a svet izvan zgrade kao da ne postoji.
Imena likova nisu nimalo slučajna i označavaju tačno ono što pretpostavljamo. Royal se zaista drži kao ludi kralj koji fingira dobrohotnost svog apsolutizma. Njegova žena Ann je hirovita kraljica. Gosti na njegovim zabavama imaju aristokratska prezimena, njegovi službenici i poslušnici običnija, oni su kao i islužena filmska zvezda, novi bogataši, jednako agresivni i beskrupulozni kao i pre nego što su to bogatstvo stekli. Charlotte (“The Harlot”) predstavlja socijalnu mobilnost, odnosno guranje u višu klasu preko ličnih kontakata i ne baš uvek zakamuflirane prostitucije. A Wilder koji postaje “narodni tribun” takođe je vrlo interesantan lik za analizu.
Wilder je, dakle, slika i prilika komunjarskog đubreta, onog koje će ostaviti ženu (Moss) sa dvoje dece i trećim u stomaku da bi vodio svoje bitke koje maskira u principe. Ne, on nije proleter kakvim se predstavlja, borac za prava slabih i nezaštićenih, njegovi motivi za revoluciju, zapravo pobunu su lični i patološki, kao i kod svih autoritarnih osoba. Tu je pre svega kompleks prema bogatijim i uspešnijim i prilika da, u skladu sa svojim prezimenom, on demonstrira nadmoć, makar po cenu da se ceo sistem sruši. A kada se sistem ruši, posledice su nepredvidljive i onaj koji inicira novo “mešanje karata” možda ne izvuče dobre u novom deljenju.
Kako se u tome snalazi Laing, naš prozor u svet zgrade, predstavnik klase profesionalaca i čovek koji izbegava klasnu jer su mu zanimljivija stilska i identitetska pitanja, živi svoj život i sa kojim se možemo identifikovati? Ostanite pozorni i videćete. Uostalom, istorijske kauzalnosti nas ponešto o tome i uče.
Wheatley po prvi put ima na raspolaganju glumce iz prve lige, makar što se Velike Britanije tiče i to koristi. Nigde versatilnost Toma Hiddlestona nije bila toliko upotrebljiva kao ovde, njegovi kameleonski glumački kvaliteti ovde su spojeni sa kameleonskim likom. Sienna Miller demonstrira svoju plitku slatkastost, a Luke Evans sjajnu kontrolu svoje sirovosti. Jeremy Irons se nakon nekoliko godina pauze vratio filmu i to je dobra vest, on je dobar kao i inače i gledaćemo ga još. A Elizabeth Moss za sebe upisuje još jednu vrlo dobru ulogu.
Ben Wheatley ispravno čita materijal i slaže ga u vizuelno atraktivni i psihološki efektni trip koji je pritom savršeno pratljiv. Poigravanje sa stilom nije samo sebe radi i autor na temeljima drugih gradi nešto svoje i posebno, i u tome ostaje dosledan i inovativan. High-Rise je pregledna i racionalna slika anarhije i to je pun pogodak.
Naravnan na detalje, Wheatley nije zaboravio ni na muziku, takođe vernu periodu, što napušta u dva trenutka i oba, slučajno ili ne sa ABBA-inim hitom SOS. Prvi je na kostimiranoj žurci kod gospođe Royal kada dolazi u sukob sa sirovim poslušnicima i postaje njihov trn u oku, a gudači sviraju rearanžiranu verziju ove pesme. Drugi je pred kraj i tad SOS čujemo u trip-hop izvedbi Portished, a muziku prati montažna sekvenca koja bi bila sasvim validan video-spot. Ovo poslednje ruši kontinuitet perioda, čak i bez dobrog razloga, ali je svejedno zanimljivo za gledanje.
Kontinuitet perioda Wheatley ruši i sa komentarom na kraju, puštajući obraćanje Margaret Thatcher sa razglasa i u etar njenu teoriju o tome da nema socijalizma i da je kapitalizam jedini sistem koji se deli na privatni i društveni, pri čemu privatni simbolozira slobodu i napredak, a društveni neslobodu i korupciju. Zna Wheatley, a znamo i mi da se “Iron Lady” tu malo zeznula, ali iz perspektive britanskih, laburističkih i prilično depresivnih 70-ih obeleženih štrajkovima i državnim intervencijama, ona to nije nužno morala znati. Ovako njene reči mogu poslužiti kao potvrda da distopija ne dolazi sama i ne dolazi u jednom obliku. Nema tog sistema koji ljudska glupost neće uništiti.

Race

0
0

2016.
režija: Stephen Hopkins
scenario: Joe Shrapnel, Anna Waterhouse
uloge: Stephan James, Jason Sudeikis, Eli Goree, Shanice Banton, Carice van Houten, Jeremy Irons, William Hurt, Jonathan Higgins, David Kross, Barnaby Metschurat

Kada sam početkom ove godine video “trailer” za Race, pomislio sam kako su producenti i distributeri opasno pogrešili u tempiranju izlaska filma pred publiku. Ovakvi filmovi nisu za “groblje” na početku sezone, nego za njen glamurozni kraj. Da se pojavio u pravo vreme, Race bi se gotovo sigurno umešao u bitku za Oscare, makar zbog same svoje teme: biografskog portreta crnog sprintera Jesseja Owensa, njegovog istorijskog uspeha u Berlinu 1936. godine i problema sa kojim se suočavao kod kuće, a koji nisu mnogo daleko od onih sa kojima su se ne-belci (a i poneki belci) suočavali u nacističkoj Nemačkoj. Ne tvrdim da bi zapravo pokupio neke kipiće, sigurno ne bi bez oštre i skupe kampanje, ali poneka nominacija bi svakako doprinela daljem uspehu na kino-blagajnama.

Posle odgledanog filma, rekao bih čak da su producenti i distributeri možda i bili u pravu. Jednostavno, nisu hteli da previše ulažu u karte koje su imali, a one, izuzev po pitanju teme i atraktivnog “settinga”, nisu bile baš jake. Nemojte me krivo shvatiti, Racenije loš film, vrlo je pristojnog kvaliteta, dušu dao za televizijski program i celu porodicu na okupu, ali nije ništa više od toga, a sama tema to zahteva.
Film prati Owensa (James) od upisa na fakultet do trijumfalnog povratka sa Olimpijade na kojoj je osvojio čak 4 zlatne medalje i postavio isto toliko svetskih rekorda, što je raspon od tri vrlo interesantne godine. Za to vreme su se na geopolitičkoj sceni dogodile dve stvari: nacisti su došli na vlast u Nemačkoj, a u Americi je predsednik Rooseveldt pokrenuo New Deal, ali je istovremeno podržavao eugeničke eksperimente i rasnu segregaciju. Owens je bez problema izborio mesto u američkom olimpijskom timu (što je i ne baš diskretna poenta filma da je u sportu bitno samo šta možeš, a ne da li si crn ili beo), ali ne i nepodeljeno poštovanje svojih sunarodnika, čak ni kao pobednik, na šta autori filma tek sporadično stavljaju akcenat.
Jedan od problema je i vrlo nestandardan izbor glumca za njegovog trenera Larrija Snydera. Jason Sudeikis je i više nego sposoban komičar, sposoban čak da menja ton prema dramskom, ali uz ograničenje da isti ostane pretežno komičan. Nije on katastrofalan ovde, ali raniji “typecast” i njegova specifična intonacija pri izgovoranju replika nas navodi da u svakom trenutku očekujemo neki štos. Konačno, hemija između njega i Stephana Jamesa je skoro nikakva u tom smislu mentor-učenik, a ne pomažu ni izvorno kartonski likovi sa minimumom karakterizacije. Konačni dojam u tom segmentu je najobičnije otaljavanje.
Osim tog glavnog zapleta oko Owensa i njegovog puta do titule, prisutna su još dva pod-zapleta. Prvi se tiče debate koju vode budući predsednik IOC-a Avery Brundage (Irons) i njegov oponent Jeremiah Mahoney (Hurt) oko toga treba li Amerika učestvovati na Olimpijadi u Berlinu i time prećutno podržati Hitlerov projekat ili je bolje dati (političku) izjavu kroz bojkot. To je pitanje od milion dolara i niko nema pravi odgovor. Prevagnuo je stav da učešće pruža priliku američkim sportistima, među kojima ima i ne-Arijevaca, da na terenu pokažu i dokažu da su bolji od Hitlerove mašinerije. Uostalom, to bi bio i sportski način da se odgovori na političko pitanje, a znamo vrlo dobro da politiku i sport generano ne treba mešati.
Brundage je pobedu za svoju školu mišljenja izlobirao u poseti Berlinu, tražeći od organizacionog odbora određene garancije. Tu se otvara i drugi pod-zaplet, verbalni sukob između organizacione klike predvođene Goebbelsom (Metschurat) i Leni Riefenstahl (van Houten) koja je zadužena da sve usnimi, što je i učinila i od materijala složila dokumentarac u dva toma pod imenom Olympia (1938). U tom sukobu Riefenstahlova brani umetnički i profesionalni integritet da sve treba zabeležiti, dok Goebbels štiti svoje propagandne floskule. Nevolja u takvom prikazu nije ni karikaturalni portret Goebbelsa od strane Barnabija Metschurata, nacistički ministar propagande je po svemu sudeći bio karikaturalni očajnik, nikogović koji se dokopao moći, pa čak ni sasvim solidno izdanje Carice van Houten. Problem je što nigde nije pocrtano da Leni Riefenstahl zapravo nije očekivala trijumf crnog sprintera i da je zapravo verovala u ono što su nacistički manijaci propisivali kao zvaničnu verziju: fizičku superiornost belaca.
Sam tok i ugođaj olimpijskih igara je prikazan verno, a uhvaćena je i atmosfera i društvena klima, od rasističkog divljanja do opijenosti snom o slavi i moći. Stephen Hopkins se potrudio da za potrebe filma izvrši rekonstrukciju nekih od kadrova iz Olympije, što je i vrlo efektno ubacio u film. Takođe, treba pohvaliti scenografiju (kako onovremena sportska borilišta, tako i monumentalnu nacističku arhitekturu) i kostimografiju koje su apsolutno u skladu sa periodom.
Međutim, film pada na domaćem terenu i u portretu američkog rasizma i segregacije kao zvanične politike. Nije da se to ne spominje ili da se sklanja na rub filma, na tome se čak ponekad i insistira. Prvi problem ima veze sa konvencionalnim biografskim filmom kao takvim: radi pitkosti i prilagođavanja prosečnoj publici, autori često pribegavaju pojednostavljenju vrlo kompleksnih društvenih situacija. Drugi problem su oči kojim autori gledaju i jezik kojim govore. Oni naprosto ne mogu da se odlepe od perspektive XXI veka. Film je smešten u 30-te godine prošlog veka, a oni se, kao, čude i zgražavaju nad rasizmom, kao da pre početka rada na scenariju i snimanja filma nisu znali kakva su “Jim Crow” vremena zapravo bila.
Zapravo, osim dvosmislenog naslova Race kao ne provocira dovoljno i ne postavlja prava pitanja, za šta svakako ima mesta. Ovo jedan od onih gledljivih, ništa posebno filmova za laganu konzumaciju bez previše mozganja. Nije to loše, ali je svakako moglo i bolje.

Eye in the Sky

0
0
kritika objavljena na monitoru
2015.
režija: Gavin Hood
scenario: Guy Hibbert
uloge: Helen Mirren, Aaron Paul, Alan Rickman, Phoebe Fox, Gavin Hood, Richard McCabe, Jeremy Northam, Monica Dolan, Aisha Takow, Kim Engelbrecht, Barkhad Abdi, Ebby Weyime, Lex King

Slušam ove što nariču nad žrtvama dronova, ubijenim, kako kažu, iz udobne fotelje i sa sigurne distance, bezlično. Cinik u meni se pita da li bi im bilo humanije i osobnije da su žrtve ubijene na neki drugi način, nekom drugom bombom, puškom, pištoljem, nožem, palicom... Ili, u krajnjoj liniji, potpuno lično i kontaktno, premlaćeni ili zadavljeni golim rukama.
Dronovi su dostignuće moderne tehnologije, korisni i za druge stvari, na primer snimanje filmova, a prokletstvo ljudskog roda je to što tehnologiju prvo razvija u cilju ubijanja drugih ljudi. Rat je činjenica, otkad je sveta i veka neko s nekim ratuje i svaka strana u svakom ratu bi prihvatila sofisticiranije, modernije, sigurnije, i ako baš hoćete, bezličnije oružje. Ako mislite da bi kojekakvi fanatici imali problem da pošalju dronove sa bombama, kada bi ih imali, to jest, u tržne centre ili na gradske trgove, grdno se varate.
Eye in the Sky je film o ratovanju dronovima i psihički pritisak bezličnosti tog čina na pilota koji u nekakvoj kabini u baraci upravlja tim komadom tehnologije je samo jedan njegov deo. Psihičkim pritiskom, njegovim posledicama i krivljenjem morala se već bavio film Good Kill (2014) Andrewa Niccola koji smo imali prilike pogledati prošle godine u ovo doba. Eye in the Sky se isto upušta u moralnu raspravu, iznoseći argumente i uzdržavajući se od presuđivanja, ali sam pilot koji povlači obarač je tu poslednji u lancu komande, a pre njega se pitaju političari, pravnici, vojni stratezi i planeri, pa i obaveštajci na terenu. Likovi dosta često govore vojničkim žargonom i upotrebljavaju stručne termine i aspekata jedne takve akcije je mnogo. Zbog toga Eye in the Sky možemo posmatrati pre svega kao studiju slučaja.

Prvobitna situacija izgleda ovako: obaveštajni podaci govore da će se u kući u predgrađu Nairobija u Keniji sastati visoki oficir terorističke organizacije Al-Shabaab, njegova žena, Engleskinja Susan Danford (King) koja je primila Islam i postala veoma bitan faktor u regrutaciji mladih, razočaranih muslimana istočno-afričkog porekla na Zapadu, te dvojica mladih regruta, jedan Britanac i jedan Amerikanac. Plan je da u odgovarajućem trenutku kada se svi okupe u kuću upadnu kenijski specijalci i uhvate sve prisutne. Misiju formalno vode Britanci, odnosno pukovnica Katherine Powell (Mirren), izvršavaju kenijci, a izviđačku podršku pružaju Amerikanci putem drona kojim pilotira poručnik Steve Watts (Paul) zajedno sa asistentkinjom Carie Gershon (Fox). Kenijska izviđačka podrška na terenu ima na raspolaganju i svoj set mini-dronova kamufliranih u pticu i bubu. Identifikacija se vrši u bazi na Havajima i za nju je zadužena Lucy Gomez (Engelbrecht), a sve to nadgleda britanski tim koji sačinjavaju general Frank Benson (Rickman), državni tužilac (McCabe) i dvoje službenika iz Vlade (Northam, Dolan).
Međutim, čim se grupa potencijalnih terorista okupi u kući, oni se automobilom odvoze na drugu lokaciju, u drugu kuću u drugom predgrađu koje je pod kontrolom militanata iz Al-Shabaaba, pa akcija hvatanja više ne dolazi u obzir zbog uličnih borbi i civilnih žrtava kojih bi u tom slučaju bilo. Opis misije drona, znači, treba promeniti iz izviđačke u borbenu i to je problem. Osumnjičeni jesu teroristi pri vrhu “liste za odstrel”, ali Kenija je prijateljska država koja ne podržava terorizam, pa bi intervencija predstavljala pravni presedan. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, obaveštajni podaci sa terena – slike iz drona-bube kojom upravlja kenijski agent (Abdi) potvrđuju da osumnjičeni upravo pripremaju teroristički napad koji će se, po svoj prilici, odigrati ubrzo, tako da vremena ponestaje. Ako to nije dovoljno za moralnu dilemu, na vanjskom zidu kuće je lokalna devojčica (Takow) postavila štand na kojem prodaje kruh koji je ispekla njena majka i nema nameru da se pomeri dok sve ne proda, a prema proceni kolateralne štete od rakete sa drona i eksploziva u kući, šanse da ona pogine su velike...
Stara je to dilema, žrtvovati jednu nevinu žrtvu da bi se sprečio teroristički napad koji bi verovatno odneo barem 80 života ili spasiti tu jednu nevinu žrtvu, a potencijalno ugroziti barem 80 drugih, jednako nevinih. Ono što sledi u ogrničenom vremenu je uglavnom odricanje odgovornosti komandujućih, pozivanje na više instance da donesu odluku, traženje mehanizama pravne zaštite i menjanje tehničkih postavki misije kako bi se minimizirala kolateralna šteta. “Filmsko rešenje” se samo nameće, treba skloniti devojčicu, ali to je lakše reći nego učiniti.

Međutim, nije tu samo stvar ni u visokim etičkim dilemama. Ne treba zaboraviti ni neke druge faktore. Američki političari su možda “trigger happy” i već su navikli svoje javno mnjenje na kolateralne žrtve u svom ratu protiv terora, ali britanski su na takve stvari osetljiviji. Pogibija devojčice bi možda pokrenula skandal i predstavljala noćnu moru glede PR-a za premijera i nekoliko ministara, te u neugodnu poziciju dovela njihove pomoćnike. Argument zvuči cinično, ali za propagandu izgleda bolje kada teroristi ubiju 100 ljudi nego kada američki dron ubije jednu devojčicu. Ne treba zaboraviti ni poziciju pukovnice Powell koja već nekoliko godina predano lovi Susan Danford, a ovo je najbliže što joj je prišla za sve vreme, pa ne želi ispustiti priliku. Ponavljam, oni možda jesu daleko od mesta događaja, zaštićeni i u relativnoj udobnosti, ali svejedno moraju doneti tešku odluku, i to veoma brzo.
Moralna kompleksnost i kompleksnost procedura kroz koje naši likovi sa svojih pozicija prolaze svakako su najjači adut filma, ali ne i jedini. Eye in the Sky je film koji za svoj budžet odlično izgleda i za svoje trajanje od nekih 100 minuta puno toga postiže. Razlog za to je inteligentan i detaljan scenario Guya Hibberta sa rapidnim i snažnim dijalozima koji poštuju likove. Hibbert se trudi da kroz njih ponudi što više uglova, a da oni nisu instrumenti za ispaljivanje njegovih stavova i jeftinih parola. Druga stvar koju je Hibbert osmislio, a Gavin Hood realizovao je ideja da se napravi ratni film bez velikih scena bitke i sukoba, što je potpuno u skladu sa modernim ratovanjem. Hood počinje i završava na teritoriji moralne drame, ali ubacuje impresivne akcione scene i nabija tempo usled kojeg Eye in the Sky postaje legitiman politički triler.
Posebna poslastica su glumci u filmu. Helen Mirren je očekivano pouzdana i posvećena svom liku i njeno prisustvo filmu daje težinu. Moralnu sivu zonu u kojoj se njen lik nalazi nije lako odigrati uverljivo, ali kompleksni likovi su ionako njena specijalnost. Lepo je videti i da se Bakhar Abdi, mladi pirat iz Captain Phillips (2013), vratio filmu. Njegova prva filmska uloga je bila impresivna, ali je ostavljala rezervu: možda je to bila samo srećna slučajnost. Nije, Abdi ima talenta, a kako vidimo i volje da glumi, i nije glumac od jedne uloge. Sličnosti između snalažljvog kenijskog obaveštajca i inteligentnog somalijskog pirata se mogu naći, ali one nisu ni upadljive ni presudne. Aaron Paul, širokoj publici najpoznatiji po ulozi u seriji Breaking Bad, ovde je sasvim solidan kao pilot drona u jednoj pomalo tipskoj ulozi.

Ali Eye in the Sky je ujedno i poslednji, testamentarni film Alana Rickmana. Neki filmofili će ga pamtiti po prodornom i nesvakidašnjem glasu, drugi po ulogama osebujnih negativaca, recimo u Die Hard, Dogmi ili Robinu Hoodu, treći kao profesora u Harry Potter franšizi. Međutim, u Eye in the Sky on igra tip uloge u kojoj je on uvek izvlačio svoj maksimum. Rickman je bio pre svega karakteran glumac, sa značajnom moći transformacije, ali uvek distinktivno svoj, prepoznatljiv i pamtljiv. Nedostajaće nam u budućnosti.
Gavin Hood je svakako reditelj primetnog talenta i sklon kompleksnim pričama i situacijama. Autor je Oscarom za strani film nagrađenog Tsotsija (2005), ali sličan uspeh nije ponovio sa špijunsko-političkim trilerom Rendition (2007), što ga je dovelo u poziciju da bude realizator producentskih, franšiznih filmova tipaX-Men Origins: Wolverine (2009) i Ender's Game (2013). Eye in the Skymožda predstavlja njegov povratak u prvu ligu gde svakako spada. Zapravo, pravo je čudo da jedan ovakav ambiciozan, inteligentan i višeslojan film gledamo van sezone nagrada, ali čudna je distributerska logika.

Jedino što Eye in the Sky sprečava da bude jedan od naslova godine je ambicioznost, odnosno višak iste uz manjak suptilnosti u realizaciji na samom kraju filma. Nije tu stvar popovanja koliko poentiranja, a Hood i Hibbert na tom mestu pokušavaju da naplate to što su pažljivo gradili kroz film, ali to čine tako da svaki aspekt priče završavaju sa poentom, što je nepotrebno i zbog čega se gubi osnovna nit filma koje se držao skoro do kraja. Ali, i pored toga, Eye in the Sky zaslužuje moju preporuku.

He Never Died

0
0
2015.
scenario i režija: Jason Kravczyk
uloge: Henry Rollins, Kate Greenhouse, Jordan Todosey, Booboo Stewart, David Richmond-Peck, James Cade, Steven Ogg

Pripremite se za žanrovski blender. Malo horora, malo akcije “revenge flick” tipa, malo super-heroja, malo misterije i još malo indie drame. Autor Jason Kravczyk nije neko ime od poverenja, ima nešto kratkih filmova i dva prilično opskurna dugometražna i solidne su šanse da će se ovakva ideja završiti po sistemu “mnogo hteli, mnogo započeli”. Srećom pa je u ključnim aspektima Kravczyk apsolutno znao šta radi.
Prvo, što se žanrova i stilskih izraza tiče, autor je pokazao zavidno znanje i spojio ih znalački. Recimo, “revenge flick” na temeljima Taken filmova (zlikovci su mu oteli kćerku, a on ih lovi jednog po jednog) je ovde samo kostur. Horor i super-herojski film se poznaju u izgradnji glavnog lika (za kojeg znamo da neće umreti, odnosno da će preživeti), a horor-komponenta je zajedno sa misterijom i okruženjem tipičnim za indie dramu (zimski New York bez glamura i znamenitosti kojeg ovog puta igra Toronto) odgovorna je za atmosferu filma. Ona je gusta, mračna, nabijena anksiozom i depresijom, neprijatna i opčinjujuća.
Ono što He Never Died ima kao bonus je i njegov glavni glumac i to je dovoljno da ovaj i inače vrlo solidan film postane dobar i da nam, istini za volju, uopšte skrene pažnju u gužvi filmova. On je Henry Rollins, muzičar, javna ličnost, komentator, “trouble-maker” i povremeni glumac kojem treba naći pravu ulogu. Rollinsa teško možemo zamisliti kao versatilnog glumca, ali to ne znači da je sposoban odigrati samo svoju medijsku personu. Onako krupan, nabijen, jak kao crna zemlja, sposoban da primi i uzvrati udarac svakako ima urođeno prisustvo na ekranu. Ovde, međutim, odlazi korak dalje: njegov lik je kompleksan, tajnovit, ljudski i animalan, nipošto samo “strong and silent type” kojeg ne mora ni da glumi.
Rollins ovde igra Jacka, usamljenika čiji se, pretpostavljamo, nekad zanimljiv život sveo na tupu egzistenciju: spavanje, televizija, hrana u jednom te istom lokalu, pešačenje po gradu i tombola u crkvi. Zašto tombola? Ne opterećuje ga, kaže. Jasno nam je i da ga prošlost sustiže, na vratima mu se neplanirano pojavljuju zlikovci i prete nasiljem. On nije ganut i u stanju je odbraniti se golim rukama protiv oružja svih sorti i tipova. Ono što će ga izbaciti iz takta je uopšte pojava kćerke (Todosey) u njegovom životu što rezultira povećanom količinom dijaloga (Jack inače ćuti ili odgovara lakonski i čini se da nema smisla za humor, što na drugom nivou postaje komično na “deadpan” način), zbližavanjem sa konobaricom u lokalu (Greenhouse) i novim setom nevolja i moralnih dilema za Jacka...

Međutim, ko je (i šta je) zapravo Jack? Znamo da je natprirodna pojava, ali koje je njegovo usmerenje? Je li nekakav mučeni anđeo osvete? Je li vampir (sa ljudskom dušom) i to od one moderne sorte koja se prešetava danju? Je li neki drugi monstrum? Šta zapravo želi, osim da ga se ostavi na miru? Šta ga toliko vuče nazad? Gledajte i videćete, Kravczyk nam u jednom trenutku podastire rešenje, izuzetno nategnuto, ali svejedno zanimljivo. Lagana preporuka, znači.

Glassland

0
0
2014.
scenario i režija: Gerard Barrett
uloge: Jack Reynor, Toni Collette, Will Poulter, Michael Smiley, Harry Nagle

Ne baš duhoviti stari štos veli da neki piju od radosti, neki od tuge, a neki od jutra. Iako vrlo dobro znamo visine u koje nas alkoholna euforija može dići i nizine u koje nas posledično spušta, neki svejedno piju. Čak i kad znamo psihičke i fizičke posledice. Mehanizam ovisnosti je jedna vrlo jebena stvar.
Da se odmah razumemo, nisam nikakav čistunac, svetac ili zdravstveni fašista, shvatam i poštujem čari alkohola i povremeno im se odajem, kad prilike dopuste. Pijem u ponekad u društvu, ponekad sam, ponekad da nešto proslavim, ponekad da se rešim neke neugodne situacije i frustracije. Iako tvrdim da imam mere, ponekad me ponese, pa se sašijem i sutradan žalim, što zbog možebitnih gluposti koje sam onako pijan izvalio, što zbog fizičke komponente mamurluka. Onda obećam da više neću piti i toga se držim. Do prve zgodne prilike.
Glasslandje film o alkoholizmu i njegovim posledicama, kako na individuu koja alkohol konstantno i neumereno konzumira, tako i na njenu najbližu okolinu. Jasno, ovakvih filmova smo već imali, koš i još, što bi se reklo, i Glassland makar na nivou sadržaja i nekakve poruke, pa čak ni glede stila, tu ne donosi nista ekskluzivno novo. Ali to što nešto nije novo, ne znači da nije dobro, pravilno izvedeno i efektno na emotivnoj razini.
Naš protagonista je taksista John (Reynor), čovek koji nema ne znam šta od života. Noćne smene u kojima vozi sumnjivu klijentelu, polu-retardirane dnevne bleje sa polu-retardiranim ortakom Shaneom (Poulter), povremene posete bratu Kitu (Nagle) koji pati od Downovog sindroma i egzistenciju u kući koju deli sa majkom alkoholičarkom Jean (Collette). Nju prvi put vidimo obeznanjenu na kauču sa facom u rigotini i pitamo se je li živa ili mrtva. Johnu očito to nije prvi put, nagledao se takvih scena, pa mu je reakcija rutinirana: baci nešto u kljun, strpa majku u auto, pa u bolnicu na ispiranje. Saznajemo da je Jean potrebna nova jetra i da će je verovatno dobiti, samo ako preživi dovoljno dugo da dođe na red. Saznajemo takođe i da tempom kojim ona pije, za tako nešto nisu baš sjajne šanse.
Na kraju će, posle borbe, pregovaranja, nagovaranja i ucenjivanja, Jean pristati i na lečenje i na odlazak na seanse grupne terapije. Za ozbiljno lečenje je potreban i ozbiljan novac, a familija iz sumornog predgrađa Dublina tako nešto nema. Prosto, Jean bi to sve ekspresno konvertirala u alkohol, a John ne uspeva da zaradi toliko. John će, požrtvovan i dobar sin kakav je, sa tek ponekim besnim ispadom pred nepoznatim ljudima, pokušati na sve načine da se domogne potrebnog novca...
Ima, međutim, nešto u ovom filmu što prevazilazi granice samo korektnog, ljudski i socijalno osveštenog uratka na temu zavisnosti koja razara familiju i društvo. Nije to ni stil, iako je savršeno pogođen sa verité kamerom iz ruke (tek ponekad drmusavom) i utišanim, gotovo prirodnim osvetljenjem tmurnih dublinskih dana. Nije to čak ni gluma koja je savršena što se tiče Reynora na čijem licu i u čijim postupcima vidimo nemoć da pomognem osobi do koje mu je stalo, pa čak ni kameleonska transformacija Toni Collette u ulozi bez šminke i bilo kakvog glamura, iako je možda baš ovo njena najupečatljivija uloga. To se takođe ne može tvrditi ni za kraj koji deluje nakalemljeno, a posebno za skretanje prema krimi-priči pred sam taj kraj koje ostaje na pola puta između objašnjenja i apstrakcije, pa zbog toga nekako pati.

Reč je o iskrenosti i životnosti preko “kitchen sink” miljea i “plašilica” na kakve nalećemo u brošurama o štetnosti alkohola. Radi se o razlogu zašto ta neapologetski tužna i sjebana žena pije. Tako nešto je toliko teško izmisliti i deluje toliko neverovatno i autentično. Možda je to samo jedan monolog i u njemu samo jedna rečenica, ali tako nešto se ne viđa svaki dan po filmovima.

The Adderall Diaries

0
0
2015.
scenario i režija: Pamela Romanowsky (prema istoimenoj memoarskoj knjizi Stephena Elliotta)
uloge: James Franco, Amber Heard, Ed Harris, Cynthia Nixon, Jim Parrack, Christian Slater, Wilmer Valderrama

The Adderall Diaries izgleda kao nešto čega bi se James Franco uhvatio onako oberučke, pa napravio adaptaciju, sam režirao i odigrao glavnu ulogu, sve lošije jedno od drugog. Srećom pa je ovde samo producent i glavni glumac, i to u jednoj od svojih boljih uloga u poslednje vreme, a scenario i režiju je prepustio nekom drugom. Ime Pamela Romanowsky možda ne znači ništa, u pitanju je debitantkinja, ali makar nije siguran znak za izbegavanje. Opet, pošteno bi bilo reći da je The Adderall Diaries sve samo ne savršen film.
U pitanju je ekranizacija distorzirane memoarske proze koja se, između ostalog, bavi i odstupanjem sećanja od stvarnosti, podsvesnim i svesnim manipulacijama, pisanjem kao umetnošću pričanja priče, odnosom oca i sina usled nesporazuma i obavezujućeg igranja uloga žrtve i zlikovca, drogom, seksom i stvaralačkom krizom. Adaptacija dosta odstupa od originala i skreće u pravcu hollywoodskog klišea mučenog pisca u blokadi, uglavnom na štetu filma. Makar je sam Elliott bio pošten pa rekao da je tako nešto i očekivao, ali da mu je svejedno drago da je prodajom prava na adaptaciju nešto zaradio.
Ono što The Adderall Diariesčini nedovoljno dobrim, iako ne sasvim lošim i promašenim, filmom je, uz obilje klišea kako u slučaju glavnog, tako i u slučaju sporednih likova – pre svega njegove slučajne devojke (Heard), su i kapilari u koje skreće priča. Znamo kako se ovakvi filmovi o piscima u problemima završavaju: on nakon peripetija i nekakve spoznaje predaje delo koje nosi baš taj naslov, ali dotle predstoji put. Ne čak ni naročito dug, koliko konfuzan i proizvoljan, a film bi profitirao od nekoliko dodatnih minuta. Naravno, i to ima svoje zašto: tako najbolje osećamo atmosferu izgubljenosti i tapkanja u mraku, ali čini se da Pamela Romanowsky sa tim preteruje, iako je film makar vizuelno efektan.
Elem, naš Stephen (Franco) je pisac sa uspešnom prvom knjigom i karijernim opcijama: poslom profesora i pozamašnim avansom za drugu koji mu je izborila agentica (Nixon). Frka je u tome što je on pisac od jedne teme i opsesije, radi se o odnosu sa ocem (Harris) za kojeg tvrdi da je mrtav. Otac se, međutim, živ i osvetoljubiv pojavljuje na jednom čitanju i to preti Stephenovoj karijeri na svim poljima. Stephen pokušava da nađe spas u sudskom slučaju koji prati i za koji smatra da će biti inspiracija za njegov In Cold Bloodšto će njegovu karijeru okrenuti u pravcu Capoteove, a koji se tiče softverskog tajkuna (Slater) koji je navodno ubio ženu. Ne treba previše pogađati, ta dva oca se dovode u vezu u piščevoj glavi. Na slučaju će Stephen upoznati i devojku – novinarku sa kojom će se upustiti u uvrnutu seksualnu vezu zasnovanu na njihovoj zajedničkoj sjebanosti. Zapravo, jedina osoba u filmu koja može poslužiti kao glas razuma je Stephenov prijatelj (Parrack) sa kojim se druži od detinjstva i koji je bio svedok i učesnik u većini njegovih sranja.
Digresija: Američki pisci imaju urođeni osećaj za rečenicu koja zvuči cool. Prevodim po sećanju: “Bez roditeljskog nadzora, Roger i ja smo postali stručnjaci za masturbaciju, jeftinu votku i loše odluke”. Genijalno zvuči i dobro dođe u filmu.

Osim nešto Elliottovih efektnih rečenica prenetih direktno sa papira i generalno intrigantne teme za nekoga ko voli američku književnost, The Adderall Diaries je generalno problematičan i sputan film. Jedan od onih koji dobre glumce troši na nerazrađene likove. Od toga pate i Amber Heard i Cynthia Nixon i Christian Slater koga u poslednje vreme retko i viđamo u smislenim filmovima. Izuzetak je, naravno, James Franco u ulozi koja mu prirodno leži i koju je kao producent sam sebi namenio i Ed Harris sa kojim ima puno hemije u zajedničkim scenama. Na tih par mesta, The Adderall Diariesse diže glede ozbiljnosti i dinamike i da se naslutiti da se tu skrivao jedan bolji, strastveniji i koherentniji film. Ne da je ovako striktno loš, ali je svakako mogao i morao biti bolji.

How to Be Single

0
0
2016.
režija: Christian Ditter
scenario: Abby Kohn, Dana Fox, Marc Silverstein (prema knjizi Lizz Tuccillo)
uloge: Dakota Johnson, Rebel Wilson, Leslie Mann, Alison Brie, Damon Wyans Jr, Anders Holm, Nicholas Braun, Jake Lacey, Jason Manzoukas

Ne znam odakle da počnem tiradu o tome šta me sve nervira u modernim romantičnim komedijama. Za početak to što nisu niti romantične (zapravo su cinične, rezonerske i namenjene tačno određenoj ciljnoj grupi), niti komične. Dalje, zato što su filmovi za žene i o ženama iza kojih najčešće stoje muškarci koje žene niti poznaju, niti poštuju, niti razumeju. Čak i kada kreativni deo potpisuje neka žena, to ne znači da ćemo gledajući romantičnu komediju zapravo naučiti nešto o ženama. I to, iz perspektive muškarca, u vezi ili samog (koji očajnički traži žensko prisustvo u svom životu do te mere da čak pokušava da razume kako to sve funkcionira), njihovu upotrebnu vrednost spušta ispod nule.

Ne smeta mi čak ni eskapizam tog sveta romantičnih komedija i činjenica da su one naseljene bezbrižnim, situiranim ljudima sa trivijalnim problemima. Ne smeta mi to ni što te prazne ljušture od ljudi retko viđamo u nekoj životnoj situaciji, recimo na poslu (to važi i za slučaj kada neki od likova stalno trtlja kako puno ili previše radi). Nekako sam se navikao i na debilnu estetiku zasnovanu na video-spotovima za pop-pesme, pa čak i na debilne pop-pesme na soundtracku, na sve te slow-motion ulaske na scenu, na to lažno savršenstvo, prenaglašenu normalnost ili karikaturalno čudaštvo na granici sociopatije. Nije čak ni stvar u generičkoj poruci takvih filmova da je važnije otkriti ono što zaista jesi i biti to sam sa sobom, a idealna veza će sama doći. Ono što me ubija u pojam je besmisao svega toga.
How to Be Single toga ima na bacanje. Pogledajte samo konstrukciju priče. Naša junakinja Alice (Johnson) upravo “odlazi na pauzu” sa dugogodišnjim stabilnim dečkom Joshom (Braun) i odlazi u New York kako bi bolje upoznala sebe. Tu se ufura u stan kod starije sestre Meg (Mann), doktorke koja toliko fura karijeru da nema privatni život. To je čak i “on the nose” podvučeno time što je ona ginekolog, a, zamislite, nema svoju decu niti želju za istom (u početku). Njih dve dobijaju i treću cimericu, debelu, sociopatičnu i lajavu Robin (Wilson), Alicinu koleginicu s posla koja, kako pretpostavljamo, nema svoju adresu, nego klošari od jedne veze za jednu noć do druge, a šminkanje reševa na promocijama i demonstracijama. Četvrta ženska, Lucy (Brie), nepopravljivo je sama i očajna, a sa prve tri nije povezana nikako, osim što izlazi u isti bar koji drži Tom (Holm), Alicin povremeni “fuck-buddy”.
Alice će sebi dodatno zakomplicirati situaciju (pored toga što se petlja sa Tomom i sanja o pomirenju sa Joshom) kada upozna bogatog i ranjivog udovca Davida (Wyans). Meg će, pak, rešiti da ostane trudna putem veštačke oplodnje i donatora sperme, a onda će upoznati Kena, savršenog dečka koga će samo gurati od sebe. Tom se zapravo loži na Lucy, a ona će sasvim slučajno upoznati novog frajera Georgea (Mantzoukas) sa kojim deli uvrnuti smisao za humor i koji je jedini u stanju da trpi njene očajničke ispade. Jedino će Robin, debela i čudna kakva je, ostati terminalno sama, ali valjda je na to navikla.
Na ovom mestu bih pitao nešto: šta smo zapravo dobili od ženske emancipacije, ravnopravnosti ili makar poštovanja žena kao ciljne grupe potrošača? To da žene mogu da se provode, piju, psuju i o seksu govore otvoreno, čak grafičnije od muškaraca? Da mogu i smeju da se upuštaju u veze za jednu noć i menjaju seksualne partnere? Da seks nije uslovljen prokreacijom ili makar obaveznim romantičnim predstavama o princu na belom konju?
Sve to je moglo i ranije, možda uz više truda, ali svejedno. Ono što fali je upravo ta proklamovana i toliko puta pomenuta ženska samostalnost u smislu toga da tim ženama koje gledamo nisu preko potrebni muškarci (i veze generalno) da bi bile srećne. Njihovi svetovi se, kao u nekoj idiotskoj konzervativnoj fantaziji vrte oko tipa sa kojim bi se skrasile i imale gomilu dece. To nije boljka samo How to Be Single, već i romantičnih komedija generalno, ali one se svejedno snimaju baš po tom modelu, čak i gledaju.
Nikakva novina nije ni apsolutno grozna uloga Dakote Johnson. Ona na ovaj način samo nastavlja svoju praksu jedne grozne uloge godišnje, tako da je prosto neverovatno koliko je bila solidna u A Bigger Splash. No dobro, verovatno dobar reditelj sa vizijom zna kako da iskoristi prednosti i nedostatke u najboljem slučaju osrednje glumice. Mada, ne možemo baš krivicu potpuno svaliti na nju, loš utisak ostavljaju apsolutno svi u filmu. Rebel Wilson nakon nekoliko izleta u smislene uloge sada se svodi na to da bude mlađa verzija Melisse McCarthy: debela i (verbalno) odvratna. Leslie Mann praktično reciklira jednu te istu ulogu iz filma u film, to nikada nije bilo naročito zanimljivo, sada ponajmanje. Čak ni Alison Brie, glumica sa komičarskim talentom koji se najbolje video na televiziji, ovde ne uspeva da bude duhovita. Malo je do njene karijere i statusa koji joj ne daje veće domete od uglavnom loše napisanih epizodnih uloga, a malo i do toga da njena priča u ovom filmu toliko visi da je pitanje čemu uopšte služi, osim nabijanju minutaže. Sa muškim delom ekipe stvar stoji još gore: njihovi likovi su toliko plastični da ih je apsolutno nemoguće dobro odigrati.
Evo nas opet na početku i pitanju šta muškarac zna o ženskom poimanju ljubavi. Christian Ditter koji se toliko gura u romantične komedije očito pojma nema, ali ga to ne sprečava da nalazi angažmane. Njegovog prošlog filma Love, Rosie me je poštedela koleginica Tea Šegon koja je napisala kritiku za blog i hvala joj na tome. Ali ko ne plati na mostu, plati na ćupriji. How to Be Single je toliko smeće od filma da potpuno precizno oslikava idiotizam sadašnjeg vremena i Hollywooda koji mu značajno doprinosi. Zamislite “mušku” ćoravu komediju, samo sa ženskim likovima, manje gegova i više cmizdrenja i dobićete How to Be Single. Poštedite sebe tog iskustva, ne treba vam.

Triple 9

0
0
2016.
režija: John Hillcoat
scenario: Matt Cook
uloge: Casey Affleck, Chiwetel Ejiofor, Anthony Mackie, Woody Harrelson, Kate Winslet, Aaron Paul, Gal Gadot, Teresa Palmer, Clifton Collins Jr, Norman Reedus, Michelle Ang, Michael Kenneth Williams

Na papiru sve deluje sjajno: visoka produkcija, renomirani reditelj i set glumaca iz prvog ešalona zvezda, više nego dovoljno za akcioni kriminalistički triler sa pljačkašima banaka, pokvarenim policajcima, narko-kartelima i rusko-jevrejskom mafijom. Šta je onda pošlo po zlu da ga američki distributeri šibnu u zimskoj “mrtvoj” sezoni i da ga publika, uprkos mršavoj ponudi u solidnoj meri zaobilazi?

John Hillcoat (The Road, The Propostition, Lawless) je reditelj osebujnog stila i poetike bliske westernu, ali više u smeru muške drame. Međutim, promena poetike i oslanjanje na akcijske (neo)klasike poput Michaela Manna i Davida Ayera mu zapravo i nije loše pala, kao ni rad sa velikim zvezdama. Istini za volju, nije Hillcoat slaba autorska ličnost kojoj glumci preuzmu film, ali ovde je izazov bio veći utoliko što ih je toliko na jednom mestu. Problem je druge prirode i možda je simptomatičan za Hillcoatove filmove generalno: on, naime, nije scenarista, pa je često ostavljen na milost i nemilost materijala koji treba da uprizori. Njegov rad se uglavnom svodio na to da od prosečnog materijala napravi dobar film i to mu je uglavnom uspevalo. Sada mu je posao otežan i mislim da je “dobar film” apsolutno van dometa jer je scenario žutokljunca Matta Cooka na rubu katastrofalnog.
Grupa bivših profesionalnih vojnika i policajaca u Atlanti mora da opljačka banku za račun rusko-jevrejske mafijaške šefice Irine (Winslet). Meta nije novac, nego dokumenti koji će pomoći u oslobađanju njenog muža “kojeg se i sam Putin toliko boji da ga je poslaou gulag bez optužnice”. Ekipa je ucenjena vezama svog neformalnog vođe Michaela (Ejiofor) sa klanom: on sa Irininom sestrom Elenom (Gadot) ima sina koji je manje ili više u Irininim kandžama. Ostatak ekipe sačinjavaju dva korumpirana policajca Marcus (Mackie) i Franco (Collins), logističar Russell (Reedus) i njegov brat Gabe (Paul) kojem na čelu piše da je rizičan.
Beg posle pljačke polazi po zlu, pa ekipa zaglavi u udesu iz kojeg se jedva izvuče sa tragovima crvene farbe na novcu i odeći. Oni su zbog toga prinuđeni da izvedu i drugu, još rizičniju pljačku, ovog puta u strogo čuvanoj zgradi u vlasništvu Domovinske Sigurnosti, za šta je jedini način da naprave distrakciju, ubistvo policajca (naslov je komunikacijska šifra za “officer down”). Idealna žrtva za to je Marcusov novi, kurčeviti i pošteni partner Chris (Affleck), ujedno rođak policijskog komandira Jeffa (Harrelson) zaduženog za slučaj prve pljačke.
Kako to obično biva u akcionim filmovima, sranja se dešavaju, stvari se ne odvijaju po planu, rizični lik se uvek ispostavi kao rizičan, ali onaj najnaivniji i najzeleniji nikad nije toliko zelen i naivan. Takođe, nema časti među lopovima i mafijom, pa se pravila lojalnosti često krše, što dovodi do krvavog finala u kojem je glavno pitanje hoće li “dobri momci” na vreme ukapirati pre nego što loši očiste sve tragove.
“Suspension of disbelief” je opšte mesto akcionih trilera. Realni svet gotovo nikad nije tako koloritan kao filmski. Nemam problema s tim, čak ni kad to znači da ćemo ubrzo svedočiti ekstremnim “neočekivanim”, a opet telefoniranim obratima. Valjda nas je filmsko iskustvo naučilo da očekujemo neočekivano, čak i da predvidimo kako to može izgledati. Za nijansu više smetaju neka druga opšta mesta akcionog filma: junakova žena (Palmer) koja mu, šta god se dogodilo stoji uz bok i zapravo ničim ne doprinosi, kurva osuđena na propast, doušnik upadljivog izgleda, svepristuni pandurski žargon i humor u pokušaju, obavezni odlazak na policijsko “pojilo” i slične stvari koje služe manje ili više jedino za nabijanje minutaže.
To, zajedno sa brojnim likovima, govori o katastrofalnoj ekonomici scenarija, pretrpavanju i preteranom zapetljavanju koje dovodi do potrebe da se svi ti silni kapilari sliju u jedan i da se to otpetlja, makar na silu, što je ovde bio slučaj. A to ne može da bude dobro. Drugi problem u tom džumbusu su likovi kod kojih moramo da verujemo u određene datosti, jer vremena za detaljno oslikavanje njihove psihologije, pa i motivacije, jednostavno nema. U tom pogledu se Hillcoatov film ne može približiti Mannovim klasičnim delima jer Mann uzima vreme da se tim detaljima posveti. Recimo, čak i dramatične stvari kao što je pogibija jednog od likova (možemo pretpostaviti ko ga je koknuo, ne baš zašto, odnosno zašto baš njega) zato služe jedino kao oruđe zapleta koje stvari pokreće u određenom smeru.
U konačnici, od takvog tretmana likova najviše stradaju glumci, i to što veća imena – to gore. Woody Harrelson je zakucan ne samo sa karikaturalnim, nego i sa kontradiktornim likom: on, naime, igra uglavnom smušenog, ponekad jezivog, a ponekad agresivnog, ali zato uvek drogiranog poštenog pandura. Kate Winslet odlazi u kiselinu sa lošim ruskim akcentom i potenciranim kemp držanjem i natruhama ironijskog odmaka od lika koji joj ne leži. Chiwetel Ejiofor iako ima moralnu dilemu ostaje neupadljiv, Aaron Paul glumata kao u lošem amaterskom pozorištu, a Cesey Affleck lagano mesečari. Anthony Mackie se malo izvlači na svoj šarm i stav, a jedini koji uspeva da izvuče meso iz svoje uloge je Collins koji nekako uspeva da odigra korumpiranog pandura, ujedno i ljigavog psihopatu. Čak ni transformacija Michaela Kennetha Williamsa u transrodnu prostitutku ovde ne izgleda kao da je naročito potrebna za sam film.
Hillcoat sve karte baca na to da izvuče šta se izvući da i tu se oslanja na neke od svojih jačih strana. Film izgleda ružno i prljavo, a opet atraktivno, što zbog okruženja neglamurozne Atlante, što zbog lagano zrnaste slike i česte upotrebe kamere iz ruke. Jedina krupna greška na tom planu je tama koju preko svake mere koristi kao okruženje za svoje likove. Na simboličkoj ravni nam je jasno već posle prvog puta, dok na samoj površini nastaju vizuelni problemi, naročito kada se u tom mraku nađu crni glumci koje onda više ne možemo ni raspoznati. Ono gde se Hillcoat maksimalno iskazao su “set pieces”, akcione scene poput pljačke banke i bega, te racije u zgradi u kojima demonstrira naravnanost na detalje i osećaj za ritam i dinamiku scene.
Scenario ipak nije znao ili nije mogao da popravi. I zbog toga Triple 9ostaje zabavan, ali ne i dobar film, što je šteta.

Everybody Wants Some!!

0
0
Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
Većina autora kroz cijeli život “juri” onaj jedan, veliki film, Richard Linklater ih ima nekoliko i čini se da ih izbacuje kao od šale. Samo je Boyhoodtako zamišljen od samog početka: skoro trosatni ep sniman 12 godina sa istom glumačkom postavom i scenarijem pisanim u hodu. Drugi su zamišljeni kao skromni i iskreni filmovi koji su postali velikima u trenutku kad ih je publika ugledala. Slackerzbog genijalne jednostavnosti ideje, Before Sunrise zbog toga, ali i zbog nastavaka, a Dazed and Confused zbog svoje univerzalne dopadljivosti.

Njegov najnoviji film, Everybody Wants Some!!, u hrvatskom prijevodu potpuno van duha filma Te lude 80-te, reklamiran je upravo kao spiritualni nastavak Dazed and Confused i to donekle stoji, ali se u njemu mogu iščitati i sve značajke Linklaterovog stvaralaštva. To podrazumeva “laku ruku” u pisanju i režiji, sa gomilom promišljenih detalja na pravim mjestima i sa diskretno i odmjereno izrečenim poantama, bez suvišnog mudrovanja s visine. Linklater se također drži unikatne perspektive mladosti, zagledanosti u budućnost i gaji neapologetski odnos spram nostalgije, kako svoje osobne, tako i kolektivne. Naposljetku, u svim njegovim značajnim filmovima, pa i ovom, protok vremena je odlučujući faktor.
Ovdje imamo grupu studenata sportaša, odnosno univerzitetsku bejzbolsku momčad, nekoliko dana prije početka jesenjeg semestra 1980. godine. Naš protagonist i naša točka perspektive je Jake, brucoš-bacač i generalno pristojan momak koji u kratkom periodu mora savladati kompleksna pravila preživljavanja u jednom za njega sasvim novom svijetu. Linklater ostatak likova uvodi odmah i time našeg junaka “baca u vatru”, ali ih s vremenom profilira tako da ih upoznajemo i kao individue, ali i kao grupu, odnosno sportski tim. Ono što ih veže i drži skupa je izuzetni natjecateljski duh, kao i zajednički ciljevi: što bolji rezultati na terenu, minimum učenja, provod, alkohol i djevojke. Na narativnom planu se istovremeno ne dešava ništa konkretno: oni se upoznaju i druže, natječu u besmislenim izazovima i provode jureći za alkoholom i curama, ali jednako tako se njima i oko njih događa život sa svim onim sitnicama koje ga boje: muzikom, filozofskim razgovorima uz pivo i dim marihuane, s ljubavi ili instant-sparivanjima i onim malim mudrostima koje učimo jedni od drugih. Ne, ovdje nećemo vidjeti uobičajene elemente zapleta, oštre obrate, humor “lakih poena”, velike sukobe i još veće spoznaje, ali ćemo u utišanom registru uživati tokom dva sata trajanja filma u svemu onome što boji život našeg junaka, njegovih kompanjona i jedne djevojke kestenjaste kose koja studira ples.
Na prvi pogled se čini da Jake i ona, ime joj je Beverly, nemaju nijednu zajedničku temu za razgovor, ali Linklater nam otkriva da je njihova pozicija slična: oboje dolaze iz sredina gdje nisu imali pravu konkurenciju, a sada se na novom nivou i u oštroj konkurenciji moraju izboriti za svoje mjesto pod suncem, ulogu ili poziciju u timu. Fetišizacija studentskog sporta u Americi je povremeno tema filmova, ali Linklater nudi jedinstvenu i pronicljivu perspektivu: ti momci možda nisu najpametniji od najpametnijih i možda većinom zauzimaju mjesto budućim korisnijim članovima društva, ali oni također nisu glupi i svjesni su pozicije u kojoj su. Jedni će je iskoristiti za kratkotrajne privilegije popularnosti i slave, drugi da možda dobiju upotrebljivu diplomu, treći će se svim sredstvima truditi da izbore šansu za karijeru, a četvrti će tek kasnije shvatiti što bi od sebe i svog života. Tako će jedni praviti gužvu kad god im se ukaže prilika, drugi će prilagođavati svoj stil i narativ u stalnoj potrazi za curama, treći će dijeliti praktične životne savjete, a četvrti zasipati ostatak ekipe naprednom filozofijom sa mirisom dima marihuane. Neki će se hvatati za hijerarhijsku poziciju u “čoporu”, drugi će se protiv toga buniti, neki treći će biti mete grubih šala, jer kompetitivnost je naprosto surova. A Jake će učiti i upijati. Usput ćemo mi biti bogatiji za poneki smijeh, poneku mudrost i barem nekoliko replika koje ćemo u zgodnom trenutku citirati, što je i više nego dovoljno za jedan generacijski, “feel-good” film koji vjerojatno neće dostići kultni status svog spiritualnog prethodnika.
Još jedna poveznica sa Dazed and Confused je i castingmanje poznatih glumaca i debitanata. Dazed and Confused nam je otkrio talente, između ostalih, Matthewa McConnaugheya, Bena Afflecka i Mille Jovovich. Ne bi bilo nerealno očekivati da ćemo i u budućnosti nalaziti na ime Blakea Jennera, ovdje briljantno ležernog u ulozi Jakea, debitanata J. Quinton Johnsona i Templea Bakera, o lijepoj, simpatičnoj i potencijalno hollywoodski slatkastoj Zoey Deutch da i ne govorimo. Ryan Guzman, Wyatt Russell i Glen Powell već polako grade karijere, ali Everybody Wants Some!! im je prvo iskustvo rada sa renomiranim autorom i svakako će im poslužiti kao odskočna daska u karijeri.
Vrijeme je ključno i Linklater nas na to podsjeća odbrojavanjem koje se povremeno pojavljuje u kutu ekrana. Zajedno sa svojim akterima, film je, kao i njegov autor, zagledan u budućnost i vrli novi svijet, u sve one izazove i pobjede koje mladi ljudi zamišljaju. Nijedan trenutak u vremenu nije zapostavljen, autor nas na to podsjeća preko raznih detalja, muzike na soundtrackui one koja se pojavljuje u razgovoru (čak i naslov je ime Van Halenove pjesme), preko efektnih “masovki” na mjestima gdje naši junaci izlaze (i gdje svira disco, country revival, punk), njihove odjeće (želeći da postignu svoj cilj glede cura, oni često “presvlače uniforme”), automobila i marki uređaja, pa i tada relativne novine, video-kazeta na koje su snimljene brojne epizode Zone sumraka.
Godina 1980. nije slučajno izabrana, ona u američkoj kolektivnoj svijesti predstavlja graničnu točku između dva vremena i dvije paradigme. Hippiepokret se konačno gasio, baby-boomeri nisu više mijenjali svijet, u svijet odraslih polako je uplivavala još individualističkija generacija X, američka i globalna ekonomija je polako skretala ka neoliberalizmu, a yuppiji, njihov usiljeni hedonizam i društvo statusnih simbola su se tek nazirali. Uostalom, i sam autor je u to doba bio dvadesetogodišnjak, dovoljno odrastao da bi neke stvari primjetio, a opet dovoljno mlad da bi mu one značile dovoljno da bi ih upamtio. Da ne bude zabune, u vrijeme prije interneta i svima dostupne kabelske ili satelitske televizije, 80-te su sa svojim stilom i trendovima ipak nešto kasnije našle put do Teksasa, gdje je smještena radnja filma, odakle je Linklater, gdje se školovao i gdje većinom snima.
Linklater je nostalgičan i to ne krije u svojim filmovima koji često sadrže veoma osobne, autobiografske elemente. Zato se vraća temama mladosti i zagledanosti u svijet i vremenima kada je i sam bio mlad. Nostalgija je možda individualni sentiment, svaki pojedinac je nostalgičan za različitim partikularnim pojavama i reagira na različite partikularne okidače. Međutim, mehanizam nostalgije je univerzalan: svi smo nostalgični za vremenima kada smo bili mladi, lijepi, puni života i nade, zagledani u bolje sutra i svima nam se čini kako je baš naša generacija bila najbolja. Linklater je toga itekako svjestan, ali se vješto sklanja od tih zamki. On svojim nostalgičnim djelima ne negira pravo drugih na isto, ili na uživanje u sadašnjem trenutku, niti se pokušava nametnuti kao nekakav autoritet. Zato je Everybody Wants Some!! još jedan njegov film koji će nas osvojiti svojom lakoćom, poštenjem i toplinom.

The Nice Guys

0
0
kritika  originalno objavljena na  Monitoru
2016.
režija: Shane Black
scenario: Shane Black, Anthony Bagarozzi
uloge: Ryan Gosling, Russell Crowe, Angourie Rice, Kim Basinger, Yaya DaCosta, Margaret Qualley, Matt Bomer, Keith David, Beau Knap

Akciona komedija godine je stigla i do nas, i to samo nekoliko dana od svetske premijere u Cannesu. Ovu odgovornu tvrdnju ne izričem olako, shvatam da je hit s početka godine, Deadpool, jaka konkurencija i da ne znamo čime će nas još 2016. počastiti, ali shvatite to kao pretpostavku iz iskustva sa malo dobre vere. Jasno, Ryan Gosling i Russell Crowe nisu prva asocijacija ni za komičare ni za akcijaše, ali su obojica vrsni i versatilni glumci koji uz dobar scenario i reditelja koji zna šta želi mogu zablistati.

A Shane Black je najjača garancija na oba polja ako razmišljate u pravcu akcione “buddy” komedije. Možda bi bilo preterivanje reći da je on uspostavio ili makar redefinirao pod-žanr, ali je svojim radom svakako dopunio neke njegove osnovne postulate. Samo kao scenarista, Black je odgovoran za žanrovske klasike kao što su prvi Lethal Weapon film (uz priču za drugi i likove za još dva), The Last Boy Scout, The Long Kiss Goodnight i početak meta-filmskog promišljanja akcionog žanra sa Last Action Hero. Kao reditelj je oživeo i redefinirao karijeru Roberta Downey Jr.-a sa Kiss Kiss Bang Bang i sa trećim nastavkom spasio Iron Man serijal nakon pada u drugom delu i time ključno doprineo Marvelovoj filmskoj mašineriji.
The Nice Guys je sublimacija njegovog dosadašnjeg rada, kombinacija neo-noir “settinga” Los Angelesa krajem 70-ih sa sve intrigom koja uključuje pornografsku i auto-industriju, pravno-političke spletke, ekološku paniku i sav cinizam jedne ere koja će se upravo završiti, te zanimljivih likova, izuzetne kinetičke energije i pravilno tempiranog i naplaćenog humora, fizičkog i verbalnog sa veoma citatnim “one-linerima”. Kratko i jasno, The Nice Guysje luda vožnja u trajanju od dva sata posle koje ćemo tražiti još.
Naslovni fini momci su zapravo gubitnici vredni prezira. Holland March (Gosling) je privatni detektiv sa dna kace, patetični pijanac koji za život zarađuje vukući za nos svoju specifičnu klijentelu: naivne penzionere i penzionerke iz staračkog doma. Jackson Healy (Crowe) je tabadžija skromnih intelektualnih kapaciteta, ali zato sa snažnim osećajem za etiku kojem je posao da pesnicama, bokserom i palicom prenese poruku bilmezima koji gnjave mlade cure. Njih dvojica će se naći na suprotnim stranama slučaja izvesne Amelije (Qualley) koja je Marchu potencijalni svedok u slučaju nestale, zapravo još u prvoj sceni filma nastradale, porno-glumice čiju egzistenciju ispituje za račun njene bake.
Nakon “meet brute” momenta i dvojice batinaša koji posećuju Healija, takođe se raspitujući za Ameliju, ova dvojica vrlo nesavršenih muškaraca će shvatiti da priča nije baš tako jednostavna, pa će udružiti snage zajedno sa Marchovom preslatkom i prepametnom kćerkom Holly (Rice) kako bi sve ispitali do kraja i shvatili šta se dešava. Ono što sledi su eko-protesti, alternativni filmovi, spaljene kuće, porno-žurke, kontroverzni biznismeni i plaćene ubice sa pamtljivim imenima, naftna kriza, industrijska muljaža, visoka politika, eko-svesna i levičarska naklapanja, Amelijina majka državna tužiteljica (Basinger) i njena pomoćnica (DaCosta), a naš dvojac, zapravo trojac, u svemu tome mora da uhvati često eluzivnu nit istine.
Izgleda da se pijano-napušeni neo-noir filmovi vraćaju u modu. Pynchonovski zaplet koji često nema smisla i na koji naši likovi često imaju komični komentar će nas navesti na trag Inherent Vice (2014) Paula Thomasa Andersona, čemu će doprineti i Marchov manjak interesa za sve osim da nastavi sa svojim samosažaljivim, pijanim životom, ali svet bizarnosti i beskrupuloznosti kojim se kreću izvire iz drugog Andersonovog filma, Boogie Nights (1997). U tom svetu se Healijeva etička ispravnost doima kao naivna, Marchova rezigniranost i cinizam kao prirodni i potpuno je normalno da jedino Holly, devojčica koja će vam ponuditi čokoladno mleko kada vas prvi put vidi i vi ćete to prihvatiti iako čokoladno mleko niste pili minimum 30 godina, ima i srca i pameti da oseti šta je ispravno i kako tome pristupiti. U takvom svetu u kome veći deo vremena prevodite sa retardiranog na normalni jezik i procenjujete važnost polu-informacija je potpuno normalno da slučajni trag padne na vas ili da vi padnete na njega, pa da kao March reagirate sa nemim vriskom. Ili da se, ma kako hrabri bili, userete u gaće u odsudnoj situaciji jer ne znate sa kojih sve strana vreba neposredna opasnost, ko vas mulja i zašto.
Neka vas besmisleni, često slučajni i još češće prigodni elementi zapleta ne odbiju. Black to pokriva maničnim tempom, rapidnom akcijom i dijalozima i humorom koji se kreće kao po pokretnoj traci. Naravno da će se tu provući i neki slabiji štos ili skretanje radi “prodavanja” preterano elaboriranog vica. Međutim, Black je pametniji od toga da nam samo baca prašinu u oči, on takvu nemoguću konstrukciju koristi tako da The Nice Guys okrene u smeru meta-filma i ostavi ponešto komentara na filmski žanr, njegove tipične konstrukcije i postulate.
Iako možda ne bi bili prva asocijacija za “budy” par u suludoj akciji (uostalom, koja dvojica bi bili, treba probati i videti kako ide), Ryan Gosling i Russell Crowe su se pokazali kao odličan izbor u kojem sve pršti od glumačke hemije i improvizacije. Iako nije mnogo imao posla sa komedijom, Crowe nije efikasan samo kao sirovina (sa čime se dokazao nekoliko puta), nego uspeva da ubaci komičnu notu sa malo priproste ljudskosti. Gosling je izuzetno versatilan glumac, čak i za komediju i blesavljenje pod kontrolom, ali tu žicu kod njega treba pronaći. Nakon The Big Short, ovo je još jedan korak u dobrom pravcu, dalje od “typecast” uloga ćutljivih, bezizražajnih, “daskastih” frajera kakve je birao poslednjih nekoliko godina. Složićemo se da je iskopavanje Kim Basinger za epizodicu od sveukupno dve scene efektan potez, kao i Yaya DaCosta koja svojim stilom i držanjem podseća na onovremenu Pam Grier. Otkrovenje filma je ipak mlada Angourie Rice u vrlo zahtevnoj i često potcenjenoj ulozi dobrog i pametnog deteta koja, ako se loše izvede, može delovati iritantno i čak razbijati ritam akcionog filma. Ovde to nije slučaj, mala je savršena, raspoložena za igru sa starijim i iskusnijim kolegama i bez problema postaje i ostaje moralna vertikala priče u svetu ciničnih i pretvornih ljudi.
Ovakav kakav je, The Nice Guys je izuzetno zabavan film sa potencijalom za kultni status u budućnosti. Nije tu pitanje donosi li nešto novo, koliko radi li to što radi dobro. Bonus pitanje glasi: Je li Shane Black pokušao da napravi ipak nešto više od samo zabavnog filma i je li u tome uspeo? To je već za diskusiju. Jasno, kraj 70-ih i nostalgična patina sa kojom ih boji su njegov lični izbor, godine njegove rane mladosti. Ipak, u tome nije ljigav i osim razasutih pop-kulturnih referenci i nostalgičnih detalja, Black pokazuje i mračniju, ciničniju stranu medalje. Možda nam time on poručuje nešto više od onoga što na prvi pogled vidimo. Jasno, to je bio kraj jedne ere, jedan svojevrsni raspad sistema iz kojeg je izrasla nova društvena i kulturna paradigma. Ne aludira li on sa svim tim “užasima postmoderne” na to da se i naša sadašnja epoha bliži kraju i da će iz nje nastati nešto novo i ne nužno ugodnije? Evo teme za razmišljanje u pauzama od smeha i napetosti.

Hush

0
0
2016.
režija: Mike Flanagan
scenario: Mike Flanagan, Kate Siegel
uloge: Kate Siegel, John Gallagher Jr, Michael Trucco, Samantha Sloyan, Emilia Graves

Hushje u suštini jedan klasičan, solidno izveden i relativno lagan “home invasion” triler, nešto što biste gledali na televiziji kad nemate pametnijeg posla, što je u ovo sadašnje sušno vreme za kvalitetan žanrovski film čak i preporuka. Da, na te grane smo spali da ono što bi nekada bilo samo prolazno sada ispada kao nekakav uspeh. Međutim, pravi potencijal filma je prepoznao upravo Netflix koji je otkupio sva globalna prava u nadi da će sa minimalnim marketingom postići maksimalne rezultate na duži rok. Hushće tako možda ostati upamćen kao jedan od pionirskih filmova distribucije direktno sa festivala na internet.
“Setting” deluje kao prepisan od Stephena Kinga, imamo kuću na osami, spisateljicu koja u njoj živi, komšinicu koja je povremeno posećuje i manijaka pod maskom koji je napada, ali ne ubija odmah, nego se upušta u igru mačke i miša sa svojom žrtvom. Flanagan nije dripac koji tek tako krade, već krajnje zgodno ubacuje detalje, knjige velikog pisca, pa na taj način sve pakuje u posvetu. Sama akcija proganjanja i plašenja je izvedena vešto i sa osećajem za detalj, bez posezanja za potrošenim “jump scare” trikovima. Možda ima nešto ponavljanja, a i scenario koji je napisao skupa sa svojom glavnom glumicom, kreativnom partnerkom i suprugom je zapravo primereniji za kraći format, ali Hush je svejedno sasvim solidna zabava za tih 80-ak minuta koliko traje.
Hush, međutim, ima i jedan “twist” koji ga čini posebnim i originalnim. Naša junakinja je gluvonema i to fascinira njenog proganjatelja. Ona, dakle, ne može da pozove policiju (sve i da joj on nije isključio struju i maznuo mobilni telefon). Ona ne može da čuje njegovo kretanje, a on može njeno... Flanaganu to daje priliku da se poigrava sa zvučnom shemom i on u tome ostaje “spot on”, bez preteranih “hintova” publici. Recimo, naš manijak ne govori. Kate Siegel, sa druge strane, sebi daje nimalo lak glumački zadatak, ali ako svoju ulogu dobro odigra (što čini, bez daljnjeg), to bi mogla biti jedna od glumačkih bravura.
Problem sa hendikepom glavne junakinje je logičke prirode. Ok, ona je spisateljica i voli osamu, kako to kliše nalaže. Međutim, šta njoj toliko smeta u gradu ili makar predgrađu? Buka? Distrakcija neke druge prirode? Svoje osamljivanje može izvesti prostim spuštanjem roletni, sklanjanjem mobilnog telefona i gašenjem Skype-a na kompjuteru, a opet su joj dostupne blagodeti modernog sveta, poput personalnog asistenta ako i kada joj je potreban.
Logički problemi se nastavljaju i na našeg zlikovca. Zašto on radi to što radi? Zato što je manijak. Zašto odlaže ubistvo po koje je došao? Delom zato što prolongira zadovljstvo igrom, a delom zato što je manijak. Zašto koristi nepraktično oružje poput samostrela koje nije ubojito kao puška, kontaktno kao nož ili jednostavno kao luk i strela? Zato što je sadista i manijak. Zašto prvo nosi masku, a onda je skida? Time poručuje svojoj žrtvi da je “pečena”. A i zato što je manijak. Zapravo, o njemu ne znamo ništa više od toga da je manijak i to je možda u nekoj meri efektno, ali postaje iscrpljujuće posle nekog vremena.

Mike Flanagan je autor koji se generalno dobro kotira u svetu horora. Njegovi filmovi uglavnom žanju pozitivne kritike gde god se pojave, kako u specijaliziranim publikacijama, tako i u onima koje nisu vezane za žanr. Donekle je razumljivo zašto, Flanagan je detaljan, retko ide linijom manjeg otpora, ali svejedno poznaje granice žanra i njegov jezik. Problem je u tome što na primeru njegovog prethodnog filma Ocullus i Hush (Before I Wake se još čeka) ne vidim potencijal za više od te solidnosti, za nešto zaista novo, zaista dobro i zaista originalno. Kao da od pojedinih detalja i visprenih rešenja on ne vidi širu sliku i celu priču. A to je šteta.

Lamb

0
0
2015.
scenario i režija: Ross Partridge (prema romanu Bonnie Nadzam)
uloge: Ross Partridge, Oona Laurence, Jess Weixler, Tom Bower, Scoot McNairy, Lindsay Pulsipher

Sa tehničke strane, Lamb je školski primer pažljivo urađenog indie filma. Sve ukazuje na tu estetiku: usporen tempo, fotografija puna pejzaža, izbor lokacija koje deluju autentično, zvuk, meditativna muzika. Ne samo to, Lamb odaje utisak ispravne autorske kalkulacije, jer autor svom glavnom glumcu, samom sebi, ostavlja puno prostora i daje puno “značajnih” replika da briljira. Međutim, nešto je od samog početka vrlo “off” sa celim filmom...
Recimo, odnos među dvoje njegovih protagonista. Naslovni junak (Partridge) je čovek čiji život odlazi u slivnik i on je toga izgleda svestan, ali kao da ga nije briga sve dok ne dođe do nivoa nepodnošljivog. To je trenutak kada se već nalazi pred razvodom, kada mu je otac umro i kada šef moli da uzme odsustvo i ne sjebe karijeru mlađoj koleginici / ljubavnici Linny (Weixler). U tu svrhu je Lamb smislio savršen plan: uputiće se na putovanje samospoznaje i čišćenja kostura iz ormara, ali će na njega povesti i jedanaestogodišnju devojčicu Tommie (Laurence) sa kojom nije u rodu i koju je tek upoznao.
Tu na scenu stupa neugoda one sorte kada ne znamo šta da mislimo. Njihova veza nije seksualna, ali su ti nagoveštaji prisutni od samog početka. Lambovo ponašanja je u najmanju ruku čudno i manipulativno i to ne samo prema Tommie. On laže i maže za sve i na svaku temu, od svog imena, preko statusa, braka, porodice, prošlosti, pa se to može podvesti u koš ponašanja seksualnog predatora. Sa druge strane, Tommie mu veruje iako je dovoljno pametna i zrela da barem u pola izrečenog prepozna nekonzistentnost ili čak klasičan “bullshit”. Ima nečeg simpatično detinjastog u njemu što ga u njenim očima čini bezopasnim, ali pravo je pitanje je li to samo maska, kao i puno toga drugog.
Uostalom, i to odsustvo seksualne komponente može se protumačiti dvojako. Možda su Partridge i autorica izvornog romana Bonnie Nadzam bili diskretni, igrajući na to da postignu efekat Nabokovljeve i Kubrickove Lolite u smislu rasprave o odraslosti i zrelosti, a bez one najočitije seksualne komponente, pa su ga zato usmerili u partnerskom smeru nalik na Paper Moon, dok kidnapovanje, odglumljeno na početku, razrađeno kasnije uz pristanak, asocira na A Perfect World. Možda, pak, tu nije reč o diskreciji, već se na taj način i autorica romana i autor ekranizacije odriču svojih likova i njihove motivacije, pa sve to pakuju u neodređenost.
I zbog toga sva autentičnost koju Partridge kao autor gura u prvi plan, svi ti pepeljasti tonovi Rust Belt područja, sve te farme, reke, planine i šume Wyominga, svi ti moteli, putevi i benzinske pumpe, prosto padaju u vodu i deluju kao glazura preko praznine. Jer, razmislite, kakvom čoveku je potrebno društvo deteta sa kojim nije prethodno povezan (u rodbinskom ili prijateljskom smislu), naročito na putovanju namenjenom da se sabere i dokonta nešto? I koje bi dete otišlo na daleki put na osnovu naivnih obećanja sa potpunim strancem, ma koliko uslovi kod kuće i u školi bili loši? Čudan je i uznemirujući svet ovog filma i, pretpostavljam, izvornog romana...

Zapravo, ta začudnost i u okviru nje lažna diskrecija i uljuljkavanje u bezbednost situacije su manji problem u poređenju sa onim koji možemo nazvati osnovnim. Sve to deluje lažno i isprazno, bez obzira na vešto pakovanje u minimalizam i “americanu”. To naprosto deluje izmišljeno i napisano, direktno iz glave neiskusnog pisca – početnika. Džabe Partridgeu one jake replike i oni monolozi koje izvodi samouvereno dok apsolutno perfektno i odmereno igra svoj navodno kompleksni lik kada sve to nema ni najmanje uporišta u stvarnom životu u kojem se, navodno, film odvija. Uz teškorukašku, često bespoentnu simboliku (ne moramo čak ni ići dalje od naslova koji asocira na biblijsku nevinost) i apsolutni nedostatak bilo kakvog zaključka, opravdanja ili makar poente, to film u velikoj meri diskvalifikuje za gledanje.

The Possibilities Are Endless

0
0
2014.
autori: James Hall, Edward Lovelace

Edwyn Collins je najpoznatiji kao autor i izvođač hita iz '90-ih A Girl Like You. Neki će reći “one hit wonder” i neće baš potpuno biti u pravu. Collinsovo prisustvo na muzičkoj sceni nije ni u tom trenutku bilo kratkotrajno, bio je deo britanske new wave scene kasnih 70-ih i 80-ih sa sastavom Orange Juice i nakon toga solo karijeru, ali hit tog kalibra više nije imao. Nakon jednog intervjua 2005. godine u kojem je izjavio da se ne oseća dobro i da se verovatno otrovao hranom, Collins je primljen u bolnicu gde je konstatovan moždani udar. Dve godine kasnije, izdao je album Home Again.
“The possibilities are endless” je jedna od sintagmi koju je Collins uspeo da izgovori odmah nakon moždanog udara, zajedno sa “da”, “ne” i “Grace Maxwell”, imenom svoje supruge. Film The Possibilities Are Endless Jamesa Halla i Edwarda Lovelacea (Warewolves Across America) dokumentira Collinsov put oporavka, od fragmentiranog, nepovezanog uma i fizičke nesposobnosti za bilo šta do povratka muzici i novog albuma. Ali to ni u kom slučaju nije normalan dokumentarac.
Prvo, zaboravite na “talking heads”, kolege i prijatelje koji će reći poneku lepu i prigodnu reč. Collinsov put je sa njim prošla samo Grace i njih dvoje će jedini i isključivo iz off-a pričati ovu priču. Collins u svom tempu, svojom dikcijom, fragmentirano i sa osetnim posledicama udara, više slažući nekakvu sliku. Grace će tu biti trezveniji, pribraniji deo, ona vodi brigu i vodi računa. Moždani udar je zajebana stvar i za “beskonačne mogućnosti” je često potrebna beskonačna žrtva onog ko se brine i beskonačna volja onog koji je pogođen.
Film je, pametno i pravilno, podeljen na dve polovine. Prva se slobodno može nazvati redefinicijom dokumentarca, uz svega jedan dokumentarni snimak i to na samom početku, gde Collins na vrhuncu slave gostuje u televizijskoj emisiji. Nakon toga, prilično naglo, imamo zatamnjenje i slobodno asocirane slike kao ilustraciju za reči koje čujemo. Izgovara ih sam Collins, polako, polu-razgovetno, nestrukturirano. Slike i njegova naracija poprimaju izglede lynchovskih i malickovskih surealnih filmskih eksperimenata.
Iako je sa svojim strukturiranijim i uređenijim opažanjima Grace prisutna kao “glas razuma” i u prvom delu, ona će preuzeti film u drugom. The Possibilities Are Endless nakon surealnih slika postaje klasičniji, normalniji film o oporavku, a čak i vidimo dvoje naših protagonista na tom putu oporavka u njihovom domu u Škotskoj za koji je Collins jako vezan, ali i onda ostaje potentan, visceralan, vizuelno dorađen i emocionalno efektan.

Zapravo, možda ga je najbolje doživeti kao ljubavnu priču. Bezgranična ljubav dvoje ljudi. Ljubav prema muzici. Ljubav prema životu. I kao takav zaslužuje preporuku.

All The Way

0
0
2016.
režija: Jay Roach
scenario: Robert Schenkkan (prema svojoj drami)
uloge: Bryan Cranston, Anthony Mackie, Melissa Leo, Bradley Whitford, Frank Langella, Stephen Root, Spencer Garrett, Bo Foxworth

Politika je umetnost mogućeg i zato treba jako paziti na to šta se zapravo traži, koliko je od toga ostvarivo i na koji način. Priče koje počinju sa “hoćemo sve i hoćemo sada” se najčešće tužno završavaju, u rekama krvi, posledice su im dalekosežne, a moguća naplata jako odložena. Uostalom, posle svake revolucije su sledile kontra-revolucije ili makar izrazito ublažavanje retorike i efekata. Ne samo da to nije američki, anglosaksonski, zapadnjački način, nego nije politički način uopšte. Stvari se menjaju iz sistema, sistem jedini menja samog sebe. Sporije je, puno kompromisa, često kasni za realnošću, ali to je jedini način.

U američkoj izbornoj godini nije loše podsetiti se tih notornih činjenica i ne očajavati na Berniejevom sudbinom. Revolucija koju je on obećavao ionako nije bila moguća, odnosno prihvatljiva za one koji se tu pitaju. Treba se na ovom mestu setiti američkih predsednika, onih velikana koji su uneli važne promene jedino kako su mogli: Lincolna, Roosevelta, Kennedyja i njegovog nastavljača Johnsona i kompromisa koje su oni učinili da bi se stvari pomerile s mrtve tačke.
Posebno Johnsona. Taj je bio mustra. Znao je biti šarmantan i slatkorečiv, a istovremeno grub, gotovo siledžijski nastrojen. Delovao je iskreno, čak “folksy” priprosto u svojim manirima (bilo da je važne razgovore vodio u klozetu ili da je plašio svoje prijatelje vozeći ih autom – amfibijom direktno u jezero), a opet proračunat i inteligentan. Par stvari svakako stoje: primenjujući taktiku od pritiska do ulizivanja i potkupljivanja, uvek je dobijao šta je hteo i to nisu bile male, beznačajne ili nemoralne stvari. A za pravu stvar je bio spreman da žrtvuje i svoju ličnu dobrobit i imidž svoje partije. Iza njega je ostalo ogromno nasleđe promena i toliko narodski mudrih, sočnih, visprenih i duhovitih citata da bi se od njih mogla složiti solidno debela knjiga.
All The Way je biografski film nastao po nagrađenoj drami Roberta Schenkkana koji Johnsona prati kroz godinu dana, presudnu u njegovoj političkoj karijeri. Prvi kadrovi nam govore zašto je Johnson postao “slučajni predsednik”. Dallas, 1963. godine, predsednički auto i krv na sedištima. Predsednički avion, požurena inaoguracija i bivša prva dama u haljini sa mrljama od sasušene krvi. Izjava o namerama. “Proguraću Kennedyjev akt o građanskim pravima.” Jer je to ispravna stvar. Jer vreme to nalaže. Pa makar to značilo kocku za predstojeće izbore. Te dve stvari, povelja o građanskim pravima i predstojeći izbori, su ključni i okvir su ovog filma.
Problemi počinju već na prvom koraku. Sa jedne strane, crnački pokreti za emancipaciju predvođeni Martinom Lutherom Kingom (Mackie), potpuno razumljivo, žele sve i žele sada, nakon sto godina od ukidanja ropstva i njegove zamene segregacijom. Sa druge, bogati belci na Jugu, a među njima i ugledni članovi Johnsonove Demokratske Partije, tim predlogom nisu baš oduševljeni jer im on oduzima izvesne privilegije. Da bi progurao povelju, Johnson mora da balansira između mnogo strana i da napravi nekoliko kompromisa, recimo da akt o pravu glasa odloži do sledeće povelje. To podrazumeva pregovore, dogovore, podmićivanja, zavrtanje ruku kako sa liberalnom strujom u svojoj partiji oličenoj u budućem potpredsedniku Hubertu Humphreyu (Whitford), tako i sa republikancima voljnim da “prebegnu”, ali i razlaz sa dragim prijateljem i političkim mentorom Richardom Russellom (Langella), vođom južnjačkih demokrata.
Stvari se usložnjavaju sa građanskim akcijama crnaca i belih aktivista na Jugu, nemirima i ubistvima uz potpunu nesaradnju lokalnih i državnih vlasti, pritiske i muljaže J. Edgara Hoovera (Root) glede prisluškivanja Kinga i njegovih saboraca i novim sukobom koji se razvija u Vijetnamu, gde general Robert McNamara (Foxworth) samo čeka “zeleno svetlo” za vazdušnu kampanju. Srećom pa su tu pouzdani saradnici, barem dok ih se ne zaspe prljavštinom u izbornoj kampanji, kao Waltera Reuthera (Garrett) i uvek verna i zabrinuta žena Lady Bird (Leo)...
All The Way je izvrsna adaptacija izvrsne drame u kojoj ostaju tek tragovi pozorišnog. Istina, neki likovi nisu dovoljno razvijeni i u isključivo služe nekoj svrsi glavnom liku. Melissa Leo kao Lady Bird Johnson unosi potrebnu toplinu i osećaj doma, ali to je prilično jednodimenzionalan lik ispod glumičinog nivoa. Stephen Root čini šta može sa Hooverom, koji takođe nema previše mesta. Ist važi i za Bradleya Whitforda i Spencera Garretta u ulogama koje imaju nešto više minutaže i teksta, ali manje karaktera, dok Frank Langella uspeva da od uloge Dicka Russella napravi sasvim finu karakternu minijaturu.
Sve u filmu je podređeno Bryanu Cranstonu kao glavnom glumcu u drugoj uzastopnoj saradnji sa Jayom Roachem nakon solidnog, čak dobrog filma Trumbo i Cranstonove izvrsne uloge u njemu. Čini se da se glumac koji je karijeru dugo gradio na televiziji tom ulogom konačno probio u filmsku prvu ligu i da tamo uživa. Iako je All The Way zapravo TV film, Cranstonova gluma je filmska i bez greške. On apsolutno uspeva da nam približi kompleksnost i višeznačnost Johnsonove ličnosti, njegovog načina nošenja sa stvarima (“Američki predsednik je kao magarac u oluji, može jedino da se stisne i trpi udarce”), njegovih prioriteta i njegove zaostavštine.
Anthony Mackie ga sjajno prati kao Martin Luther King, što u zajedničkim, što u solo scenama. Na ovom mestu će se nametnuti poređenja, ne samo Mackiejeve interpretacije u odnosu na Oyelowoovu u Selmi, nego i ta dva filma, njihovih perspektiva i dometa. Da odmah razjasnimo, priče oba filma se preklapaju na temu borbe za građanska prava, ali tu svaka sličnost prestaje. Perspektive su naprosto drugačije, pa je i tretman likova drugačiji. Potpuno je normalno da je u Selmi Johnson prikazan kao kalkulant koji oteže jer je percepcija boraca za građanska prava naprosto bila takva, kao što je potpuno normalno da biopic o Lyndonu Bainesu Johnsonu pokazuje njegovu stranu medalje u kojoj su aktivisti za građanske prava i liberalno krilo Demokratske Partije prikazani kao lagano nestrpljivi, vođeni idealima i bez ideje šta je, kako i kada moguće.
Za raspravu je i fokus filma koji obuhvata godinu dana i dve prelomne teme u Johnsonovoj političkoj karijeri. Možda bi film bio snažniji i fokusiraniji da je od te dve izabrao jednu, ali one su neraskidivo uzročno-posledično povezane, pa su i u filmu glatko izvedene. Problem je možda što postoji i treća tema, rata u Vijetnamu, koja jednako tako zaslužuje pažnju i čiji se prvi ključni trenuci (obaranje američkih pilota nad Laosom i zaliv Tonkin) spominju, više kao slika i prilika težine vremena i težine odluka nego što zapravo utiču na tok filma.
I pored toga, All The Way je vrlo dobar film koji zaslužuje preporuku. Dolazi u pravom trenutku, u fokusu ima važnu istorijsku ličnost, Cranston briljira u glavnoj ulozi, a Jay Roach radi ono u čemu je najbolji: politički film. All The Way je dostojan naslednik Recounta i Game Change. Roach opet pokazuje zavidno poznavanje političkih procedura, a to je ono što nam nedostaje u navodno političkim filmovima.

Man Up

0
0
2015.
režija: Ben Palmer
scenario: Tess Morris
uloge: Lake Bell, Simon Pegg, Ophelia Lovibond, Sharon Horgan, Ken Scott, Harriet Walker, Rory Kinnear, Olivia Williams, Stephen Campbell Moore

U svojim tekstovima često ponavljam pravilo da ako vas film koji gledate podseća na neki drugi koji ste već ranije gledali, to obično ide na štetu novijeg. Ovaj stariji je barem ostavio toliko utiska da ga se sećate. Međutim, svako pravilo ima i svoj izuzetak i Man Up je upravo to. Možda zato što ne podseća na jedan, već na gomilu filmova u žanru. Možda zbog toga što je romantična komedija, i to prilično dobra, samosvesna i preispitivački nastrojena, a toga baš i nemamo, naročito u poslednje vreme. A možda samo i isključivo zbog izuzetno simpatičnih i raspoloženih glumaca u ulogama glavnog para.

Bilo kako bilo, centralni zaplet je polu-slučajni “meet cute” momenat susreta između Nancy (Bell) i Jacka (Pegg). Ona je rezignirana i ogorčena “single” ženska kojoj je propao još jedan sastanak naslepo sa likom kojeg su joj nameštali prijatelji. Još uvek mamurna od prethodne noći, seda u voz za London da stigne na godišnjicu braka svojih roditelja. Tu upoznaje napadnu i dosadnu Jessicu (Lovibond), plitku žensku koja pokušava da joj uvali mudrosti iz “self-help” knjige koju nosi kao znak raspoznavanja za sastanak naslepo sa frajerom. Ona knjigu slučajno zaboravi u vozu, Nancy je pokupi i pre nego što uspe da joj vrati, naleće na tipa.  
On je Jack, nešto stariji, razveden i pričljiv muškarac i može biti “onaj pravi”. Samo štos je u tome da Jack očekuje Jessicu, čiji su aduti mlada dob, dobar posao i na površini zanimljivi hobiji. Nancy pristaje na igru, čekajući pravi trenutak da mu prizna ko je i šta je, odnosno da je zabunom došla na tuđi sastanak. Dotle će se njih dvoje zbližiti i jedno u drugom možda naći ono potrebo i ono što im nedostaje...
Ta priča ide dalje predvidljivim tokom, laž će se otkriti, njih dvoje će se dokačiti, ali i shvatiti i da se privlače i da su funkcionalni i kao par, ali i kao prijatelji koji će se naći jedno drugom u nevolji. Ovo nije naročiti “spoiler”, već deo klasične mehanike romantične komedije. Pritom je ista izvedena solidno, pa predvidljivost i klišeizirane situacije lako zaboravljamo u dijalogu koji se ređe trudi da bude smešan na silu, a češće da zvuči realno i uverljivo, a kroz koji otkrivamo dublje anksioze i zablude naših likova.
Kao dodatak tom često rapidnom i duhovitom dijalogu i tom ugodno-neugodnom muvanju, imamo i nekoliko drugih momenata. Recimo, povremeno imamo elemente “screwball” zapleta koji dosta podižu tempo i Man Upčine zabavnim filmom. Imamo i elemente tople porodične komedije u zapletu sa strane koji prati Nancyne roditelje (Scott, Walker), njenu zabrinutu sestru Elaine (Horgan) i pripreme za proslavu godišnjice uz neizbežno pitanje gde je Nancy, pošto je ona zadužena za govor. Imamo i scenu susreta sa Jackovom bivšom ženom (Williams) i njenim novim frajerom (Campbell Moore) koja se ubrzo pretvara u ping-pong nadjebavanja. Imamo čak na samom kraju jednu veoma inspirativnu referencu na jedan (po pitanju žanra i tona) sasvim drugi film, The Silence of the Lambs. Zapravo jedini deo koji štrči je lik Seana (Kinnear), bivšeg Nancynog školskog druga koji još uvek gaji nerazumnu opsesiju njome i kojem je mesto u nekoj prostačkijoj i ćoravijoj komediji.
Uz neujednačeni, ali povremeno inspirativni scenario i veštu režiju koja ispravlja većinu tih nesavršenosti, najvažniji za konačni uspeh filma su glumci. Simon Pegg demonstrira romantičnu crtu koju do sada nismo baš imali prilike da vidimo, ali se uglavnom oslanja prvo na šeretski, a onda na otvoreno komični ton koji mu itekako ide od ruke. Za Lake Bell smo, možda zahvaljujući njenom rediteljskom prvencu In a World shvatili da je njen talenat neverovatan, da je versatilna i sklona najrazličitijim transformacijama, kao i to da je sjajna glasovna glumica, a ovde uspeva da uradi nešto što se smatra nemogućim. Ona uspeva da u dlaku skine moderni, svakodnevni britanski naglasak, što je za veliku većinu američkih glumaca i glumica nemoguća misija. Ne samo to, ona je naprosto sjajna u kanaliziranju rezignacije nad lošom srećom u ljubavi i anksioze same žene u svetu koji je naštiman za dvoje.
Sve u svemu, Man Up je iznenađujuće dobar film, ako izuzmemo nekoliko propusta. Recimo naslova koji ne odgovara i može zvučati šovinistički. I onog jednog lika koji kao da je zalutao iz drugog filma (iskreno, bilo bi bolje da je taj Sean samo malo “off” i čudan). Problem u neku ruku može biti i relativno konzervativna i zastarela poenta da život nema smisla ako nismo upareni s nekim, ali i to je dobrim delom zanovetanje. Istina je da je život naprosto lakši (i lepši, ali to je za diskusiju) u dvoje i da nas i društvo i naša psihologija guraju u tom pravcu. To, naravno, ne znači da nema samotnjaka ili onih koji cene svoju individualnu slobodu previše da bi igrali po tim pravilima, ali priznaćete da je teško osmisliti romantičnu komediju u kojoj oni dokazuju svoju poentu. Man Upje sasvim solidan primerak svoje vrste i od mene ima preporuku, ne toliko u smeru romanse, koliko u smeru komedije.

El clan / The Clan

0
0
2015.
režija: Pablo Trapero
scenario: Julian Loyola, Esteban Student, Pablo Trapero
uloge: Guillermo Francella, Peter Lanzani, Lili Popovich, Gaston Cocchiarale, Stefania Koessl

Znate za one priče koje su toliko neverovatne da prosto moraju biti istinite, jer ko bi tako nešto izmišljao i zašto? El clanje zasnovan na jednoj takvoj priči: neverovatnoj, istinitoj i stoga monstruoznoj. Priča je to o porodično-komšijskom klanu dobrostojećih stanovnika Buenos Airesa pod vođstvom Arquimedesa Puccia čiji je unosan biznis u sumrak vojne diktature 80-ih godina bilo otimanje ljudi. Za pretpostaviti je da su se Puccio i saradnici time ranije bavili za račun države, ali ovde je reč o 100% privatnom aranžmanu.

Film počinje zbunjujuće, sa lagano zbunjujućim “flash-forwardom” u kome policija upada u kuću i na zub uzima ljubavni par, i nastavak te razlomljene scene će se odvijati dalje u filmu. Zanimljivo, ali centralnu liniju priče neće ometati, niti će nam kvariti ugođaj. Nakon toga sledi kolaž dokumentarnog materijala koji nam objašnjava političko-istorijski “setting”, kada je general Videla predao palicu generalu Galtieriju, koji će nam nekako zazvoniti poznato, a u koji će bolji uvid imati poznavaoci argentinske istorije, dok ćemo mi ostali morati to da zapamtimo kao referencu i kasnije upitamo Google. I onda naša priča počinje.
Naša tačka gledišta je Alejandro zvani Alex (Lanzani), mladić za kojeg se čini da mu se visoka politika ne meša u život. Naprotiv, on je zadovoljan i popularan, sportska zvezda i junak lokalnog ragbi-kluba, što govori i o njegovoj klasnoj pripadnosti (naime, ragbi je sport za bogatije Argentince, tradicionalne anglofile, dok se puk uglavnom bavi fudbalom). Njega i njegovog timskog kolegu presreće auto na cesti i maskirani muškarci ih otimaju. Scena je vrhunski napeta, efektna i navodi nas na krivi trag. Za razliku od svog kolege, Alex nije otet, nego je poslužio kao mamac. A iza otmice stoji njegov otac Arquimedes (Guillermo Francella, nama najpoznatiji po ulozi Pabla Sandovala u El secreto de sus ojos) i to je prva njihova otmica od nekoliko.
Nisam baš siguran je li Alex dobar izbor za tačku gledišta i našu identifikaciju sa situacijom. U određenim trenucima on je iznenađen i razočaran očevim postupcima, ali mu se ne suprotstavlja i čak mu pomaže. Nazovite to lojalnošću svojoj porodici. Pomažu mu i ostali članovi, svako u svojim mogućnostima, žena Epifania (Popovich) i mlađa deca, čak se na Alejandrov nagovor vraća i najstariji brat Maguila (Cocchiarale) koji je, pretpostavljamo zbog neslaganja sa očevom diktaturom, već bio napustio porodično gnezdo.
Pucciovi tako održavaju porodični biznis, od krupnih strateških odluka koga oteti, koliko očekivati i zašto, kako sada sa novim političkim prilikama (“demokratski izabrana vlada ne može trajati dugo”), preko dnevne logistike, pa sve do onih sitnih, filigranskih detalja kao što je čišćenje ulice pred izlogom lokala u prizemlju kuće. Zapravo, to savršeno funkcioniše kao slika i prilika fašistoidnih vojnih režima – naoko je sve u najboljem redu, samo se sa tavana ili iz podruma čuju krici. Archimedes je pritom solidan taktičar, zna kada sinovima popustiti i kako ih potkupiti, kao što vrlo dobro zna ko su mu sponzori u vlasti i oružanim snagama koji njegov prljavi mali biznis drže iznad vode i iznad zakona. Međutim, kako to obično biva, početni uspesi često zamagljuju moć rasuđivanja...
Alex nije idealna tačka gledišta iz još jednog razloga: nekako ne verujemo da ništa bitno nije znao o istina, pre svega očevim operacijama. On je u njima učestvovao. On je bio plaćan da ćuti. On je sva očeva objašnjenja prihvatao bez rezerve. Njega nije bilo briga, dokle god su on i njegova cura (Koessl) u toj priči bili na sigurnom. El clan istovremeno ispituje odnose oca i sina i slika jedan uvrnuti porodični portret, a za oba nam je potrebna tačka perspektive, pa iako Alex nije idealan izbor, nekako je najlogičniji.
Mogu se povući paralele između El Clan i klasika američkih mafijaških drama u režiji Coppole, Scorsesea i de Palme. Nije tu stvar samo teme (uvek se nekako pojavljuje motiv lojalnosti kriminalnoj i biološkoj familiji), čak ni mehanike (uspon i pad je ono što očekujemo), koliko izražajnih sredstava, osećaja za detalj i za period. Kao i Coppola, Trapero bira priču koja će ujediniti biološku i kriminalnu familiju. Kao i Scorsese, on pazi na detalje vezane za period, od televizijskog programa, preko muzike (posebno obratite pažnju na to), do modnih detalja. Kao i de Palma, napet je, političan i nudi širu sliku.
No dobro, ako je taj model poznat i očekivan, uloga Guillerma Francelle nije. On je skoro neprepoznatljiv sa sedom kosom i obrvama, a njegov pogled ledi krv u žilama. Sličan tip lika i slične glumačke zadatke imao je i Johnny Depp u dosta sličnom filmu na jednako neverovatnoj, ali istinitoj premisi, Black Mass, kao šef bostonske irske mafije James “Whitey” Bulger, ali ga je Francella prevazišao i glede transformacije i glede generalnog utiska.
Trapero je jedan od prominentnijih reditelja argentinskih ispoliranih i uzdignutih žanrovskih filmova koji uspevaju pogoditi žicu festivalskih žirija, kritike i publike. El clan mu je doneo najveće opipljive uspehe na svim tim poljima. Nagrađen je Srebrnim Lavom za režiju u Veneciji, a film je srušio domaći “box office” rekord u Argentini, čak mu je izvesna i široka međunarodna distribucija. U svakom slučaju zasluženo. U najboljem maniru savremenih argentinskih filmova, Trapero u El clan bira relevantnu temu i izlaže je na primeren, razumljiv i inteligentan način.
Kao i u jednom od Traperovih prethodnih filmova, atmosferičnom trileru o prevarama sa osiguranjima, Caranchu (2010), autor ponovo sve karte stavlja na kraj koji dolazi sa iznenađenjem. Za razliku od Carancha, gde je to u dobroj meri obesmislilo dotadašnji tok filma, u El clan baš taj i takav kraj dodaje na utisku, pamtljivosti i neobičnosti i podiže nivo od solidnog do veoma dobrog.

Our Kind of Traitor

0
0
kritika objavljena na monitoru
2016.
režija: Susanna White
scenario: Hossein Amini (po romanu Johna LeCarréa)
uloge: Ewan McGregor, Damien Lewis, Stellan Skarsgard, Naomie Harris, Jeremy Northam, Mark Stanley, Grigoriy Dobrigin, Velibor Topić, Radivoje Bukvić

John LeCarré. Onaj što nije Ian Flemming, premda su radili za istu “firmu”. Pisac špijunskih reklama bez spektakularnih potera i jurnjava, već usmerenih na vrlo kompleksne moralne dileme i konflikte svojih likova. Pisac koji špijunski posao ne slika herojski i glamurozno, već kao samotan život u kojem je čovek često nemoćan pred sistemom i spletom okolnosti. Onaj ko ga je uzeo čitati je ili odustao, očekujući nešto drugo, ili se nepovratno navukao.
Ne kažem, Flemmingov Bond ima svoju magiju koja se u filmovima toliko puta redefinirala i reinventirala toliko da tu zapravo ima vrlo malo Flemminga, sve manje kako vreme prolazi. Van konteksta Hladnog rata, Bond ima sve manje smisla, ma koliko nas napeta akcija sa “gadgetima”, špijunski glamur i suhi humor i dalje na svoj način osvajali. Heroj 2000-ih je pokušao biti takođe nanovo izmišljeni Jason Bourne sa svojom čisto kinetičkom akcijom. Clancyjev Jack Ryan se tek povremeno pojavljivao kao alternativa, bez pravog uspeha.
LeCarré i njegovi likovi su u toj podeli nekako ostali u senci, premda su se filmski producenti i njega sve češće sećali u unipolarnom / multipolarnom post-hladnoratovskom svetu. A i pisac je obavio svoj deo posla: shvatio je geopolitičke promene i kretanja, te prema tome modernizirao i diverzificirao svoj izraz. Pa ipak filmovi prema motivima njegove proze nikada nisu dostizali niti globalnu popularnost, niti kompleksnost koju bi fan njegovog pisanja očekivao. Ili treba jednostavno priznati da LeCarré nije materijal za filmsku ekranizaciju, koliko je pogodan za TV serije, u prilog čemu govori i odlična nova serija The Night Manager.
Njegova najnovija filmska ekranizacija, Our Kind of Traitor, podigla je očekivanja iz više razloga. Barem moja. Prvo, naslov je dovoljno dobar za izvlačenje paralela sa političkom situacijom u Hrvatskoj, ali je i sugestivan u smislu da smo dobili špijunski triler po našem ukusu. A drugo, sam roman je pisan pod uticajem filmske umetnosti, i to velikog meštra političkog trilera, Hitchcocka po njegovom načelu o običnom čoveku u neobičnoj situaciji, pa se činilo da je posao prenosa na film prilično “idiot proof”.
Taj “običan čovek” je profesor Perry Makepiece (McGregor) koji se na letovanju sticajem okolnosti sprijatelji sa računovođom ruske mafije Dimom (Skarsgard) koji bi strahujući za svoj život nakon smene na “tronu” emigrirao u Veliku Britaniju i pritom vlastima u zamenu za imunitet i zaštitu otkrio ogromnu internacionalnu operaciju pranja novca. Pritisnut lošim odnosima sa ženom (Harris) i željan avanture, naš profesor postaje veza između Dime i ambicioznog agenta MI6 Hectora (Lewis), željnog da “zašije” i rusku mafiju i, još više, britanske korumpirane političare sa kojima je i sam imao loša iskustva. On će, naravno, operaciju pokrenuti u strogoj tajnosti i bez potrebnih odobrenja, nadajući se da će snaga dokaza biti dovoljna da se ide do kraja.
Problem je, međutim, u realizaciji. U želji da naprave film “po našem ukusu”, scenarista Hossein Amini (Drive) i rediteljica Susanna White sa najvećim delom opusa snimljenim za televiziju su stvari suviše pojednostavili i opteretili opštim mestima. Tako to biva sa filmovima “po svačijem ukusu”, na kraju postaju i ostaju ne-loši, sigurni i blatantno obični, mnogo puta viđeni trileri sa nešto atraktivnih lokacija i poznatih glumaca. “Meat and potaoes”, što bi se reklo, a LeCarré jednostavno nije takav...
Istini za volju, Susanna White je na jednom mestu shvatila suštinu “lecarréovskog” pisanja. Ne, nije to ni pseudo-verité drmusava kamera u pokretu, ni navodno diskretne lokacije tajnih sastanaka. (Zapravo, u romanu su one glamuroznije, ali su iz produkcijskih razloga učinjene običnijima.) Ne, taj momenat se nalazi pred kraj filma, u sceni koju anticipiramo kao akcijsku kulminaciju i Susanna White bira da umesto te akcije snima same reakcijske kadrove naših aktera koji se skrivaju. Problem je u tome da se ona toga ne drži do kraja, prekida i okreće paradigmu za 180 stepeni, u pravcu filmskih klišea, a nauštrb realističnosti, pa navodno kukavni protagonista odjednom poželi da bude junak. Ta scena simbolizira sve što je pošlo po zlu u ekranizaciji.
Sa pozitivne strane, glumačka ekipa je sasvim fino odabrana. Damien Lewis je glumac u usponu, zvezda serije Homeland, pa je njegova uloga Hectora sasvim solidan nastavak dosadašnje karijere. Stellan Skarsgard prosto briljira u ulozi Dime, iskorištava kolorit lika, svoju reputaciju i slobodu interpretacije da bi napravio najbolju i najpamtljiviju ulogu u filmu. Glavna zvezda filma, Ewan McGregor, sasvim je dobar kao običan čovek, ali mu zbrzani i spetljani scenario ne ide na ruku što se tiče očekivane transformacije u heroja. Ona se naprosto dešava suviše naglo i bez prave motivacije.
Our Kind of Traitor  je možda, makar što se mene tiče, pao kao žrtva izuzetno visokih očekivanja. Ponoviću još jednom: to nije loš film, lagan je, pratljiv i elementarno napet, iako zapravo znamo šta će se dešavati i svaki “plot twist” se da predvideti iz daljine. Zapravo, moglo je to mnogo bolje, snažnije, atmosferičnije, psihološki dorađenije.


Ha’har / Mountain

0
0

2015
scenario i režija: Yaelle Kayam
uloge: Shani Klein, Avshalom Polak, Haitham Ibrahem Omari

Maslinova Gora uzdiže se istočno iznad Jerusalima i najstarije je jevrejsko groblje na svetu, ujedno i sveto mesto za hrišćane, kao i za muslimane. Da bi se “ojačalo jevrejsko prisustvo” u zapravo dominantno arapskom okruženju, u spartanskoj kući pored groblja živi učitelj sa ženom i četvoro dece. Oni žive u skladu sa religijskim učenjima: on radi, ona se brine o kući i deci. Međutim, čini se da niko time nije zadovoljan. Učitelj Reuven (Polak) je sve manje kod kuće, forsirajući humanitarni rad. Njegovoj ženi Tzviji (Klein) to nije pravo, ali ona nema pravo na otvorenu pobunu i jedino što joj ostaje je pasvina agresija. Deca to osećaju, posebno najstarija kćerka na rubu puberteta.
Tzvia ventilira onako kako jedino zna: šetajući se po groblju, pušeći i čitajući poeziju izraelske pesnikinje Zelde, što joj je zapravo jedini kontakt sa realnim životom. Ponekad joj se preko dana na groblju pridruži Abed (Omari), arapski radnik na groblju sa kojim razmeni poneku lepu, kurtoaznu reč. Ponekad u njihovu kuću dođu posetioci groblja, pitajući za informaciju ili čašu vode, kao dve hasidske udovice u jednoj od uvodnih scena. Tzvia, očito ne-vična sitnim razgovorima sa strancima, svoju situaciju nazove “zoološkim vrtom”, zapravo nekakvom turističkom atrakcijom. Šala loše padne.
Onda u jednom trenutku Tzvia dođe na ideju da bi se mogla tako šetati i noću. A groblja noću nisu isto što i groblja danju. Nije tu stvar u zombijima (ipak smo na teritoriji minimalističkog, vrlo utišanog “arthouse” filma), nego u marginalnim likovima izraelskog društva koji takođe žele mirno okruženje za svoje noćne eskapade: kurvama, makroima, pijancima, kriminalcima... Tzvia ih prvo posmatra iz distance, ali kad bude otkrivena, počinje komunikaciju s njima, onako kako bi to domaćica učinila - preko hrane.
Ima stara jevrejska legenda o rabinu koji je prestao da voli svoju ženu, nakon godina i godina inicijalno dogovorenog braka i posledičnom ženinom očajanju. S tim u vezi, indikativan je Abedov lik i njegova sudbina: i on je u braku koji je bio dogovoren, ali su se on i žena ipak zavoleli. Iz očajanja, Tzvia polako kreće na put spoznaje, ali pitanje je hoće li smoći snage da se otrgne uticaju tradicije.
Autorica filma, novinarka Yaelle Kayam, kaže da je htela da snimi film o Maslinovoj Gori kao značajnom toponimu za svakog Izraelca i Jevrejina, religioznog ili ne, pa se uputila na istraživanje tako što je živela tamo nekoliko meseci u samoći. U to doba, nije pisala scenario. To je učinila kasnije, oslanjajući se na svoja iskustva i razmišljanja. Rezultat toga je film koji će mnogi otpisati kao klasičnu festivalsku “slice of life” varijantu, ali koji je vrlo suptilan i odmeren film koji savršeno prenosi atmosferu teskobe i tereta, a svaki pokret i svaki kadar nešto znače. Ovo je jedan od onih filmova koji nas uvlače i za čiju nam je protagonistkinju stalo, a Yaelle Kayam, uz veliku pomoć perfektno taktilne glavne glumice Shani Klein itekako ume da priču ispriča do kraja i ostavi nas u razmišljanju.
Ne, ovo nije samo festivalski film, “slice of life”, šta već. Ovo je studija ljudske usamljenosti, teskobe i nemoći, suočavanja sa stvarnim životom nasuprot idealiziranoj tradiciji. Izraelska “arthouse” scena se sve više dokazuje kao nešto što treba gledati. Pa ipak, Mountain od gledaoca zahteva određenu kondiciju, pa bih sa preporukom bio oprezan.
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images