Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

Peur de rien / Parisienne

0
0
2015.
režija: Danielle Arbid
scenario: Danielle Arbid, Julie Peyr
uloge: Manal Issa, Vincent Lacoste, Damien Chapelle, Paul Hamy, Dominique Blanc, Clara Ponsot, India Hair

Nije lako biti emigrant. Možda je to deo surovosti modernog sveta, to osvajanje slobode koja je nekom drugom prirođena. Možda je to izazov koji nas čini boljim i snažnijim ljudima. Možda je to naprosto prirodno stanje stvari: dođeš negde gde ne poznaješ (skoro) nikoga, gde ne govoriš ili jedva govoriš jezik sredine i krećeš od nule. Ta sredina te dočekuje sa indiferentnošću, podozrenjem, ponekad i sa neprijateljstvom, birokratija ti postavlja prepreke i moraš da naučiš da plivaš uzvodno u toj reci propisa i začkoljica.

Možda imaš sreće, pa odgovaraš poželjnom profilu imigranta, čeka te posao ili je tržište dovoljno propulzivno da te primi. Možda, pak, bežiš od rata ili siromaštva u svojoj zemlji. Možda su tvoji razlozi lični. Bilo kako bilo, čeka te izazov i naoružaj se upornošću i strpljenjem. Koliko se sve to isplati, znaće se na kraju. Iz iskustva govorim, tek sam na pola puta u potpunu integraciju i za sada povratak nije opcija. Odlazak dalje je. Nisam mazohista i ne volim da se mučim, ali zapravo volim izazove, nove ljude, nove predele i nova iskustva.
Parisienneje zato priča koja mi se na osnovu opisa učinila privlačnom. Reč je o polu-autobiografskom delu francuske autorice libanskog porekla Danielle Arbid smeštenom u unikatno okruženje Pariza ranih 90-ih godina. Dodajmo na to da originalni francuski naslov prevodiv kao Bez straha od bilo čega navodi na pomisao da nećemo gledati još jednu žalopojku itragediju nego film o rešenosti i jačanju duha, nešto tako potrebno u današnjem kontekstu velikih migracijskih valova i neopravdanih strahova pred istim.
Naša protagonistkinja je Lina (Issa) i čini se da ima solidnu startnu poziciju. Ona dolazi iz nestabilnog Libana gde je tek okončan iscrpljujući građanski rat sa namerom da studira u Parizu i tamo izgradi sebi život. U početku živi kod tetke i teče u predgrađu, ali ta ugodna situacija postaje nepodnošljiva kada teča pokaže svoje sklonosti ka seksualnom uznemiravanju nećakinje. Konzervativna tetka rešenje vidi jedino u tome da Lina ode i ona se snalazi menjajući adrese stanovanja kod niza prijatelja i frajera, poslove i studije, sve vreme se boreći sa zapetljanim birokratskim propisima i skrivajući se od imigracione policije.
U početku naivna i neiskusna, inteligentna Lina vrlo brzo uspeva da pohvata konce. Naivnost se možda očituje u izboru prijatelja, prvo površne koleginice Antonie (Ponsot), zatim koleginice Victoire (Hair) koja je rojalistkinja (čitaj: desničarka) po uverenju i upetljana sa skinheads ekipom, ali i u izboru prvih frajera, oženjenog bogataša Jean-Marca (Hamy) i dobrodušnog, ali besciljnog konobara/dilera Juliena (Chapelle). Međutim, nekako verujemo i znamo da će Lina doći na svoje, naći prave prijatelje i pristojnog momka, pa makar to bio sin njenog inicijalno nezainteresovanog advokata (njen slučaj ipak nije toliko strašan da bi on to preuzeo pro bono). Taj momak je njen kolega sa fakulteta Raphael (Lacoste), urednik univerzitetskog levičarskog biltena.
Nekoliko stvari treba pohvaliti na ovom mestu. Prva je osećaj Danielle Arbid za detalje i atmosferu Pariza 90-ih koji je ipak bio manje nadrkan i opasan od Pariza danas, ali je svejedno bio relativno haotičan i surov, ekonomski i glede policije i spontanog uličnog nasilja. Veliki gradovi imaju svoj višeslojni šarm i Arbidovoj tu ne pomažu samo neke od anegdota koje ubacuje u film, već i fotografija Helene Louvart (La meraviglie, Xenia) koja se uglavnom drži Line i ostaje u njenoj blizini, ali u pozadini sjajno hvata atmosferu.
Pohvalu takođe treba uputiti na račun glumaca i castinga. U sporednim ulogama tako možemo videti nekoliko zvučnih imena mlađe generacije francuskog glumišta (Paul Hamy protiv svog tipa i zvezda u nastajanju Vincent Lacoste su svakako najzvučnija), ali i karakternu glumicu Dominique Blanc u ulozi Linine profesorke sa fakulteta i inspiracije za integraciju u moderno i tolerantno francusko društvo. Ipak, debitantkinja Manal Issa je otkriće ovog filma. Ona u svojoj prvoj ulozi demonstrira prisustvo na ekranu kakvo se retko viđa. U izvedbi neke druge, manje sposobne glumice, Lina bi bila i ostala kartonski lik koji jedan kliše menja za drugi, ali Issa je igra sa integritetom tako da možemo prepoznati mladu, inteligentnu i ponosnu curu koja se ne plaši ničega na putu do svog cilja.
Osim što film uglavnom korača po poznatom terenu i za nijansu je predug, moj najveći problem s njim je poruka koju on šalje. Verovatno da se Danielle Arbid držala svoje perspektive, jedine koju ima koju smo već mogli videti u njenim ranijim radovima smeštenim u njenu prvu domovinu, i da se pozivala isključivo na svoja iskustva, ali slaba je to uteha. Osvežavajuće je to što Lina na svom putu da uspe u životu baš u Parizu ne nailazi na paklene i nemoguće probleme, pa taj put baš i nije kalvarija, iako Arbidova to ponekad implicira. Njeni problemi su uglavnom takve prirode da se sa njima mogu susretati i drugi Parižani, imigranti, deca imigranata ili etnički Francuzi određene klasne pripadnosti.
Ali rešenja koja Lina nalazi i koja Danielle Arbid nudi su moralno dubiozna i svode se na mantru da devojka mora biti mlada i lepa, naivno simpatična prema prijateljima i zavodljiva prema muškarcima jer je to jedini siguran put do uspeha. Da ne spominjem muškarce (koji se mogu izboriti mukotrpnim radom ili, nedajbože kriminalnim aktivnostima), ali šta ćemo sa ženama koje nisu mlade, nisu lepe ili jednostavno nisu ugodne i simpatične da nekog zavedu? Ne zaslužuju li i one šansu za bolje sutra, bez straha od bilo čega?

Mr. Right

0
0
2015.
režija: Paco Cabezas
scenario: Max Landis
uloge: Sam Rockwell, Anna Kendrick, Tim Roth, James Ransone, Anson Maunt, Michael Eklund, RZA, Katie Nehra

Žene su s Venere, muškarci s Marsa. Muškarci su iz birtije, žene s placa. Ili tako već nešto. Elem, poznato je da žene vole romantične komedije sa Meg Ryan ili Kate Hudson u kojem one čekaju Gospodina Pravog jer život nijedne žene nije kompletan dok ona nije srećno zaljubljena ili još bolje udata. Muškarci, sa druge strane, vole akcione filmove u kojima se šutiraju dupeta i žvaće žvaka (a nestalo žvake), ispaljuju kiše metaka i poneka fora u formi “one-linera”. Koliko je nova ideja da se ta dva spoje u jedno?

Nije nova, pokušavano je na razne načine, ali svejedno. Max Landis (American Ultra koji u solidnoj meri odzvana kroz film) napisao, Paco Cabezas (Rage) režirao, Sam Rockwell i Anna Kendrick u glavnim ulogama iako nisu prvi koji bi nam pali na pamet za akcionog junaka i romantičnu curicu, ali se iz njihovog castinga možda može naslutiti meta-humor celog ovog projekta. Bilo kako bilo, kokice spremne, mozak pušten na pašu, gledam film, opuštanje i zabava u najavi...
Ona je Martha (Kendrick) i upoznajemo je nekoliko trenutaka pre nego što će njen generički dečko ući u njihov zajednički stan sa drugom ženskom i idejom za “dobru trojku”, što će rezultirati raskidom, pijanstvom i rastrojstvom iz čega će je izvlačiti prijateljica (Nehra). Da, Martha je zgodna, inteligentna i histerična, kako to obično biva u takvim filmovima. On (Rockwell) je, saznaćemo kasnije da se zove Francis i da mrzi svoje ime, atipični plaćeni ubica koji se povukao iz posla, pa sad ubija one koji naručuju ubistva. Jer ubistvo je pogrešno. Jeb'o logiku. On se kreće plesnim korakom, fura nenormalne odevne kombinacije i klovnovski nos kad planira da rokne nekog.
Njih dvoje će se upoznati u retardiranom “meet cute” momentu u prodavnici i otpočeti “unlikely” vezu iako on ima nastup manijaka. Valjda je njeno samopouzdanje na kritično lošem nivou. Ona će uvideti da je on, iako blesav, zapravo dobra osoba koja će je šarmirati uvrnutim humorom i naučiti je nekim stvarima, recimo da oseća strujanje vazduha kao dokaz kretanja i hvata noževe u letu. Međutim, njemu su za petama kriminalci, kako bivši partner maskiran u agenta FBI (Roth), tako i jedan tip (Ransone) koji pokušava da kroz zapetljanu shemu preuzme lidersko mesto u klanu od svog brata (Manut).
Znači, zabuna, jurnjava, prevara, nasilje, ples, ljubav, humor... Šta god vam padne na pamet, Mr. Right ima to u svojoj ponudi. Iskreno, film ima nešto svojih trenutaka, uglavnom na planu humora i rapidnog meta-usmerenog dijaloga i u tim trenucima je iskreno zabavan. Šteta je, međutim, što njegov zaplet apsolutno nema smisla, što se na nekoliko mesta u filmu ponavlja iz usta likova. I eto nam iritantne i nepotrebne pizdarije, sve znamo i vidimo, a oni nam to ponavljaju kao debilima umesto da su odradili svoj posao i napisali smisleniji zaplet ili makar na ovaj besmisleni koji imamo dali neki pametniji komentar. Na tom mestu Mr. Right kao film pada, odnosno strmoglavljuje se i ništa ga više neće pobrati do kraja.
Džaba dobrih glumaca koji su ionako iznad uloga koje igraju. Anna Kendrick, tako efikasna u histeričnim scenama u Up in the Air, ovde za to nema odgovarajuću motivaciju, pa se čini kao da afektira ili se i sama polu-pijano zeza. Sam Rockwell je tip za takve logorejične blesane, kapiram da mu je bio izazov da odigra rasplesanog ubicu dobrog srca, i u suštini je zabavno gledati ga, ali ni njegov maksimalni trud maskiran u ležernost nije dovoljan da bi Mr. Right dobio nekakav smisao. Tim Roth je vrlo dobar u jednostavnoj ulozi lažnog FBI agenta sa namerno lošim južnjačkim akcentom, James Ransone (poznat kao Ziggy Sobotka u The Wire) kapitalizira na svojoj auri uvrnutosti, a RZA osvežava film sa svojom prijatnom komičnom epizodom.
Zapravo, od narečenog autorskog dvojca i nismo mogli puno očekivati. Landis nije uspeo da do kraja isfura ni American Ultra koji na sličnu foru spaja stripovsku akciju i romantičnu komediju kroz prizmu ironičnog humora i koji je ipak nešto bolji film nego Mr. Right. Cabezas ima za sobom nešto ne-američkih žanrovskih uradaka, ali ako je suditi po Tokarevu i ovome sada, ambicije su mu isključivo tezgaroške i štancerske, čak ne ni u smeru neke masne love i ogromnih produkcija. Šteta, jer bi neko sa stavom i stilom od Mr. Right napravio pamtljiviji i osebujniji film.

Dobra žena / A Good Wife

0
0
kritika originalno objavljena  na Monitoru
2016.
režija: Mirjana Karanović
scenario: Mirjana Karanović, Darko Lungulov, Stevan Filipović
uloge: Mirjana Karanović, Boris Isaković, Jasna Đuričić, Bojan Navojec, Hristina Popović, Vlado Kerošević, Ksenija Marinković, Isidora Simijonović, Jovan Belobrković, Ermin Bravo

Srednje-krupni plan. Grudi i lice u ogledalu. Sredovečna žena, gola. Oblači svečanu haljinu. Ide sa mužem na slavu kod prijatelja. Atmosfera standardna, tu je i pop za sofrom. Žamor. Muškarci verovatno pričaju o poslovima i bistre politiku. Žene razmenjuju recepte. Ona učestvuje u tome. Ona je dobra žena. I majka. I domaćica. Ono nemo prisustvo u kući koje se stara da sve uvek bude u redu. Čak i kad ne može. Čak i kad ne treba. Čak i kad nije.

Ona je Milena (Karanović) i otkriva da boluje od raka na dojci. Odlazi da čisti kuću, dok još može. Pronalazi kasetu, neobeleženu. Početak trake je klasični “home video”, sa njom i mužem joj Vladom (Isaković). Rez i sneg. Vlada u uniformi i akciji. Znamo šta u Srbiji znači kaseta. Znamo i šta znači ona prostačko-morbidna pseudo-humorna replika. Znamo da se završava sa metkom u leđa maloletnika.
Pitanje koju Milenu muči je šta sa tim raditi. Sa jedne strane, to je Vlada, njen Vlada, njen muž i zaštitnik, čovek koji joj je omogućio udoban život u predgrađu. Sa druge strane, on je pobio ljude. Kao ni rak, ni to se ne može više sakrivati. Starija kćerka (Popović) se već odvojila od familije, aktivna je u NGO sektoru i na ratnoj nozi sa ocem. Dvoje mlađe dece (Simijonović, Belobrković) su u svom filmu, o ratnoj prošlosti svoga oca ili ne znaju ili prema tome nemaju nikakav odnos. Slična stvar je i sa majčinom bolešću, jednostavno nikad “nije prilika” da im kaže. Kao ni krugu prijatelja, uglavnom Vladinih saboraca i njihovih žena, od kojih se neki “lome” usled najnovije istrage pred domaćim i međunarodnim sudstvom...
Sastojci su, dakle, poznati, od ljudi koji su u različitim razvojnim fazama radili na filmu, preko “castinga” regionalnih glumaca za očekivane uloge koje im leže, do tema kojih se film dotiče. Te teme su složene u upeglani, ali ipak pomalo “teškorukaški” scenario u kojem nije teško naći poneki propust ili opšte mesto. Oni su najčešće logičke prirode i tiču se motivacije likova, od toga kako ona nalazi kasetu (jedina je u ladici u brižljivo čišćenoj kući, a bilo bi bolje da ih je možda više i da sporni materijal nije baš na prvoj), do toga da li je znala za Vladine ratne aktivnosti (i ako nije, kako nije). Mislim, ona svog muža poznaje, zna kako se “svađa s televizorom” (srpski nacionalni sport), kako je šalje po pivo, kako njih dvoje vode ljubav (nimalo erotično).
  Ako je znala, kako joj to nije smetalo? Kako racionalizacije tipa: “Pa on je ipak dobar čovek”, “Pa on se ipak brine za mene”, “Pa on je otac moje dece”, “Pa on je samo branio svoju zemlju / svoj narod” u jednom trenutku jednostavno prestaju da drže? Lako za poslednji korak preko ruba, motivacija za njega je čak i pomalo blatantna, mene više zanima inicijalna kapisla otkazivanja poslušnosti uhodanom sistemu vrednosti.
Mirjana Karanović, Darko Lungulov i Stevan Filipović se tu relativno vešto izvlače na bolest, Boga i istinu (odnosno mogući odlazak Bogu na istinu) i to je ono što drži scenario na okupu. Pozitivno iznenađenje je i odsustvo patetike u tretiranju raka. Međutim, ono što Dobru ženučini potrebnim i svežim filmom je nešto sasvim drugo: ženska perspektiva na patrijarhalno društvo i zločine koji mu stoje na savesti. O patrijarhatu se u Srbiji ne govori, on se nekako podrazumeva i Mirjana Karanović ga u svom filmu ruši, ali od toga ne pravi pamflet, već to predstavlja kao intimnu borbu pojedinca, odnosno pojedinke.
Ona je dobro poznata u Srbiji i regionu i kao glumica sposobna da porine u dubine ljudskih emocija, ali i po svojim doslednim i javno izrečenim stavovima. Dok je neki smatraju glasnogovornicom “Druge Srbije”, one koja ne negira zločine nego insistira na suočavanju, i stoga potencijalno neugodnom pojavom na javnoj sceni, drugi će u njenim stavovima pronaći meru normalnosti i ljudskosti.
  U filmu je prisutna u oba ta pojavna oblika, kao glumica čak u svakoj sceni, savršeno odmerena i za uslove srpskog filma atipično utišana, a kao javna ličnost sa poznatim stavovima kao pisac, kroz ideju i kroz scenario. Nažalost, na čisto filmski najzanimljivijem planu, njene debitantske režije, nje, odnosno njenog ličnog pečata nema toliko. Prvo, teško je režirati samog sebe iz scene u scenu, naročito debitantu bez prethodnih pretenzija da ima kompletnu autorsku kontrolu. Drugo, njena znanja i ideje o režiji su limitirane, kao i ambicije da se time dalje bavi. Mirjana Karanović zato ispravno delegira autoritet na svoje ko-scenariste i pomoćnike, obojicu reditelje sa iskustvom i to u konačnici nije loše, ali nije ni sjajno. Dobra žena je školski solidno režiran film, ali se oseća da ne pripada onima koji su obavili gro operativnog posla, niti se oseća elan njegove autorice da i na tom polju pokaže nešto novo.
Iako nije impozantan i maestralan, Dobra žena je sasvim solidan film čija društvena vrednost prevazilazi čisto filmsku. Namećući i obrađujući teme o kojima se nije govorilo, ili se makar nije govorilo na taj način, film je zapravo pametan, potreban, uz malo sreće može biti i lekovit, mada oni kojima treba lečenje u principu ne gledaju filmove. Zato se jedino možemo fokusirati na poslednju scenu, na operacioni sto, blještava svetla, anesteziju... Laku noć i srećno. Možda posle operacije bude bolje.

Summer Camp

0
0
2015.
režija: Albero Marini
scenario: Alberto Marini, Danielle Schleif
uloge: Diego Boneta, Jocelin Donahue, Maiara Walsh, Andres Velencoso

Priznajem, pristrasan sam kada se radi o žanrovskim filmovima koji dolaze iz manjih kinematografija. Iako su takvi filmovi često komad dreka pogodan možda za jedno gledanje sa pola mozga, njihova uloga je ključna u razvoju filmske industrije. Iako ne mora svaka zemlja imati filmsku industriju, opet je nekako bolje da je ima, a kvantitet će valjda izroditi kvalitet. Međutim, kada se radi o relativno velikoj kinematografiji gde žanr nije retkost, kao što je to slučaj sa španskom, kriteriji ipak postaju malo drugačiji...
Zašto ipak trošim reči na generičko sranjce pod imenom Summer Camp? Razloga je nekoliko. Prvo, relevantiji od mene, poput horor-festivala i noćnih programa regularnih filmskih festivala su mu poklonili dovoljno pažnje i uvrstili ga u svoje programe. Drugo, ekipa koja stoji iza njega, pre svega producent, ko-scenarista i reditelj, po prvi put u potonjoj ulozi kada se radi o dugometražnim filmovima, dovoljan su razlog da se baci pogled. Mega-uspešni serijal [Rec]i prominentni španski horori Sleep Tight i The Last Days dovoljne su reference. Treće i lično, za horore sam nešto poput serijskog konzumenta, pa sam razvio toleranciju da ne popizdim ni na teška sranja, a Summer Camp nije čak ni to, više je pero-lako sranjce koje čak i ima svoje zabavne trenutke.
U pitanju je film koji već na osnovu naslova možemo svrstati u kategoriju “šumskog slashera”. Očekujemo, dakle, kamp, pohotne savetnike, gomilu nevine dečice i “redneck” ludake u narečenoj šumi. I film zaista tako i počinje: sa vežbama poverenja između savetnika gde su jednom vezane oči, a drugi ga navodi po trim-stazi. Oni su dva momka, Antonio (Velencoso) i Will (Boneta) i dve cure, Christy (Donahue) i Michelle (Walsh) i svi četvoro odgovaraju nekom tipu. Prvi “twist”, kamp nije u Americi, nego na napuštenoj (zapuštenoj?) farmi u Španiji. Antonio je, naravno, domaćin, a ostali troje su Amerikanci. Will je odrastao na farmi i studirao je veterinu, ali se svejedno čudi slučaju besnila kod psa, jer taj tip još nije video. Christy je “scream queen”, ženska koja u kamp dolazi u štiklama, a Michelle njena sušta suprotnost, na prvi pogled neprivlačna cura koja će postati privlačna čim, recimo, raspusti kosu iz konjskog repa i nabaci malo šminke. E, da, i jedan od frajera (zaboravih koji već) je prošlog leta zajebao situaciju jer se spetljao sa obe cure, pa su Christy i Michelle nove i treba ih uvoditi u posao.
Drugi twist je to da agresivne seljačine, iako sasvim dovoljno jezive i neočekivane na tom mestu (u bilo kojoj logici osim u u hororu), nisu ama baš sveprisutna pretnja. Treći je to da se deca (još uvek) ne pojavljuju, što “setting” čini komornijim. Međutim, ako ste očekivali nešto iz kategorije “lean and mean”, sa više atmosfere i jeze, a manje jurnjave, tipično loše glume i simulacije klanja, niste baš na pravom mestu. Summer Camp je “jeb’o lud zbunjenog” jurnjava bez puno interne logike (reći da je film pun logičkih propusta bi bio “understatement”), zasnovan na polu-amaterskoj glumi i sa okidačem u vidu generičkog štosa misteriozne bolesti.
Misteriozna bolest, nazovimo je zombie-besnilo nije ništa novo, hvala na pitanju, i u ovom ili onom obliku je sveprisutna na filmu i na televiziji, od Boyleovih 28 Daysnadalje, a na njoj se temelji i Marinijeva najjača referenca, [Rec]trilogija. Problem sa njom u Summer Camp je što ostaje nerazrađena i njeno objašnjenje je pritupasto, a jurnjava gore-dole po vili, pomoćnim zgradama i šumi je dosta lenj način da se gledaocima šibne prašina u oči. Slamku spasa možemo naći u jednoj drugoj fori (da ne spoilam), ali i to nam bez odgovarajućeg objašnjenja deluje pomalo slučajno.

No uprkos tome ili možda čak baš zbog toga, Summer Camp je komad relativno zabavnog trasha koji se može, ali ne mora gledati, a primeren je i za serijske gutače horora, a dovoljno soft i posredan za one kojima ovaj žanr nije među omiljenima. Topla preporuka, pribavite neko osvežavajuće piće da polako pijuckate i pripremite se za nešto smeha. Još ako imate duhovito društvo raspoloženo za sprdnju, zabava je zagarantovana.

Jane Got a Gun

0
0

2016.
režija: Gavin O'Connor
scenario: Joel Edgerton, Brian Duffield, Anthony Tambakis
uloge: Natalie Portman, Joel Edgerton, Ewan McGregor, Noah Emmerich, Boyd Holbrook, Rodrigo Santoro, Nash Edgerton

U poslednje vreme na blogu imam sve neke problematične produkcije, filmove koji su se dugo snimali, čija se ekipa menjala, čije su produkcijske kuće bankrotirale, pa je distribucija odlagana usled spora oko autorskih prava. Takvi filmovi su po pravilu đubre i jednom kad mogu, distributeri ih objavljuju manje ili više samo zbog toga da ih konačno skinu sa liste, bez ikakve skrbi za kvalitet, pa čak i za zaradu. Treba se rešiti malera.
A ako je neka produkcija bila problematična, onda je to slučaj sa Jane Got a Gun. Toliko problematična da se može nazvati savršenom olujom loše sreće. Projekat je prvo ostao bez rediteljice Lynne Ramsay (We Need to Talk about Kevin), da bi posle zamenio skoro celu ekipu, što tehničku (recimo direktora fotografije), što glumačku (bilo je problema sa “castingom” što pozitivca, što negativca, čak je i ko-scenarista Joel Edgerton zamenio svoju ulogu), a jedino je Natalie Portman bila sigurna od početka do kraja. Sredstva su smanjivana, predviđeni distributer je bankrotirao dok su film završili i bile su solidne šanse da Jane Got a Gun neće doživeti premijeru. Pa ipak, ovo nije sklepano đubre od filma kako bismo očekivali.

U pitanju je, reklo bi se, jedan vrlo standardni western, odnosno priča o osveti i odbrani sa zanimljivim protagonistima i antagonistima i sa jednim “twistom” u centru priče. Taj “twist” je glavna, naslovna junakinja, pre svega žena u svetu koji percipiramo kao muški i mužjački, pa još primorana da se brani oružjem. Drugi štos je što to nije neka klasična “dama u nevolji”, već samostalna žena koja stoji iza svojih odluka i pogrešnih procena. Nju sa integritetom i odlučnošću igra Natalie Portman.
Čak je i “udica” za film sjajna: (bivši) odmetnik Hammond (Emmerich) se pojavljuje na pragu doma koji deli sa ženom Jane sa nekoliko metaka u svom telu. Kaže “Bishopovi dolaze!” i leže u krevet iz kojeg se neće pomeriti praktično do kraja filma. Mi u tom trenutku ne znamo ko su Bishopovi, ali pretnja se čini legitimnom toliko da će Jane, nakon što promrmlja “Što si mi ih natovario na vrat?” skloniti dete na sigurno i potražiti pomoć od jedine osobe kojoj može verovati: nekadašnjeg verenika Dana Frosta (Edgerton), koji će joj prvo odgovoriti da njoj ne treba pomoć, nego puk vojske. Zajebana neka ekipa.
Odnos Frosta i Jane je specifičan i on nije baš tip čoveka koji bi pomogao njoj i njenom mužu. Razlog tome može biti povređeni muški ponos: Jane ga je ostavila, odnosno nije ga (dovoljno dugo) čekala, a može biti i stvar principa: Hammond je ipak odmetnik. Kroz flashback scene ćemo da su se Frost i Jane razišli sticajem okolnosti, odnosno iz zabune (on je otišao u rat i Jane je mislila da je mrtav), ali i o sukubu između Hammonda, Jane i Bishopovih u čijem centru opet nekako stoji Jane. Shvatićemo i da je vođa bande John Bishop (Ewan McGregor koji je posle dugog niza glumaca prihvatio i odigrao ulogu) zlikovac, ali ne od one kartonske sorte kakve obično srećemo po westernima, već čovek sa svojom razumljivom motivacijom.

Jane Got a Gun je sve u svemu pristojno napisan, sigurno režiran i odlično odglumljen film. Upravo što se glumaca tiče, Natalie Portman je izvrsna, iako verovatno ne bi bila prva asocijacija za ulogu žene na granici u westernu. Ovde uspeva da prikaže potrebnu otresitost, rešenost, pa čak i grubost. Iako je sebi verovatno namenio ulogu negativca, Joel Edgerton je odličan kao Frost, čovek sa svojim nedoumicama i emocijama koje ne može da sakrije ma kako se trudio. Ni Ewan McGregor po kvalitetu izvedbe ne zaostaje za njima dvoma i prilično je uverljiv i efektan negativac. Uz njih, imamo i nekoliko raspoloženih epizodista.
Glede scenarija i režije, možemo uvideti par problema. Flashback struktura je sasvim legitiman izbor kada likovi imaju zajedničku prošlost koju treba polako otkriti. Međutim, čini se da ovde razbijaju ritam glavne priče, što je možda i lekovito jer se radi o pripremama i čekanju, ali i preuzimaju primat u filmu, što baš i nije dobro. Što se režije tiče, Gavin O'Connor radi solidan posao u pričanju priče, izvlači najbolje od glumaca i u apsolutno svakoj sceni radi korektan posao. Međutim, on ne ubacuje skoro nimalo ličnog pečata u film. Možda je to stvar iskustva njegove karijere, iza sebe ima solidne do dobre bioskopske filmove, ali i dosta rutinerskog posla na TV filmovima. Možda je, sa druge strane, u pitanju strah da dodatno ne optereti ionako fragilnu i problematičnu produkciju nekim ekscesnim rešenjima.
Još jedan problem sa mojom percepcijom Jane Got a Gun ima ponajmanje veze sa samim filmom. Stvar je vremena distribucije i mog gledalačko-kritičarskog ranijeg iskustva. U suštini, volim westerne i volim kada ih neko sistemski i promišjeno osavremenjuje. Ideja o atipičnim likovima za western okruženje, poput žena ili dece mi je sasvim legitimna i čak vrlo zanimljiva jer otvara jedan novi ugao. Problem sa inače solidnim i dobro izvedenim Jane Got a Gun je to što dolazi malo prekasno da bi na tom planu ostvario išta vredno spomena. The Homesman (žene umorne od pionirskog života), Slow West (naivni mulac) i naročito True Grit braće Coen (ispričan iz vizure ogorčene devojčice) su na tom planu poduzeli radikalne korake i pored njih se Jane Got a Gunčini kao prilično ziheraški film.

Hyena Road

0
0
2015.
scenario i režija: Paul Gross
uloge: Rossif Sutherland, Paul Gross, Christine Horne, Clark Johnson, Niamatullah Arghandabi, Nabil Elouahabi, Fazal Hakimi

Talibanski režim u Afganistanu je morao pasti iz civilizacijskih razloga, sa zapadnom intervencijom ili bez nje. Takve nehumane tvorevine nastaju u krvi, obično ne traju dugo i u krvi i skončaju, što mu dođe kao istorijska i dramaturška neminovnost. Opet, jednako je neminovna i anarhija koja je usledila: Afganistan je višenacionalna država gde je primitivna plemenska svest jaka, gde se od praistorije vode ratovi i gde se svađe rešavaju lančanom krvnom osvetom. Amerikanci i ostali su samo posmatrači ili minorni akteri u sukobima ljudi kojima je Islam samo dodatak na plemenske kodekse. Uostalom, Afganistan je do sada preživeo i nadživeo barem tri globalne imperije: carstvo Aleksandra Velikog, kolonijalnu Britaniju i Sovjetski Savez. Za poslednju vojsku ćemo tek videti, rat je formalno gotov tek od 2014. godine.

Na neke od tih stvari će nas podsetiti sveznajući narator i jedan od najzanimljivijih likova u filmu, iskusni obaveštajac Pete Mitchell kojeg igra sam autor Gross. Pominjaće on i Aleksandra i neprijateljski nastrojenu prašinu i plemenski kodeks ponašanja Pashtunwali i slabe šanse za pobedu dok se ne shvati suština Afganistana kao zemlje i države i ciljevi se ne formuliraju pravilno, jer Afganistancima nije stalo do zapadnog načina života, demokratije, pa čak ni pornografije i jedino što žele je nešto novca i stabilnosti. Sam zaplet filma je ipak nešto konvencionalniji, kao i za ratni film neizbežne moralne dileme, ali ipak hvata priličnu širinu i ostaje kompleksan u objašnjavanju onoga što narator navodi.
  Sam naslov se odnosi na cestu koju grade kanadske trupe pod komandom generala Rilmana (Johnson) stacionirane u Kandaharu. Cesta vijuga kroz neprijateljsku teritoriju i naprosto mami Talibane da na njoj prave zasede. Film nas od početka stavlja u centar akcije sa snajperistom Ryanom Sandersom (Sutherland) i njegovim timom. Ubijanjem jednog bombaša i detoniranjem još jedne mine, oni upadaju u okršaj sa Talibanima i pokušavaju da se sakriju u obližnjem selu gde ih u zaštitu uzima misteriozni domaćin (Arghandabi) sa očima različite boje.
Iz Sandersovog opisa svojoj zapovednici i ljubavnici Jennifer Bowman (Horne), prvo preko radio-veze, a onda i uživo, obaveštajac Mitchell zaključuje da bi misteriozni starac mogao biti legendarni mudžahedin pod nadimkom Duh kojem ni Rusi nisu mogli doći glave i koji je posle građanskog rata glatko odjebao Talibane i oni ga, začudo, nisu dirali. Kako su kanadske trupe trenutno zaglavljene sa lošim i neiskrenim saveznikom (Hakimi), lokalnim moćnikom i narko-dilerom u talu sa Talibanima kojeg štiti CIA, a Duh sa njim ima nerazrešene račune u prošlosti, Mitchell dobija ideju da zameni saveznika sa kojim bi izgradnja puta išla lakše. Zato on, Sanders, sposobni doušnik (Elouahabi) i prevodilac kreću na misiju prvo da ga pronađu i onda privole na saradnju. Ta akcija će pokrenuti različite moralne dileme kod Sandersa, a koncepcije dvojice muškaraca i vojnika će se povremeno naći i u sukobu, premda im je cilj makar nominalno isti.
Sa kompleksnim zapletom, izbalansiranim pogledom i barem dvojicom zanimljivih likova, Mitchellom i Duhom, film je na pravom tragu i pruža jedan svež pogled na pakao rata u Afganistanu bez moralizacije, patetike, mlitave osude ili udaranja u patriotske gusle. Utisak dodatno pojačava Grossova sigurna glumačka interpretacija (ne bi me čudilo da je lik pisao samo i isključivo za sebe), kao i sjajni afganistanski naturščici od kojih barem Arghandabi i sam ima neka iskustva iz rata.
  Scene bitke su režirane efektno i odlično snimljene kamerom Karima Hussaina i napisane izuzetno detaljno tako da se pazilo i na formaciju kretanja i naročito na “lingo” kojim se služi kanadska vojska. Gross kojem je ovo druga režija (i prvenac je bio ratni film Passcheandaele, smešten u Prvi svetski rat, ali zapravo preopterećen kanadskim vojničkim mitom i u konačnici dosta slab film) očito ima oko za detalj kad su vojne priče u pitanju i nema frku da to pokaže. Hyena Road je dosta improvizovan film, Gross je krenuo da snima bez opterećenja moralnih implikacija i bez jasne ideje kuda će ga priča na kraju odvesti. Njegova veština se posebno ogleda u ubacivanju raznih surelano-humorističkih vinjetiva i anegdota iz vojničkog života, koje su možda tonalno disonantne, ali čine čuda za ritam filma i olakšano praćenje zapleta koji postaje detaljan i stoga zahtevan, kao i za relaksaciju i ironizaciju mračne i ponekad nihilističko-beznadežne atmosfere koja je dominantna u filmu.
Hyena Roadima i pregršt svojih problema. Sveprisutnost i sveznajući karakter naratora, kao i njegovo često nepotrebno ponavljanje poznatog još je i najmanji problem i danak rediteljskom neiskustvu. Mnogo veći je konvencionalni kraj koji u misli priziva klasičnu hollywoodsku patetiku. Najslabiji deo je ipak ljubavna priča između Sandersa i Bowmanove koja je čisti višak i pritom pati od apsolutno nula hemije između dvoje loše spojenih glumaca. Na tom mestu postaje bolno jasno da Rossif Sutherland ima dosta manje talenta od oca mu Donalda, pa i od polu-brata Kiefera. Možda ga možemo “kupiti” kao vojničinu, ali kao ljubavnika – teško.
Ali i pored ovih primetnih nedostataka, Hyena Road je film vredan gledanja. Inteligentan je, pronicljiv i pruža dovoljno široku sliku rata u Afganistanu. Najvažnije od svega, velikim delom je hrabar i pošten, ne donosi jednoznačan sud i ne svrstava se na strane u debati. U poređenju sa skupljim i zvučnijim naslovima novijih ratnih filmova, Hyena Road je osvežavajuće skroman i iskren film.

Mita Tova / The Farewell Party

0
0
2014.
scenario i režija: Tal Granit, Sharon Maymon
uloge: Ze'ev Revach, Levana Finkelstein, Aliza Rosen, Ilan Dar, Raffi Tavor, Hilla Sarjon, Ruth Geller

Nije teško zauzeti stav po nekom pitanju, kao što nije teško izabrati stranu u sukobu, religiju, naciju, klub za koji navija... Svoj izbor treba u nekom trenutku i u nekoj debati braniti, a sa inteligentnim i jednako uverenim sagovornikom na suprotnoj strani argumenti tipa “tako je to i kraj” nisu dovoljno ubedljivi. Priznajem, i sam ponekad idem linijom najmanjeg otpora i izabranog sistema verovanja i vrednosti preko kojih odlučujem šta podržavam a šta ne. Moj liberalni svetonazor izvire iz pretpostavke, zapravo uverenja, da (civilizovani) čovek zna šta bi sa svojom slobodom, pa u skladu sa tim većinu pitanja provlačim kroz filter liberalno-neliberalno. Možda sam naivan, možda grešim, ali još nisam čuo bolju alternativu.
Izraelski film Mita Tova na svom putu od lake komedije do teške drame testira čvrstinu naših uverenja na jednoj kompleksnoj temi. Temi eutanazije i prava na dostojanstvenu smrt bez patnje. Tema je škakljiva sa svakog aspekta, čak i ako zaboravimo na religijske dogme i prostu legalnost, ona ostaje u etičkoj sivoj zoni toga ko je kvalifikovan da donese kakvu odluku. Argumenti su jasni, slušamo ih dugo, a ono što mi se čisto filmski učinilo zanimljivim je kako takvu ozbiljnu temu upakovati u komediju. Ali Izraelcima su uspevali i čudniji eksperimenti.
Rekli smo da nećemo o religiji, a ni film ne insistira na njoj, iako počinje sa Bogom koji se Zeldi (Geller) javlja putem telefona. Bog je zapravo komšija Yehezkel (Revach) sa glasovnim sintisajzerom koji je sam patentirao, dežurni pronalazač i spadalo koje popravlja raspoloženje i uliva nadu svojim susedima u jednom jerusalimskom staračkom domu. On, žena mu Levana (Finkelstein) i susedi i prijatelji imaju, reklo bi se, ugodnu starost kad imaju vremena i snage za takve zezalice. Uostalom, pozitiva i odsustvo stresa produžavaju život.
Međutim, priču će u mračnijem pravcu povesti Max, terminalno bolestan od raka, kome je dosta patnje, pa moli ženu Yanu (Rosen) i najboljeg prijatelja Yehezkela da mu prekrate muke. Iako se Levana tome protivi iz religijskih, etičkih i građanskih razloga, njen muž će pokušati da se obrati jedinom doktoru u domu, Danielu (Dar) za kojeg se ispostavlja da je veterinar i misli da je Max pas, pa pristaje, da bi odustao kad shvati da se radi o čoveku. Kako je Daniel gay, pritom to skriva od svoje majke i u vezi je sa oženjenim muškarcem, bivšim policajcem Raffijem (Tavor), ekipica vrlo brzo dolazi do spasonosnog rešenja: neka umirući da sam sebi fatalnu dozu sedativa preko mašine koju će Yehezkel konstruisati i povezati na infuziju.
Mašina će biti upotrebljena barem jednom i to će privući pažnju drugih suseda u domu koji će takođe možda poželeti usluge stručnog tima. Petoro ljudi se trudi da od svog posla ne naprave industriju smrti i, važnije, da ne budu otkriveni. Kao što je Levana oštri protivnik eutanazije, tako Yehezkel i Yana postaju pobornici.
Ali se stvari menjaju kada Levanina demencija uznapreduje od toga da ne zna koji je dan u nedelji i koliko je jaja stavila u kolač do toga da praktički ne zna gde se nalazi. Koliko je ona uvereni protivnik eutanazije kada je u situaciji da je poželi? Koliki je Yehezkel pobornik kada je na mestu umirućeg neko njemu blizak?
Od relaksirajućeg humora na početku do teških ličnih dilema na kraju koje su snažnije od principijelnih etičkih stavova je dug put i autorski dvojac se ne snalazi uvek dobro. Neke scene su čisto zlato, osmišljene perfektno, pune topline i propraćene izvrsnim glumačkim izvedbama, ali je svejedno primetan pad u tempu na sredini. Neka od rešenja su čisti wtf momenti, poput onog ničim izazvanog muzičkog intermeca ili čista kupovina vremena, kao što su to veštačke unutar ekipe. Pa ipak, kada se radi o velikim temama ljubavi, smrti i prijateljstva, Mita Tova je sasvim solidno izveden film.

Ako mene pitate šta mislim o eutanaziji, reći ću samo da je podržavam i da, ako budem neizlečivo bolestan, želim da mi se skrate muke. Shvatam da je život borba, ali ta borba ponekad nema smisla. Samo bih molio svoje najbliže da to razumeju kao moju svesnu odluku.

Under sandet / Land of Mine

0
0
2015.
scenario i režija: Martin Zandvilet
uloge: Roland Moller, Mikkel Boe Folsgaard, Laura Bro, Louis Hofmann, Joel Basman, Oskar Bokelmann, Emil Buschow, Oskar Buschow

Teško da postoji pravedan rat, on je prljav sam po sebi, i sva skrivena motivacija modernih “proxy” sukoba govori tome u prilog. Ipak, opšteprihvaćeno mišljenje je da je Drugi svetski rat poslednji rat u kome se moglo pronaći junaštvo i to iz razloga što se znalo ko je ko i ko se za šta bori. To možda važi za period do 9. maja 1945. godine, ali su već sledećeg dana pravila promenila. Promenila su se možda i već tokom rata, i zbog izmenjene, ne-mitološke perspektive je i Peckinpahov Cross of Iron jedna od najuspelijih anti-ratnih izjava.

Zaustaviću se na “pobedničkoj pravdi”, čak ne ni na vrućem tlu Balkana i Istočne Evrope, neću spominjati streljanje zarobljenika, odmazde nad civilima i proterivanje etničkih Nemaca. Under sandet nam govori o Zapadu, o Danskoj i “pobedničkoj pravdi” tamo, o nemačkim ratnim zarobljenicima koji su bili naterani da čiste minska polja na zapadnoj obali te zemlje i njihovom tretmanu od strane danske vojske i danske države tako ponosne na čovečno držanje tokom Holokausta (kada je danski kralj iz protesta nosio žutu traku oko ruke), ako ne baš herojski otpor tokom rata.
Već prva scena pokazuje iskonsku mržnju protagoniste, danskog narednika Rasmussena (Moller) prema nemačkom okupatoru i ona je razumljiva nakon pet godina ugnjetavanja. Prateći kolonu zarobljenika, on traži povod za reakciju i nalazi ga kod jednog od njih koji sa sobom nosi dansku zastavu. Prilazi mu, udara ga i viče “Ovo je moja zemlja!”, nastavljajući da ga šutira na zemlji. Istu reakciju ima i na drugog vojnika koji pokušava da se umeša. Lična i nacionalna frustracija kipe u tom čoveku i on se time kvalifikuje da nadgleda zarobljenike koji čiste minska polja. Makar neće pokazati suviše milosti prema neprijatelju.
Uostalom, Nemci su postavili mine, pa neka ih isti ti Nemci i očiste. To je logika kojom se vodi i vođa tog projekta, poručnik Jensen (Folsgaard). Samo, ti Nemci koji su postavili, ukopali po 20-ak centimetara u pesak po danskim plažama očekujući britansku invaziju baš na tom mestu, odavno su otišli na neki drugi front. Nemački zarobljenici koji su kraj rata dočekali u Danskoj uglavnom nisu bili ono što možemo nazvati arhetipom vojnika, bili su to isluženi starci i maloletni dečaci. Upravo su oni prošli brzi kurs za deminere i poslati na plaže, često u neljudske uslove, bez hrane i pijaće vode da čiste minska polja.
Under sandet prati jednu grupu koja je u početku brojala 14 dečaka pod komandom narednika Rasmussena. Kako vreme prolazi i kako posao napreduje, često sa šokantnim i emotivnim trenucima, tako dečaci naprasno odrastaju, a narednikov sentiment se menja. To nisu oni veliki i zli Nemci koji su okupirali njegovu zemlju. To su deca koju su neki odrasli ljudi pokupili iz škola i kuća i poslali ih u rat. To su deca koja dozivaju majku kada im je teško. Deca koja čeznu za hranom i domom.
Under sandet je na psihološkoj ravni izuzetno moćan film. Još od naslova i njegovog dvosmislenog engleskog prevoda. Idilični krajolik peščane plaže stoji u suprotnosti sa dramatičnim događanjima na ekranu, sa nasiljem, patnjom i smrću i upozorava nas da su posledice monstruoznih planova prisutne čak i kad nisu vidljive golim okom. Hvataćemo tako trenutke patnje i sukoba, ali i trenutke igre i topline i nade da će se sve što vidimo “jednom juče zvati”. Videćemo kako Rasmussen ispod fasade strogog oficira postaje čovek sa etičkim imperativima koji su iznad vojske i zemlje, kako ga pogađa smrt svakog od momaka i kako onim preostalima postaje sve više kao otac, a sve manje zatvorski čuvar.
Reditelj Martin Zandvilet je svoju karijeru gradio prvo kao montažer, a onda kao scenarista i oba ta aspekta vidljiva su na primeru njegove režije u Under sandet. Kao scenarista, brižljivo gradi, profilira i psihološki nijansira svoje likove, odrasle muškarce i dečake. Na raspolaganju mu stoje vrlo solidni danski glumci, Mollera smo možda primetili u manjim ulogama u drugim filmovima, Folsgaarda i u glavnoj ulozi u A Royal Affair (2012), kao i perspektivni glumci koji će jednog dana nositi nemački film. Neki poput Hofmanna i Basmana već grade glumačku karijeru, dok su drugi poput braće Buschow po prvi put na filmu. Zandvilet ih sve pažljivo uklapa u svoju viziju, a pazeći na montažu i ritam kreira jedan anti-ratni “mood piece” koji nećete brzo zaboraviti.

Colonia

0
0
2016.
režija: Florian Gallenberger
scenario: Florian Gallenberger, Torsten Wenzel
uloge: Emma Watson, Daniel Bruhl, Michael Nyqvist, Richenda Carey, Vicky Krieps

Državni udar 1973. godine u Čileu i posledična Pinochetova vojna diktatura jedno je od najmračnijih i najkrvavijih mesta američke hladnoratovske politike, te je u tom kontekstu poslužio kao tema brojnih filmova, američkih i ne-američkih. Prva asocijacija je svakako ne baš najuspeliji Missing (1982) Coste Gavrasa, jedan od onih filmova gde je stil preuzeo primat nad supstancom i ugušio vrlo snažnu temu. U The House of Spirits (1993), ekranizaciji istoimenog best-sellera Isabel Allende, inače rođake ubijenog predsednika, puč je samo jedan od momenata melodramatične i magično-realistične hronike jedne familije čiji su se članovi neretko nalazili na suprotnim stranama političkog spektra. Konačno, na mračnom dobu diktature karijeru je izgradio i čileanski autor Pablo Larrain sa svojim filmovima emotivnog naboja i atmosfere guste poput čileanskog vina.
ColoniaFloriana Gallenbergera ima za cilj da nam pokaže jedan od manje poznatih aspekata diktature, Coloniu Dignidad, nemačku religiozno-kultističku naseobinu na nedostupnom jugu zemlje, državu u državi koja je sa vojnim režimom savršeno sarađivala, pravila mu oružje i služila kao prostor za mučenje protivnika i sahranjivanje istih daleko od očiju javnosti. Naseobinom je upravljao bivši Paul Schafer nacista, posleratni upravnik sirotišta, pedofil, samozvani prorok i sveštenik svoje pseudo-protestantske sekte koja propoveda odricanje i mukotrpan rad kao put do spasenja i Božje milosti.
Ono što je tu zanimljivo, osim činjenice da je Schafer svoje aktivnosti obavljao i nakon pada režima, te da je sve vreme uživao potporu nemačke ambasade, je i samo uređenje kolonije u kojoj su muškarci, žene i deca živeli odvojeno, u kojoj je “suvišan” razgovor bio zabranjen i u kojoj je sve bilo pod kontrolom. Zanimljivo je za primetiti da su slične ideje sa suprotnim političkim predznakom (radikalnog komunizma nasuprot radikalnom anti-komunizmu) gajili i Crveni Kmeri u svom propalom pokušaju stvaranja agrarno-socijalističkog raja u Kambodži. Možemo zamisliti kako ta društva u praksi izgledaju: razaraju se porodične veze, neupitni autoriteti sprovode punu kontrolu, a glavne karakteristike su mizoginija i mizantropija.
Problem sa Gallenbergerovim filmom je što ne uspeva da bude ono što pokušava: potresno svedočanstvo o sistematičnoj monstruoznosti i monstruoznom sistemu, iako je zasnovan na istinitim i proverljivim događajima. Ključni razlog za to je što Gallenberger tu priču priča koristeći se raznim narativnim štakama od melodrame sa kojom počinje i završava se do naivnih dramaturških rešenja, čestog ponavljanja već poznatog i još naivnijih obrata za podizanje napetosti pri kraju filma. Primera radi, ako čujete rečenicu koja zvuči kao da se autor baš potrudio da je sroči na određeni način, to nije slučajno – čućete je opet i tačno ćete znati na šta se odnosi. Takav samodopadni ton je primeren za Hallmark filmove, što je i krajnji domet ove evropske koprodukcije koja pokušava da zaliči na američku.
Ako ćemo pravo, barem su izabrani koliko-toliko poznati glumci koji su već radili sa obe strane okeana. Emma Watson, još uvek u potrazi za filmskom karijerom nakon što je prerasla dečije i tinejdžerske uloge ovde igra stjuardesu koja tražeći svog uhapšenog dečka dobrovoljno odlazi u naslovnu koloniju. Njenog dečka igra Daniel Bruhl i ima vrlo nezahvalnu ulogu da glumi pametnog, strastvenog i snalažljivog čoveka, političkog aktivistu, koji se u koloniji snalazi tako što glumi da je od prebijanja, mučenja i elektrošokova postao retardiran. Najbolju ulogu u filmu ima Michael Nyqvist kao Paul Schafer koji uspeva da pogodi onu jezivu, istovremeno psihotičnu i proračunatu notu u ličnosti vođe kulta.

Florian Gallenberger u suštini ima sistem kada je reč o izboru tema. U ovom i svom prethodnom filmu John Rabe (2009) on tematizira događaje u kojima se nemačka istorija srela sa globalnom. Ali za razliku od prethodnog filma koji za temu ima angažman naslovnog biznismena i “dobrog naciste” koji je spasavao kineske civile za vreme japanskog masakra u Nankingu, Colonia je jednostavno slab film koji osim bazične informativne vrednosti ni na koji način ne doprinosi svojoj itekako značajnoj i intrigantnoj temi.

The Finest Hours

0
0
2016.
režija: Craig Gillespie
scenario: Scott Silver, Paul Tamasy, Eric Johnson (prema knjizi Caseya Shermana i Michaela J. Touglasa)
uloge: Chris Pine, Casey Affleck, Holliday Grainger, Eric Bana, Ben Foster, Kyle Gallner, John Magaro, John Ortiz, Graham McTavish

Leto 2009, žena, pas i ja putujemo katamaranom od Rijeke do Lošinja. Vreme je gadno, more uzburkano, meni je loše toliko da mi se uključuje “panic mode”. Kapetan je mlad i napaljen i pokušava da ispoštuje red vožnje i stane na nekoliko otočića koji su ucrtani u našu rutu, naravno bezuspešno. Pristajemo na Lošinju i dok se oporavljam od post-traumatskog stresa, imam šta da vidim: svi lokali na obali su poplavljeni. Doznajem da je plimni val od 10-ak metara zalio centar grada i da smo mi na brodu ostali živi za dlaku: da je kapetan bio samo za nijansu manje iskusan i napaljeniji, katamaran bi se raspolovio.

Od tada izbegavam brodove, naročito duže vožnje po moru i po lošem vremenu. Ionako sam nikakav plivač i podivljalo more je jedna od retkih stvari koja me ispunjava iracionalnim strahom. Tu se žena i ja nikako ne kapiramo, ona je navučena na kupanje i po najgorem vremenu, a za mene je vrhunac morskog provoda terasa ribljeg restorana na obali.
Dana 18. februara 1952. godine oluja praćena severoistočnim vetrom pogodila je obalu Nove Engleske, a naročito dva tankera koja je doslovno raspolutila. Dok se na spasavanju jednog od njih angažirao skoro celokupan sastav Obalske Straže gradića Chathama, drugi je ostao bez kapetana i visokih oficira, komunikacije i mogućnosti da uputi signal, pa je otkriven samo slučajno na radaru i kao pomoć je poslat samo jedan brod od nekih 12 metara sa samo četvoricom članova posade. The Finest Hours Craiga Gillespieja (Lars and the Real Girl, remake Fright Night, Million Dollar Arm) je priča o tom spasavanju.
Naš junak je Bernie Webber (Pine), hollywoodski stereotipno zgodan i ispravan, epitom hrabrosti, predan poslu i neposlušan do nesposobnog zapovednika (Bana), ali i beskonačno stidljiv, te neprilagođen u socijalnim situacijama. Tako ga i upoznajemo, u “meet cute” momentu sa lokalnom devojkom Miriam (Grainger), takođe zgodnom poput hollywoodske dive. Baš na dan kad namerava pitati kapetana za formalnu dozvolu da se oženi, ovaj ga šalje na potencijalno pogibeljnu misiju spasavanja sa još trojicom dobrovoljaca (Foster, Gallner, Magaro) u brodiću bez kompasa koji je oštećen po putu.
Istovremeno na brodu glavni mašinista Ray Sybert (Affleck) pokušava da zadnju polovinu sa preostalim članovima posade ukotvi negde bliže obali i kupi malo vremena dok eventualna pomoć stigne, sa neizvesnim ishodom, ali svakako boljim od ideje da se posada preseli u čamce za spasavanje u datim vremenskim uslovima.
Eto nama tri ugla drame: brodić Obalske Straže se trka sa vremenom i doslovno tapka u mraku, posada tankera se ili svađa međusobno ili pokušava da smanji posledice oštećenja, a Miriam se na kopnu svađa sa nesposobnim komandantom Obalske straže i sa ostalim meštanima čeka i strepi da se njen Bernie i njihovi najmiliji vrate. Znamo kako se ta priča završila zapravo, u suprotnom ne bilo ovakvog filma, a i kako se takve priče završavaju u Hollywoodu. Štos je samo u tome kako to izvesti.
A ovde to nije sjajno. Film fingira napetost, ali zapravo ne donosi nešto što nismo već videli u sličnim filmovima katastrofe. U tome mu pomaže “kaži mi kako da se osećam” orkestracija i obilje kompjuterske grafike koja izgleda “blockbusterski” skupo i snažno, ali ne baš uverljivo, pa je osuđena na ružno starenje. Uostalom CGI + voda, kao i 3D + noćni “setting” nikad ne daju dobre rezultate, pa je The Finest Hours istovremeno i klišeiziran i nepregledan.
Dodajmo na to i nikakvu karakterizaciju likova. Glavni i prvopotpisani su možda skicirani sa po nekoliko osnovnih osobina, dok su ostali svedeni na možda osobinu ili dve po kojima ih razlikujemo jedne od drugih, ali generalno imaju ličnosti koliko i prosečan statista. U takvim okolnostima ne treba očekivati ni čudo od glume. Chris Pine nekako uspeva da podvali drvenost kao utišanost, a Casey Affleck kao da jedini glumi u filmu, a ne samo izgovara rečenice sa manje ili više afektiranja. Holliday Grainger je mnogo efikasnija kao pojava nego kao glumica, ali šta smo očekivali od jedne i skoro jedine žene u “muškom” filmu.
Zapravo, dovoljno je videti ime reditelja i pordukcijsku kuću, pa će i očekivanja od filma spasti. Kuća je Disney, a reditelj njihov kućni reditelj Gillespie koji je za njih već odradio limunadu zvanu Million Dollar Arm. Ovo je limunada sa drugim začinima, ovde su to triler i film katastrofe, ali svejedno limunada. Možda je najveća prednost The Finest Hours to što izgleda bolje i profesionalnije od konkurencije sa kojom se takmičio u zimskom terminu, ali nemojmo ovako nešto nazivati dobrim filmom.

Eddie The Eagle

0
0
kritika objavljena na Monitoru
2016.
režija: Dexter Fletcher
scenario: Sean Macauley, Simon Kelton
uloge: Taron Egerton, Hugh Jackman, Jo Hartley, Keith Allen, Tim McInnerny, Iris Berben, Jim Broadbent, Christopher Walken

Michael “Eddie” Edwards, globalno poznatiji kao Eddie The Eagle, bio je britanski olimpijski skijaški skakač u Calgariju 1988. godine. Naravno da Britanci nisu svetska velesila u skijaškim skokovima i Eddie je bio prvi britanski skakač nakon 68 godina, ali u tome je i štos. On je svojim olimpijskim duhom i iskrenošću u ubedljivom porazu postao medijska zvezda i, simpatičan i poslovno bistar kakav je, takav status je održao do danas.

Naravno, bilo je i većih amatera od njega, čak i na istim Olimpijskim Igrama, recimo jamajčanski bob-četverac je još i ranije dobio svoj “biopic” Cool Runnings (1993). Bivalo je i kasnije afričkih i karipskih skijaša, ali čini se da se štos potrošio. Ipak, kad vidimo dežmekastog cvikeraša kako (poprilično loše) skače sa utreniranim sportistima, čak i najvećom legendom skokova Mattijem Nykanenom, nekako nam bude toplo oko srca i ne možemo a da ne navijamo za njega. I upravo u tome leži privlačnost ovog uveliko fikcionaliziranog biopica.
Još od detinjstva, Eddie je sanjao da postane olimpijac. Zašto, otkrićemo u toku filma kroz prilično blentavo objašnjenje. Samo, njegov problem je bio to što apsolutno nije bio sportski tip: debeljuškast, sa debelim naočarima i gotovo komično nespretan, verovatno bi polučio veće uspehe da se posvetio šahu ili bridžu. Kada su njegovi snovi o atletici, gimnastici ili plivanju pali u vodu, Eddie (Egerton) se okrenuo zimskim sportovima dobro procenjujući da su mu tu veće šanse. Britanci, naime, nisu ludi za tim. Kako mu je izmaklo mesto u spustu, okrenuo se skokovima, spakovao kofere i otišao u Nemačku da trenira.
Zez je u tome da su skijaški skokovi ne samo opasan, nego i vrlo zahtevan sport koji iziskuje godine i godine napornog treninga. Skakači dosta često treniraju od detinjstva i potrebne su im godine da bi sa jedne faze (skakaonice određene visine) prešli na sledeću, a da se ne polome. Eddie ne samo da ima možda nekoliko meseci od svog prvog skoka do Olimpijade, nego pritom ima vrlo skromna sredstva (i podeljenu moralnu podršku roditelja, o materijalnoj ne vredi trošiti reči), nema potrebnu opremu niti trenera. Ovo poslednje će priskrbiti u liku bivšeg šampiona Bronsona Pearija (Jackman), sada pijanca čiji je posao da vozi ralicu.
Ono što sledi je klasična topla “underdog” sportska priča koja prolazi kroz sve kliše momente priprema na visoki cilj: građenje odnosa između njih dvojice, ismevanja od strane drugih, povremeni sukobi, međusobni ili sa drugima (recimo nadobudnim norveškim favoritima ili nadmenim britanskim olimpijskim odborom), naravno neizbežna montažna sekvenca treninga, sve do konačnog odlaska na Olimpijadu i (ne)uspeha tamo. Glavni štos je u tome što Eddieju nije bilo do pobede koliko do učešća (olimpijski duh), kao i to da bi bilo kakav pravi uspeh u tim uslovima bio još manje moguć.
Ono što scenaristi Sean Macauley i Simon Kelton i reditelj Dexter Fletcher u svom odlučnom igranju na “feel-good” formulu sportske drame sa komičnim momentima zapostavljaju je upravo medijski fenomen zvani Eddie the Eagle. Da, on je za novinare na tom mestu zvezda bez premca, ali razmatranje ne ide u dubinu. Možda je Eddie kao fenomen (osoba limitiranog talenta sa zacrtanim ciljem, rešenošću i prirodnim talentom za auto-marketing) pokrenuo ono što ćemo kasnije nazivati reality show kulturom u kojoj anonimusi po svaku cenu žele svojih 15 minuta slave, često bez dostojnog pokrića.
Sa druge strane, Eddie the Eagle je topao, lagan i vedar film koji nas puni pozitivnom energijom. Likovi su možda plošni, ali od ovakvih filmova ne očekujemo neku dubinsku karakterizaciju, pa nam nije mrsko pratiti te manje ili veće “skupove osobina”. Odigrani su, moram reći, odlično. Taron Egerton (Kingsman) pokazuje dosta širok raspon i mogućnost transformacije i jako je simpatičan kao Eddie, a Hugh Jackman se na ovom filmu ludo zabavlja igrajući tip pijanca i plejboja koji je prokockao svoju karijeru jer ni sport ni sebe nije shvatao ozbiljno. Njihova međusobna hemija je izvrsna, a kao dodatni bonus imamo dvojicu vrhunskih glumaca, Christophera Walkena i Jima Broadbenta, u pamtljivim epizodicama.
Opet, da li zbog budžeta ili iz drugih razloga, ne može se reći da baš sve štima kada se radi o skijaškim skokovima. Zapravo, jedini kadrovi koji izgledaju realno su arhivski snimci iz Calgarija, dok Eddiejevi skokovi na treningu mogu delovati samo manje ili više atraktivno. Štos je u tome što se poredeći snimke mogu utvrditi brojni propusti: od opreme, preko načina skakanja i doskoka, pa do toga da arhivska i igrana skakonica u Calgariju nisu iste. Skijaške skokove nismo često imali prilike da gledamo na filmu (ima nekoliko dokumentaraca i vrlo opskurnih biografskih filmova) i to je šteta jer je sport sam po sebi atraktivan i da se lepo uslikati, a ni životne priče pojedinih skakača nisu ništa manje zanimljive od onoga što ovde imamo prilike videti.
Čak je i ova fikcionalizirana priča o Eddieju možda čak i nekako tipskija i manje zanimljiva od one stvarne. Zbog podvlačenja humorne note je izostavljeno to da Eddie nije bio baš toliko nespretan i da mu je mesto u spustu izmaklo za dlaku, iz razloga produkcije je trening izmešten iz Amerike u Nemačku, uveden je lik pijanog trenera koji noću skače u “civilnoj” odeći i sa cigaretom u ustima (što je suicidalno ponašanje), ali ne shvatam zašto su propustili detalj da je Eddie u toku svoje predolimpijske turneje radio u Finskoj kao građevinski radnik i spavao u mentalnoj instituciji gde je bio neka vrsta domara. Takvo apsurdno blago se ne ispušta.
I pored toga Eddie the Eagle zaslužuje moju preporuku za gledanje. Nema veze što dolazi van sezone. Biće vam svakako toplo oko srca, a možda će vam dobro doći hladni zimski pejzaži u predstojećim toplim danima. Posebno ako ste fanovi skijaških skokova i simpatičnih gubitnika.

The Wolfpack

0
0
2015.
autor: Crystal Moselle

Nešto je jednostavno stvar sreće, one na koju se ne možemo osloniti. Tako je Crystal Moselle jednog dana iz vedra neba naletela na šestoricu momaka dugih kosa u crnim odelima i sa naočarima za sunce, kao da su ispali iz Tarantinovog filma. Priznaćete, prizor je čudan čak i za poslovično ekscentrični New York, možda nije baš najčudniji, ali nije ni svakodnevan. Ona je poželela da joj momci ispričaju svoju priču i oni su to učinili, sa iskrenošću, naivnošću i distinktivnim smislom za humor. I kakva je to priča bila...

Momci su braća Angulo, šestorica, jedan drugom do ušiju i sa indijskim imenima, imaju i najmlađu sestru za koju i oni tvrde da živi pomalo u svom svetu. Oni su odrasli u svom stanu u blokovskom naselju na Manhattanu i vrlo su ga retko napuštali, nekih godina čak devet puta, nekih nijednom. Školovala ih je majka kod kuće, za šta je dobijala državnu potporu. Familijom je dominirao otac vrlo distinktivnih religijsko-socijalnih uverenja, protivnik mukotrpnog, izrabljivačkog rada za kapitalističke gazde, korisnik socijalne pomoći, religiozni Hare Krishna, peruanski imigrant i ljubitelj klasičnog rocka.
Ispostaviće se i filmova koji su momcima bili jedini prozor u svet i više od toga, njihov ceo život. Njihova kolekcija na VHS-u i DVD-u broji oko 5000 naslova, od klasičnih do modernih, i u stanju su ih gledati dok sve linije dijaloga ne nauče napamet. Međutim, njihova opsesija ide i dalje: oni rekreiraju scene, često i cele filmove, i to rade do tančina. Sami izrađuju rekvizite, neretko vrlo elaborirane, poput Batmanovog kostima od podložaka za yogu i kartona ili kolekcije najrazličitijih papirnatih i kartonskih pušaka i pištolja, dodaju efekte sa sintisajzera i sve to snimaju ne napuštajući stan nijednog trenutka.
Za sebe kažu da su stidljivi, a da se primetiti da se iza te povučenosti i naivnosti krije i strah kojeg se polako oslobađaju. Taj strah ima dva lica. Jedno je ono što su im usadili roditelji, pre svega otac sa svojim suludim teorijama, strah od vanjskog sveta koji je navodno prepun droge, nasilja i kojekakvog pokvarenjaštva, što možda stoji, ali sklanjanje pred tim u kuću svakako nije rešenje. Majka na to dodaje da bi jedina socijalizacija koju bi mladići u New Yorku, naročitom u tom naselju, dobili bila “loša socijalizacija”, a oni su posebni, kao što im je i otac poseban. Drugi strah je bio strah od očevog često nasilnog autoriteta i od njegove reakcije šta bi bilo kada bi oni sami od sebe izašli.
Naravno, dok najstariji to nije učinio, sa sve maskom i tu avanturu završio u lokalnoj psihijatrijskoj bolnici. Ali to je njemu, a kasnije i njegovoj braći, otvorilo vrata u novi, stvarni svet, veći od skučenog stana (jer svaki stan je skučen ako se iz njega ne izlazi) i različit od onoga što su videli u fikcijskim filmovima. Logično, momci su prvo izlazili skupa (jedna od prvih poseta je poseta “svetom gralu”, pravom bioskopu) kao nekakvo pleme i sve komentarisali pomoću filmskih referenci (drveće im je bilo veliko kao u Lord of the Rings), da bi postepeno i zajedničkim snagama i sami za sebe otkrivali svet, onaj sa poslovima, prometom, drugim ljudima...
Crystal Moselle pravilno bira “verité” stil i zajedno sa montažerom Enatom Sidijem glatko ga spaja sa amaterskim snimcima iz porodične kolekcije Angulovih. U tom pristupu ona sama ne daje nikakav komentar, ne optužuje i ne osuđuje, čak se čini da i ne postavlja pitanja, već pušta svoje subjekte da se otvore i kažu šta im je na srcu. Možda bi usmereniji, direktniji pristup snažnije izneo poentu, možda bi otklonio nedoumice (jer izgleda da momcima nije manjkalo ni emotivne pažnje, a ni sredstava za filmsku igru poput kostima, cipela, perika i slično), ali ovako je u skladu sa njihovom otvorenošću i naivnom iskrenošću.
Na kraju krajeva, starija braća su otvorena, kao i majka, i očito imaju poverenja u autoricu. Zato ćemo sve čuti iz njihovih usta, o preziru prema ocu koji ih je odvojio od normalnog života i koji će i sam dobiti priliku da kaže nešto o svojoj viziji sveta pred kraj filma, o brizi za majku i o majčinoj zabrinutosti za dobrobit dece i spoznaji da je odrastanje u izolaciji bila greška, da ih nije zaštitilo, nego da je samo otežalo pripreme za samostalni život.
Možda bi, i da su odrastali “normalno” (jer šta je danas normalno), momci svejedno otkrili svet filma, citirali replike i rekreirali scene. Možda bi se time bavili profesionalno. Najstariji je već volontirao kao asistent produkcije i čak sa svojom familijom i nekoliko glumaca sa strane snimio svoj prvi autorski kratkometražni uradak, jednako u duhu improvizacije, ali sa malo boljom opremom. The Wolfpack se završava scenama sa snimanja tog filma i moram reći da momak ima i znanja i talenta. Preporuka za oba, i za The Wolfpack, dobitnika nagrade žirija na prošlogodišnjem Sundance festivalu i za Angulov kratki film Window Feel koji je okačio na internet.

Keeper

0
0
2015.
režija: Guillaume Senez
scenario: Guillaume Senez, David Lambert, Marcia Romano
uloge: Kacey Mottet Klein, Galatéa Bellugi, Laetitia Dosch, Catherine Salée, Sam Louwyck, Cédric Vieira

Tinejdžerska trudnoća nikad nije prijatna stvar, ali je očito dovoljno intrigantna tema da nađe prostora u medijima. Lako za kćerku izvesne kandidatkinje za potpredsednicu Amerike i cirkus oko njenog ekspresnog venčanja u hrišćansko-republikanskom duhu, stvar je ukorenjenija od tog jednog incidenta. Na glupavim reality kanalima postoje specijalizirane emisije na tu temu i onda shvatamo da tih lakomislenih mulaca nije baš ni tako malo.

Što se filma tiče, tinejdžerska trudnoća tumačena je lansirala karijere Jasona Reitmana i Diablo Cody, kao i Ellen Page i Michaela Cere. Juno je bio sasvim solidan i pitak film koji se izvukao na svoj simpatični gorko-slatki ton karakterističan za američke indie filmove. Tako nešto je skoro nemoguće ponoviti u Evropi i zato Guillaume Sanez bira drugačiji, evropskiji put za svoj prvenac iako u suštini priča istu priču.
Maxime (Mottet Klein) i Mélanie (Bellugi) imaju po 15 godina i par su. U svoje slobodno vreme rade ono što i ostali teen parovi, cilj je uglavnom kratkoročno seksualno zadovoljstvo (pušenje je velika tema), a o posledicama se ne razmišlja baš puno. One će im se sručiti na glavu u vidu trudnoće i eto problema. Po njihovim instiktivnim reakcijama vidimo da oni za to nisu spremni, ali oni to još uvek ne znaju: klinci su.
Iako je abortus logično rešenje, Maxime insistira na tome da Mélanie dete zadrži. Nije tu stvar religijskih ubeđenja, pa čak ni moralnog standarda. Njemu to jednostavno ne izgleda kao problem: on ima mlađeg brata i zna s klincima, a i već je osmislio svoj život za sebe: fudbaler je, golman (što naslovu filma daje i treći smisao), time će se baviti i imaće puno love. Mélanie mu se prepušta, ne toliko iz ubeđenja da je to ispravno, čak ni iz poverenja prema njemu niti zbog unutarnjeg osećaja koliko zbog sklopa svoje ličnosti. Ona je naprosto takva.
Pitanje je i koliko su odrasli u njihovoj okolini svesni problema. Oboje dolaze iz familija koje se ne mogu pokazati kao uzor. Maximovi roditelji su razvedeni, otac je u priči samo vikendom i oko Maximovog fudbala, majka je prezauzeta sa svojim poslom, kućom i još mlađim detetom. U toj situaciji, još jedna beba svakako nije najbolji sled događaja, ali možda i neće činiti toliku razliku. Znate ono naivno, gde je ljubavi i sloge... Mélanie je, sa druge strane, dete samohrane majke koja ju je vrlo mlada rodila i koja možda baš zbog toga nije uspela da se ostvari kao osoba onako kako je htela. Ono “sve se može” je samo šablon, teško primenjiv na konkretnu situaciju, i ona to zna, zato i služi kao glas razuma u filmu.
Međutim, njihovi roditelji neće dobiti dete, Mélanie će. Njihov organizam neće biti šokiran na taj način, njen će. Oni neće imati probleme sa hormonima, sa promenama raspoloženja, sa stresom tog tipa, ona će. Oni možda čak i ne bi bili nespremni, ona je. A dovoljno je pametna da to sve bolje i bolje uviđa. Slično važi i za Maxima, koji se prvo maskira iza nekakve fingirane odgovornosti i lažne odraslosti, ali i on postaje svestan koliko se situacija usložnjava i kako on za to ne pokazuje spremnost, ma kako se trudio. Klinci, od beba pa do studenata, po prirodi su egocentrična bića naviknuta da koriste svoje roditelje. Je li moguće jednostavno odrasti preko noći i potpuno promeniti paradigmu, postati neko ko vodi brigu a ne neko o kome se briga vodi.
Sastojci su uglavnom tu i stil braće Dardenne se sam nameće: okruženje malog, ali ne premalog grada, natuknute klasne razlike, razrađena psihologija likova i jedan junak koga kamera prati i u čijoj blizini ostaje. Zanimljivo je, međutim, da u priči o trudnoći autor bira mušku perspektivu i da je film fokusiran na Maxima, iako Mélanie ima više toga na kocki. To ovde potpuno ima smisla, promene na njemu i odrastanje su dovoljno zanimljivi, detaljno osmišljeni i napisani, a Senez ne zaboravlja ni na Mélanie, iako se njene promene doimaju skokovitijim, a raspoloženja opisiva jedino kroz trudnoću.
Fokus na Maxima se pokazao kao ispravna odluka i zbog snage glumca koji ga igra. Kacey Mottet Klein će u budućnosti biti veliko ime evropskog ili makar frankofonog filma. Moj prvi susret s njim je bio intrigantni švicarski film Sister u kome on igra malu lopinu koja pelješi po skijalištima na način koji nije samo simpatičan, nego ima i težinu. Takvo glumačko prisustvo se retko viđa i reč je o prirodnom talentu koji ovde koristi maksimalno, i bez foliranja uspeva da nas uveri u svoj lik i iskrenost njegovih namera.
Moj problem sa ovakvim filmom je nekako lični. Jednostavno ne kupujem premisu da tako mlad muškarac, pa i muškarac uopšte, ima očinski instinkt. Drugo, sa moralne strane, je li zaista uputno da on donosi odluku, makar samo inicijalnu, umesto svoje cure koja se još nije snašla, te da li je za očekivati da donese baš takvu. Treće, iako imaju samo 15 godina, mislim da su ipak videli nešto života da bi znali šta znači šta i doneti racionalnu odluku. Pravdanje njihovih neobičnih postupaka klinačkom racionalnošću je arbitrarno. Možda sam ja samo cinik, ali čisto sumnjam da su tinejdžeri baš toliko iracionalni. Kome to ne smeta, uživaće u filmu.

Departure

0
0
2015.
scenario i režija: Andrew Steggall
uloge: Alex Lawther, Juliet Stevenson, Phenix Brossard, Finbar Lynch

Englezi, majka i sin, na jugu Francuske. Seoska kuća koja je očito videla i veselije dane, sada je na prodaju. Kraj leta, onog koje u ovakvim situacijama “menja sve”, kako za sina tinejdžera, tako i za njegovu sredovečnu majku. Oni pospremajući kuću zapravo pospremaju svoj život. Možda je vreme za nove kuće i nove izazove koje zapadni kapitalistički čovek toliko voli. Možda su te kuće i izazovi samo distrakcija od realnog sveta i životnih problema.
Bilo kako bilo, Elliot (mladi pozorišni glumac Alex Lawther, već viđen u ulozi mladog Turinga u The Imitation Game) ne razmišlja o tome na taj način, barem ne još. Ne, on je mlad i shrvan svojim neostvarenim željama, želi da postane pesnik i umesto jakne nosi francusku istorijsku vojnu uniformu. To nam govori nešto i o njegovoj seksualnosti. Međutim, njegov pravi izazov za to leto je Clement (Brossard), nešto stariji lokalni momak koji skače u bazen za vodosnabdevanje, puši cigarete i vozi motor, kao preslikano iz tinejdžerske fantazije. U tom pravcu ide i njegova pozadinska priča, on je privremeno na selu kod rođaka, dok mu majka umire od raka u bolnici u Parizu. Naizgled, Clement je siguran da nije gay, čak to smatra uvredljivim, ali svejedno ne izbegava Elliotovo društvo, naprotiv...
Možda je razlog za to Elliotova majka Beatrice (Stevenson), žena stalno na rubu očaja koja to maskira optimističnom melanholijom (znate ono: “biće sve u redu”) i koja takođe nije ravnodušna prema francuskom mladiću. U nekom drugom filmu ovo bi bio razlog za uzbunu jer je teren klizav i sve može vrlo brzo postati neukusno, međutim Andrew Steggall ostaje iskren i sve drži u granicama pritojnosti, bez eksplicitnosti i melodrame. Zanimljiva je još i opservacija da su se majka i sin tog poslednjeg leta, kada već odlaze, zapravo više povezali sa zajednicom nego za sve te godine koliko su dolazili. Treba dodati i da će sa dolaskom oca (Lynch) kasnije u filmu neke stvari postati jasnije, ali to neće biti onaj “closure” kakav obično dobijamo po filmovima.
Teme odrastanja, seksualnog buđenja i spoznaje vlastite seksualnosti, kao i teme raspada porodice, redovne su i u filmskoj industriji, a naročito u segmentu festivalskog filma. Možda nam se čini da Andrew Steggall na tom planu ne donosi ništa novo i možda smo pritom ugrubo u pravu. Međutim, ovde nije toliko bitno “šta”, koliko “kako”. A odgovor na to je suptilno, pažljivo, naravnano na detalje, atmosferično, snoliko, introspektivno i veoma lično. Obratite pažnju na fotografiju, muziku, sitne detalje za koje je moguće naći psihoanalitičko ili drugo tumačenje (recimo vodene površine, tako prisutne u filmu).

U centru svega stoje emocije različitih intenziteta, širokog spektra i nijansirane. Čini se da je Steggall kroz lik Elliota sam pokušao nešto da shvati iz svoje prošlosti i svog odrastanja i čini se da mu je uspelo. Departure je jedan od onih filmova za koje mi kao gledaoci ne znamo kako će završiti jednom kad počnu, a sva je prilika da to nije znao ni autor. Proces između je refleksija i improvizacija. U rukama reditelja koji dolazi iz sfere teatra i glumca sa istim korenima, tako nešto postaje čista poezija.

The Witch / The VVitch: A New-England Folktale

0
0
2015.
scenario i režija: Robert Eggers
uloge: Anya Taylor-Joy, Ralph Ineson, Kate Dickie, Harvey Scrimshaw, Ellie Grainger, Lucas Dawson

Neke filmove jednostavno ne možemo da pogledamo kako dolikuje, legalno, na velikom platnu i, ako je moguće, uz neku tribinu koja ih prati. Neki filmovi, poput najiščekivanijeg horora ove godine, The Witch, to naprosto zahtevaju. Ali čini se da u našem kraju festivali koji bi imali sluha za ovako nešto nemaju sredtava i obrnuto. O distribuciji ne bih trošio reči sa našim jadnim brojkama. Možda bi se video-tržište bolje odazvalo, The Witchima sve predispozicije da postane kultni film i za horordžije i za sofisticiranije filmofile, jedan od onih koji se gledaju po više puta i analiziraju, ali ko će to dočekati. Ali i za to postoji lek i vi to dobro znate.

Malo je reći da je The Witch film koji ispunjava očekivanja i zaslužuje “hype” koji se oko njega podigao, festivalski i onaj na internetu. Ovo nije horor iz masovne proivodnje, onaj nastao po jednostavnim šablonima i sa isključivo brzom zaradom u mislima, nije “found footage”, nije nastavak, nije plagijat i nije franšiza u pokušaju. A osim toga što je pošten, promišljen, artističan, atmosferičan, dorađen i detaljan, ovaj film ima i nešto da kaže, i to da razloži, a ne da sažvaće i nabije na nos. Važan film, dakle.
Počnimo od naslova, onog dužeg. Imamo biće – vešticu, lokaciju – Novu Englesku i folklornu priču. To nije bajka, iako se određeni elementi preklapaju. Razlika je pre svega u predvidljivosti ishoda i tretmanu morala koji zauzima možda i centralni deo i jednih i drugih. Dok su bajke najčešće vaspitnog karaktera i imaju za cilj pre svega deci ucepiti određene moralne vrednosti i obrasce ponašanja, narodne priče se više oslanjaju na fenomenologiju, događaje, uzroke, posledice i tumačenja (uzmimo u obzir distorzije koje nastaje u prenosu), pa je s tim u vezi ishod (sudbina upletenih) neizvestan, makar u smislu da dobro ne mora nužno pobediti.
Veštice, dakle, nisu nužno ružne babe sa čirevima na nosu, već mlade i najčešće lepe žene sa svojim moćima. To je i više u skladu sa istorijskim zapisima o navodnim vešticama, kako u (Zapadnoj) Evropi, tako i u prekookeanskim kolonijama. Što nas dovodi do lokacije i vremena radnje, što će reći do engleskih kolonija u Americi oko 1630. godine, znači 10-ak godina posle Mayflowera (sa kojim praktički i počinju američke folklorne legende) i 50-ak pre velikog lova na veštice u Salemu. Tu će nam od pomoći biti i kartica sa kraja filma koja govori da je materijal skupljen sa raznih strana, iz onovremenih zapisa i raznih lokalnih legendi, te da je dobar deo dijaloga (na arhaičnom engleskom) preuzet upravo odatle.
Osim perfektno uhvaćenih fizičkih detalja glede vremena i mesta radnje, poput kostima i scene (što ne treba da čudi, pošto se time Eggers primarno bavio na filmu i u teatru), ključna stvar tu je paradigma, odnosno sistem verovanja. Eggers, naime, odoleva iskušenju da na priču gleda očima čoveka XXI veka i potpuno shvata i prihvata onovremenu paradigmu koju su oblikovale religija i narodno praznoverje. Veštice (za ljude onog vremena) postoje, vrag vreba na svakom koraku, sablasne životinje koje govore postoje, bolesti se leče molitvom, svi ljudi su rođeni u grehu i, ako samo malo skrenu sa Božjeg puta, završiće u paklu prema kojem ovozemaljske muke nisu ništa, seksualnost je grešna, telesnost je grešna, sreća je grešna...
U tom svetu represivne religije začinjene mukama svakodnevnog pionirskog života žive junaci filma The Witchčijih će prvih nekoliko minuta više izgledati kao komorna istorijska drama nego kao punokrvni horor. U tom svetu je možda naslovna junakinja Thomasin (Taylor-Joy) cura duboko u pubertetu, lepe kože, privlačna, izazovna, telesna i veruje se, grešna. Sa njenim krupnim kadrom i počinje film, iako se u tom trenutku ne radi o njoj direktno. Zbog spora sa propovednikom (nerazjašnjene, ali verovatno religijske prirode), njen otac William (Ineson) biva izgnan iz kolonije, pa familiju seli na imanje na osami na ivici šume. Ispostavlja se da William nije zlatnoruki farmer, kukuruz mu propada, životinje su mu mršave i sve u tom smeru. On ne odustaje, trudi se i skroman je, pa njegova žena Katherine (Dickie) u njemu vidi Joba, čoveka na Božjoj kušnji. Međutim, polako na površinu izbijaju priče o veštici u šumi.
Neće proći puno vremena kad sranja počnu da se dešavaju kao na tekućoj traci. Beba nestaje, životinje se inate, sin Caleb (Scrimshaw) se gubi u šumi i vraća se kasnije, bolestan i u bunilu. Blizanci Mercy i Jonas kažu da razgovaraju sa rasplodnim crnim jarcem i pevaju mu pesmice. Crni zec se pojavljuje na putu i donosi nesreću. U centru svih tih događaja stoji Thomasin, možda kao žrtva, možda kao akter. Senka sumnje ubrzo pada na nju, a majka i sestra Mercy su prve koje će uperiti prst, svaka iz svojih razloga. Otac se drži suzdržanije i praktičnije, ali čini se da se obruč oko Thomasin steže...
Postavljeno u okruženje jesenje netaknute i surove prirode, oslikane sivo-smeđim kišno-blatnjavim tonovima, ono što vidimo na ekranu možemo racionalno objasniti iz vizure savremenog čoveka. Život je težak, godina loša, nesreća retko dolazi sama, u šumi su životinje, možda i Indijanci, deca se gube, izmišljaju svašta, a vragovi i veštice su deo standardne religijske “dijete” kojima se i deci i odraslima puni glava. Meditirajući o prirodi u dugim kadrovima (koji bi mogli biti i duži), Eggers ostavlja tu mogućnost, mada ne baca sve karte na nju.
To tumačenje ne narušavaju ni sekvence snova o vešticama, kako onima koje kradu bebe i od njih pripremaju mazivo za metlu, tako i onima koje zavode dečake, pa ni scena u kojoj gavran kljuje majčine grudi. Samo, jesu li te scene baš scene snova ili su možda fantazije i vizije koje se porađaju u Thomasininoj (ili možda čak ne ni u njenoj) glavi? Eggers tu nije konkluzivan i dodaje još simboličkih dokaza natprirodnih aktivnosti, pokazujući nam životinje koje nose određene simboličke konotacije (crni zec, crni jarac, crni gavran), krvavo mleko, religijsko buncanje i time otvara mogućnost natprirodnog, veštičijeg, vražjeg.
U tom smislu treba biti oprezan sa samim krajem filma koji možemo tumačiti na više načina, najmanje u nekom realističkom ključu. Da li se on tu poziva na psihologiju i time slika određene mehanizme odbrane, prihvatanja i oslobođenja? Ili ostaje veran pradigmi i ondašnjem verovanju, pa podastire to kao nepobitni dokaz za natprirodno, u kome god da se ono skriva (ni tu nije konkluzivan)? Takav otvoreni kraj ne bi bio problematičan sam po sebi ako se makar u jednoj od njegovih jednako mogućih varijanti ne bi krilo nešto moralno sporno za današnjeg čoveka: Eggers tu sugerira da veštice postoje ili su postojale, te da je lov na njih (bio) opravdan.
I pored toga The Witch je sjajan film koji njegov reditelj do pred sam kraj vodi na skoro idealan način. Nema tu jeftinih trikova ni pokušaja veštačkog plašenja. Nema kretenskih telefoniranih obrata. Atmosfera je gusta, jeziva i postojana. Tempo je lagan, radnja usporena, ali to ne znači da se ništa ne dešava. Eggers tačno oseća kada da ubaci neki “hint” i na koju stranu da ga zavrti. Zato je The Witch obavezna lektira.
Uz već pomenutu sklonost ka detaljima, valja pohvaliti i “casting”. Nema tu velikih imena, uglavnom su u pitanju početnici i naturščici. Ralpha Inesona i Katie Dicke smo možda zapazili na televiziji koja im je primarni medij, a The Witch im je možda transfer prema filmu. Otkrovenje filma je Anya Taylor-Joy u svojoj prvoj ulozi, perfekto izabrana, pleni talentom i ležernošću (neviđeno još od Jennifer Lawrence u Winter's Bone) i siguran sam da ćemo još čuti za nju, kao i za reditelja Roberta Eggersa koji već sa ovim svojim dugometražnim prvencem pokazuje retku suverenost.

In the Heart of the Sea

0
0
2015.
režija: Ron Howard
scenario: Charles Leavitt, Rick Jaffa, Amanda Silver (prema knjizi Nathaniela Philbricka)
uloge: Chris Hemsworth, Benjamin Walker, Cillian Murphy, Tom Holland, Brendan Gleeson, Ben Whishaw

Mesecima sam odlagao gledanje ovog filma. Mislim, hollywoodski kostimirani spektakl nabijen efektima i kompjuterskim grafičkim intervencijama, pa još na vodi (koja je posebno zajebana za CGI)... Jednostavno, kome to može biti zanimljivo? Još ako uzmemo u obzir da se film reklamira kao istinita priča koja je poslužila kao inspiracija za kapitalno delo američke književnosti, Melvillov Moby Dick, a znamo kako se u Hollywoodu te istinite priče začinjavaju i distorziraju... Zapravo, jedinu slamku spasa je predstavljao reditelj Ron Howard, vešt zanatlija i specijalista upravo za “hollywoodizaciju” istinitih priča, čovek koji snima mnogo, uz tempo od po jednog najčešće solidnog filma na dve godine.

Moram odmah reći, In the Heart of the Sea nije loš film, bar ne u klasičnom smislu te reči, ali je svakako neujednačen, sa mnogo nabačenih ideja nejednake realizacije i ograničen dramaturškim konvencijama pojedinih žanrova. Na planu vizuelnog spektakla nije baš toliko spektakularan, ali nije ni katastrofalan, fotografija je atraktivna, a kompjuterska grafika je dopunjena sa modelarstvom starog kova gde god je to bilo moguće. Jača strana filma su svakako glumci koje Howard, i sam glumac po profesiji, usmerava perfektno i čije potencijale koristi do maksimuma.
Howard je već na svom prošlom filmu, vizuelno impresivnom i dramski nabijenom sportskom spektaklu Rush, svetu otkrio da Chris Hemsworth nije samo frajerčić pogodan za slikanje, već je upravo to frajersko u njemu iskoristio za veran prikaz šampiona Formule 1 Jamesa Hunta. Ovde igra na sigurno, dajući mu tipsku ulogu odvažnog pomorca u kojoj je Hemsworth solidan. Zato je njegov partner u sukobu, Benjamin Walker, iako iznuđeno (nekoliko glumaca višeg profila je odbilo ulogu), prilično dobro rešenje, kanalizirajući nesigurnost neiskusnog aristokrate koji mora da popuni “velike cipele” svojih predaka. Cillian Murphy možda nema veliku minutažu, ali je od svog drugog oficira izvukao maksimum i ostvario najbolju epizodu u filmu. Takođe, Tom Holland, prvi put viđen u The Impossible (2012) sasvim fino gradi karijeru mladog glumca. Brendan Gleeson i Ben Whishaw imaju zahtevnu, podužu scenu međusobne konverzacije i sasvim su solidni, Gleeson kao oličenje istraumiranosti, a Whishaw naivne radoznalosti. Primetno je odsustvo karakterizacije kod malobrojnih ženskih likova, ali In the Heart of the Sea je pre svega muška priča.
Prvo ograničenje je forma priče u priči. Sredinom 19-og stoleća pisac Herman Melville (Whishaw) dolazi na otok Nantucket, nekada centar industrije kitolova i prerade ulja, kako bi od starog pomorca Nickersona (Gleeson) izvukao traumatičnu priču o katastrofi na brodu Essex koju je načuo negde i koja će kasnije poslužiti kao osnova za Moby Dick. Naravno, taj okvir je potpuno “bogus” i to proverljivo: prvo, Melville je na Nantucket prvi put došao tek nakon izdavanja knjige, a drugo, između dvojice muškaraca po logici stvari nije bila tolika razlika u godinama, ali valjda se išlo na efekat starenja usled traume.
Priča u priči je ukleto putovanje dotičnog broda, prvo za tada momčića Nickersona (Holland), koje je bilo problematično od početka. Iskusni prvi oficir Owen Chase (Hemsworth) je ponovo bio “preskočen” za unapređenje u kapetana, a za kapetana je izabran neiskusni George Pollard (Walker) koji je imao odgovarajuće, aristokratsko poreklo i to je dovelo do rivaliteta između njih dvojice od samog početka. Koliko sam pročitao, i taj detalj je pogrešan, Pollard nije bio baš toliko neiskusan i njih dvojica su plovili zajedno. Razlog za distorziju, pojednostavljivanje i prenaglašavanje beži mojoj logici, klasne razlike bi se jednako pokazale i da je Pollard samo bio unapređen preko reda.
Bilo kako bilo, nakon Pollardove pogrešne odluke i svađe između njega i Chasea, njih dvojica sklapaju dogovor da već oštećeni brod brzo napune, vrate se kući kao pobednici i odu svaki svojim putem. Međutim, nakon početne sreće sa ulovom kapitalca, Essex nailazi na “sušu”, toliko da im vest o velikom jatu daleko od obale kojim vlada ogromna bela neman zvuči kao slamka spasa. Pretpostavljamo šta sledi: sukob sa kitom, potapanje broda i priča o preživljavanju na čamcima i pustim otocima, glad, žeđ, smrt, kanibalizam, sve do očekivane, ali sasvim solidno izvedene “završne reči” protiv kapitalističke logike kitolova na kraju.
Pored očitih ograničenja priče o katastrofi i opstanku uprkos svim šansama, drugi problem filma je previše tema kojih se dotiče. Tako imamo i ustroj industrije, i klasne razlike, i spoznaju da kitovi nisu “velike ribe”, nego kompleksnija, inteligentna bića, i moralne nizine u koje čovek mora pasti da bi preživeo. Možda je to preslika Melvillovog romana koji se ni izbliza ne sme svoditi samo na psihologiju opsesije i koji se u pasažima dotiče svih navedenih tema, ali pitanje je koliko je hollywoodski pristup svrsishodan, ma koliko Howard bio vešt u tome i ma koliko In the Heart of the Seabio pratljiv i solidan film generalno, sa tek pojedinim momentima koji se izdižu iznad te generalne solidnosti. Recimo da bi u rukama autora sklonog filozofiji ovakva priča bila dublja, moćnija i zaokruženija, ali onda studijske glavešine sigurno ne bi potrošile 100 miliona dolara. Opet, možda da glavešine nisu toliko uložile, film ne bi bio toliki “flop” bez šansi da pokrije budžet, ali to su druge i duge priče... I pored svega, shvatite ovaj tekst kao laganu preporuku, iskreno nemate šta izgubiti.

The Assassin / Nie Yinniang

0
0
2015.
režija: Hou Hsiao-Hsien
scenario: Hou Hsiao-Hsien, Cheng Ah, Chu T'ien-wen, Hsieh Hai-Meng (prema kratkoj priči Xing Peija)
uloge: Qi Shu, Chen Chang, Yun Zhou, Ni Dahong, Zhen Yu Lei, Sheu Feng-yi, Ethan Juan, Satoshi Tsumabuki

The Assassin, povratnički film prominentnog tajvanskog autora Hou Hsiao-Hsiena, imao je premijeru na prošlogodišnjem Cannesu i dočekan je sa apsolutnim oduševljenjem kritike, a ispraćen sa nagradom za režiju. Oduševljenje se nije smanjivalo, pa se The Assassin našao na brojnim godišnjim top-listama uglednih časopisa. Svetska kritika je unisono hvalila njegovu originalnost, meditativnost, hrabrost i doslednost u redefiniciji žanra (u pitanju je film snimljen po “wuxia”, borilačkoj priči) i požurila da mu zalepi etikeru “čistog filma”, što je samo po sebi problematičan, snobovski termin.
Ako ste iz opisa i žanrovske odrednice kostimiranog borilačkog filma očekivali živu radnju i koreografirane borbe jednu za drugom, na potpuno ste krivom mestu. Istina, koreografiranih borbi, odnosno akcionih scena će biti tu i tamo, retko, kratko i ne baš potpuno motivirano. Ostatak vremena ćemo gledati dramu, intrige, spletke, moralne dileme i meditacije o prirodi. Radnje ima, ali je usporena i razlomljena na toliko pod-zapleta da je zapravo nepratljiva, naročito u paru sa retkim i izuzetno kriptičnim dijalozima.
Naravno, ima The Assassin svojih momenata inspiracije, kubrickovske precznosti i bressonovske jednostavnosti, naročito na početku obojenom u crno-belo u kojem se upoznajemo sa našom junakinjom Nie Yinniang (Qi Shu) i njenim položajem atentatora korumpiranih velikaša za račun princeze-sveštenice (Sheu Feng-yi), ali i sa njenim ljudskim karakterom koji joj stoji na putu da svoju smrtonosnu veštinu upotrebi kad god se to od nje zahteva. Zato je njena gospodarica šalje na zadatak u rodni grad da ubije svog rođaka i nekadašnjeg verenika Tian Ji'ana (Chen Chang), a sada zapovednika odmetnutog vojnog grada na granici. I eto moralne dileme za nju.
Međutim, kada pomislimo da priča vodi u određenom pravcu, Hou usporava do nepodnošljivosti i meandrira, uvodeći previše likova i površinski slikajući strukturu odnosa mešu njima. Gledaocima, pogotovo ne-Kinezima biće izuzetno teško da isprate tu džunglu socijalnih odnosa, pa i da upamte ko je ko. Razlikujemo muškarce i žene (muškarci nose brade, a žene elaborirane frizure), stare i mlade, građane i seljake (po odeći), ali to je otprilike to. Pojma nemamo ko su likovi i zašto čine to što čine.
U tom meandriranju, Hou će vagati o moralnoj dilemi, slikati upadljivu lepotu kineskih planina i sve začinjavati muzikom. On je nesumnjivo majstor zanata i to pokazuje, čak vrlo nenametljivo, ali apsolutno samouvereno. The Assassin izgleda, povremeno i zvuči predivno. Svaka scena je namerno postavljena baš tako, svaki kadar ima neku poeziju u sebi, ali problem je što Hou ubija svaku priču, svaki zaplet, pa samim tim i želju za gledanje svima koji nisu zagriženi filmofili koji se furaju na “čiste forme”. Jednostavno, beži nam.
Neće nam pomoći ni uvodne kartice koji nam daju “setting” opadanja moći dinastije Tang (IX vek) i vojnih pobuna u autonomnim pograničnim gradovima koje se spremaju. Neće nam pomoći ni wikipedijsko poznavanje kineske istorije i njenih dinastija. Neće nam pomoći ni sama priča koja datira baš iz tog vremena. Hou nam jednostavno ne da radnju. Neki će reći da standardna radnja nije ni potrebna, te da je The Assassin film stanja kojem se moramo prepustiti, pa ga tek onda možda osetimo. Međutim, osim što je rifidan, film je i frigidan: naprosto ne možemo da uronimo u njega, saživimo se sa likovima, čak ni da osetimo išta prema njima.

Iako ne sumnjam u Houovo majstorstvo i čvrstu nameru koja stoji iza filma, moram reći da se nisam osećao prijatno gledajući ga. Obuzimala me je konfuzija toliko da sam se pitao čemu je i zašto ovakav film snimljen. Nije tu reč o redefiniciji “wuxia” žanra, Wong Kar Wai je to radio još sa Ashes of Time (1994) i jednako tako napravio zbunjujući, usporeni “čisti film”. Kažu iskusniji od mene da je na drugo gledanje bolji nego na prvo. Problem je samo u tome što nemam ni najmanju želju da gledanje ponovim.

Janis: Little Girl Blue

0
0
kritika originalno objavljena na monitoru

2015.
autor: Amy Berg

Nekako se pogodilo da je prošla godina u dokumentarnom filmu bila obeležena fenomenom “Kluba 27”, odnosno možda genijalnim muzičarima koji su umrli u tim godinama. Amy Asifa Kapadie, nagrađen Oscarom, i Cobain: Montage of Heck Bretta Morgena već su privukli pažnju publike i kritike, raspravljalo se o njihovom stilu, stavu i fokusu. Sada se klubu dokumentaraca o pripadnicima “Kluba 27” priključuje i Janis: Little Girl Blue cenjene autorice uglavnom provokativnih i istraživačkih dokumentarnih filmova Amy Berg.
Oko života, dela i smrti Janis Joplin nema mnogo nepoznanica i tu zapravo nema šta da se istražuje ili optužuje, što ne znači da nam Amy Berg neće nabaciti makar, u nekoliko rečenica diskretno pobacanih na različitim mestima po filmu, da je i Janis bila produkt svog vremena i da se i tu, a ne samo u njenom sklopu ličnosti, mogu naći uzroci njene smrti, ali i tuge, pa i muzičke relevantnosti. Janis Joplin je verbalizirala razne traume, kako lične, tako i socijalne, sa kojima je odrastala i kojima je bila svedok. Njenoj zvezdanoj slavi su prethodile godine otpadništva, kako po pitanju stavova (Janis je bila aktivistkinja za ljudska prava u sredini koja je naginjala KKK-u), tako i po pitanju toga da se nije uklapala u tada predominantnu viziju žene kao nežne i povučene, bez prave vrednosti bez svog muškarca.
Nezgrapna, muškobanjasta i ružnjikava devojčica, kasnije devojka bila je tužna, iz toga je crpela snagu koja ju je i dovela do pozicije zvezde, ali je i patila, čeznula da bude prihvaćena i voljena. Sa slavom se nosila odlično: druga su to vremena bila, ali su se trenuci slave završavali sa gašenjem reflektora, posle čega je Janis ostajala tužna i usamljena. Nekako razmišljam, da su Janis Joplin i Amy Winehouse živele u vremenu one druge, verovatno bi bile srećnije i možda bi živele duže. Droga i alkohol koji su im došli glave na jedan paradoksalan i nesrećan način možda ne bi bili toliki faktor u njihovom životu.
John Lennon se upitao u svom komentaru na smrt Janis Joplin zašto se muzičari drogiraju. Nije moguće da baš svi inkliniraju tome zato što su “loše seme”. Naravno, opijati su prisutni na sceni, “loše društvo” zna potegnuti naivnu osobu, ali Lennon nije imao to u mislima. Njega je zanimalo kakav je to svet u kojem kreativna osoba automatski teži sopstvenoj destrukciji. Janis je, kako čujemo od njenih savremenika, bila nesposobna da zanemaruje bol, svoj ili tuđ. Ona je nosila svoje nesigurnosti, ali i traume svih potlačenih, pa se drogom anestezirala. Navlačila se, skidala, razočaravala se, menjala partnere, menjala sastave i na kraju uvek ostajala sama.
Iza nje je ostala muzika. Njen glas pun emocija oblikovali su razni muzički uticaji, od country muzike, preko bluesa i soula do psihodeličnog rocka i taj glas i sada, 45 godina od njene smrti zvuči nezemaljski, fantastično i neponovljivo. Njene improvizacije sa vrištanjem i deranjem, kao i sa dugim monolozima usred peseme, često su bile efektne, a uvek iskrene.
Poznatu životnu i karijernu priču Janis Joplin Amy Ber pakuje u jedan vrlo klasičan, čak staromodan dokumentarac, oslanjajući se na poznate sastojke. Tako imamo i “talking heads” sagovornike, Janisine savremenike sa scene, prijateljicu iz detinjstva, mlađeg brata i sestru, arhivski materijal iz gostovanja na televiziji, sa nastupa i turneja (što malo baca senku sumnje na teorije o današnjoj “selfie” generaciji), pa čak i Janisina pisma roditeljima, prijateljima i ljudima sa kojima je bila u vezi koja čita Cat Power, alias Chan Marshall, takođe pevačica.
U tome se vidi pažnja koju je Amy Berg posvetila svom materijalu. “Pevački” glas Chan Marshall mnogo je nežniji i mekši od Janisinog, dok je kod onog “govornog” ta razlika jedva primetna, a Marshallova doprinosi tome savršeno skidajući pod-tonove južnjačkog akcenta koji su bili karakteristični za Janisin govor. Treba obratiti pažnju i na kadrove sa Festival Express turneje, odnosno poziciju kamere na početku i na kraju filma. Ti filigranski detalji oplemenjuju ceo film i zbog njih ne stičemo dojam da gledamo poznatu i odavno završenu priču, već priču koja se pred našim očima odvija ovde i sada.

Problem sa dokumentarcima generalno je što nakon svojih festivalskih turneja, uglavnom nisu dostupni publici dok se ne pojave na televiziji. Dobra vest je da Janis: Little Girl Blue upravo počinje svoj kino-život u Dokukinu KIC. Dakle, stari i mladi rockeri, navalite! Ovakva prilika se ne propušta.

The Lure / Corki dancingu

0
0
2015.
režija: Agnieszka Smoczynska
scenario: Robert Bolestu
uloge: Marta Mazurek, Michalina Olszanska, Jakub Gierszal, Kinga Preis, Zygmunt Malanowicz

“Originalne” sirene, mislim na one iz grčke mitologije, nisu ribe-devojke, zapravo nisu uopšte morska, nego ostrvska bića zamamnih glasova koje su nesrećne mornare mamile na obalu da bi ih tamo pojele. Ono što mi smatramo sirenama (eng. “mermaid” zapravo su “morske devojke”, Slovenci čak i koriste taj izraz zvanično, i suština im je slična kao kod sirena, kanibalska, samo im je habitat vodeni. Postoje i “morski ljudi” (čudo jedno, muškarac je uvek odrasliji), eng. “merman”, ali oni se nekako nisu primili u globalni folklor, mitologiju i pop-kulturu. Uostalom, nije li strašnije kada monstrum na prvi pogled deluje kao nežna, krhka žena? Različite evropske mitologije ih različito tumače, bilo kao nemirne duhove ubijenih ili poginulih žena, bilo kao vesnike katastrofe, ali suština pop-kulturnih sirena je zapravo uvek slična. U njihovom biću je podvojenost na ljudsko i životinjsko (primalno) i ovo potonje po pravilu odnosi pobedu, jer ljudskost zahteva ultimativnu žrtvu.

Poljski film The Lure, filmski prvenac Agnieszke Smoczynske ne predstavlja nikakav naročiti doprinos mitologiji glede sirena, samo kombinuje standardne mitološke elemente sa romantizacijom na liniji Andersen – Disney, uz čak dosta nespretnu i iznuđenu dramaturgiju, ali pleni vizuelnim stilom i količinom žanrova koje gura u blender. Dramaturgija i motivacija likova je očito podređena samo tome, gledaoci će se ponekad gubiti u filmu i sadržaju koji teče kao na pokretnoj traci često bez nekog smisla, ali makar je vožnja zabavna.
Priča je to o sestrama sirenama, Srebrnoj (Mazurek) i Zlatnoj (Olszanska) koje je na plaži pokupio gitarista Mietek (Gierszal) nakon što su one namamile i utopile polovinu njegovog sastava. Između Mieteka i Srebrne se polako krčka romansa za koju pretpostavljamo da neće dobro završiti, a glavna u grupi, klavijaturistkinja i pevačica Krysia (Preis) ima sasvim poslovnu ideju vezanu za njih. Primiti ih u skupinu i od njih načiniti atrakciju na muzičkoj i noćno-klubaškoj sleazy sceni. Gazda (Malanowicz) već trlja ruke jer predviđa useravanje od love, ali zapravo ne kapira da ima posla sa natprirodnim bićima koja ne može tek tako potčiniti. Osim što se hrane ljudima, sestre komuniciraju telepatski, pa čak ni taktika “zavadi pa vladaj” nije naročito primenjiva na njih. Jedino što im može naškoditi su emocije...
Ono što je najzanimljivije je miks žanrova i stil, te izbor vremena i mesta radnje. U pitanju je bajkoviti (body) horor mjuzikl smešten u (komunističku) Poljsku 80-ih godina. Vremenski “setting” je iskorišten više za furku na pop-kulturu i stil nego za društveno-politički komentar, mada i toga ima onako sa strane, recimo scena u robnoj kući i komentar sestara da su jezik naučile od turista na plaži u Bugarskoj. Možda je dekoracija previše bogato-kičasta, a društvena klima odveć zapadnjački liberalna, ali ne zaboravimo da je ovo fantazija, a ni činjenicu da se u Poljskoj zapadnjačka muzika vrlo brzo primala. Zato ne se ne treba čuditi šljokicama, disco-kuglama i punk rupčagama koje u principu služe za atraktivnost i lagani bizarluk. Uostalom, uz poslovnično dobru fotografiju (važi za sve novije poljske filmove koje sam gledao), ta strana filma deluje i najsnažnije i najsigurnije u izvedbi.
Ako ćemo preći na neku simboličku ravan, tu nisam baš siguran govori li ovaj film išta. Da se tu iščitati pokoja uopštena teza o čoveku kao kvarljivoj robi, čoveku kao samoljubivom i verolomnom biću koje zbog toga zaslužuje osudu i stradanje. Takođe, sirene kao bića podvojenog identiteta se nalaze u procepu, premda Zlatna prihvata svoju monstruoznost i u njoj uživa, a Srebrna želi nemoguće, da postane ljudsko biće, pa je “body horror” priča nekako njena.
Mlade glumice su se pokazale kao odličan izbor, fizički dovoljno slične da bi prošle kao sestre, a opet dovoljno distinktivne da ih nikad ne pomešamo. One uspevaju da kanaliziraju široku paletu emocija i stanja, od fingirane do iskrene naivnosti do raznorodne monstruoznosti, pritom ostajući sve vreme izazovne i opasne. Ostatak ekipe ih odlično prati, mada njihovi likovi nisu ni izbliza toliko kompleksni i čini se da tako kartonski imaju po funkciju-dve u filmu.
Iako osebujan i uvrnut, te stoga pamtljiv, The Lure je očito prvenac u kojem je neiskustvo autorice vidljivo na svakom koraku. Ona čak ni ne načinje teme, pominje ih onako usput, o produbljivanju da i ne govorimo, koristi ih od scene do scene i napušta u zgodnim trenucima, pritom jako varirajući ritam filma tako da je celokupni ugođaj nalik na turneju po izmaštanom svetu koji može, a ne mora imati veze sa stvarnošću. Razloge za to treba tražiti i u scenariju Roberta Bolestua koji dosta toga ostavlja u elipsama, što je možda i njegov autorski potpis. Sličan štos mu je prošao u filmu Hardkor Disco (2014), gde je bio ko-scenarista, ali u pitanju je potpuno drugačija varijanta žanrovski i tematski, pa su te elipse nekako imale smisla, čak su i dobro došle za ugođaj. The Lure nije takav film, ali je ova bizarna i rastrzana zabava svakako vredna gledanja, naročito ako ste horor fan ili ljubitelj kiča 80-ih.

An / Sweet Bean

0
0
Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom  programu HRT-a. Dostupan je na linku: ovde, a  ovde kao autor prenosim  u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT  zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.

Naslov novog filma Naomi Kawase je gastronomski pojam. Anje nadjev od slatkog kuhanog crvenog graha koji je, uokviren dvjema malim, debljim (“američkim”) palačinkama, sastavni dio japanske poslastice “dorayaki”. Naziv, a i svaki mogući prijevod, ukazuje na kulinarsku tematiku, i nekoliko takvih scena kuhanja ima u filmu, jedna od njih, ona u kojoj se polako i elaborirano priprema naslovni nadjev, čak zauzima centralno mjesto, ali ovo nije jedan od onih u poslednje vrijeme popularnih i “inspirativnih” gastronomskih filmova. Nećemo napajati oči predivno aranžiranom hranom, niti će netko od naših junaka u kuhinji konačno pronaći sebe. Hrana je uvjet da se radnja postavi u kiosk sa “dorayaki” palačinkama kao svojevrsnu fokalnu točku mikro-kvarta, mjesto gdje se ukrštaju sudbine, ekonomske i socijalne prilike, umnogome nalik na duhansku radnju Auggieja Wrena u Auster-Wangovom diptihu Dim/ Modri u licu. Sličan je i profil vlasnika: u pitanju su zatvorene, povučene osobe s izrazitim osjećajem za radnu etiku i za zajednicu, ovisne o svojim dnevnim ritualima. Međutim, za razliku od gospodina Wrena, naš slastičar Santero (igra ga Masatoshi Nagase, nekima možda poznat po ulozi japanskog turista u Jarmushovom Tajanstvenom vlaku) je šutljiv, tajnovit i nimalo konfliktan, jedan od onih koji će svaku reklamaciju riješiti tako što će dati novi kolač besplatno, samo da ga puste na miru. Jedina osoba s kojom zapravo razgovara je srednjoškolka Wakana, također usamljena duša. Trio središnjih likova zaokružen je s Tokue, fizički hendikepiranom staricom na izmaku snaga koja počinje raditi kao ispomoć u Santerovoj radnji upravo zbog naslovnog nadjeva. Njen odnos prema hrani koju kuha isti je kao i odnos prema životu: osjećajan i pozitivan. Uvjerenje ove udovice da svako biće i predmet ima svoju priču koju treba saslušati, presudno će utjecati na živote drugo dvoje usamljenika.
Prije nego što je počela pisati scenarije i režirati igrane filmove, Naomi Kawase bavila se dokumentarnim filmom. To njeno stvaralačko porijeklo se osjeti i u njenim igranim filmovima. Riječ je o, po pravilu, “slice of life” pričama umirenog tempa, u kojima autorica pušta likovima da se razviju i da se nose s različitim životnim temama. Ovdje će se dotaći i ekonomske predestinacije, i otuđenja u urbanoj sredini, i odrastanja nepopularne djevojke, ali Anje najviše film o usamljenosti i izopćenosti. Najmanje je izopćena Wakana, ona je “samo” nepopularna u školi, zanemarena kod kuće i vjerojatno joj je uskraćena mogućnost za studiranje i napredak, ali to su stvari s kojima se ona i sama može boriti, pa je njen segment u filmu zapravo najkraći i najslabiji. Tokue je leprozna, živi u koloniji u šumi na kraju grada, i to će se vrlo brzo saznati i utjecati i na nju i na Santera, koji je počeo osjećati odgovornost prema njoj. Opet, njegova izopćenost je stvar mračne prošlosti te moralnog i materijalnog duga prema karikaturalno snobovskoj vlasnici lokala u kojem on drži radnju. Kao što samoća može biti izbor, a usamljenost ne, tako povučenost može biti izbor za razliku od izopćenosti koja je nametnuta. Wakana se mora naučiti nositi s okolinom i ovladati socijalnim vještinama. Tokue nije imala izbora. Santero je svoju poziciju prihvatio kao svojevrsnu kaznu ili pokoru, i to je promijenilo njegovu ličnost.
Anje imao premijeru u Cannesu, festivalu inače naklonjenom Naomi Kawase, gdje je već nagrađivana. Iako autorica ima već dvije nagrade iza sebe, Zlatnu kameru za prvijenac Suzakui Veliku nagradu žirija za Žalosnu šumu, ovoga puta za nju nije bilo mjesta u glavnoj konkurenciji, pa se natjecala u program Izvjestan pogled. Anje uglavnom primljen ravnodušno, uz tek poneku pozitivnu kritiku. Glavne primjedbe kritičara odnosile su se na meandrirajuće teme i relativno površno skicirane likove bez ikakve dubine. Te zamjerke donekle stoje, ali Anje poetičan i tehnički dorađen film u kojem se autorica ne koristi “štakama” i trikovima kojima inače zna pribjegavati (kao npr. zen-filozofiji “sažvakanoj” na parole u svom prethodnom filmu Mirna voda). Naomi Kawase koristi veoma raspoložene glumce i njihovu prirodnu dinamiku (karakterna glumica Kirin Kiki koja igra Tokue i Kyara Uchida koja utjelovljuje Wakanu su baka i unuka u stvarnom životu), pa uspijeva ispričati priču izvornog romana Duriana Sukegawe tako da ona djeluje posebno i autentično, a da njena poruka o životu i prolaznosti ostane univerzalna.
Annije film koji će ući u antologije filmske umjetnosti, ali je sasvim pristojan primjerak tzv. festivalskog filma, sa svojim nedostacima, ali koji ostaje u pamćenju dovoljno da zadovoljni gledatelj o njemu još koji put razmisli.
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live


Latest Images