Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

Felony

0
0

2013.
režija: Matthew Saville
scenario: Joel Edgerton
uloge: Joel Edgerton, Tom Wilkinson, Jai Courtney, Melissa George, Sarah Roberts

Ako želite igrati na sigurno u svetu filma i televizije, policajci i kriminalci su veoma solidan izbor. Većina ljudi može da se poveže sa moralnim državnim službenicima koji čiste ulice od šljama ili sa nevino ili preterano optuženim čovekom koji postaje žrtva krutog ili nepravednog sistema. Ti najosnovniji koncepti su odavno potrošeni, mada još uvek dišu na škrge zahvaljujući manje zahtevnoj publici, pa su žandari i krimosi uskoro dobili i neke dodatke ljudskosti uz tipične osobine svoje profesije. Dobili su lične živote, moralne dileme, svetonazore, ljudske slabosti, mane ili makar tačke ranjivosti.
Felonyje australski film o takvim, pravim policajcima, a ne manekenčićima i serijskim ispaljivačima one-linera i sukobu među trojicom njih, iako su sva trojica istovremeno u pravu i nisu u pravu. Kamen spoticanja, odnosno tačka sukoba je saobraćajna nesreća u kojoj je nastradao jedan dečak. Mal (Edgerton) je hrabri policajac u jedinici za racije koji je dečaka udario autom vraćajući se pijan sa policijske proslave. Carl (Wilkinson) je policajac starog kova koji ide za svojom intuicijom ili predrasudama i drži se kodeksa “braće u plavom”. On Mala pokušava da zaštiti kao kolegu i dobrog policajca. Jim (Courtney) je žutokljunac koji voli da postupa po propisima, a njuši nešto sumnjivo u Carlovom tretmanu slučaja.
 
Premisa je apsolutno standarda, a naša trojica junaka su standardni tipovi policajaca. Čak su i njihove pozadinske priče standardne: Jim je taj neki “by the book” tip koji je i doma po špagi kao i na poslu, Mal je dobar, inteligentan i hrabar policajac koji voli svoju ženu (George) i decu, Carl je sigurno prošao sito i rešeto i zvanje policajca je jedino što ga u životu drži, pa zato posao obavlja na staromodan način, savijajući pravila kada misli da čini pravu stvar, što se najbolje vidi u pod-zapletu sa istragom oko pedofila.
Ni njihove moralne dileme i prikazi moralnosti generalno nisu ništa novo. Mala peče savest, ali ne želi da ugrozi niti Carla koji mu je pomogao, ni egzistenciju svoje porodice. Carlovo dupe je u procepu jer je pomagao kolegi, pa želi da smiri nosatog Jima pritom govoreći neprijatnu i politički nekorektnu istinu. Jimov instinkt i postupak što se tiče istraživanja nesreće je ispravan i moralan, ali pitanje je da li je njegov motiv ispravan, želi li da nauči Carla važnu lekciju o zakonu koji je isti za sve ili jednostavno želi da impresionira / zavede dečakovu zgodnu majku (Roberts).
Kao što vidimo, priča je standardna, likovi su malo produbljeni, ali i to produbljivanje je izvedeno standardno. Scenario nas vodi na predvidljiva mesta, dijalozi imaju napade mudrosti na za to očekivanim mestima. Jedna od pametnijih stvari je izbegavanje simetrije među likovima i situacijama. Sve to je vrlo gledljivo, ali predvidljivost ide do granice izazivanja frustracija kod treniranijih gledalaca. Sve to smo već videli u gomili filmova i u boljim serijama. Felony na narativnom planu deluje kao jedna od pozadinskih priča koje se u serijama poput Homicide: Life on the Street furaju kroz celu sezonu dok svaku pojedinačnu epizodu karakteriziraju pojedinačni slučajevi. Ovde je situacija obrnuta, moralna igra je u prvom planu, dok u pozadini ostaju privatni životi učesnika i neki njihovi slučajevi.
 
Ono što spasava film je odmerena režija, sjajna kamera i vešto upotrebljene lokacije Sydneya. Glumci u glavnim ulogama su sjajno izabrani i rade odličan posao. Najveći izazov je scenarista Edgerton preuzeo na sebe i Mal sve vreme prolazi kao živ čovek sa vrlinama, manama i moralnom dilemom. Tom Wilkinson je ne samo uverljiv nego i čak uspeva da od Carla napravi potpuno živog lika, iako se sve vreme poigrava sa standardnim varijacijama na temu. Jai Courtney je najslabiji od trojice, ali nikako nije loš kao Jim.
Joel Edgerton je već dokazao da je besprekoran glumac i da ima zanimljive ideje za scenario. Na svojim ranijim projektima je sarađivao sa drugim, verziranijim autorima. Felony je kompletno njegovih ruku delo i u nekim momentima se vidi kao amatersko delo izbačeno prebrzo i na silu, bez dovoljno promišljanja i konsultacija. Uprkos tome, Felony je solidan film koji može biti zanimljiv pre svega zaljubljenicima u žanr policijskih proceduralnih trilera i drama. Nažalost, kao studija morala dosta često je preopterećen konvencijama da bi zablistao, iako bi mogao, da je samo malo originalniji, hrabriji i otvoreniji.

Wish I Was Here

0
0

2014.
režija: Zach Braff
scenario: Zach Braff, Adam J. Braff
uloge: Zach Braff, Mandy Patakin, Kate Hudson, Josh Gad, Jim Parsons, Joey King, Pierce Gagnon

Evo jednog filma za koji sam iskreno želeo da bude dobro iskustvo. Tema života na prekretnici, milje američko-jevrejske disfunkcionalne familije i komično-dramski tretman su mi bliski, a zajedno bi se mogli u jako dobru kombinaciju. Recimo rani Woody Allen + A Serious Man braće Coen + Little Miss Sunshine. Nažalost, Wish I Was Here je razočaranje.
Problem počinje od same osnovne priče, odnosno pre svega od njenog glavnog lika. On je Aidan (Braff), tip koji ima žarku želju da bude glumac, iako mu je vrhunac karijere reklama u kojoj igra tipa koji ima perut. Njegova želja je toliko jaka da se naprosto ne bavi ničim drugim osim što ide na audicije. Familiju izdržava njegova žena Sarah (Hudson), radeći na dosadnom poslu u upravi vodovoda i trpeći seksualno uznemiravanje kolege u “cubicle” kancelariji. Aidanov otac Gabe (Patakin) plaća veoma skupu i veoma hasidsku privatnu školu za njihovo dvoje dece. Starija Grace (King) se polako pretvara u religioznog fanatika, oblači se konzervativno i izjavljuje kako bi želela da obrije glavu i nosi periku kada se uda. Mlađi Tucker (Gagnon) je pravi mali hahar kome je škola kao takva dosadna, i u kojoj je jedino naučio da je u redu mrzeti arape, što sprovodi u delo igrajući pucačine na nekoj već konzoli.

Aidan je, dakle, razočaranje i kao neko ko bi se morao finansijski pobrinuti za familiju i kao neko ko bi mogao pružiti emotivnu podršku. Njegov jedini doprinos je to što ubaci dolar u teglu svaki put kad opsuje. Njegov život će doći na iskušenje kada mu otac javi da mu se rak vratio, pa da više ne može da plaća školu unucima, jer mu novac treba za lečenje. Aidanov brat Noah (Gad), nekakav genije koji nije iskoristio svoj potencijal pa živi u prikolici, ide na SF konvencije i pokušava da bude bloger, ne želi da ima išta sa ocem i nije ni od kakve pomoći. Od pomoći nisu ni hasidski rabini koji se ponašaju više kao finansijksa organizacija nego kao duhovnici. A i Sarah ima utisak da je sav pritisak na njoj. Aidan će morati da odraste, u 30-i-nekoj godini...
Film od početka ima problema da uhvati ritam, a kada se Gabov tretman na koji je, kao i svaki očajnik na samrti, spiskao sav novac pokaže kao neuspešan, Wish I Was Here se pretvara u nered. Rekoh već, problem je u glavnom liku koji je izrazito antipatičan. Sa jedne strane, Aidan je karikaturalan, dok je sa druge strane totalna pičkica. On sanja isti san od kad je imao 14 godina, san koji kao da je ispao iz jeftine kopije Star Wars. On ne poznaje koncept rada za život. On ne zna da se postavi kao autoritet i roditelj svojoj deci, pa stvari rešava tako što ih oblepi trakom i pusti im neki stari film na televiziji. Autor Zach Braff ga igra ležerno, na momente čak i simpatično, što ceo koncept čini pomalo zastrašujućim.
Drugi problem je prebacivanje osnovne priče u scenario. Naprosto, tu je previše arbitrarnih rešenja i na tom mestu neprimerenog “sitcom” humora. Primera radi, Grace nam je predstavljena kao bistro dete, ali će u jednom trenutku, samo jednom, pomešati Al-Qaedu i crnog meteorologa Ala Rokera. To serijsko ubacivanje viceva koje može proći na televiziji je prisutno posvuda u filmu. Stari rabin je karikatura koja se vozika na segwayu i vrišti od smeha na klipove sa mačićima. Noah je karikatura geeka i naravno da ima “crush” na susedu koja je “furry” (pod-vrsta geekova koji se oblače u čupave kostime). Tip koji seksualno uznemirava to čini tako što svoj penis predstavlja kao govoreći entitet sa visokim glasom kao iz crtanih filmova. I još poneki otrcani štos. Televizijski humor ne treba da čudi, pošto Braff ima pedigre televizijskog glumca, ali ovde je to prevršilu svaku meru, pa nije ni čudo da film niti uspeva da nađe ton, niti da iskomunicira poruku koja baš i nije kompleksna (da treba pratiti svoje snove, ali i gledati od čega se živi), niti da bude iskreno zabavan i smešan. Happy end, insajderska sprdnja jevrejštine i poneka pop-kulturna referenca tu i tamo nisu dovoljni da od filma načine pozitivno iskustvo.

Da stvar bude frustrirajuća, glumci su više nego dobri i sposobni. Braff je glavnu ulogu pisao za sebe, pa neka mu bude, iako bi bolje bilo kada bi Aidan bio kvalitetniji lik. Mandy Patakin svojeg umirućeg starijeg gospodina glumi sa merom i tako prosto “pojede” Braffa u svakoj sceni u kojoj su zajedno. Kate Hudson nalazi pravi ton kao Sarah i generalno polako pronalazi svoj novi tip uloge, pošto je prestara za romantične komedije. Josh Gad je ponekad čak i duhovit u svojoj ofrlje napisanoj ulozi geeka. Kad smo kod geekovštine, Jim Parsons (The Big Bang Theory) ima jednu kratku i zanimljivu epizodicu.
Wish I Was Here možete slobodno preskočiti. Bar laganih indie filmova ne manjka. Ovaj je naprosto pogrešno složen i u jednom trenutku vas više neće biti briga ni za film ni za njegove likove. Bolje odgledajte nešto drugo. Možda čak Braffov prethodni film, Garden State (2004), koji je svakako koncizniji i superiorniji od Wish I Was Here.

In Order of Disappearance / Kraftidioten

0
0
2014.
režija: Hans Petter Moland
scenario: Kim Fupz Aakeson
uloge: Stellan Skarsgard, Pal Sverre Hagen, Bruno Ganz, Sergej Trifunović, Goran Navojec, Miki Krstović, Jakob Oftebro, Peter Andersson, Brigite Hjort Sorensen, David Sakurai

Kraftidioten je prokleto zabavan film. U pitanju je jedna postmoderna akciona triler komedija, na tragu Tarantina, braće Coen (poveznice sa Fargom su više nego uočljive) i braće McDonnagh. Sve to je upakovano u “revenge flick”, smešteno usred norveške ljute zime, napunjeno kriminalcima sa nadimcima iz hollywoodskih filmova i više nego duhovitim, ponekad potpuno apsurdnim dijalozima, te isprekidano umrlicama sa imenom, prezimenom, nadimkom i veroispovešću pokojnika koje kako film odmiče postaju sve zabavniji intermezzo.
Nils Dickman (Skarsgard) je upravo dobio titulu građanina godine u svojoj zapizdini u kojoj živi zahvaljujući svom predanom radu na čišćenju snega. Nils, međutim, nema vremena da se opusti i uživa, jer je njegov sin nađen mrtav i predoziran. Nils tvrdi da njegov sin nije bio narkoman, što norveška policija otpisuje kao još jedan slučaj u kojem roditelj ne poznaje najbolje svoje dete, ni prvi ni poslednji. Nils ipak ide za osećajem, a kada mu sinovljev drug kaže da su njih dvojica “o’ladili” lokalnu mafiju za 15 kilograma kokaina, te da ih ista ta mafija juri, Nils kreće na put osvete odozgo prema gore, sve vreme ostajući stoički hladan i skandinavski skroman, uz malo obavezne zdravo-seljačke naivnosti.

Put osvete ima svojih ograničenja, neki ljudi jednostavno ne žele izdati svog šefa, pa Nilsov samostalni pohod ne može doći do vrha kriminalne organizacije, uprkos tome što je rešio prvu trojicu na dnu na najjednostavniji i najelegantniji način, pomoću freza za sneg i žičane ograde za kokošinjac. On će se zato obratiti svom bratu, i samom bivšem kriminalcu pod nadimkom Wingman (Andersson) koji će mu namignuti u pravcu lokalnog šefa mafije, grotesknog Grofa (Hagen) i njegovu kliku veselih rasista.
U međuvremenu Grofu nije pravo da mu se ljudstvo osipa bez ikakvog razloga i traga, pa pretpostavi da iza svega toga stoji albanska ili srpska mafija, koji god da su, pa preventivno kreće u rat s njima. Srpski klan predvođen Ćaletom (Ganz) neće puno čekati da krene u osvetu, pa je krljačina neminovna.
Već samo radi zapleta, Kraftidioten je film koji je zabavno pogledati, nasmejati se scenama ubistava i “over the top” akcionim scenama i uživati u živopisnosti likova. Onda ga možda treba pogledati u društvu i ponoviti to isto, na kraju ga arhivirati nekamo u glavi i krenuti dalje. Srpski i hrvatski glumci poznati našoj publici su bonus, iako u svojim izvedbama ne odlaze dalje od uobičajenih i poznatih stvari. Sergej je Sergej, Navojec je Navojec, a Miki Krstović je Miki Krstović. Pa ipak ih je zanimljivo videti u stranom filmu, pa još kada je taj film skandinavski i žanrovski.

Genijalština Kraftidioten je negde drugde. Humorni efekat je ogroman, što zbog obilja nasilja, što zbog Stellanove mirne, cool face i naivnosti, što zbog konteksta. Upravo je kontekst ono o čemu treba razmišljati. Nije nimalo slučajno da norveški gangsteri furaju vikinški ili metroseksualni skandinavski imidž sa dugim kosama. Nije nimalo slučajno Grof koncipiran tako da se skriva iza poštenog biznisa, fura na veganstvo, organsku hranu i, što je najupečatljivije, nacionalizam i rasizam. Asocijacija je jasna: ovde nam je Andreas Breivik, duševni bolesnik i rasistički aktivista koji je pobio preko 70 ljudi i ranio preko 300 u bombaškom napadu u Oslu i strljačkom pohodu na otoku Utoya, dat u jednom drugom, farsičnom svetlu. Daleko od toga da je Breivik jedina bolna tačka skandinavskog, prilično tolerantnog društva, i to se u filmu sjajno vidi u raznim drugim odjecima što rasizma i nacionalizma (negde na početku sused hvali Nilsa kako je on pravi Norvežanin iako uopšte nije Norvežanin, i da bi svi stranci morali biti kao on, a i kroz ceo film se ispaljuju otrovne strelice prema susedima, naročito prema Dancima). Ima tu i drugih polarizacija, recimo selo - grad, bogatiji - siromašniji, kriminalci - mali, pošteni ljudi.
Posebno je zanimljivo nekoliko duhovitih "tarantinovskih" dijaloga u automobilima. Dva nesrećna nesposobna policajca se vozikaju okolo i komntarišu rat bandi koji je u toku. Norveški gangsteri raspravljaju o prirodi socijalne države (koja je, je li, nemoguća u toplim krajevima, jer šta će ti socijala, kada pružiš ruku i ubereš plod), a srpski o divoti robijanja u norveškom zatvoru (gde te niko ne siluje i ne maltretira, hrana je odlična, a možeš i neku školu da završiš). Iz naše perspektive zezanje sa brojkom 1389 i Grofovo mešanje Srba i Albanaca može delovati provokativno, ali je zapravo urnebesno smešno.

Glumci su odlični. Stellan Skarsgaard je pouzdan i bez problema iznosi ceo film. Pal Sverre Hagen je više nego koloritan u poprilično grotesknoj ulozi negde na pola puta između ljigavog imidža Toma Cruisea i Breivikove nakaradne ideologije. Bruno Ganz je uverljiv kao stari mafijaš, ali njegov srpski ipak deluje amaterski i smešno, što je otovorilo mogućnost za intervenciju u scenariju gde ga njegovi podređeni u klanu iza leđa nazivaju Šiptarom. Ostatak glumaca se trudi da uhvati svoj trenutak slave u brojnim epizodama koje su detaljno i koloritno napisane.
Hans Petter Moland je raznovrsan autor koji se hvatao raznih stvari, uključujući ratne filmove i drame. Sa Skarsgardom je sarađivao i ranije u karijeri. Njih dvojica su na prethodnom filmu, krimi-komediji A Somewhat Gentle Man, sarađivali sa danskim scenaristom Aakesonom i ta kombinacija je očito uspešna, pa su rešili da je ne menjaju. Taj trio scenariste, glumca i reditelja bi vrlo lako mogao da unese malo preko potrebne živosti u skandinavsku žanrovsku kinematografiju koja je potrošila svoju novost, ali još nije razvila dovoljno supstance da bi se mogla perpetuirati. Možda je postmoderni haos pravi odgovor na to pitanje.
U svakom slučaju, Kraftidioten je jedan od najzabavnijih, najuvrnutijih, najprovokativnijih i naj-"laugh-out-loud” filmova godine i, kao što rekoh na početku, prokleto je zabavan. Uživanje ga je za pogledati. Ogromna preporuka.

Of Horses and Men / Hross i oss

0
0
2013.
scenario i režija: Benedikt Erlingsson
uloge: Ingvar E. Sigurdsson, Charlotte Boving, Stein Armann Magnusson, Kjartan Ragnarsson, Helgi Bjoernsson, Sigridur Maria Egilsdottir, Juan Camillo Roman Estrada

Za sve otočane važi da su čudni. Island po toj percepciji nije izuzetak, pre bi se nazvao ekstremom. Ovaj veliki otok prekriven divnom prirodom, vulkanima i gejzirima relativno je retko nastanjen, a polovina stanovništva živi u glavnom gradu. Ruralne oblasti su skoro puste, a to je raj za umetničku imaginaciju. Sudeći po filmovima, u dubokoj islandskoj provinciji svaša se čudnog događa...
Ovaj film nije izuzetak po tom pitanju. Imamo jedno malo raštrkano selo od po nekoliko kuća. U tom selu (kraju, predelu, čemu god) ljudi su ludi na konje. Svi ih imaju. Oni su nekada bili jedino sredstvo prevoza, a danas su naklon tradiciji, kućni ljubimci, čovekovi prijatelji i prestižan hobi. Of Horses and Men nam kroz seriju kratkih priča daje ljudsku perspektivu na konja, ali reklo bi se i konjsku na čoveka, tako da na kraju ne znamo ko je razuman, a ko životinja, ko je plemenit, a ko divalj.
Priče su toliko crnohumorne da je teško zamisliti nešto tako uvrnuto. U prvoj priči gizdavi starac ponosan na svoju plemenitu kobilu i simpatična žena ponosna na svog pastuva moraju da se nose sa posledicama slobodne životinjske ljubavi koja im je pričinila sramotu. Sledeća priča prati pijanca-avanturistu koji tera konja kroz hladno more kako bi sa ruskog broda kupio jaku nemarkiranu votku. Stvari od tada postaju sve čudnije i čudnije, posebno iz perspektive konja, jer ljudi rade svakakve pizdarije i svakakve okrutnosti. Jedan povredi oči tako što cvika susedovu žicu, žena se dokazuje da je sposobna kao muškarci, stranac koji je neiskusan jahač pokušava nekoga da impresionira na turističkoj turi ili se jednostavno povodi za trenutkom, pa gadno nadrlja. Dvoje ljudi se upuštaju u tajni i nespretni seks tokom nečega što bi se moglo nazvati seoskim hitnim slučajem (zbiranjem odbeglih konja). Konje se sahranjuje bolje nego ljude, čak im sveštena lica drže misu.
Ono što je upadljivo u ovom dosta nelinearnom i artističnom filmu je njegova poetičnost. Dve stvari su tu presudne: kamera koja nam daje islandsku predivnu prirodu kao kulisu u kojoj se susreću konjska plemenitost i ljudsko divljaštvo i sitni interesi, reklo bi se lepota i ružnoća, kao i muzika koja prati širok raspon emocija i događaja.
za svojih 75 minuta koliko traje, Of Horses and Menće vas dobro provozati kroz raspoloženja, ljutiće vas, šokirati, nasmejati... Imajte u vidu da to nisu jeftini šokovi ili jeftini smeh koji je sam sebi cilj, nego je ovaj film zapravo ogled o prirodi, pre svega ljudskoj. Jesmo li zaista napredniji od životinja? Šta bi o tome tek konji imali da kažu?

Blind

0
0

2014.
scenario i režija: Eskil Vogt
uloge: Ellen Dorrit Petersen, Henrik Rafaelsen, Vera Vitali, Marius Kolbenstvedt

Slepilo i seksualni fetiši. Slepilo i voajerizam. Ide li to zajedno? Možemo li tako nešto zamisliti? Kakve su psihičke posledice hendikepa i nošenja sa istim? Koliko se naš život menja kada ostanemo bez onoga što nam je prirođeno? Je li odgovor u nejasnim i sve nejasnijim sećanjima? Je li odgovor u povlačenju u osamu? Možemo li imaginacijom dokontati ono što ne možemo videti? Možemo li to nekako drugačije osetiti.
Ingrid (Petersen) je slepa i to je posledica neimenovane degenerativne bolesti. Pre toga je radila kao učiteljica, ali kada ju je napustio vid, povukla se u privatnost svog prijatnog stana na dovoljno viskoj poziciji da je niko ne vidi. Za najosnovnije operacije, poput kuvanja čaja ili upravljanja sa mikrovalnom, Ingrid potroši mnogo više vremena nego ljudi koji vide, i te najosnovnije operacije ne izvede uvek uspešno. Njeno stanje je relativno novo, ona se još nije navikla. Vidimo kako se udara, kako zaboravlja koje je intervencije u prostoru napravila, kako ima modrice po licu i po cevanicama. Moderni uređaji poput glasovne asistencije na kompjuteru ili čitača boja joj pomažu, ali ne dovoljno. Ona ne može jednostavno proveriti je li osedela, na kojim delovima tela je dobila na težini ili pročitati test za trudnoću.

Ingrid ne voli da izlazi na ulicu i čini se da u tome ima puno pravo, pošto joj je orijentacija u stanu još uvek mozgolomka. To posebno nervira njenog muža (i može se ispostaviti kao veliki problem u budućnosti) Mortena (Rafaelsen), kojeg ona opisuje kao dosadnog arhitektu. Međutim, to što ne izlazi iz stana Ingrid ne sprečava da ima bogat život u unutarnjem svetu.
Morten je možda dosadan, ali očito da nije dovoljno dosadan da ne bi imao ljubavnicu ili više njih ili da ne bi lagao da je u teretani, a u stvari je u bioskopu, ili da ne bi makar tajno visio na nekakvom chatu. Einar (Kolbenstvedt) je Mortenov prijatelj sa studija, pornofil i voajer, ali ne i klasičan seksualni perverznjak ili nekakav prestupnik. On je jednostavno stidljiv muškarac koji ceo život pati od anksioze. Einar kroz prozor svog stana gleda na svoju lepuškastu susedu Elin (Vitali). Ona je Šveđanka, razvedena, majka jednog deteta koja deli starateljstvo sa svojim bivšim mužem i to od nje čini nekakvog zarobljenika norveškog društva. Ona nema neko akademsko zvanje, nema dobar posao, nema svoje prijatelje koji su tamo daleko i veći deo svog života provodi usamljena. Šta se dešava kad Elin počne da se preko interneta petlja sa jednako Mortenom koji gubi kontakt sa svojom slepom ženom? Šta kad i Elin iznenada oslepi?

Blindizgleda kao narativni haos, ali je trip pod punom kontrolom. Mi zapravo znamo šta vidimo, ali blagog pojma nemamo šta se dešava. Jesmo li slepi? Zbunjeni? Čiju perspektivu posmatramo? Je li to realno ili je plod nečije mašte? Šta od toga je život, a šta san? Zašto se iste scene i isti kadrovi ponavljaju, jedan za drugim kao varijacije na temu? Zašto je Elinino dete čas muško, čas žensko. Otkud tolike nekonzistentnosti u Mortenovim i Einarovim postupcima? Ključ za sve to nam je dat odmah na početku, u uvodnoj Ingridinoj naraciji, a autor Eskil Vogt nas sve vreme podseća kroz film. To nije ni naročito bitno, jer je trip zanimljiv, i vizuelno i na emotivnom planu, pa nam ne smeta to što ne znamo gde se nalazimo. U tom smislu, Mortenov monolog pred kraj filma deluje kao nepotrebno objašnjavanje.
Mi zaista možemo uživati gledajući glumce kako boje svoje kompleksne, iako verovatno imaginarne likove. Osećamo ljudskost i živost u njima. U nekom drugom filmu, Einar bi bio karikatura, ali ovde nam ga je žao kao što bi nam bilo žao nekog našeg školskog druga koji nikad nije imao devojku zato što nema hrabrosti da ijednoj priđe. U nekom drugom filmu bi Morten bio svinja koja se sprema da ostavi slepu ženu ili makar samo frustrirani karijerista kojem je slepa žena samo teret. Ne i ovde. Ovde ga možemo razumeti. Elin bi verovatno bila ili brakolomka ili očajnica, ali ovde je višedimenzionalna.
Posebnu pohvalu zaslužuje Ellen Dorrit Petersen u ulozi Ingrid. Zaista je teško portretirati osobu sa hendikepom kao kompletno ljudsko i seksualno biće. Zaista je teško preneti samo unutrašnji svet jedne takve osobe. Ona nijednom ne klizi u karikaturalnost niti u patetiku. Treba hrabrosti napisati takav lik, a treba hrabrosti i odigrati ga. Osobe sa hendikepom, čak i u filmovima na škakljive teme, poput Sessions (2012), uvek gledamo iz neke socijalne perspektive, čak i njihov seksualni život gledamo kroz prizmu socijalnih normi i očekivanja. Ingrid je lepotica sa živim seksualnim fantazijama upitne ostvarivosti i Petersenova je igra baš tako, hrabro, direktno i bez trunke blama i neprijatnosti.

Eskil Vogt je publici poznat kao scenarista za socijalne i ljudske drame Joachima Triera, Reprise (2006) i Oslo, 31. August(2011), a Blind mu je rediteljski prvenac kojeg Trier potpisuje kao producent. Vogtova mašta i odlazak u unutrašnji svet još su izraženiji nego u Trierovim filmovima, ali moguće je da je to uslovljeno tematikom. Vogt ima osećaja za svoje likove, neki od režijskih postupaka su potpuno pravilni, kao što su i citati Adaptation. Spike Jonzeja i Andy Kaufamana, Hitchcocka, De Palme (voajerizam) i Godarda (ulice), uz, naravno, neizbežnog Bergmana (pre svega Persona). Vogt već radi sa Trierom na sledećem projektu Louder Than Bombs i mogu reći da ga sa nestripljenjem čekam.
Blindje jedan od retkih filmova koji je igrao (i skupio nagrade) na Sundance festivalu i u Berlinu. Ova dva festivala nisu mnogo slični, skoro da je jedina sličnost među njima kalendarska bliskost. Malo filmova je to postiglo. Za Blind je potpuno jasno zašto: ovo je jedan legitiman umetnički film koji ima i stila i supstance i nije tupljavina. Preporuka filmofilima.

Listen Up Philip

0
0

2014.
scenario i režija: Alex Ross Perry
uloge: Jason Schwartzman, Elizabeth Moss, Jonathan Pryce, Krysten Ritter, Josephine de la Baume, Eric Bogosian (narator)

Listen Up Philip je jedan retro film i to ne samo u smislu stila. Sa svojom zrnastom super-16 fotografijom i za nijansu preinvazivnim kadrovima, jazz improvizacijama kao muzičkom podlogom i kulisom artsy, ali nagužvanog New Yorka (koji je vazda prepun šupčina), ovaj film deluje kao lagano artsy nezavisni film iz 70-ih, materijal za studentske analize i “movie nerd” debate. Retro su i njegove teme i likovi (dvojica pisaca i arogantnih sociopata, stariji perpetualno nezadovoljan, mlađi na putu da to postane). Čak ni struktura romana (iako je u pitanju originalni scenario, “sort of”) koje se autor verno drži (a la Kubrick u Barry Lyndonu) nije toliko nova i šokantna, a štos sa naratorom koji govori uštogljenim književnim jezikom, iako ovde maestralno izveden od strane Erica Bogosiana, toliko je rabljen da polako počinje ići na živce.
Naslovni junak (Schwartzman) je pisac u usponu, ali ne baš sasvim na svojim nogama. Njegov prvi roman je bio solidno zapažen, a sa drugim planira da se ispostavi kao jedno od vodećih književnih imena Amerike. To u prevodu znači da još uvek nije situiran i da mora pratiti uputstva od izdavačke kuće ili makar biti uljudan sa svojom devojkom Ashley (Moss), profesionalnom fotografkinjom na čijoj grbači živi i, kada ne piše, krade bogu dane. Philip je, naravno, tolika guzica i toliki ego-manijak da nije sposoban da izvede nijednu od te dve stvari.

Odmah na početku filma ga vidimo kako napušava svoju bivšu devojku zbog kašnjenja od nekoliko minuta na zakazano viđanje s njim. On blista dok joj drži bukvicu. Nekoliko scena dalje, pokušava da uradi isto sa prijateljem sa studija koji se “konformirao” i izdao njihov zajednički manifest o slobodnom umetničkom životu. “Punchline” te scene je smešan koliko je i brutalan i najbolje opisuje granice Philipove sebičnosti.
Slamku spasa mu nudi stariji pisac i njegov idol Ike Zimmerman (Pryce) kada mu ponudi mentorstvo i neograničeni boravak u svojoj vikendici u prirodi, gde bi mladi Philip uživao stvarajući. Philip je, međutim, toliko opsednut sobom da ne uspeva primetiti da je Ike samo starija, ogorčenija, samoljubivija i agresivnija varijanta njega, ljuti samotnjak bez ijednog prijatelja koji čak i rođenu kćerku (Ritter), inače sasvim pristojnu mladu ženu, smatra davežom.
Listen Up Philip je film prepun citata, usuđujem se reći, veoma veštih. Ima tu malo Woody Allena, više nego malo Wessa Andersona (pobogu, Jason Schwartzman je u glavnoj ulozi), pa čak i jednu veoma važnu scenu koja izgleda kao da je istrgnuta iz ranijih radova Johna Cassavettesa. Ipak, ne-filmski, ondosno književni citati su ovde mnogo vidljiviji i značajniji, protežu se kroz ceo film, pa odjavne špice sa izmišljenim omotima izmišljenih knjiga izmišljenih pisaca.

Neko će u starom i ogorčenom Zimmermanu prepoznati Salingera, kultnog pisca koji je postao još kultniji kada se povukao iz javnog života, kojeg su fanovi obilazili, a on ih je terao od sebe, ukoliko, naravno, u pitanju nisu bile lepe i mlade cure. To je, međutim, poprilično krivi trag. Zimmerman je modeliran prema Philipu Rothu u zreloj fazi života, odnosno njegovom polu-autobiografskom liku Nathanu Zuckermanu koji često služi kao premudri pisac-mentor, što kao glavni kao sporedni lik u Rothovim romanima. (Kod Rotha je sve u ključu autobiografije, čak i kad je reč o njegovim žanrovskim eksperimentima i političkim traktatima kroz alternativnu istoriju.) Philip predstavlja Rotha u mladosti i sijaset Rothovih likova iz različitih romana.
Treba imati u vidu da Listen Up Philip nije ni ekranizacija nekog partikularnog Rothovog romana, niti “mash-up” više njih, niti biografski film o njegovom životu, već figurira kao delo za sebe, ekranizacija romana koji Roth (još uvek) nije napisao. To u prevodu znači da pred sobom imamo jedan vrlo originalan i inteligentan film. Hrabar, inovativan i podrobno zamišljen. Od strukture romana se ne odstupa ni po koju cenu, ona se čak potencira sa nekoliko kraćih ili dužih digresija, poput poglavlja u romanu koja su posvećena drugim likovima. Ashley, Zimmerman i kasnija Philipova koleginica sa koledža na kojem predaje, Yvette (de la Baume) će dobiti svoja poglavlja. Takav postupak nije uobičajen, niti posebo prikladan za film, ali je izveden dovoljno zanimljivo da se film ne raspadne, raspline ili pretvori u igru živaca. Zbog toga zaslužuje pohvalu.

Pohvale zaslužuju i glumci. U izvedbi Jasona Schwartzmana, Philip je jedan od najodvratnijih, ali i najzanimljivijih likova ove sezone. Schwartzmanu stoje takve uloge, ti umetnički, samoljubivi i samosažaljivi cendravi i arogantni tipovi kojima svaki vrag smeta. Jonathan Pryce je apsolutno briljantan kao patetični starac uveren u svoju veličinu, koji, iako je dobar pisac, nije nikakav genije ili mudrac. Elizabeth Moss u ulozi Ashley pokazuje svoje sjajne glumačke mogućnosti i apsolutno je briljantna u segmentu filma kada ona postaje glavni lik. Njen izbor filmskih uloga (uglavnom radi na televiziji) je pažljiv i impresivan i sasvim je mogu videti kao apsolutnu glumačku zvezdu u budućnosti.
Autor filma Alex Ross Perry ima epitet jednog od najznačajnijih i najinovativnijih autora na američkoj indie sceni. Njegov prvi Implodex (2009) film je naleteo na loše kritike zbog svoje nekoherentnosti i možda je pao kao žrtva preterane ambicioznosti, a možda je jednostavno pretenciozan i egzibicionistički. Njegov drugi film The Color Wheel (2011) je već imao pristojnije kritike i svakako je bolje komunicirao sa publikom. Listen Up Philip je za njega veliki korak unapred, po prvi put ima konkretan budžet, poznate glumce i potencijal za hit, makar u arthouse krugovima.
Kada se podvuče crta, Listen Up Philip je dobar film, crn, sarkastičan i pomalo sprdački iako nije u pitanju komedija, barem ne samo komedija. Ovo je hrabar i zahtevan film koji ne igra na lake poene i koji je već podelio kritiku. Neki će reći da je pretenciozan, drugi da je genijalan, treći da je u pitanju klasična umetnička masturbacija, ali ostajem pri tome da je ovo film za poštovanje: koncept je fenomenalan, citati na mestu, ni kriptični ni banalni, postupak promišljen, hrabar i dovoljno kvalitetan. Možda vam se ne svidi, ali loš nije ni u kom slučaju. Zbog njega stavljam Perrija na listu reditelja za praćenje. Zanima me čega će se sledeće setiti.

Party Girl

0
0
tekst preuzet sa fak.hr
2014.
scenario i režija: Marie Amachoukeli, Claire Burger, Samuel Theis
uloge: Angelique Litzenburger, Joseph Bour, Samuel Theis, Mario Theis, Severine Litzenburger, Cynthia Litzenburger

Naslov baca sugestije na svašta. Možda na indie komediju, možda na neki “mumblecore”, možda na teen ili koledž dramu. Letimičan pogled na sadržaj filma, štoriju o ostareloj kabaretskoj plesačici hostesi i “soft” varijanti prostitutke (nazovimo to animir-damom, njen cilj je flert sa gospodom kako bi gospoda potrošili enormne količine novca na šampanjac u kabareu), još više će nas zaintrigirati. Očekujemo provokaciju, hrabrost, makar malo seksa i makar jednu žurku, karneval i ludu vožnju, te svakako gomilu emocija. Reputacija filma koji dolazi sa dve canneske nagrade takođe veoma aktivno podgreva očekivanja.
I to je otprilike to. Očekivanja su jedno, ali stvarnost je nešto sasvim drugo. Party Girl je poprilično konvencionalna “studija slučaja” žene koja dolazi u određene godine i, iako bi možda volela da nastavi sa životom u istom stilu, mora proveriti svoje opcije za budućnost. Plesačice, bile one erotske ili ne, nemaju naročitu dugu karijeru. To je sport kao i svaki drugi. Stoga vrlo rano moraju početi razmišljati o opcijama za dalje. Erotske su u posebnom problemu, najčešće nemaju sindikat, plaćaju ih u kešu, dobar deo zarade dolazi od napojnica, nema penzionog, socijalnog i ostalih beneficija. Društvena stigma je tu najmanji problem.

Naša junakinja je Angelique i ima 60 godina, dodaj ili oduzmi. Njen “plan za penziju” je udaja za svoju omiljenu mušteriju, ili jednu od omiljenih, svejedno, Michela (Bour), penzionisanog rudara, generalno pristojnog iako malo priprostog muškarca čije su osnovne vrline prostodušnost, jednostavnost i ljubaznost. Sad, bilo bi lako kada bi osoba koja je ceo život prodavala iluziju o ljubavi i nežnosti znala šta su ljubav i nežnost zapravo. Ona o tome pojma nema, a čak nema ni dovoljno talenta da to isfolira. Priča o moratorijumu na predbračni seks je nešto što će upaliti crvene lampice. To se neće dobro završiti.
Druga stvar vezana za Angelique je to da dolazi sa dosta prtljage. Prvo, ima četvoro dece i dvoje unučadi. Njena kćerka Severine je trashy kao i ona. Sin Mario je rudar, kao i masa ljudi u tom kraju (Loraine, francusko-nemačka granica, sa obe strane). Najmlađa kćerka je kod hraniteljske familije, pošto je socijalna služba ustanovila da razvedena plesačica sa neredovnim primanjima i sklonošću ka alkoholu nije najbolji materijal za majku. Jedino je sin Sam majčin ponos i dika, on radi nešto važno u Parizu, o čijim svetlima njegova majka sanja sa naivnošću šiparice.

Prtljaga u vidu dece i unučadi je dosta manji problem kada se pogleda šta Angelique donosi sama na sebi i u sebi. Zaista, teško je naći vrlinu kod takve osobe. Ona je loša majka i loš (agresivan i zloban) pijanac. Ona nema poštovanja ni prema kome. Bezgranično je sebična i verovatno zaslužuje sve što će je snaći. Ali ipak nam je nekako žao. Ljudski, jer i ona je, majku mu, nekakvo ljudsko biće.
Ružnoća koju u ovom filmu vidimo je deo svakodnevnog života, organska tvar, kao kod Dardennovih, na primer. Međutim, ovo nije socijalna priča, nema višeg cilja ni ideala kojem se teži, ovo je nešto lično bez namere bilo kakve generalizacije. Tome doprinosi i kamera iz ruke, i kadrovi izbliza (čak ponekad i previše blizu) i neprofesionalni glumci. Mi smo stalno u dilemi je li ovo dokumentarac ili igrani film, ili kombinacija oboje, gde su granice između stvarnosti i fikcije. Sa jedne strane, jasno nam je da je to sve napisano (ponegde ubistveno predvidljivo) i odglumljeno (ponegde onako amaterski loše), ali opet, na drugi pogled...

Okolnosti snimanja ovog filma nisu baš najjasnije. Angelique Litzenburger, negde potpisana kao Sonja Theis-Litzenburger, je osoba bez prave filmske biografije. Pre ovog filma imala je jednu ulogu, i to opet same sebe, odnosno Angelique, u kratkometražnom filmu iza kojeg stoji isti autorski trio kao i ovde. Samuel Theis, ko-scenarista i ko-reditelj, a inače televizijski i filmski glumac u usponu, kao i ostali Theisi i Litzenburgeri su njena rođena deca i unuci. Većina njih nema nikakva glumačka iskustva. Ono što ostaje upitno je koliko je Party Girl zapravo biografski portret Sonje Theis-Litzenburger ili njenog alter-ega Angelique. Je li ona stvarno bila plesačica, alkoholičarka, neodgovorna osoba, loša majka i u stalnoj potrazi za zabavom? Je li i ona tako naivna kao i njena screen persona? Je li njena priča tako opšta ili tako posebna da bi se o njoj snimao film? Jasno nam je da je u pitanju eksperiment poigravanja sa stvarnošću i fikcijom, ali nije nam jasno ni čemu to, a ni kakav je rezultat na koncu.
Ono što posebno frustrira je nedostatak provokacije. Na bilo kom planu, seksualnom, psihološkom, socijalnom. Razlog za to je predvidljivost, možda čak i didaktičnost, nešto za šta bi se reklo “poučna priča”. Ako ćemo o feminizmu, ženi, godinama i načinu nošenja sa istima, čileanska Gloria je superiorniji film. Ako ćemo o psihologiji, bilo u formi studije, bilo u smislu efekta na nas, snimljeno je toliko jačih filmova. Ako ćemo o socijalnoj analizi, ako se ona i pojavi, ne ide dalje od površine. Utisak je da je Party Girl film koji je sam sebi cilj i stoga propuštena prilika. Neću puno pogrešiti ako kažem da je istoimena pesma na odjavnoj špici i emotivni vrhunac i najsvrsishodniji autorski postupak u filmu. Možda se zbog te pesme i isplati gledati ga.

Leviathan / Leviafan

0
0



2014.
režija: Andrey Zvyagintsev
scenario: Andrey Zvyagintsev, Oleg Negin
uloge: Aleksey Serebyakov, Elena Lyadova, Vladimir Vdovichenkov, Roman Madyanov, Sergei Pokhodaev

Reč “levijatan” na modernom hebrejskom znači kit, ni manje ni više. Međutim, u Starom Zavetu, levijatan je demon, predstavljen kao morska neman koja se ne može upecati niti uloviti mrežom, ali zato može proždrati sve pred sobom. Po dolasku mesije i konačnom trijumfu dobra nad zlom, ljudima će biti posluženo meso levijatana, zajedno sa mesom njegovog kopnenog parnjaka behemota. Treće značanje pojma levijatana od važnosti za ovaj film je Hobbesova metafora, po kojem je levijatan konačna država, diktatura bez ijedne demokratske vrednosti, tolerancije i slobode za podanike, neuništiva i neuhvatljiva, ali zato sposobna da uništi i uhvati svakog pojedinca koji joj se nađe na putu.
Novi film Andreya Zvyagintseva, dobitnik nagrade za scenario u Cannesu i ruski kandidat za Oscara sa ozbiljnim šansama, ima veze sa sva tri značenja pojma. Kit, odnosno njegov oglodani kostur nasukan u plićaku, je vizuelni motiv koji se ponavlja kroz ceo film na nekoliko mesta. Vidimo ga, jedva, odmah na početku u dugom sumračnom kadru u zoru, ali ga u velikoj meri maskiraju kosturi brodova. Vidimo ga i na kraju u istoj takvoj, samo svetlijem, snežno-ledenom kadru na kraju filma, gde je i nešto jasniji. Sasvim jasno ga vidimo u nekoliko ključnih scena u filmu (u presudnoj ga čak vidimo živog) i to je dovoljno da se nađe na posteru.

Ni biblijsko značenje nije tu slučajno. Leviathan je veoma slobodna ekranizacija Knjige o Jobu / Jovu. (Igrom slučaja, baš u njoj se prvi put pominje levijatan, čak i detaljno opisuje. Na drugim mestima, poput Knjige o Joni, levijatan se pominje tek uzgred.) Kada kažem slobodna ekranizacija ne mislim samo na pomeranje vremena i mesta radnje, čak ni aspekte porodične tragedije ili apsurdne crne komedije, ne sasvim nepovezive sa A Serious Man braće Coen, nego i na hrabru rekontekstualizaciju prekog, kušajućeg i osvetoljubivog Boga iz Starog Zaveta u nešto sasvim novo i na tragu Hobbesa.
Znači, u Leviathanu imamo i državu, veliku, svemoćnu, netolerantnu, ali vidimo samo njene rubove: udaljenu teritoriju na obali Arktičkog Okeana, provincijalne tajkunčiće i provincijalne političare. Isto važi i za crkvu, ne vidimo patrijarha, ali vidimo njegovog vladiku i njegove sitne popove. Možemo zamisliti kolika je moć u epicentru kada smo ovako nemoćni pred pipcima levijatana.
Za razliku od prethodnih filmova, gde se Zvyagintsev politikom nije bavio (barem ne primarno, i ne otvoreno), ovde je to jedna od osnovnih pripovedačkih niti. Kroz ranije filmove (The Return, The Banishment i Elena) je bivao itekako subverzivan, ali suptilan i skriven. Pomislite na Tarkovskog i njegovu subverziju. U Leviathanu je subverzija blatantna, kao kostur pomenutog kita, a Zvyagintsev prosipa otrov poput Balabanova u većini svojih filmova, čak se ni ne trudi da ga, kao Balabanov, maskira sveprisutnim čudaštvom.
Na primer, korumpirani gradonačelnik Vadim (Madyanov) je nepatvoreno govno od čoveka, pohlepan i obestan. On se čak ne trudi da svojim postupcima da nekakav legitimitet, otvoreno kontroliše lokalnu policiju i lokalne sudove. Čak ne pozira kao skroman čovek, već bahato ždere i naliva se votkom u jednom jedinom skupom restoranu u gradu, pa pijan ide da preti svojim trenutnim protivnicima. U svom kabinetu sedi ispod slike Znate-Već-Koga, verovatno je prema Njemu relativno ponizan. Svakako na ravoj nozi razgovara sa svojim duhovnim pandanom, lokalnim vladikom, koji mu u bogougodnim biblijskim i pravoslavno-mističnim šiframa govori šta i kako. Redovi su tu krupni, nije teško pročitati između njih. “Dragi Aco, mi se u ćutanju najbolje razumemo”, pisao je izvesni Doktor, čovek koji je važio za moralno i hrišćanski neupitnog, svom prijatelju u istražnom pritvoru povodom ubistva jednog čoveka na štakama.

Politika i bahatost su tu samo pokretači radnje, onaj nemilosrdni Bog koji samo kuša svoje podanike. Podanik na koga su se namerili je Kolya (Serebyakov), mehaničar koji ima najlepšu (a ipak malo oronulu i neodržavanu) kuću na periferiji grada, sa najlepšim pogledom. Kuću je izgradio sam. Takvo mesto i takav pogled zaslužuju da se nađu na razglednicama, a kuća izgleda kao da je izašla sa stranica nekog skandinavskog arhitektonskog kataloga (što i ne treba da čudi, pošto je Finska blizu, praktično iza ugla). Kuća je kamen spoticanja između njega i gradonačelnika koji je namestio eksproprijaciju po zaista bednoj ceni. Kolya je čovek tvrd u stavu, pošten i ispravan, kojem je jedina prava mana da voli da popije i da se posvađa. Njegova druga, nešto mlađa, neverovatno lepa i tužna žena Lilya (Lyadova) ga savetuje da batali sve to i da uzme crkavicu, pa da se njih dvoje odsele, posla će za mehaničara biti, ali Kolya neće ni da čuje, čak sinu Romi (Pokhodaev) objašnjava kako će korumpirano govedo stisnuti za muda. U svrhu institucionalne borbe on zove zvog drugara iz vojske Dimu (Vdovichenkov), uspešnog moskovskog advokata koji je, izgleda, iskopao nešto o Vadimovim malverzacijama i spreman je da to pogura “tamo gde treba”, u slučaju da se problem ne može rešiti legalno.
Neki drugi autori bi se u takvim filmovima držali političke linije radnje, tu počeli i završili, a u pozadini bi ubacili i poneki vrednosni sud i socijalnu sliku. Zvyagintsev je ambicozniji od toga. Ne kažem da je politička priča nedokuhana ili zagušena drugim dešavanjima i ne kažem da se on u pozadini dobro ne zeza, naprotiv. Pogledajte samo scenu sa izletom i gađanjem slika sovjetskih predsednika, od Lenjina do Gorbačova, ali ne i Znate-Već-Koga (jer se čeka istorijska perspektiva), a ne ni njegovog vazda pripitog prethodnika (“jer je sekundarna istorijska ličnost”). Sve smo ih voleli dok nam nisu drugačije rekli njihovi naslednici.
Zvyagintsev političku priču prebacuje na nivo lične tragedije. Jasno, na putu tamo on čekira sve arhetipe, ljubavne trouglove, tešku socijalu, alkoholizam (ipak smo u Rusiji, i to negde prema Finskoj), raspad porodice, besmislene procedure, nemoćnost nalaženja utehe ili razumevanja, snove o boljoj budućnosti negde drugde, rasprave o veri u Boga i veri u fakte, izdaje prijatelja, priču o dva sveta... Ništa od toga nije ni novo ni neviđeno, ali se apsolutno savršeno uklapa u film, njegovu široku sliku, njegovu konstrukciju i njegov epski format.

Posvetite pažnju detaljima, imate vremena za to. Zvyagintsev ne brza, kadrovi su spori i precizni, detaljni i promišljeni. Paleta boja, od ledenih, preko sivih do govnjivih je više nego sugestivna. Muzika Phillipa Glassa, epska orkestracija, naravno, čuje dva puta u filmu, na početku i na kraju, zaokružuje ga. Sitni detalji poput Pussy Riot u pozadini, na vestima na televiziji i onog apsurdno brzog čitanja presude i obrazloženja u maniru televizijskih reklama za lekova savršeno su odmereni i na mestu. Leviathan je film koji morate pogledati, jer je klasik (a ne hit političkog trenutka), ne samo ruski, nego i svetski.
Ono što zapravo čudi u celoj priči je to kako su ga Rusi uopšte dali za Oscare. Da li su iščitali nešto što ja nisam? Da li proračunato računaju da ga zbog političkog trenutka Leviathani pokupi, pa Zvyagintseva vlast proglasi nekakvim nacionalnim herojem, vuklja okolo i slika se s njim, pa od njega napravi državni projekat u kojem nema vrdanja i subverzije? Ili Znate-Već-Koga i njegovu vrhušku zabole za filmove, kao što je bolelo Onog-Pod-Lipom dok je taj još bio živ, pa neka se umetnici samo sprdaju, ko im jebe mater.
Možda dobrim filmovima (o levijatanu ili o nečemu drugom) pobedimo levijatana, ali nisam optimističan. Sandra, junakinja Deux jours une nuit (još jednog verovatnog kandidata za Oscara) je uspela da se suprotstavi korporativnim zmajevima i da pobedi demona u svojoj glavi, ali Kolya i mi nemamo razloga za optimizam u borbi sa levijatanom. Drugi su to kalibri, drugačija je to mitologija i drugačija kultura. Ali ponekad je važnija borba nego pobeda.

Projekcije / Projections

0
0

2013.
režija: Zrinko Ogresta
scenario: Lada Kaštelan (prema svojoj drami 2:20)
uloge: Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Polona Juh, Ksenija Pajić, Ksenija Marinković, Luka Petrušić, Jasna Bilušić, Vladimir Jurc

U hrvatskoj kinematografiji već nekoliko godina tinja svetonazorski sukob između repertoarskih filmova i umetničkih. Jedni iza sebe imaju brojke, kakve takve, iako, zanimljivo, hrvatska publika izbegava domaće filmove generalno. Drugi iza sebe imaju nagrade nekih žirija i pozitivne kritike u novinama. Jedni su populistički i prvoloptaški, drugi umetnički, zatvoreni i nekomunikativni. Povremeno se pojavi poneki film koji je iznad tog sukoba, relativno cenjen i kod kritike i kod publike, ali to je retkost. Projekcije nisu takav film, one su primer eksperimenta koji čak i nema naročite pretenzije na publiku. Zapravo, činjenica da sam ih našao na DVD-u u lokalnoj biblioteci je skoro pa čudo.
Sve vezano za ovaj film je nesvakidašnje. Radnje gorovo da nema, film je statičan i dijaloški. Ceo se dešava u jednoj ni po čemu posebnoj podrumskoj sali (osim što se iz neke susedne dvorane čuje opersko pevanje). Likovi su uglavnom psihološke struke (psihijatri, terapeuti, defektolozi, medicinsko osoblje) i učesnici su nekakve grupne terapije, u biti dugotrajne edukacije iz oblasti integrativne terapije (nekakav new age, prodavanje magle i sve u svemu kurčeva rabota). Neki od njih su tu zato što žarko žele, dok drugi samo žele potvrdu o stručnom usavršavanju. Saznajemo da terapija traje već neko vreme po ustaljenom programu.
Likovi su razni. Simona (Miholjević) je psihijatrica koja sve posmatra kroz prizmu svojih odnosa sa ocem. Bojan (Navojec) je defektolog, alkoholičar sa stvarnim ili izmišljenim PTSP-om, paranoidnim ispadima i lagano nacionalističkim težnjama maskiranim u arogantni i zajedljivi zagrebački humor. Njih dvoje i imaju kakvu-takvu karakterizaciju. Od ostalih, tu je barem jedan lik viška o kojem saznajemo minimalno i još jedan o kome saznajemo ponešto, ali se na ovoj seansi ne pojavljuje. Tu je i organizatorka / sekretarica / prevoditeljica Nataša (Juh), jedna bogatašica, supruga uticajnog kardiologa (Pajić), dvoje predstavnika “radničke klase”, doktorica u državnoj bolnici koja govori loš engleski (Marinković) i gay prosvetni radnik koji figurira kao njen i ne samo njen paž (Petrušić). Poslednja se pojavljuje kanadska starleta hrvatskog porekla koja uživa da priča o sebi (Bilušić). Terapiju vodi cenjeni američki psihijatar i naučnik (Jurc), ali ni njegova reputacija na globalnom nivou nije baš neka i za očekivati je da ga razotkriju kao šarlatana ili prodavca magle. Jasno je da među njima postoje sukobi od ranije, nešto od toga i saznajemo u dijalogu, ali Projekcije se bavi jednom neprekinutom seansom, bez odlaska u prošlost.
Sto će reći, koncept u maniru klasičnog teatra, ljudi u prostoriji i udri u priču. Ono što je zanimljivo i eksperimentalno je realizacija. Do pred kraj filma imamo samo subjektivne kadrove (pogled iz perspektive nekog od učesnika) prekinute jedino statičnim kadrovima nadzorne kamere. Imamo i onu klasičnu altmanovsku foru da pričaju svi u glas. Na samom kraju filma se subjektivni kadrovi napuštaju, pa imamo klasičnu kadar-sekvencu sa kamerom iz ruke.
Problem je u realizaciji te ideje. Odnosno, subjektivni kadrovi kao takvi ograničavaju režiju na prost izbor čiji će pogled kamera pratiti u datom trenutku. Uglavnom je to pogled govornika, ali to nije čvrsto pravilo, slučajno ćemo videti i nekog kako govori, ponekad. Drugo, ti kadrovi su malo suviše ravni, pravilni i upeglani, kao da posmatrač drveno pilji u situaciju. Kretnje su retke, treptanja ili naginjanja pogleda kao da nema. Problem je i u tome što ovaj pristup iziskuje zanimljivije likove i njihovu detaljniju karakterizaciju, ali scenario ne ide duboko čak ni u govorkanja jednih likova o drugima, što bi ovde bilo najelegantnije rešenje, a opet verno eksperimentu. Glumci su na visini zadatka, ali slaba je to uteha. Osnovni problem je, pak, što je ovo film ni o čemu, bez radnje, teme ili stava. Na sreću ne traje dugo.
Zrinko Ogresta je autor sa puno kreativne energije. U svom prvencu Fragmenti(1991) snimljenom za bioskope, ali u nedoba se poigravao sa izlomljenom strukturom priče pre nego što je Tarantino postavio standarde u tom domenu. Crvena prašina (1999) je bio prvi hrvatski film koji je o ratu govorio na drugačiji način od uvreženog pristupa i koji je rat posmatrao iz perspektive zagrebačke periferije i prekompozicije bogatstva, te jedan od prvih hrvatskih filmova prikazanih u srpskim bioskopima. Pohvalno je da mu je do eksperimenta čak i duboko u šestoj deceniji života. Samo što ovaj eksperiment zvani Projekcije nije najuspeliji ni najkomunikativniji.

Jauja / Land of Plenty

0
0

2014.
režija: Lisandro Alonso
scenario: Lisandro Alonso, Fabian Casas
uloge: Viggo Mortensen, Villbjork Malling Agger, Ghita Norby

Za neupućene, kao što sam pred gledanje filma i ja bio, Lisandro Alonso je šampion ne-narativnog filma. Pod tim mislim na one filmove gde se statične slike retko i sporo pomeraju, gde su likovi manje ili više zakucani od početka do kraja, vrlo malo se razvijaju, a mi ih vrlo malo upoznajemo i, na koncu, gde se lajne dijaloga mogu nabrojati na prste. To verovatno raduje prevodioce koji će svejedno naplatiti honorar, ma koliko malo posla zapravo imali, a mi ostali ćemo ili proklinjati trenutak kad smo se zajebali ili slaviti kad smo otkrili još jednog filmskog genija.
Imajući u vidu njegovu reputaciju i prethodnu filmografiju, Jaujadeluje kao iskorak u komercijalnije vode. Prvo, dijaloga u prvoj polovini filma ima otprilike kao u svim ostalim Alonsovim filmovima zajedno (iskreno, i dalje deluje škrto), film ima scenaristu (koji je u slobodno vreme pesnik) i ima veliku zvezdu u glavnoj ulozi (iako se Viggo nalazi u fazi u kojoj bira opskurne art-projekte, naročito ako mu omogućavaju da govori na danskom ili španskom jeziku). Sve na prvu loptu deluje zavodljivo, pa čak i istorijski “setting” Argentine XIX veka i lokacije Pampe i Patagonije koje asociraju na western.
Nakon uvodne kartice koja nam objašnjava mit o Jauji (nekakva argentinska varijacija na temu El Dorada), u oči nam upada neobičan format slike, 4:3 sa lagano zaobljenim rubovima. Podseća na one stare fotografije na debelom kartonu, jedina razlika je boja. Vidimo grupu vojnika – inženjera u “pustinji”. Njima na lošem španskom zapoveda kapetan Dinesen (Mortensen) koji je na ekspediciju poveo i kćerku Ingeborg (Agger). Vojnici govore o čudnoj situaciji sa gotovo mitskim pukovnikom Zuluagom koji se otpravio u pohod na lokalne Indijance, i po jednima jednostavno nestao, dok se po drugima prerušava u žensku odeću i živi kao bandit. Krajolik je impresivan, ali je atmosfera napeta. Kada Ingeborg nestane sa mladim vojnikom (možda dezerterom) Cortom, Dinesen kreće sam u očajničku potragu za njom. Ali potraga će prkositi svim zakonima logike i razuma.
Fotografija Tima Salminena, stalnog Kaurismakijevog direktora fotografije, apsolutno je impresivna. Kadrovi su perfektno složeni i ostavljaju jak utisak. Slike netaknute prirode kombinaciji sa fantomskim likom Zuluage, u sećanje prizivaju Herzogovog Aguirra i Coppolinog / Conradovog Kurza, bivšeg vojnika koji je poludeo. Dalja dešavanja u filma, na vizuelnom, kao i na narativnom planu, međutim, više će asocirati na Lyncha ili Jodorowskog, uz obilje simbolike, tripova i “dream logica”.
I pored uverljive Mortensenove glume i detaljno osmišljenog lika, Jaujaće nam jedva držati pažnju. Problem leži u generalnoj predvidljivosti, “dream logic” u ovom filmu nalikuje na “dream logic” u nekoliko drugih filmova. U konačnici, Jaujaje izuzetno predvidljiv film iz razloga što nema dovoljno elemenata za misteriju. Osim impresivnih i uglavnom statičnih slika, svi ostali elementi se uklapaju u slagalicu na jedan jedini način, pa zapravo tu nema mesta za zagonetku. Istina, teza iza te zagonetke je intrigantna (o poreklu evropskog bogatstva stečenog u sumnjivim petljanjima u Latinskoj Americi), ali to je pitanje kojeg se ovaj film jedva dotiče.
Uvek je zanimljivo videti veliku zvezdu u malom filmu, posebno u filmu izvan svoje matične kinematografije. To, međutim, za Mortensena jedva da važi, on je već snimao u Španiji (čak mu je i kućna adresa u Madridu) i u Argentini. Upravo u Argentini je snimio jedan konkretniji i koherentniji film Everybody Has a Plan. Njega vam mirne duše preporučujem, dok Jauju ostavljam festivalskim žirijima i ostatku filmskog snoberaja.

Under Gottsunda

0
0

2014.
scenario i režija: Viktor Johansson (prema svojoj knjizi The Dark Spot)
uloge: ensemble cast

Gottsunda je blokovsko naselje u predgrađu Uppsale, dakle u Švedskoj. Tamošnje stanovništvo je uglavnom socijalna kategorija i u polovičnom broju slučajeva radi se o imigrantima. Međurasnih i međunacionalnih tenzija tamo uglavnom nema, siromaštvo i besperspektivnost su teme broj 1 što među odraslima, što među decom i omladinom. Jedna od stvari koje su tipične za Gottsundu, a deluju nezamislivo u kontekstu Švedske su česti nestanci struje, nadajmo se zbog loših instalacija i lošeg projektovanja mreže, a ne zbog sistemskog zanemarivanja najsiromašnijih.
U takvim okolnostima bujaju razne sub-kulturne i kontra-kulturne tendencije. Klinci imaju previše vremena, uglavnom su stalno na ulici, van kontrole odraslih. Viktor Johansson je prvo došao na ideju da tamo organizuje radionice i seanse na kojima bi mladi Gottsunde govorili o svom životu, svojim temama, nadama, strahovima, slobodnom vremenu. Njegova istraživanja i ispitivanja su prvo objavljena u knjizi The Dark Spot, koja je kasnije pretočena u film Under Gottsunda. Film je imao uspešnu DVD premijeru u Švedskoj, visoko se rangira na top-listama video izdanja, a od decembra biće dostupan svuda u svetu preko VOD servisa.
U pitanju je, dakle, pre svega socijalna priča, ali nemojte očekivati nekakve mračne tajne iz prošlosti skandinavske socijal-demokratije, poput seksualnih sklonosti Olofa Palmea (Call Girl) ili nikad pokajanih nacista i sumnjivih igara sa obaveštajnim službama (Millenium trilogija). Problemi Gottsunde su stalni, nerešivi i svakodnevni i pokazuju naličje sistema, ono što nećete pročitati u brošurama i ekonomskim izveštajima. Stoga ne očekujte ni nekakvo poentiranje ili demonstraciju stava. Johansson se trudi, i u velikoj meri uspeva, da svakodnevni život tog svojevrsnog geta prikaže iz blizine, ali bez intervencije i popovanja.
Rezultat je film koji podseća na radove Harmony Korina (Gummo) i ranog Gusa Van Santa. Praktično gledamo klince kako provode svoje vreme na ulici i retko u kućama. Mladu devojku otac Makedonac uči samoodbrani i samodostatnosti, jer on namerava da se vrati u Makedoniju, a ne misli da će za nju država išta učiniti. Dve devojke duvaju lepak i promišljaju kako bi volele da žive pod zemljom i jedu korenje. Neko stalno pali automobile. Dva momka razgovaraju o životu potpuno izvan sistema. Mladi Afrikanac baca pseudo-mudre rime na engleskom. Grupa momaka i devojaka u “military” odeći trenira sistemu, rusku vojnu borilačku veštinu. Tamnopute devojke vežbaju plesne koreografije. Mladi Palestinci izrađuju praćke i planiraju da napadnu policiju, vatrogasce i hitnu pomoć. Zabrinjavajuće je to što ne vidimo da ta deca idu u nekakve škole, ali možda su svi na raspustu...
Narativne linije skoro da i nema, mi ćemo gledati jedan prizor za drugim. Nejasna ostaje granica između dokumentarca i igranog filma, glumci su neprofesionalni, likovi najčešće bezimeni i pitanje je koliko oni igraju uloge, a koliko ponovo oživljavaju svoja lična iskustva. Zato i nisam navodio imena, nće biti od značaja publici. Jasno se vidi umetnički postupak kroz veoma sugestivnu fotografiju (smena krupnih i širokih kadrova) i montažu, obe potpisuje sam Johansson, kao i kroz originalnu muziku Andean Runnera koja je egzotična, hipnotiča i meditativna.
Pored formata koji će najširoj publici biti u najmanju ruku zbunjujući i neprivlačan (nema svako živaca za filmove bez radnje), problem u globalnoj distribuciji može predstavljati i izuzetna lokalnost priče. Nama sa strane teško je razumeti specifičnosti Gottsunde, pošto ona nije ni arhetipski američki geto iz filmova, a ni samo još jedna siromašna četvrt. Možda bi se mogla povući paralela između nje i ljubljanskih Fužina, blokovskog naselja sa velikim procentom ex-yu stanovništva ne baš sjajnog materijalnog stanja, ali Gottsunda je ekstremniji primer, u ekstremnijoj disproporciji sa švedskim prosekom.
Konačno, film je i dovoljno zanimljiv i vizuelno intrgigantan i funkcioniše kao “mood piece” da ga je moguće pogledati. Verovatno sa nama neće komunicirati kao sa domaćom publikom, ali to je manje bitno. Treba samo imati u vidu da svaki sistem ima ljude koji kroz njega propadnu, a svaka država, nažalost, ima svoje kolonije siromašnih.

Good People

0
0

2014.
režija: Henrik Ruben Genz
scenario: Kelly Masterson (po romanu Marcusa Sakeya)
uloge: James Franco, Kate Hudson, Anna Friel, Tom Wilkinson, Omar Sy, Sam Spurell

Kreativni tim koji stoji iza ovog filma definitivno obećava. Reditelj Henrik Ruben Genz je danski filmski i televizijski reditelj, poznat po filmu Terribly Happy (2008) i radu na serijama The Bridge i The Killing u originalnoj, danskoj verziji. Kelly Masterson je do sada potpisala dva filmska scenarija, i to nimalo slaba, za Before The Devil Knows You're Dead i Snowpiercer. Možda sam pogrešio što sam očekivanja postavio visoko, jer Good Peopleje samo korektan, prosečan triler sa milion puta viđenom pričom i mehanikom.
Tom (Franco) i Anna (Hudson) su američki bračni par u finansijskim problemima. Preselili su se u London da bi Tom uredio kuću (zapravo derutnu vilu) koju je nasledio. Renoviranje se odužilo, njihove zarade nisu dovoljne, pa su jednu sobu u svom iznajmljenom stanu iznajmili Benu, sumnjivom tipu. I pored toga im preti deložacija. Kada Ben nastrada, ni manje ni više nego u kući, Tom i Anna će naći misteriozni štek sa preko 200.000 funti, što bi trebalo da ih održi iznad vode da dovrše kuću i plate veštačku oplodnju.
Znamo već iz filmova (na pamet mi pada Boylov Shallow Grave) da se veliki novac ne nalazi tek tako i da najčešće ima vlasnika koji je nekakav opasan tip. Nekako će se rešiti pronicljivog detektiva (Wilkinson), ali pojaviće se dvojica opasnih krimosa koji imaju određene pretenzije prema tom koferu. Jedan od njih je sadistički britanski gangster Jack (Spurell), a drugi je internacionalni narko-diler baziran u Parizu koji se predstavlja kao Genghis Khan (Sy). Jurnjava, nadmudrivanje i napucavanje može da počne.
Problem je što smo to već nekoliko puta videli, a Good People nam ne donosi ništa novo. Čak je i adaptacija romana Marcusa Sakeya nespretna, a ni roman nije naročito kvalitetan. Ništa se nije dobilo sa izmeštanjem radnje iz Chicaga u London, čak su i lokacije neprepoznatljive i mogle su biti snimljene bilo gde u Britaniji. Poslednji obračun koji liči na odraslu verziju serijala Home Alone je smešan i morbidan, a sa svom silnom upotrebom majstorskog alata (bušilice, pile i ostalo) čak i apsolutno van dodira sa realnošću.
Loši su i sami dijalozi. James Franco kaže, i pritom uspeva da zadrži ozbiljnu facu, nešto poput “novac nije loš, loše je ono što ljudi rade s njim”, i to baš kao opravdanje zašto bi on drpio novac koji mu je pao s neba. “Pištolji su za pičke”, kaže Kate Hudson, dotle tužnjikava i preplašena žena, nekom gangsteru koji je juri. Ma bravo.
Gluma nije loša. James Franco dokazuje da je bolji kada je samo glumac u tuđem projektu, kada nema prste u scenariju ili božesačuvaj u režiji. Kate Hudson je zarobljena sa pasivnim likom, pa i ovo što dobijamo od nje (kad nisu u pitanju debilne replike) nije onoliko loše kao što može biti. Tom Wilkinson briljira kao stari nadrkani detektiv, Sam Spurell se snalazi sa svojim likom, tipičnim cockney gangsterom, a Omar Sy ima dve ili tri kratke scene, nedovoljno da zablista, nedovoljno čak i da izgradi lika.
Na mnogo boljem nivou su vizuelni aspekti. Vidi se da je film rađen na tankom budžetu, ali reditelj Genz zato radi na atmosferi i uspeva da ponovi efekat iz svojih danskih radova. Tempo je lagan, što svakako pojačava utisak jezivosti i “suspensa”, iako suviše dobro znamo sled događaja. Na kraju, i trajanje od 90 minuta je za ovaj film optimalno.
Kada se podvuče crta, Good People je korektan, ništa posebno triler koji se više isplati sačekati na televiziji (doći će, pre ili kasnije, uvek dođu), nego ga nešto posebno loviti. Gledljiv je, ali stvarno ništa više od toga. Ne razbijajte glavu oko ovoga.

The Woods Are Still Green / Die Walder sind noch grün

0
0
tekst originalno objavljen na portalu FAK.hr

2014.
režija: Marko Naberšnik
scenario: Marko Naberšnik, Robert Hofferer
uloge: Michael Kristof, Simon Šerbinek, Kristian Hodko, Aap Lindberg

Godina je 1917. Već tri godine traje krvavi Veliki rat, koji će dobiti novo ime dvadesetak godina kasnije kada izbije još jedan veći i krvaviji. Uvodna priča nam je poznata, Gavrilo Princip je pucao u istoriju, krunisanu glavu ili u čoveka, zavisno od percepcije, Austrougarska je objavila rat Srbiji, što je prouzročilo seriju međusobnih objava rata itmeđu zemalja u dva velika saveza. Mesto događanja je alpski front, tačnije dolina reke Soče i okolna brda i planine gde se očajnički ukopani u pozicije sukobljavaju austrougarski i italijanski vojnici.
Film nas uvodi u ratnu rutinu na usamljenoj koti R, gde se nalazi austrougarska osmatračka stanica. Iskusni kapetan Kopetzky (Šerbinek) se brine o dvojici vojnika, novajliji Jakobu Linderu (Kristof) i tek nešto manje zelenom Karlu Hafneru (Hodko). Dani teku normalno, očekuje se da logistika dopremi nove zalihe, možda i nekakvo pojačanje ili smenu, sve do jednog odsudnog italijanskog artiljerijskog napada. Hafner gine, Kopetzky biva teško ranjen, pa na Linderu ostaje da se brine o svemu. Jedina veza koju ima sa spoljnim svetom je telefon preko kojeg traži pojačanje ili intervenciju sanitetske službe, dok glasove sa druge strane zanimaju samo pokreti neprijateljskih jedinica.
Svoj emotivni vrhunac film doživljava u drugom činu kada komorna drama postaje duo-drama. Gledamo dvojicu različitih nacionalnosti, veroispovesti i klasne pripadnosti, da ne pominjemo različite činove, kako grcaju u istom sranju. Kopetzky na samrti priča o svojim uspomenama iz detinjstva i o svojoj familiji. Mnogo mlađi i zeleniji Linder pak o svojima koji žive tu, nekoliko kilometara severno. Ispijaju se poslednje zalihe ruma, rakije, vina i morfija, a nada da će im iko doći upomoć se gasi i gasi.
Film će jako pasti u tempu kad od duo-drame postane monodrama. Uvod u Linderovo ludilo i halucinacije obiluje praznim hodom. Stvari se, međutim, popravljaju prema kraju, pa The Woods Are Still Green, iako ne osobito nov i originalan, a posebno nespektakularan koncept, postaje i ostaje jedna jasna i konkretna anti-ratna izjava empatije i pijeteta prema žrtvama koje su pre 100 godina prolivale krv.
Slika rata koju nam Naberšnik i Hofferer nude je verodostojna i gadna. Do pred sam kraj nema muzike, jedino što čujemo, i to čujemo stalno, su zlokobni huk vetra i topovska paljba. Nema tu mesta junaštvu, samo očaju i borbi za preživljavanje. Naberšnik i Hofferer već u scenariju jasno kreiraju atmosferu koristeći se pre svega arhivskim i muzejskim materijalom, od pisama neimenovanih poginulih, preživelih ili dezertiralih vojnika, pa do muzejskih scenskih rekvizita, originalnog oružja, pa čak i krova planinske osmatračnice. Čak su i lokacije na kojima je snimano originalne, u pitanju je zapadna strana Nacionalnog Parka Triglav koja je zaista bila poprište odsudnih bojeva u ratu.
Marko Naberšnik je poznato ime slovenskog filma, možda jedini pravi hit-autor koji iza sebe ima veoma uspešne filmove Petelinji zajtrk (Petlov doručak) i Šanghaj. Ta dva filma su odisala toplinom i ljudskošću, čemu su doprinele lokacije Prekmurja i literarna podloga Ferija Lainščeka. Naberšnikov stil i izraz bi se najbolje mogao opisati kao jugoslovenski. U tom smislu je njegov novi film, napisan, produciran i snimljen u samo godinu dana, skok na novu teritoriju, u novu tematiku i novu estetiku. Ravnicu su zamenile planine, toplinu i bogatstvo boja makar vizuelna hladnoća, “shaky-cam” realizam, siromaštvo i sivilo, a jugoslovenski izraz nešto što bi se moglo nazvati centralno-evropski i festivalski. U tom smislu ne treba prevideti ni koprodukciju sa Austrijancima ni nemački jezik na kojem se odvija većina dijaloga.
Vreme za ovakav film je lukavo izabrano. Ove godine se obeležava stogodišnjica Velikog rata. Ipak, čini se da sa produkcijom nije požureno zbog čistog kalkulantstva, i da će The Woods Are Still Green imati uspešnu festivalsku i bioskopsku turneju. U pitanju je jedan pristojan i čovečan film o tome šta se dešava sa običnim kada se carevi i kraljevi igraju rata, i to treba podržati nasuprot herojizaciji i mitologizaciji i podeli na “naše” i “njihove”. Ovde ćete videti gadost rata, ali i poštovanje za veterane koji nisu imali izbora.

Camp X-Ray

0
0

2014.
scenario i režija: Peter Sattler
uloge: Kristen Stewart, Payman Maadi, Lane Garrison, John Carroll Lynch, Joseph Julian Soria

Kristen Stewart doživljavamo kao trash zbog Twilighta. Delimično je sama kriva za to, pored užasnog scenarija, ni njena gluma tamo nije bila nikakvo dostignuće. Mnogo veći problem je to što ju je uloga preuzela, pa je i u projektima između delova serijala, a i u kasnijim projektima, toliko loše glumila da je to bilo bolno za gledati. (On The Road je primer toga.) Uspeli smo da zaboravimo da je Kristen počela svoju karijeru u manjim, ali dojmljivim ulogama u nezavisnim i filmovima poznatih autora. Jedna od prvih uloga u životu joj je bila kod Davida Finchera u Panic Room, gde je igrala kćerku Jodie Foster.
Camp X-Ray je nastavak te davno zaboravljene karijerne putanje. Panic Room i Jodie Foster nisam pomenuo slučajno, pošto u Camp X-Ray Kristen Stewart igra ulogu veoma sličnu onoj koju je Jodie Foster odigrala u Jaganjcima. Kristen Stewart igra Amy, svežu vojnikinju iz malog mesta na prvoj misiji nakon obuke, i to na poziciji čuvara u Guantanamu, gde će upoznati Alija (iranski glumac Payman Maadi, publici poznat iz A Separation), inteligentnog i brbljivog zatvorenika sa kojim će se upustiti u mentalne igrice i razviti nekakav sentimentalni odnos.
Dakle, Amy je nova na poslu i od početka biva upoznata sa pravilima: čuvari nisu tu da spreče zatvorenike da pobegnu, beg je ionako nemoguć, vojna baza je čuvana. Njihov zadatak je da se brinu za red i mir (odnosno da zatvorenici ne prave sranja) i da ih sprečavaju da izvrše samoubistvo. U praksi to izgleda ovako: Amy i njen partner na straži se po 12 sati dnevno prešetavaju kroz mali hodnik u zatvorskom bloku i vire u ćelije da provere šta osumnjičeni teroristi rade. Ponekad im donose hranu, vodu ili knjige. Zatovrenici su ponekad mirni, ponekad agresivni, ponekad spremaju nekakvo sranje, poput “koktela govana” (ime govori samo za sebe). Zbog toga dobijaju različite kazne, od besmislenih do izrazito nehumanih (deprivacija sna, ponižavanje).
Film nam daje perspektivu čuvara, malog šrafa u mašineriji koji se može privatno slagati ili ne slagati sa praksom, ali ne može ništa promeniti. I čuvari su zatvorenici svoje vrste: nemaju slobodnu volju, moraju pratiti proceduru, radni dan provode u hodniku koji nije prostraniji od ćelije ili u spartanskim kancelarijama, u kantini u ispraznim razgovorima. Smeštaj im je isto tako vojnički uniforman, a do kraja misije ne mogu nikamo da mrdnu niti da prime posete. Posebno zanimljiva perspektiva je žene-vojnika u generalno macho okruženju, gde je seksualno uznemiravanje, svesno ili ne, dnevna rutina. Amy ima problema sa upravo takvim nadređenim Ransdellom (Garrison). Pukovnik (Lynch) će možda pokazati razumevanje za nju, i sam previše dobro zna kako stvari u Guantanamu funkcionišu, ali neće moći da joj pomogne.
Kao slika života u zatvoru iz perspektive zaposlenog koji tačno zna šta ne štima, Camp X-Ray je efektan i dojmiljiv film koji nas ne opterećuje sa bombastičnim izjavama ovog ili onog usmerenja. Zapravo se i ne propituje je li Guantanamo kao takav zločin ili preko potrebna prečica u zakonu i moralu. Većina Amerikanaca o tome ne razmišlja, ne razmišljaju ni vojnici. Biti zatvorski čuvar je prljav posao i neko to mora da radi. Zatvorenici us nevini ili krivi, nije to ni bitno, glavno je kako prihvataju situaciju i kako se nose sa režimom. Kamera Jamesa Lextona savršeno hvata sitne detalje u malom broju prostorija i mimiku lica Kristen Stewart i njenog partnera Maadija sa kojim deli većinu scena.

Kristen Stewart je perfektna u svojoj ulozi, čak se obilato služi mikro-glumom. Istina, njeni praznjikavi pogledi u daljinu su na granici daskastosti, ali nam savršeno uverljivo slikaju ranjivu ženu u neprijatnoj situaciji u kojoj se mora držati čvrsto. Kada ima bilo kog partnera, stvari deluju dosta bolje. Kristen Stewart je apsolutno sposobna da deli ekran, nije samo isprazna zvezda, nego, čini se, kvalitetna glumica. Kao njen glavni partner, Maadi uspeva da od veoma plošnog i tipskog lika kao što je Ali (musliman, intelektualac, nemirni um, čitalac svih knjiga koje mu dođu pod ruku, civilizovan i ponosan čovek) napravi odličnu, uverljivu i kompleksnu ulogu. Od epizodista valja istaći Josepha Juliana Soriu kao još zelenijeg vojnika od Amy, čvrsto uverenog u ispravnost sistema i Johna Carrolla Lyncha kao rezigniranog oficira.
Problem je, međutim, u scenariju koji sve svoje adute otkriva relativno odmah, tako da film pada u tempu negde od sredine i vuče se prema kraju sa veoma izveštačenim melodramatičnim klimaksom. Naprosto, ima materijala za oko sat i po kvalitetnog filma koji nam daje jednu novu perspektivu na tzv. “Rat protiv terorizma”, ali ga Sattler iz nepoznatih razloga razvlači na puna dva sata. Pritom nema ništa zanimljivije da nam ponudi od generičke melodrame sa suznim pogledima i metafore o zoo-vrtu.
Šteta, jer je Camp X-Ray podgrevao nade da će biti nešto novo i drugačije, da će dati novu, realnu i izbalansiranu perspektivu u uglavnom užarnim raspravama po pitanju terorizma, paranoje, militarizacije društva i svega što se događa posle 9/11. Za utehu je to što nas je Kristen Stewart uverila da, kada se prilika ukaže, zna da odglumi i da nije samo faca za poster. Camp X-Ray je pristojan, solidan film, a mogao je biti zaista dobar.

The Act of Killing

0
0

2012.
autori: Joshua Oppenheimer, Christine Cynn, jedan indonežanski autor koji je želeo ostati anoniman

Možda ne znate, ali pre nekoliko godina je objavljena rang-lista najkleptokratskijih režima na svetu prema količini novca otuđenog od građana svoje zemlje. Zločinački režim Slobodana Miloševića je zauzeo visoko peto mesto, a neprikosnoveni prvak je bio Suhartov režim u Indoneziji koji je za vreme svoje tridesetogodišnje (i nešto sitno preko) vladavine samo diktatoru i njegovoj najužoj familiji doneo korist od više milijardi dolara. O Indoneziji i Suhartu se ne kod nas ne govori i ne zan puno, osim da je u pitanju bila neka vrsta vojne diktature (podržana od strane Zapada, pre svega Amerike) i da je započeo sa svrgavanjem prethodnog, pro-levičarskog (više nesvrstanog) režima koji je počeo da se njuši sa komunistima. Saznanja o sudbini komunista, pravih ili oklevetanih, i njihovih simpatizera, takođe pravih ili oklevetanih, mojoj generaciji nisu bila dostupna, mada verujem da se u onovremenoj Jugoslaviji ('65/6) o tome ipak pisalo. Bilo kako bilo, po zvaničnim podacima, za godinu dana, koliko su masakri trajali, ubijeno je više od milion ljudi (možda i više od dva miliona). Zajedno sa komunistima, nastradali su i sindikalisti i kritički nastrojeni intelektualci, kao i etnički Kinezi koji su vekovima živeli u Indoneziji.
The Act of Killing Joshue Oppenheimera i njegovih saradnika se bavi upravo tim masakrima. Ali ovo nije dokumentarac kao svaki drugi, gde ljudi, sa jedne ili druge strane, a često sa obe, sede u stolicama i govore u kameru. Ovo je nešto mnogo apsurdnije i nadrealnije. Prvo, dokumentarac je kritički nastrojen (normalno, Oppenheimer nije bolesnik), ali je suptilan i ispričan je iz vizure ubica, a ne žrtava. Da zez bude veći, ubice za svoja dela nimalo ne kaju i nimalo ne žale, nema čak ni one jalove racionalizacije tipa “samo sam sledio naređenja” ili “takvo vreme bilo, šta da se radi”. Oni su na svoje delo ponosni. Čak toliko ponosni da su nekolicina njih, svakako lokalnog i provincijalnog nivoa (mesto radnje je udaljena provincija Severna Sumatra), spremni da odigraju odabrane scene sa svojih ubilačkih pohoda.
 
I tu kreće nadrealizam. Glavni u tom “projektu” je Anwar Kongo, sada simpatični starčić, a nekada gangster, pripadnik paravojske i krvnik odgovoran za smrt najmanje hiljadu ljudi (po svom priznanju). On će za potrebe filma upotrebiti svog gangsterskog doglavnika Hermana Kota, veselog debeljka koji ima sklonost ka presvlačenju u žensku odeću (između ostalog) i igranju raznih uloga i još neke svoje kolege, susede i prijatelje. Treba imati u vidu da niko od umešanih u zločine nije odgovarao čak ni posle promene režima krajem 90-ih godina, da se niko ne kaje, da se noćne more i PTSP tumače kao znaci “slabog uma” i da ti ljudi žive uglavnom mirne i udobne živote, neki daleko od očiju javnosti, a neki su i dalje veoma bliski državnom aparatu.
Anwar, Herman i društvo imaju punu “autorsku” slobodu da svoje “scene” postave kako god žele. Anwar je bivši tapkaroš ispred bioskopa i još uvek zagriženi filmofil, koga je levičarska vlada smanjivanjem kvote za hollywoodske filmove “naterala” u paramilitarce. Naravno, na njega su presudno uticali filmovi, ratni, gangsterski, Elvisovi mjuzikli. On je kicoš bio i ostao, a kako je elegantan i pedantan bio u oblačenju, takav je bio i u ubijanju: davljenje žicom je brže, efikasnije, elegantnije i čistije nego mlaćenje motkom do smrti ili klanje. O svemu tome priča otvoreno, čak i sa nostalgijom. Njemu je stil u filmu mnogo važniji od supstance i odnosa prema njoj, pa će tako određene scene postaviti kao western, mafijaški ili ratni film, pa čak i mjuzikl.
Anwar će možda shvatiti da to što je radio nije bilo ni pristojno ni moralno, pa čak ni ljudski, ponajpre zbog “uloge” reditelja i glavne zvezde u teatru ubijanja. U retkim trenucima gde The Act of Killing pada (na samom kraju) čak će dobiti i poneku moralnu packu od inače uzdržanog Oppenheimera. Njegovi saborci do te spoznaje neće doći. Herman je suviše uživljen u zabavu snimanja filma, novinar sa ponosom ističe da je po narudžbini pisao bljuvotine, potkazivao ljude i naručivao ubistva, jedan drugi pripadnik paravojske kaže da mu se živo jebe za demokratiju i ljudska prava, Ženevsku Konvenciju i Haag. Uostalom, tamo bi stekao još više popularnosti, a i istoriju piše pobednik, pa je tako i Bushu prošao Guantanamo.
 
Možda je Joshua Oppenheimer došao u Indoneziju da snimi klasičan levičarski dokumentarac The Globalization Tapes (2003) o uticaju modernog, globalnog kapitalizma na obične radnike. Taj dokumentarac dostupan je na videu. Kada se upoznao sa krvavom istorijom Indonezije, kao i sa preovlađujućim načinom života, razmišljanja, pa i etičkim normama, uspeo je da skupi sredstva i okupi ekipu za The Act of Killing. Velika imena dokumentarnog filma, Werner Herzog i Errol Morris ovde potpisuju produkciju. The Act of Killing je nešto više od dokumentarca, više od filma, više od apsurda i nadrealizma, više od studije karaktera i etike, više od psihologije zla. Može se reći da prodire u ljudsku suštinu.
Ostavite za sobom nadu da je ovo jedan klasičan anti-zapadni i anti-američki traktat. Da, jasno se pominje na početku da su Zapad i Amerika podržali Suhartov vojni puč. Naracija je prisutna preko kartica koje su kratke i faktografske. The Act of Killing se zapravo ne bavi kontekstom, Amerikom i komunistima, pa zapravo ni Hollywoodom koji je poslužio kao inspiracija za stil koji su gangsteri i paravojska kopirali. Prvo što ga odvaja ot toga je tretman protagonista. Oni najčešće nisu monstrumi sami po sebi, Anwar bi u nekoj drugoj situaciji bio slika i prilika simpatičnog i dobrog čoveka, možda nekog benignog muljatora. Iz toga se da zaključiti da je on produkt jednog sistema u koji je rođen, sistema koji je postojao pre puča, pre dekolonizacije, možda čak i pre dolazaka kolonijalnih gospodara Holanđana. To je jedan primitivan, divljački sistem zasnovan na poslušnosti, korupciji i sujeverju. Mnogi anti-mainstream autori i antiglobalistički govnojedi često upadaju u zamku da pokazuju simpatije za divljaštvo kao jedinu iskrenu i nepatvorenu kontru dekadenciji civilizacije. Oppenheimer je tu pametniji.
Stoge je The Act of Killing i film o Indoneziji, ali ne samo o Indoneziji. Postoje neke norme u kojima ovakav apsurd ne bi bio moguć. Negde drugde, gde možda ljudi imaju iste divljačke, atavističke porive, ipak vladaju neke civilizacijske norme i makar je foliranje obavezno. Pravila i kada se zaobilaze, zaobilaze se na jedan drugi način, pritisak je mekši. Ona scena u televizijskom studiju ne bi bila moguća, umesto ponosa, pristojnost bi nalagala ćutanje. Izgleda da su to u filmu donekle shvatili jedino viši politički funkcioneri koji se pomalo i ograđuju ili makar idu na “downplay” pokolja.
 
Pokušajte napraviti misaoni eksperiment. Zemlja je Jugoslavija, godina je 1948. Tito je upravo rekao “ne” Staljinu i priklonio se Zapadu. Režim je komunistički, formalno, mada suštinski se prema saveznicima ponaša kao kooperativna prijateljska diktatura. Nešto nacionalističke i nacional-komunističke (Hebrang, Krcun) opozicije stradalo je ranije, na programu je obračun sa staljinistima i rusofilima. Da, Goli Otok je bio brutalan, ali ljudi su se sa njega ipak vraćali živi.
Misaoni eksperiment broj 2. Istočna Afrika 90-ih godina, uglavnom Ruanda. Nakon viševekovnih čarki u kojima je zemljoradničko “stacionarno” pleme Hutu izvlačilo deblji kraj, oni su rešili da se, do zuba naoružani, obračunaju sa rivalskim, nomadsko-stočarskim plemenom Tutsi koje ih je ugnjetavalo. Rezultat je bio masakr četvrtine stanovništva države u roku od nekoliko meseci, žrtve su plaćale da budu ubijene metkom, a ne mrcvarene mačetama. Brojke su dosta bliske onima u Indoneziji.
Priznajem da sam skoro godinu dana odlagao sa gledanjem ovog filma. Ne zato što sam sumnjao da će biti loš, mislim da mu je Oscar izmakao samo zbog političnosti koja nije bila bliska nekim od članova Akademije. Naprosto sam imao osećaj da će biti težak i mučan za gledanje. I to stoji, crn je kao noć i beznadežan. Međutim, u celom tom apsurdu, nadrealnosti i košmarnosti je beskrajno duhovit, toliko da ne znam da li bih se smejao glasno ili progutao sopstvenu šaku. The Act of Killing je nešto zaista posebno. Jedva čekam “nastavak” The Look of Silence.

Jealousy / La jalousie

0
0

2013.
režija: Philippe Garrel
scenario: Philippe Garrel, Caroline Deruas-Garrel, Marc Cholodenko, Arlette Langmann
uloge: Louis Garrel, Anna Mouglalis, Rebecca Convenant, Olga Milshtein, Esther Garrel

Za francusku kinematografiju je Nouvelle vague otprilike ono što je Kopernik bio za astrofiziku: tačka od koje stvari nikad više neće biti iste. Ako ćemo iskreno, francuska kinematografija je najstarija na svetu i u ranim periodima filmske istorije, mnogo je napretka i inovacija došlo baš iz Francuske. Ono što karakterizira Novi talas je to da je to bila poslednja velika i dalekosežna promena u francuskom filmu koja je imala globalni značaj (pre svega, prigrlili su ga Amerikanci i uključili njegova iskustva u Novi Hollywood). Novi francuski ekstremni film s kraja 90-ih je to pokušao, ali je njegov efekat bio ograničen samo na regionalnu kinematografiju.
Philippe Garrel je jedan od mlađih autora iz originalne novovalne postave i jedan od retkih koji je postulatima tog pokreta još uvek veran. La jalousie je njegov najnoviji film, ima biografskih i autobiografskih elemenata kao i kod većine njegovih filmova, i može se reći da je po atmosferi, tematici, stavu i vizualizaciji potpuno postavljen na novovalnim osnovama.
Louis (Garrel) je ne više tako mladi glumac zaposlen u teatru gde izvodi klasične komade za ne baš sjajnu platu. Na početku filma ga vidimo kako napušta svoju ženu Clothilde (Convenant) iz razloga koji su jasni, ali ne i izgovoreni. Vidimo ga kako se useljava u novi stan u skučenom potkrovlju sa Claudiom (Mouglalis) i njih dvoje deluju uglavnom srećno. U početku je Claudia malo ljubomorna, jer ona je, kao neuhlebljena glumica, veći deo vremena kod kuće, dok je Louis stalno u teatru, verovatno okružen lepim i mladim glumicama. I Louis je sklon flertu kao takvom, bilo sa koleginicama, bilo sa ženama koje slučajno upoznaje, ali jedine ženske osobe koje okupiraju njegovo srce su zapravo njegova sestra Esther (Garrel) i kćerka Charlotte (Milshtein). Claudijina ljubomora je posledica nesigurnosti, pa je ona sklona glupavim ekscesima. Kako njene nesigurnosti napreduju, tako propada i njihova veza, a ranije nebitne stvari postaju presudne. Na kraju se uloge menjaju, jer će Claudijini sebični interesi prevladati, pa će ona, u potrazi za boljim materijalnim uslovima, zameniti i životnog partnera.
Možda sam uleteo u spoiler zamku, ali nema veze: glavna radnja filma nije ništa novo i originalno. Mogla bi se nazvati i generalnom i vrlo posebnom pričom, Philippe Garrel je tu u većoj ili manjoj meri ispričao životnu priču svog oca, a na filmu je uposlio i skoro celu svoju familiju, počevši od sina u glavnoj ulozi (koji igra svog dedu). Skrivena privlačnost ovog filma se krije u sporednim detaljima: boemskom životu Pariza, materijalnim i nematerijalnim ciljevima u životu i portretu različitih odnosa koji se kroz film grade. Zanimljiv je i stil, pre svega zbog crno-bele fotografije koja se može tumačiti kao posveta Novom talasu, kao i zbog kompaktnog formata od 70-ak minuta u koji je stalo puno toga, što na glavnom, što na sporednim tokovima radnje. Film postavlja neka zanimljiva pitanja, neka očita, neka i ne baš tako očita, i nudi razne citate (filmske i ne-filmske), te teme za razmišljanje. To čini sa tipičnom francuskom lakoćom.
Glumačka ostvarenja su solidna. Olga Milshtein uspeva da uverljivo odigra tipičnu devojčicu i time ostvaruje jednu najboljih dečijih uloga u poslednje vreme. Louis Garrel je primer za slučaj poznatog prezimena, daleko je on od sjajnog glumca, ali za njega uvek ima mesta u očevim filmovima. Na sreću, od njega se ne traži previše, tako da uspeva da ne uprska stvar kompletno. Mnogo teži zadatak je imala njegova glavna partnerka Anna Mouglalis. Claudia je kompleksan lik i kroz ceo film doživljava transformaciju, a Mouglalisova apsolutno pogađa sve prave note i u svojoj ulozi deluje organski.
La jalousie nije loš film, on je jedna solidna, možda malo staromodna ljubavna priča. Postavlja se pitanje koliko je dobar, a još više koliko je potreban. Je li Novi val stvarno toliko nov da i posle 50 i više godina autori ostaju u njegovim granicama? Nije li taj konzervativizam (da bi se radilo o retro-izjavi, potrebno je prethodno da autor uradi nešto na drugačijem kursu) u suprotnosti sa misijom pokreta koji je pomerao granice? Eto još jedne teme za razmišljanje.

Honeymoon

0
0

2014.
režija: Leigh Janiak
scenario: Leigh Janiak, Phil Graziadei
uloge: Rose Leslie, Harry Treadaway

Ima li horor kao žanr budućnost ili će biti udavljen u štancanju jednih te istih dosadnih formula, bilo da se radi o “found footage” bolesti ili o standardnim monstrumima, utvarama, psihopatama? Koliko su horori zanimljivi? Koliko su održivi? Koliko su zapravo strašni? Honeymoon je primer jednog dovoljno svežeg horora koji se donekle drži formula, ali to dovoljno fleksibilno tako da se sa njim možemo povezati. I da, zbog svoje suptilnosti je prilično strašan, strašniji od većine “in your face” festivala brutalnosti.
Dakle, imamo mladi i lepi par. Bea (Leslie) je vesela i živahna devojka koja je dobar deo svoje mladosti provela u prirodi, a Paul (Treadaway) je pristojni i simpatični gradski dečko koji voli da misli da voli prirodu. Njih dvoje su sveže venčani po modernim, hipsterskim obredima, i uputili su se na medeni mesec u njenu vikendicu u Kanadi u kojoj je letovala kao klinka. Tu je šuma, idealna za duge šetnje, te jezero, malo hladno za kupanje, ali dušu dalo za pecanje. Leto još nije počelo, pa nema turista i oni će imati svoj mir da započnu svoj zajednički život. Šta, uostalom, može poći po zlu za dvoje pristojnih i simpatičnih mladih ljudi?
Očito, mnogo toga, jer u suprotnom ne bismo dobili film, a filmsko iskustvo nas uči da je divljina sve samo ne pitoma, a da je vikendica u divljini najčešće smrtonosna zamka. Ni to što nestaje struje nije dobar znak. Kao ni to da se jedino dvoje drugih ljudi na jezeru, još jedan relativno svež par koji drži restorančić, ponašaju prilično čudno, na stranu što je frajer bio Beina simpatija u mladosti. Bea će tokom jedne noći mesečariti, Paul će je naći golu usred šume i taj događaj će promeniti sve. Da se ne radi samo o tajnom noćnom susretu sa ljubavnikom potvrđuje i to da Bea ima problema sa memorijom i bioritmom, da ima čudne ujede na nogama i da se, uopšte govoreći, ne ponaša onako kako je Paul od nje navikao.
Duo-drama koja se nastavlja uglavnom je centrirana na odnos između likova. Koliko se oni uopšte poznaju? Koliko mogu verovati jedno drugom? Koliko je od toga deo Beine nesigurnosti u nov i neizvestan bračni život, koliko je od toga Paulova ljubomora, a koliko nešto treće? Nije li najšokantnije kada upoznamo svog partnera u pravom svetlu koje je od nas pomno skrivao? Uostalom, imamo relativno svež primer Gone Girl koji je radikalno preispitao žanrovske konvencije po kojima je muškarac uvek agresor, a žena uvek žrtva.
Honeymoonnastavlja to isto. Radnja je u ovom filmu manje bitna od psihološke komponente, pitanja poverenja i izolacije. Možemo reći da radnja čak i pati od izvesnih sitnih nelogičnosti, što nije veliki problem. Drugo pitanje je njena generalna predvidljivost, koja sama po sebi nije loša, ali nažalost, nije ni naročito nova. Jednom kada su karte na stolu, ostaje samo pitanje šta se iza svega krije, duhovi, vampiri, zombiji, vanzemaljci ili iznenadno ludilo mozga. Problem sa Honeymoonom je što je mogao da bude malo bolji samo da je karte sakrio malo bolje i malo duže. Recimo, da je Paulov lik razrađeniji i da sumnjamo u njegovo mentalno zdravlje kao što sumnjamo u Beino.
Ni ovako Honeymoon nije nimalo loš film. Najveći teret je na glumcima, uglavnom poznatim sa televizije. Harry Treadaway ima nešto lakši zadatak kao Paul, ali je svejedno vrlo uverljiv. Rose Leslie je najveći heroj ovog projekta, njena uloga je i fizički i psihološki zahtevna, ne samo u smislu promene, već i zbog toga što u “novoj” Bei moramo stalno videti makar komadić one “stare” i zbog toga je Honeymoon uspešan (strašan i jeziv) horor film.
Još veći je uspeh što je Honeymoon debitantsko ostvarenje Leigh Janiak, bivše sekretarice / asistentkinje produkcije, dakle osobe verovatno bez akademskog obrazovanja po pitanju pisanja i režije. Autorica se vrlo lepo poigrava sa opštim mestima i “tropama” žanra i citira druge filmove. Njenog rada se ne bi postideli ni obrazovaniji ni iskusniji reditelji.
Honeymoonje iznenađujuće dobar film i dokaz da postoji nada za horor, makar u indie produkciji. Preporuka ljubiteljima žanra, ali ne samo njima.

The Scribbler

0
0

2014.
režija: John Suits
scenario: Dan Schaffer (prema svom stripu)
uloge: Katie Cassidy, Garret Dillahunt, Michelle Trachtenberg, Michael Imperioli, Eliza Dushku, Billy Campbell, Gina Gershon, Sasha Grey

Ovo bi moralo biti zanimljivo. U pitanju je adaptacija pulp stripa, scenario je napisao sam autor, pa možda strip posluži kao storyboard (retko kad dobro kao u Sin Citiju, ali po pravilu dovoljno “outlandish” da pruži dobru zabavu). Uloge su podeljene televizijskim glumcima i glumicama iz B filmova. Glavni lik je luda i zgodna ženska, čisto kao bonus.
Dakle, Suki (Cassidy) ima podstanare u glavi. Sa njom se upoznajemo pri policijskom ispitivanju koje obavljaju pritupasti detektiv – drkadžija (Imperioli) i kriminalistički psiholog (Dushku), Suki je osumnjičena za seriju ubistava svojih suseda i mora da ispriča svoju priču. Nakon tretmana kod Dr Sinclaira (Campbell), ona je puštena u “halfway house”, jednu visoku apartmansku zgradu naseljenu lečenim psihičkim bolesnicima poput nje. U zgradi su jedna što ne podnosi odeću, agresivna darkerka Alice (Trachtenberg) koja traži psa i gura ljude na stepeništu, pan-seksualka Cleo (Gershon) koja se kupa u mleku i fura zmiju oko vrata i ženska sa ušima Playboyeve zečice (Grey), kao i jedan jedini tip, Hogan (Dillahunt), Sukin poznanik iz ludare koji je “označio pogrešnu kućicu” i završio okružen ženama. U nekom trenutku žene počinju da ginu, sve liči na seriju samoubistava, a Suki, zgodno, baš u tim trenucima ima “crne rupe” u glavi uzrokovane brutalnom terapijom elektrošokovima. Kao bonus, jedna od njenih brojnih ličnosti, naslovni Scribbler, komunicira jedino u šiframa i metaforama pisanim unazad. Scribbler je, naravno, enigma i mi se pitamo je li to Sukina prava ličnost i je li Suki ubica ili žrtva.
Katie Cassidy (serija Arrow) ima svojevrsnu premijeru u glavnoj filmskoj ulozi, pa makar to bio ovakav lagani trash. Ona definitivno ima potencijala za bolje, a mora joj se priznati da pseudo-humorističke i pseudo-mudre replike uz silne citate Bukowskog i Henrija Millera izgovara sa zavidnom ozbiljnošću. Ljudi potcenjuju težinu glumačkog rada po glupavom scenariju. Gina Gershon i Sasha Grey imaju premale uloge da bi zablistale u svom trashu, Sasha Grey ima dve scene i tri replike, a Gina Gershon relativno nezanimljivu ludaču sa izlizanim repertoarom zavodničkih replika. Michelle Trachtenberg svoj lik ne može da savlada ni u osnovi. Eliza Dushku zajedno sa Michaelom Imperiolijem igra standardnu igru dobrog i lošeg pandura, bezuspešno. Imperioli pritom reciklira svoje uloge sa televizije. Pozitivno iznenađenje je Dillahunt (serija Raising Hope) koji, i pored apsolutno kretenske scene seksa sa Cassidijevom, uspeva sa njom da uspostavi glumačku hemiju. Njihovi dijalozi su najpristojniji deo filma.
Problema je mnogo. Da, ovo je trash sniman sa izuzetno malo novca i vremena. Međutim, ni tu nije jasno na šta se išlo u vizuelnom smislu, pa furka na estetiku alternativnog (metal ili industrial) video-spota 90-ih izgleda kao truli kompromis. Za adaptaciju stripa, film ne izgleda ni spektakularno, ali ni dovoljno intelektualizirano i promišljeno. Zapravo, sve izgleda neuredno. Zajedno sa klimavom naracijom (flashback za flashbackom) i jednom bajatom, a opet anarhičnom i neurednom pričom u velikoj meri kvari zabavu.
Filmovi sa jakim protagonistkinjama koji koketiraju sa paralelnim svetovima, SF-om i distopijom su trenutni trend koji polako prolazi. The Scribblerće zbog toga privući nešto publike, one starije koja zna da ceni eksploataciju i trash, ali nakon inicijalnog obećanja makar dobre zabave, ta publika će izvisiti. The Scribbler je linearan i predvidljiv film, a par solidno prodanih loših štoseva i nekoliko pari pristojnih sisa ga neće spasiti. Zaobići.

Fair Play

0
0

2014.
režija: Andrea Sedlačkova
scenario: Andrea Sedlačkova, Irena Hejdova
uloge: Judit Bardos, Anna Geislerova, Roman Luknar, Ondrej Novak, Roman Zach

Kada se sve sabere i oduzme, u doba socijalizma je Jugoslavija bila veselija od najveselije barake u logoru zvanom “Iza gvozdene zavese”, Golom Otoku, bonovima i par-nepar vožnji uprkos. Barem je bilo polutki preko sindikata, letovanja u Tučepima sa školom, doznaka od tetke iz Frankfurta, krpica iz Trsta i ploča iz Londona. Konkurencija direktno pod ruskom čizmom je po pravilu mnogo gore prolazila. Mađarska 56-te, Čehoslovačka 68-e, Poljska pod vojnom diktaturom, Rumunija pod grotesknom diktaturom, Istočna Nemačka u kojoj je svaki treći bio cinker za tajnu službu i, naravno, “majka Rusija”, tada zvana SSSR...
Život prosečnog čoveka tamo je verovatno bio grozan, uslovi nečovečni, vlast osiona i okrutna. Pa ipak, svako društvo ima svoje povlaštene slojeve, a u “diktaturi proleterijata” to svakako nisu bili proleteri. Beneficije je imala politička klasa, možda poneki doktor i naučnik (oni su bar mogli da putuju po kongresima), državni umetnici i, naravno, sportisti. Samo su kosmonauti bili veći narodni heroji od sportista, a kosmonaute su ionako imali samo Rusi. Ostali su morali da se bace na fudbal, košarku, vaterpolo, gimnastiku, atletiku, dizanje tegova...
Jedna stvar po kojoj su istočnoevropski sportisti, a naročito sportistkinje, bili poznati je doping. Naime, kao što je Hitler hteo da dokaže na Olimpijadi u Berlinu da su Arijevci moćniji od tamo nekih Crnaca, pa izvisio, tako su i SSSR i sateliti hteli da na primeru sporta dokažu superiornost socijalizma u odnosu na kapitalizam. Kako rezultati zavise od fizičke snage i metodike treninga, a ne od političkog sistema, u praksi je to značilo da se pod tim “specijalnim režimima” najčešće podrazumevao doping u državnoj režiji.
Junakinja Fair Playa, smeštenog u Čehoslovačku 80-ih godina, je Anna (Bardos), mlada sprinterka koja ima šansu da uđe u olimpijski tim i dostigne olimpijsku normu. I pored ne baš najlojalnijeg porekla, otac joj je emigrant, majka je bila aktivna 68-e, Anna nekako bude primljena u državni sportski program. Treninzi su pojačani, obične vitaminske injekcije zamenjene jačim i efikasnijim, dodeljen joj je sportski doktor... Njen trener (Luknar) zna o čemu se radi, ali nema nameru da se suprotstavlja vlasti. Njena majka (Geislerova), bivša teniserka kojoj je zbog disidentskih simpatija ukinuta svaka šansa da se makne sa posla čistačice, takođe zna sve zamke dopinga, ali misli da je to najbolji način da Anna emigirira kada se nađe u prilici. Dodatne varijable u tom procesu su i njen novi dečko Tomas (Novak), mamin prijatelj iz disidentskih dana Marek (Zach) koji se vraća u majčin život, sveprisutni birokratski, sportsko-komitetski i špijunski aparat.
Dokle god se drži sportske priče i strahote dopinga, Fair Play je dobar i efektivan film. Kada se to malo proširi na socijalnu sliku, pa upoznamo državnu orkestraciju te monstruoznosti i generalnu društvenu klimu, Fair Play se još drži. Međutim, kada se u sve to uključe i nikad do kraja razrađene ljubavne priče i politička i špijunska komponenta, Fair Play postaje film koji odaje utisak pretrpanosti i neujednačenosti. Naprosto, previše toga je tu da bi se razradilo i uklopilo. Neke od tih stvari deluju verodostojno, posebno fotografija kojim dominiraju sivo-smeđi tmurni tonovi poznog socijalizma, iako priča deluje kao sportski dodatak filmovima kao što su Barbara i The Lives of Others.
Film spasavaju izvrsni glumci koji bez osude i bez opravdanja igraju svoje likove, sitne točkiće u mašineriji koji su možda nebitni za funkcionisanje sistema, ali sistem na njima može da se iživi. Atmosfera straha je vidljiva u njihovim očima. Glumci imaju i sjajnu pomoć u rediteljki. Andrea Sedlačkova je odrastala u doba socijalizma, a nekoliko godina pred pad je emigrirala u Francusku. Od početka novog milenijuma ima dve adrese i dva posla. U Parizu je uglavnom montažerka (sa jednom Cesar nagradom), a u Pragu televizijska i filmska rediteljka i scenaristkinja. Fair Playje njen treći bioskopski film i češki kandidat za predstojeće Oscare.
Ako se Fair Playu doda ta jedna lična, ljudska, memoarska nota, onda ni rastresenost priče ne predstavlja toliki problem. Ovaj film je jedna lična vizija jednog bivšeg sistema.

Obvious Child

0
0

2014.
režija: Gillian Robespierre
scenario: Gillian Robespierre, Karen Maine, Elizabeth Holm
uloge: Jenny Slate, Jake Lacy, Gaby Hoffmann, Gabe Leidman, David Cross, Richard Kind, Polly Draper

Hteli mi to da priznamo ili ne, neke stvari naprosto nisu za zezanje, iz najrazličitijih mogućih razloga (koji su izuzetno retko moralne prirode). Recimo, telesne izlučevine, pišanje, sranje, prdenje, vaginalni sekret su stvari koje su u prirodi ljudskog bića, ali se bavljenje njima smatra intimnim, i naprosto su to suviše degutantne stvari da bi se na njima zasnivao humor. Sa druge strane, neplanirana trudnoća je stvar koje se treba ozbiljno uhvatiti i razmotriti, a šale na račun toga (naročito njenog konačnog rezultata u ovom ili onom smislu) zadiru na suviše osetljivo područje da bi bile prihvaćene. Uostalom, ima toliko drugih stvari sa kojima se možemo mirne duše zezati: seks, klasne razlike, odrastanje ili odbijanje istog, religija, feminizam...
U filmu Obvious Child ima svega toga. U neku ruku naslovna junakinja Donna Stern (Slate) je apsolutno detinjasta. Ima blizu trideset godina, neuredne prihode i neuredan život čiji je vrhunac nastupanje u svojstvu stand-up komičarke u malom klubu za besplatno piće. Ona zapravo nema rutinu, to je više improvizacija na temu šta se dešava u njenom životu, pre svega na fizičkom aspektu. Da, telesni i seksualni humor, prepričavanje svojih eskapada i tako dalje... Donna je u tome detinjasto iskrena i balansira na tankoj granici između saosećanja, simpatije, provokativnosti i uvredljivosti. U zavisnosti od njenog raspoloženja, to može imati različit ishod. Kada je u elementu, Donna je zanimljiva publici bez obzira što se u svom naklapanju izgubi, a kada nije, slušanje njenog patetičnog cviljenja i pijanog bulažnjenja je izuzetno neprijatno iskustvo.

Na samom početku dobija nogu od dečka koji se, izgleda, toliko smorio od pretresanja seksualne intime pred publikom da je prosto našao drugu žensku. Da stvar bude još gora, Donna će uskoro ostati bez posla jer se knjižara u kojoj tako pomalo radi zatvara. Zapravo, u njenom životu u datom trenutku skoro ništa ne funkcioniše. Da, ima solidan odnos sa svojim razvedenim roditeljima (Kind i Draperova, oboje odlični), ali je to daleko od idealne bliskosti. Otac, umetnički tip, je uglavnom beskoristan kad se od njega očekuje savet, a majka, profesorka na biznis školi, deluje hladno, materijalistično i autistično. Jedinu utehu Donna nalazi u prijateljima, pre svega u svojoj cimerici Nellie (Hoffmann), bistroj i duhovitoj feministkinji.
Drugu utehu će naći u slučajnom susretu sa Maxom (Lacy), momkom koji, na prvi pogled, dolazi iz nekog drugog, sređenog, poslovnog sveta. Susret će početi čudno, odvijaće se čudno i završiće se sa nespretnim seksom i neplaniranom trudnoćom. U situaciji u kakvoj je Donna, abortus je najrazumnije rešenje, ali daleko od toga da je odluka jednostavna.

Komercijalnije romantične komedije bi stvar postavile drugačije: humor bi bio centriran na “klasnim” različitostima između Donne i Maxa (iako ih zapravo nema, oboje su studirali jednako skupe fakultete, samo različitih usmerenja) i na njihovim različitim životnim stilovima. Oboje bi imali drugare koji su malo pojačana verzija njih samih, čisto da se suprotnost još više istakne. Abortus se ne bi pominjao imenom i naravno da bi, kao moralno upitan, otpao kao opcija do kraja filma. I svi bi naučili po jednu moralnu lekciju.
Bogu hvala, Obvious Child nije komercijalna, nego indie romantična komedija, pa se stvari hvata iskreno i direktno. Tako Max nema metlu u guzici, a Donna nije totalna klošarka. Zapravo njihov odnos je samo jedan od elemenata filma, ne i centralni. Na tom mestu stoji zbrka u Donninoj glavi. O abortusu se govori direktno i ozbiljno, nije predmet neke jeftine sprdnje, a služi i kao zgodan uvod za Nellinu opasku o okoštalosti američkog društva, pre svega sudskog sistema u kojem nekoliko starih belaca u haljinama odlučuju šta žena sme da uradi sa sopstvenim telom.

Izvedba stoji relativno blizu “mumblecora”, iako to nije. Dijalozi ne izgledaju kao da su uhvaćeni slučajno, nego su detaljno napisani. Situacije su postavljene. Donnin lik je razvijen do poslednjeg detalja. Ona je komičarka i ponekad je komedijaš koji će odgovoriti šalom ili makar smešnom facom na prvu loptu, ali nije uvek takva. Njena osnova je iskrenost u kakvoj god situaciji. Jenny Slate, veteranka televizijske komedije, svoju ulogu igra apsolutno bez greške, iritantna je tamo gde treba, ali isto tako nam daje pogled u jednu ranjivu ličnost do koje nam je stalo. Ostali, pre svega Gaby Hoffmann, je prate gde i koliko treba.
Za debitantsko celovečernje ostvarenje, nastalo razradom kratkog filma, Obvious Child je više nego dobar rezultat, iako nije film bez mane. Autorica Gillian Robespierre se ispostavlja kao hrabra i iskrena i svakako je ime za koje ćemo još čuti ako pratimo filmove. Obvious Child nije revolucionaran film, ali njegova realna utemeljenost predtavlja pravo osveženje za žanr opterećen konvencijama i ciljanom publikom. Preporuka.

Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images