Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

Mandariinid / Tangerines

0
0
2013.
scenario i režija: Zara Urushadze
uloge: Lembit Ulfsak, Giorgi Nakashidze, Mikheil Meskhi, Elmo Nüganen, Raivo Trass

Gruzijski film je novi globalni kritičarski hit, obavezni sastojak većine filmskih festivala. Cela ta štorija sa gruzijskim stilom i gruzijskom školom nije tako nova, poznata je širom sovjetskih prostora upravo iz tih vremena, samo je, recimo to tako, nedavno dobila globalnu pozornost. Mandariinid, iako zapravo estonski kandidat za Oscara ove godine i u konkurenciji Ide i Leviathana potpuni autsajeder, predstavlja nekakvu krunu tog vala, a svoju snagu crpi iz nedvosmislene pacifističke poruke koja je prenesena jednostavno, u komornom okruženju, iskreno i sa integritetom.
Dakle, imamo rat u Abhaziji, 1992/3. godine (koji je sam po sebi tema ili makar pozadina u gruzijskim filmovima, ima ga i negde u trećem planu festivalskog hita In Bloom) i dvojicu ranjenih vojnika sa obe zaraćene strane, čečenskog plaćenika Ahmeda (Nakashidze) i gruzijskog dobrovoljca Niku (Meskhi), te njihov razvoj od uske etno-nacionalističke percepcije drugog kao neprijatelja i uzurpatora kojeg treba oterati / ubiti do spoznaje ljudskosti u istom tom drugom i razvoja prijateljstva. Na to možete gledati kao na klasičan “workshop” scenario sa politički korektnom porukom za Eurimages kliku (što i jeste, verovatno) ili kao na nekakvu gruzijsko-abhasku transkripciju Tanovićeve Ničije zemlje.
Paralele su tu, samo zemlja nije ničija, nego je u ovoj mikro-priči zapravo estonska, a njen vlasnik je vlasnik kuće u kojoj se dvojica vojnika oporavljaju, Ivo (Ulfsak). I on je baš onako impozantan lik: starac uspravnog držanja i sede brade koji sa autoritetom filozofa i generala određuje ko se sme, a ko ne sme spominjati i ko koga sme ubiti u njegovoj kući. Ivo je i jedan od dvojice preostalih meštana tog malog estonskog sela, drugi je Margus (Nüganen). Ostali su se razbežali i vratili u otadžbinu koju verovatno nikad nisu videli (budući da su generacijama živeli u Abhaziji, da su se tu skućili, bilo kao migranti, bilo kao raseljenici), a i njih dvojica planiraju slediti njihov primer, samo da oberu i prodaju te naslovne mandarine koje su te godine baš rodile. Mađutim, ratno sranje je na vratima i sve je teže ostati neutralan.
Upravo je Ivova, neutralna perspektiva i njegov filozofski odmak od trenutnog haosa ono što ovaj film čini iskrenim i moćnim. Taj starac je slika i prilika čovekoljublja i mudrosti, te primer koji valja slediti u kriznim situacijama. Njega maestralno igra Lembit Ulfsak, sa tako moćnim prisustvom na ekranu kakvo se zaista retko viđa. Sa pozadinom u vidu predivne, netaknute prirode, Ulfsak u sećanje priziva Bergmanove filmove i njihove kompleksne likove. Sa takvim likomu centru, moguće je od generičke anti-ratne priče napraviti snažan i ubedljiv film.

I Zara Urushadze tu prednost sjajno koristi i upotpunjuje sliku sa filigranskim detaljima. Sa malim ritualima kojima svi likovi pribegavaju. Sa pejzažima. Sa arhitekturom koja pripada nekom drugom vremenu. Sa muzikom, tužnom gruzijskom instrumentalnom narodnom kroz ceo film do samog kraja, kada sa kasete čujemo ruski prepev neke rock pesme koja mi je odnekle poznata, samo se ne mogu setiti. Sa mandarinama koje i na ekranu deluju sočno i slatko, ratu, manipulaciji i ljudskoj zlobi i ludilu u inat. Zbog toga je Mandariinid film radi i na emotivnom i na racionalnom nivou i nije samo očekivana varijacija na standardnu temu. Preporuka.

Chevalier

0
0
kritika objavljena na fak.hr
2015.
režija: Athina Rachel Tsangari
scenario: Athina Rachel Tsangari, Efthymis Filippou
uloge: Yorgos Kentros, Makis Papadimitriou, Yorgos Pirapassopoulos, Sakis Rouvas, Vangelis Mourikis, Panos Koronis

Pratim ovo sranje na srpsko-hrvatskoj granici i prepucavanje hrvatskog i srpskog premijera sa svitom pripadajućih ministara i razmišljam koliko je to zapravo besmisleno i nepotrebno, naročito iz perspektive običnih ljudi koji između dve zemlje putuju iz poslovnih ili privatnih razloga. Kažu oni: “to je samo na toj granici, ako baš morate idite avionom, ili preko Mađarske ili preko Madagaskara”. Uvek ima načina, je li, naročito ako imate par stotina eura za potrošiti. Bogatašima je ionako svejedno.

Istina, na svaki takav događaj se može gledati kao na katastrofu, ili se može okrenuti na sprdnju i humor iz nemoći ili se može već na drugi način subvertirati. Moj predlog je da ga razložimo do najprostijih faktora i zanemarimo sve što nije esencijalno. Ono što nam ostaje su antropološke kategorije: imamo dvojicu muškaraca, verovatno neodraslih i svakako nedoraslih situaciji u kojoj su oni nekakva vlast i imaju neku moć i imamo njihovu igru i takmičenje koje se može prostački nazvati “u koga je veći”. Muškarci su i inače skloni tome, rekao bih čak evolucijski predodređeni, a iz te bazične psihologije izviru i sportovi i ratovi.
O tome nam govori novi film Athine Rachel Tsangari, autorice među vodećim u krugu onog što možemo nazvati grčkim bizarnim valom. Tu imamo šestoricu muškaraca, dobrostojećih (što nije nezanemarivo, glede na to iz koje zemlje dolaze), na jednom brodu, na tradicionalnom ribarskom izletu (van sezone, boje su sivlje i nema gužve) i njihovo takmičenje. Samo što se ovog puta ne takmiče samo ko će najbrže upecati ribu, ko će upecati najveću ribu ili ko će upecati najviše ribe, nego u dokolici (i obesti) idu dotle da naprave sveobuhvatno takmičenje i proglase pobednika koji je “najbolji u svemu” i koji će imati čast da nosi naslovni prsten koje je nosilo francusko plemstvo do sledećeg izleta i sledeće partije.
Gotovo bez uvoda, film od gledaoca zahteva dosta pozornosti da se pohvataju konci, ne toliko glede radnje, ali svakako glede grupne dinamike. Šestorica na palubi, plus još dvojica “nevidljivih” iz redova posluge, nisu apsolutno iste demografije. Razlikuju se i po starosti i po imovinskom stanju i po uspešnosti u svom poslu (igra ih “enseble cast” što profesionalnih, što neprofesionalnih glumaca, čak i Eurosong pevač Sakis Rouvas), ali igru započinju kao manje ili više ravnopravni takmaci. E, sad, kao i sve što ima pretenzije da bude sveobuhvatno, tako i ta igra ima dosta nategnuta i nejasna pravila, što takmičarima otvara puteve za dogovore i pregovore u smislu kupovine ocena i osiguravanja što boljeg plasmana.
Ni discipline nisu striktno utvrđene. Neke od njih su merljive, poput pecanja, sklapanja IKEA-inih proizvoda ili čišćenja. Neke su arbitrarne, poput oblačenja (uređenosti i elegancije), toniranosti tela, pevanja i plesanja. Neke su poptpuno neuhvatljive, poput ljubavnih uspeha, sreće u braku i generalne sređenosti života. A neke discipline su jednostavno bizarne i besmislene: kvalitet pranja zuba ili mirnoća spavanja, recimo. Naravno da će doći i do vađenja argumenata, odnosno spolovila i njihovog premeravanja u svrhu igre.
“Boys will be boys” je neka poanta koja se može iščitati iz najnovijeg filma Tsangarijeve, ali to nije klasična “odjeb”-replika koju izgovara neko ko se ne želi baviti stvarima. Ona se, naprotiv, toga hvata sa radoznalošću i metodičnošću naučnika koji sistematski posmatra svoje subjekte, ali i sa toplinom i igrivošću pravog umetnika. Zbog toga će ubaciti i zapadnu i grčku muziku u rasponu od evergreena do prolaznog popa koja se da čitati ironijski i humorno, kao što će ceo film intonirati kao vežbu iz bizarnog humora preko koje se upoznajemo sa suštinom stvari.
Athina Rachel Tsangari je svakako jedna od vodećih autorica, ne samo u grčkim nego i u evropskim krugovima. Njena rediteljska filmografija možda nije dugačka, pre Chevaliera je režirala samo dva dugometražna filma i nekoliko veoma zapaženih kratkometražnih. Na tom popisu dugometražnih se nalazi i Attenberg, jedan od potpisnih filmova grčkog bizarnog vala. No, Tsangarijeva je više kredita pokupila kao producentica drugih grčkih i ne samo grčkih filmova, a na tom podužem popisu će se naći i Linklaterov Before Midnight, kao i Lanthimosovi filmovi Kinetta, Dogtoothi Alps.
Kad smo već kod Lanthimosa, neka poređenja između ovo dvoje autora se sama nameću. Prvo, oboje sarađuju sa scenaristom Efthymisom Filippouom koji je vrlo odgovoran za antropološki i bizarno-humorni pristup u njihovim filmovima. Drugo, Lanthimos je ove godine takođe snimio film po Filippouovom scenariju, od strane moje malenkosti na ovom mestu recenzirani The Lobster u širokoj i bogatoj koprodukciji na engleskom jeziku. Problem sa Lobsterom je bio što momentum i snagu sa početka nije održao do kraja. Toga kod Athine Tsangari nema: Chevalier je fokusiran i konzistentan film, idejno i stilski ujednačen i ispoliran.
Naravno, neki će mu naći zamerku u tome što se ne bavi aktuelnim grčkim, dakle, socijalnim problemima ili da je toliko radikalno feministički da svoje muške subjekte vređa i oduzima im svako ljudsko dostojanstvo. Prva tvrdnja apsolutno nije tačna, jer se baš iz odsustva socijalnih tema čita socijalni kontekst, naročito na kraju filma kada posluga usvoji modalitete ponašanja od gazde i njegovih kompanjona. Druga tvrdnja je već za razmatranje, ali je autoričin stav potpuno legitiman, njena perspektiva je distinktivno ženska, pa tako i detinjasti muškarci apsolutno imaju smisla. Baš zbog te perspektive, a ne uprkos njoj, Chevalier je izuzetno zanimljiv film.
Preporuka od mene, dakle, stoji. Vi ćete se, dragi čitaoci i posebno čitateljke, u to uveriti kada se Chevalier na svojoj festivalskoj turneji koja je u punom jeku (od premijere u Locarnu, preko dve nagrade u Sarajevu do Toronta, Vancouvera i New Yorka) zaustavi u nekom od gradova u regionu. Za očekivati je da hoće, pošto je ovo svakako potencijalni festivalski hit jesenje sezone. Dotle će se možda stanje normalizirati, granice otvoriti i igrice između dvojice dokonih političara prestati. A vas ću, drage čitateljke, posebno zamoliti da mi, kad pogledate film, odgovorite jesmo li svi mi muškarci zaista takvi.

The Mend

0
0
2014.
režija: John Magary
scenario: John Magary, Russell Harbaugh, Myna Joseph
uloge: Josh Lucas, Simon Plunkett, Lucy Owen, Mickey Sumner, Cory Nichols, Austin Pendleton, Danny Mastrogiorgio

Nije lako isfurati film sastavljen od samih sjebanih i antipatičnih likova. Istini za volju, nisu ni dobrice na ceni ovih dana, pa je uspostavljena formula, kako u Hollywoodu, tako i u indie kinematografiji koja uzima svoje anti-heroje i vodi ih putem iskupljenja, katarze, promene ličnosti... The Mend nije takav film i zbog toga je možda čudan. Ali debitant John Magary je tip čoveka koga zanima isključivo opservacija, a ne moralizacija, i to film izdvaja od drugih.

Ton je postavljen već na početku, u sekvenci koja nam neće biti jasna. Neuredni Matt (Lucas) dolazi kod svoje devojke Andree (Owen) kući, njih dvoje se pojebu, posvađaju, on ode, luta, pije, posvađa se sa još nekim znancima, još malo luta i pije i zaglavi (pretpostavljamo nepozvan) na boemskoj kućnoj žurci. Ispostavlja se da su domaćini žurke njegov brat Alan (Plunkett) i Alanova devojka Farrah (Sumner) i da se oni nisu videli sa Mattom nekoliko meseci, ali nam to ne deluje nimalo čudno, pošto je Matt ludak van kontrole i, ako ne beskućnik, onda barem “freeloader”, grebator i muljator koji bez cilja luta kroz život.
Ta scena žurke je antologijska jer ne samo da nas upoznaje sa centralnim likovima filma i njihovom međusobnom dinamikom, nego i savršeno hvata dinamiku takvih kućnih zabava. Razgovori se prekidaju u pola rečenice, teme se menjaju, fokus se pomera, likovi dolaze i odlaze (Austin Pendleton briljira kao boem stare garde, stari prijatelj Alanovog i Mattovog oca), površni odnosi među njima se razvijaju... Saznajemo da Alan i Farrah sutradan odlaze na putovanje u Kanadu i da je plan da je Alan tamo zaprosi, iako njihova veza nije nimalo idilična.
Kad njih dvoje odu u žurbi, shvatićemo da su zaboravili Matta u stanu ili da se on namerno sakrio i privalio na neko vreme. A Matt je šupak, jedan od onih o kojima slušamo priče, tip čoveka koji nikada nije častio, koji se grebe za cigarete, koji orobi frižider, slučajno razbije posuđe i nastavi svojim poslom, pa se on sam ili neko drugi poseče na krhotine koje su za njim ostale. Prvo što će uraditi je da će pozvati svoju devojku i njenog sina iz prethodnog braka da mu se pridruže u, ponavljam, tuđem stanu. I oni će to uraditi. Alan će se, međutim, sa putovanja vratiti sam, besan i tužan (nešto je očito pošlo po zlu) i, iako u Mattovom prisustvu, pa ni u prisustvu potpunih stranaca u svom stanu ne vidi ništa čudno, pičvajz će tek nastati.
To stanje kulminira kad njih dvojica ostanu sami, demonstrirajući tako tipičan, a opet tako životan odnos između bratske ljubavi i mržnje. Atmosfera filma je neprijatna i postaje sve neprijatnija, praćena sjajnim, jezivim “soundtrackom” na gudačkim instrumentima koji insinuira da se sprema potpuni raspad. Jasno nam je da je Matt seronja, on se to čak i ne trudi da sakrije, ali ima nečeg šupačkog i u naizgled normalnijem i socijalno funkcionalnijem Alanu. Možda mu je prekipelo da bude večito na dnu “lanca ishrane”, ali odatle se teško može dići i tamo je, očito, s razlogom. Tužni i sjebani ljudi nisu nikome simpatični, čak ni samom sebi.
Kažem, ovakvu perceptivnu studiju karaktera je teško isfurati sa integritetom. Magary to čini sa stavom i znanjem, sa sigurnošću kakvu retko viđamo. Film ima svoje mane i nesavršenosti koje su plod neiskustva, ali to je neizbežno za prvenac koji je pritom autorski zahtevan i ne hoda utabanim stazama. The Mendčak ironizira svoj naslov, mi zapravo nigde ne vidimo, čak ni ne naslućujemo popravak bilo čega, u najboljem slučaju to je punjenje baterija do sledeće prilike.
Ovakav film zavisi skoro isključivo od glumačkih izvedbi i one su redom savršene. Istini za volju, ženski likovi su potisnuti u drugi plan i neke od zanimljivijih faca sa žurke nisu kasnije iskorištene u filmu, ali ovo je pre svega studija muške neodgovornosti i nesigurnosti kroz likove dvojice braće. U jednoj sceni je to pojačano sa prisustvom klinca, Andreinog sina, kao muškarca u nastajanju i njegovog oca, Andreinog bivšeg muža, kao odraslog i valjda stabilnog muškarca. Dvojica glavnih glumaca kroz ceo film pogađaju pravi ton, i njihovi likovi nisu folirantske karikature koje se same sebi gade. Zbog tih kvaliteta je The Mend film vredan pažnje.

Boulevard

0
0
2014.
režija: Dito Montinel
scenario: Douglas Soesbe
uloge: Robin Williams, Roberto Aguire, Kathy Baker, Bob Odenkirk, Giles Matthey, Henry Haggard

Pre više od godinu dana me je prilično iznenadila vest o smrti Robina Williamsa. Iako mi nikada nije bio na listi omiljenih glumaca ili komičara, ipak sam pogledao solidan broj filmova sa njim u nekoj od uloga i iznimno cenio njegov rad. Zapravo, za komičara mi je često bio suviše neozbiljan, sklon preglumljivanju i kreveljenju, ali je zato u svojim ozbiljnijim ulogama uspevao da nađe tonove tuge, inspiracije i ljudskosti. Dead Poets Society, Good Will Hunting, Nolanova Insomnia, da ne nabrajam dalje, bilo je tu izvrsnih uloga u karijeri. Jesu one možda vukle na depresiju od koje je glumac u privatnom životu patio, ali ne bih išao do toga da u tome vidim neki sujeverni znak.

Zato bi mi teško palo da ga pamtim po ulozi u smeću kao što je The Angriest Man in Brooklyn, jer je u tako lošem filmu i sa tako površnim likom nije bilo moguće napraviti čudo, posebno u “minus-fazi” u kojoj se Williamsova karijera u tom trenutku nalazila. Srećom pa će Boulevard taj utisak o Williamsu nekako popraviti, u pitanju je vrlo solidan film u kojem je pokojni glumac ostvario jednu od svojih najnijansiranijih i najljudskijih uloga. Uzgred, nije ovo njegov poslednji kredit, ima još par “glasovnih” uloga posle, ali je svakako poslednji njegov film koji ću ja gledati.
U pitanju je jedna u filmskoj umetnosti neuobičajena, a opet tako obična ljudska priča. Zvuči kao kliše: čovek na životnoj prekretnici (u ovom slučaju je to činjenica da mu je otac na samrti) odlučuje da se konačno suoči sam sa sobom, odnosno sa jednim aspektom svoje ličnosti koji je potiskivao skoro celog svog života. To bi moglo rezultirati raspadom svega onoga što je ostvario (pristojne, iako ne specijalno briljantne karijere i ugodnog, iako ne specijalno strastvenog braka) i jednim svojevrsnim restartom u godinama u kojima to nije uputno, a možda nije baš ni moguće.
Nolan (Williams) je, naime, skriveni gay, maskiran iza svoje povučenosti, dobrih manira i neupečatljivosti. Radi u banci kao službenik i čeka ga unapređenje. U braku je sa Joy (izvrsna Kathy Baker čije ostvarenje stoji rame uz rame sa Williamsovim), njih dvoje uživaju u istim knjigama, filmovima i večerama sa prijateljima, ali spavaju u različitim sobama, što govori više o ugodnosti i poštovanju, a manje o nekakvoj ljubavi. Čak ni sa svojim najboljim prijateljem, fakultetskim profesorom Winstonom (Odenkirk) nije preterano blizak, iako se njih dvojica često viđaju i druže.
Sve će se promeniti kad Nolan slučajno naleti na Lea (Aguire), mušku prostitutku, klinca sa izgubljenim pogledom kojeg život očito nije mazio. Tu dolazimo do zanimljivog dela: iako mu Nolan redovno plaća, vodi ga u motele i u restorane, on prema njemu ne oseća seksualnu privlačnost, barem ne izravno i dominantno. Nolanu je potreban neko da ga sasluša i razume i neko kome on može pomoći da bi se bolje osećao. Šteta što Leo te pažnje verovatno nije vredan, ne zbog toga što je loš momak, nego je pre svega izgubljen slučaj, napušten i izmučen i pomoći mu nema.
Što, naravno, neće značiti da naš dobri Nolan neće upasti u probleme. Prvo sa Leovim makroom Eddijem koji će mu naneti vidljivu telesnu povredu, pa onda i sa Joy glede svojih sve češćih i elaboriranijih laži o noćnim lutanjima, na kraju i na poslu, kada svi primete da se s njim nešto događa, nešto na šta niko u njegovom okruženju nije navikao...
Da je drugačije postavljen i da su u njemu manje raspoloženi glumci, Boulevard bi vrlo lako mogao završiti kao pokušaj televizijske “inspiracione” dramuljine, ali to nije. Treba za to zahvaliti Robinu Williamsu i Kathy Baker za tako nijansirana i upečatljiva ostvarenja, ali i reditelju Ditu Montinelu što vrlo dobro uspostavlja ton filma i ne popuje. Ovo je, inače, veliki korak naprad za Montinela koji je karijeru počeo sa obećavajućin newyorškim krimi-dramama i trilerima, ali je negde do trećeg filma njegova inspiracija presušila. Srećom, on ovde uvodi reforme u svom stilu, priču postavlja u neimenovani gradić (snimljeno je u Nashvillu, ali bez karakterističnog južnjačkog akcenta) i tretira je kao dramu iz života. Uspeva mu. Montinel ima još jedan film koji čeka distribuciju i sva je prilika da je dobio još jednog gledaoca.

Straight Outta Compton

0
0
kritika  originalno objavljena  na: monitor.hr

2015.
režija: F. Gary Gray
scenario: Andrea Berloff, Jonathan Herman, S. Leigh Savadge, Alan Wenkus
uloge: O'Shea Jackson Jr, Corey Hawkins, Jason Mitchell, Neil Brown Jr, Aldis Hodge, Marlon Yates Jr, R. Marcus Taylor, Cara Patterson, Alexandra Shipp, Paul Giamatti

Straight Outta Compton iliti “direktno iz geta”... Ne znam, u ona vremena kada se zapravo dešavala, ta priča mi nije bila zanimljiva niti bliska. Bilo je to ratno vreme na ovim prostorima, a ja sam bio osnovac, rap scena se dešavala u Americi i iz moje perspektive to je bilo daleko kao da je na Marsu. Ili je moj sistem bio namešten drugačije: postojao je turbo-folk kao nešto zlo i gitarska muzika kao nešto dobro, između toga neki pop kao nešto nezanimljivo i beskrvno, a crnci koji deklamuju o bandama, drogi, kurvama i policijskoj brutalnosti su jednostavno bili suviše egzotični za moj uski svet. Nije da toga nije bilo u medijima kod nas, a bilo je i piraterije, kućnih kaseta i bugarskih diskova, ali Gunsi, Nirvana i Metallica su mi u ono vreme naprosto bili zanimljiviji. Rap muziku sam počeo da povremeno konzumiram kasnije, u zreloj dobi, ali niti sam u nju zalazio duboko da bih proučavao biografije, niti mi je cela ta N.W.A. i generalno gangsterska priča legla kako treba.

 Srećom pa Straight Outta Compton kao film to od mene niti zahteva niti pretpostavlja. U pitanju je film standardne muzičke “biopic” strukture, znači hronika uspona, slave i (ras)pada jedne od grupa koje su presudno obeležile scenu u jednom veoma posebnom trenutku. I u tom smislu, film je solidan, čak i dobar. Fanovima N.W.A. će sadržaj biti manje ili više poznat, ali će se moći podsetiti detalja koje su zaboravili, a iz moje “rekreativne” i “turističke” perspektive film nudi dovoljno informacija, i to lepo upakovanih u jednu finu filmsku priču.
Compton je kvart Los Angelesa poznat po kulturi bandi. Takvog smo ga videli u filmovima poput Colors i Menace II Society. U njemu u skromnim uslovima odrasta Andre Young (Hawkins), krpi se sa “part-time” poslom kao DJ u klubu i sanja slavu i veliki uspeh na rap sceni. On će kasnije postati Dr. Dre, jedan od najvećih rap producenata. On će prepoznati veliki talenat u liku srednjoškolca O'Shea Jacksona koji se predstavlja kao Ice Cube (igra ga njegov rođeni sin i fizička sličnost između njih dvojice je frapantna). Njih će na neki način otkriti diler i gangster Eric “Eazy-E” Wright (Mitchell) i u njihovu muziku uložiti nešto od svoje nelegalno stečene love i pridružiti im se. Dolaze još i DJ Yella (Brown) i MC Ren (Hodge) i sastav je kompletiran, a već sa prvim singlom Boyz n the Hood postaju hit jer nude iskrenu perspektivu, realan pogled na svet koji ih okružuje i surovu i sirovu energiju.
 Splet okolnosti je bio takav da tih pet momaka nisu ostali samo lokalna i regionalna senzacija. Iako je Eazy-E u početku bio upitnog znanja o muzici i još upitnije izvođačke veštine, bio je dovoljno harizmatična pojava da preuzme ulogu lidera skupine i pokazivao je talenat za organizaciju. Opet, ništa od toga ne bi bilo da u priču nije ušao profesionalni menadžer Jerry Heller (Giamatti) koji je prepoznao potencijal, sredio ugovor za prvi album (naslovni Straight Outta Compton) i poveo ih na vrlo uspešnu nacionalnu turneju na kojoj su momci kreativno i finansijski profitirali na svom osećaju za duh vremena koje baš i nije bilo idilično. Bande i policijska brutalnost su se povezale u neprestani ciklus nasilja i momci su to uvideli i iskoristili.
Kako to obično biva sa muzičkim talentom, kreativnošću, osećajem za trenutak i profesionalnim menadžmentom, oni su vrlo brzo iz geta prešli u vile sa bazenima, ali su počele i nesuglasice, čak i otvoreni sukobi. Jabuka razdora je bio upravo Jerry koji je na njima masno zarađivao, a prvi je otišao Ice Cube koji je, ozlojeđen lošim ugovorom i nejednakim tretmanom u grupi, krenuo u solo karijeru, što ostatak ekipe nije dobro primio. Počele su prozivke u pesmama i fizička obračunavanja. Kasnije je sastav napustio i Dre i sa bivšim telohraniteljem Suge Knightom osnovao Death Row i postao producent. Eazy-E se skoro do samog kraja držao Jerryja i sukobljavao se sa svojim bivšim drugarima.
Priča je dalje poznata: karijere u tri smera, sukobi i prepucavanja, čak i fizički obračuni, sve je to deo scene. Eazy-E je kasnije uvideo kako ga Jerry tretira, bilo je i pokušaja da se originalna postava N.W.A. ponovo okupi, ali je on u kratkom roku umro od AIDS-a. Tako je završena jedna priča i tako je jedna ikonička muzička grupa otišla u legendu.
Straight Outta Compton nam tu priču priča sa znanjem i lakoćom, školski, direktno i uglavnom kako treba. Film traje preko dva sata i pomalo pada u tempu prema kraju, ali ostaje svejedno gledljiv i zanimljiv čak i onima kojima takva muzika vrlo malo znači. Istini za volju, Yella i Ren su predstavljeni kao likovi od sekundarnog značaja, tek malo primetniji od statista i uglavnom popunjavaju prostor, ali ćemo zato sa druge strane dobiti “poklončiće” u vidu ključnih momenata i ličnosti sa scene: Snoop Dogg se pojavljuje i predstavlja Dreu, Tupac kod njega snima California Love itd.
Možemo pretpostaviti da nam Straight Outta Compton govori nekakvu istinu, barem u smislu da je detaljan i da činjenice ne izvrće i ne koristi za difamaciju drugih. To, naravno, ne znači da neke neprijatne stvari, poput upletenosti muzičara u nasilje i kriminal i njihove sklonosti ka ne samo verbalnoj mizoginiji, nego i nasilju nad ženama, nisu sakrivene od nas. O tome se jednostavno nije govorilo. To ima smisla kada se uzme u obzir da su Dr. Dre i Ice Cube potpisani kao producenti filma, pa zato Straight Outta Compton na kraju više deluje kao memorijal za preminulog člana družine i kao nekakva hagiografija, nego kao istinita i nepristrasna biografija.
Nevezano za to, film je jedan od većih hitova poznog leta i rane jeseni. Vremenska pozicija nije mogla biti bolja za tako nešto: posle letnjih “blockbustera”, a pre “Oscar-sezone”. Kada uzmemo u obzir intrigantnu temu (publika voli biografije svojih idola i slavnih generalno), filmski pismenu obradu i tipičnu priču sa dovoljno unikatnih detalja, ovakva formula ne može promašiti. Gluma je u redu, iako među glavnim glumcima nema velikih zvezda. Čini se da se išlo više na fizičku sličnost nego na glumački rejting, a uloge su raspisane dovoljno jednostavno čak i za prosečne glumce. Režija je “nevidljiva”, školska, bez intervencija i iskače jedino u scenama koncerata i sa muzikom generalno, što ne treba da čudi s obzirom na to da Gray ima solidnu kilometražu kao reditelj spotova. Scenario nas bez problema vodi od tačke A do tačke B. Vizuelni identitet je u skladu sa vremenom i dominantnom kulturom tada, a najjače oružje filma je svakako “soundtrack”, kao što to biva u ovakvim filmovima.
 Fanovi N.W.A. ili ne, Straight Outta Compton je film koji zaslužuje moju laganu preporuku, a vašu pažnju. Mene je kupio i to valjda govori o tome da je dobar. Čak mi dođa da navijem muziku.

Cymbeline / Anarchy

0
0
2014
scenario i režija: Michael Almereyda (prema drami Williama Shakespeara)
uloge: Ed Harris, Ethan Hawke, Milla Jovovich, Penn Badgley, John Leguizamo, Dakota Johnson, Anton Yelchin, Peter Gerety, Vondie Curtis-Hall, Bill Pullman, Delroy Lindo

Mislim da bi se od adaptacija Shakespeara mogao napraviti jedan poseban žanr. Treba samo odlučiti kojeg se dela uhvatiti, raditi samo ekranizaciju ili menjati tekst i kontekst. Ako menjati, kako i šta menjati. Šta sa vremenom radnje – ostaviti originalni “setting” ili ići na modernizaciju? Šta sa tekstom – ostaviti originalni rani moderni engleski ili ga prilagoditi duhu vremena? Kako postaviti likove i njihove odnose. Mislim, ima tu posla, i to je večita fascinacija filmskim i teatarskim umetnicima, jer Bard je Bard. Ako mene pitate, na filmu je većinu toga rekao Kurosawa i ja tu ne bih ništa menjao. Svoje je, sa autoritetom poznavaoca materije, rekao i Kenneth Branagh. Posle njih dvojice, svaka adaptacija Shakespeara deluje kao da je sama sebi cilj.

Na tom polju su sreću okušali razni, sa promenljivim stilom i uspehom. Polanski je u Macbetha učitao svoju privatnu traumu. Baz Luhrman je napravio teen verziju Romea i Julije (sa Leonardom DiCapriom, da se curice raduju), Ralph Fiennes je snimio Coriolanusau Beogradu (izdržao sam pola sata filma, negde pri sredini i odustao, biće dana), a Joss Whedon je postavio Much Ado about Nothing u svoju kuću i društvo svojih prijatelja, te nam pokazao poreklo većine komičarskih klišea. Pomenuo sam tek neke, bez reda i smisla, nisam pravio listu i izdvajao, nego, tako, kao ilustraciju. A naš današnji autor, Michael Almereyda, već po drugi put uzima Shakespeara u ruke i radi ga na uglavnom isti način.
Lako za korporativnog Hamleta (2000), koji mi se, btw, nije svideo, Hamlet je ipak klasik sa odjecima koji se daleko čuju i u drugim dramama, te zbog toga svojevrsni standard. Tu je moguće svašta izvoditi, okretati na ovu i onu stranu i ispitivati dalekosežnost jednog takvog klasika. Cymbeline je sam po sebi nezahvalan materijal, sastavljen uglavnom iz recikliranih delova iz drugih drama, od tragedija do komedija, žanrovski neuhvatljiv između tragikomedije zabune i romanse, a i priča je toliko dominantna da ona upravlja likovima, a ne likovi njom, pa im zbog toga motivacija opasno šteka. Cymbelineće se, kao uostalom i Coriolanus, retko naći u izabranim delima i na repertoaru, o filmu da i ne govorimo. Međutim, nije moje da delim utešne nagrade za hrabrost, nego da procenim izvedbu.
A ona je manjkava i to baš onako primetno. Nema veze što tu imamo poznate glumce koji imaju motivaciju da ovakav tekst, za nijansu skraćen radi ubrzavanja radnje, odigraju kako treba. Ed Harris je očekivano odličan u naslovnoj ulozi koja mu sama po sebi leži, Milla Jovovich ima svoje sjajne trenutke (nakon poplave trashy filmova koji su joj obeležili karijeru) kao manipulativna kraljica, a i Ethan Hawke i John Leguizamo su sjajni u svojim nešto manjim ulogama, baš kao i Delroy Lindo i Peter Gerety. Nažalost, mlađa garda je podbacila. Penn Badgley je bledunjav kao Posthumus, Anton Yelchin za sebe tipično šmira preko svake mere kao Cloten, a i ne znam kome je moglo pasti na pamet da ulogu Imogen da Dakoti Johnson, čak i pre Fifty Shades of Gray“slave”, jer cura osim glumačkog porekla ne pokazuje nikakve osobine glumice.
Uostalom, glumci su tu manji deo problema jer, rekoh već, originalni tekst nije baš zahvalan što se tiče likova i njihove motivacije. Mnogo veći problem su sumnjive autorske odluke da se sačuva arhaični renesansni jezik i da se radnja prebaci iz Britanije u vreme rimskog osvajanja u modernu Ameriku i milje korumpiranih policajaca i motorističkih bandi. Taj spoj deluje izveštačeno i kvazi-umetnički, pa zbog toga ne radi. Jednostavno, rekontekstualizacija Rimljana u policajce, a Brita u bandu je suviše površna i nemoguća u današnjem svetu, čak ni uz gomilu stilizacije i neke prigodno nategnute alegorije. Za utehu je to da je soundtrack dosta bolji od filma, ali je i to tek jedna u moru referenci.
Kad smo već kod njih, najočitija je poveznica sa Sons of Anarchy, što je vidljivo i iz originalnog naslova filma. Međutim, i ona je površna, jer televizijska serija u sebi sadrži određene elemente Hamleta, što samo ukazuje na bezvremenski kvalitet tog klasika. Mislim da je Shakespeare zaslužio bolje od ove adaptacije i da ni sam ne bi bio ponosan na svoj komad.

Walesa, Man of Hope / Walesa. Czlowiek z nadziei

0
0
2013.
režija: Andrzej Wajda
scenario: Janusz Glowacki
uloge: Robert Wieckiewitz, Agnieszka Grochowska, Maria Rosaria Omaggio

Ima filmova koje sam propustio, a nisam planirao. Tako je biopic Andrzeja Wajde o Lechu Walesi došao na ljubljanski festival pre dve godine, a ja sam ležao ukočen. Od tada sam ga skoro godinu dana bezuspešno lovio po internetu i na kraju odustao, da bi mi ovih dana pao šaka posredstvom lokalne biblioteke u mom mestu. A već sam, ironije li, izgubio svaku nadu.
Prvi motiv za gledanje mi je bio Wajda. Jednostavno, zanima me kako velikani rade u poodmakloj starosti. Drugi motiv mi je bio Walesa i njegova uloga u lokalnoj i globalnoj demontaži komunizma. Sa jedne strane, zanimalo me je da li je on zaista bio rođeni vođa ili više nešto kao slučajni heroj, čovek koji se našao u poziciji da vuče poteze i povukao uglavnom prave zahvaljujući zdravom razumu i elementarnoj logici. Treće i najvažnije, zanimao me je Wajdin portret Walese, znajući da reditelj ima sklonosti ka istorijskoj tematici, da je bio istaknuti član i propagator Solidarnosti i da su njih dvojica privatno bili dobri prijatelji.
Okvir za film je drugi po redu intervju koji tada već nobelovac Walesa (Wieckiewitz) daje Oriani Fallaci (Omaggio). Iz tog intervjua kroz flasback za flashbackom saznajemo o okolnostima u kojima su se našli Walesa, njegova žena Danuta (Grochowska), njihova deca (šest komada, služe uglavnom da prave gužvu u kadru), ali i celokupno poljsko društvo u prelomnim 70-im i 80-im godinama, od prvih, u krvi ugušenih radničkih protesta 1970. nadalje, sve do te famozne Nobelove Nagrade. Walesa je u međuvremenu od običnog električara postao sindikalni aktivista, društveni parija, političar, pregovarač, bundžija, narodni tribun, politički zatvorenik i, sve u svemu, jedna od najznačajnijih ličnosti na kraju XX veka. Istovremeno, ostao je “pravi” Poljak i katolik (šta god to značilo, ali te osobine su ga verovatno i lansirale u političku arenu – običan narod je u njemu video “upeglanu” sliku sebe), muž i otac, iako često odsutan, ipak pun ljubavi za svoju ženu i decu.
Što se same izvedbe filma tiče, ovo je klasičan biopic sa lagano hagiografskim tonom. Da, Walesa je tu i tamo predstavljen kao arogantan, ponekad kao sumnjičav, ali je uglavnom heroj: kad treba beskompromisan, kad treba pametan. Dodao bih još i vraški srećan, ali to je kontekst koji ja učitavam. Dakle, na nivou tona nema ničeg novog, Wajda ne odstupa od pozicije prijatelja i poštovaoca ovog “everymana” koji je postao neko u kovitlacu događaja. Ono što u izvedbi odskače je fotografija (maestralno precizna igrarija sa amaterskim i dokumentarnim formatima, epilog je ceo sačinjen od arhivskih snimaka), izbor glavnog glumca koji fizički liči na slavnog državnika, posebno sa impozantnim brčinama, a posebno muzika sačinjena od probranog poljskog punka i new wavea, koji je i inače sjajan.
O Walesi ne saznajemo mnogo toga što već nismo znali, niti film uspeva da nas toliko zaintrigira i da nam pobudi emocije koje nismo imali. Iskreno, poštujem svakog borca protiv svakog opresivnog režima, pa tako i komunističkog. To znači one ljude koji su bili u borbi kada je to nešto značilo i kada su zbog toga preuzimali rizik na sebe. Za anti-komuniste koji su to postali kad je komunizam već odapeo i koji su karijeru izgradili na šutiranju leševa nemam ni najmanje poštovanja. Walesa je, za mene, u onoj prvoj kategoriji.
Ni o Poljskoj i specifičnim okolnostima u kojima se ta zemlja nalazila u dato vreme. Odnosno, saznajemo samo okvirno, bez potrebne dubine, otprilike na isti način na koji bismo saznali iz kakvog američkog filma. Iz života znamo rasplet i posledice: komunizam se urušio svugde, u Poljakoj među prvima od svih istočnoevropskih zemalja. Poljska je prošla kroz tranziciju, brzu i bolnu i sada je jedna od pristojnijih država na svetu, sa naprednom ekonomijom i političkom stabilnošću, ali i sa svojim problemima koji nisu zanemarivi.

Ali toga nema u filmu, iako Walesa snosi deo odgovornosti i za događaje iz 90-ih. I to pomalo fali. Zbog toga je Man of Hope slabiji, možda pomalo na silu napravljen nastavak Wajdinih filmova Man of Marble i Man of Iron koji nisu bili o Walesi, a opet su imali Walesu u centru. Ali kao uvodno štivo je sasvim odgovarajući.

Unfriended / Cybernatural

0
0
2014.
režija: Leo Gabriadze
scenario: Nelson Greaves
uloge: Shelley Hennig, Moses Storm, Will Peltz, Renee Olstead, Jacob Wysocki, Courtney Halverson, Heather Sossaman

Dragi moji, ne znam kako da vam ovo kažem, ali čini mi se da “no budget” horor ujdurma zvana “found footage” upravo prelazi na novi nivo. Iako je kriza kao prošla, psihologija štednje je ostala, pa zašto ne bi probali da nešto ionako minimalno (i u smislu idejnog razvoja i u smislu truda i u smislu produkcijskih vrednosti) učinimo još minimalnijim (u sva tri navedena smisla). Zašto ne bismo ceo film snimili u jednom kadru, i to kadru kompjuterskog ekrana?
Zašto da ne, pa to je moderno i u skladu sa današnjim klincima. Neće oni juriti Bigfoota ili vanzemaljce po šumama i po pustinjama, sumnjam da će i namlatiti nekog klinca u školi, pa će im on prizvati demona ili da će slučajno na ulici sebi na vrat navući psihopatu sa nožem. Ne, oni će samo po celi bogovetni dan sedeti za ekranom i komunicirati na osakaćenoj, internetskoj verziji jezika i jednako tako preko interneta nekoga zlostavljati.
Nije tu stvar je li ta generalizacija tačna, jer naprosto nije (mladi se moraju negde napijati, drogirati, jebati, proboditi, da ne pominjemo škole, fakultete, božićne ručkove kod babe i ostale obaveze), nego je li izvedena kako treba. Doslednost se rusko-gruzijskom reditelju Leu (Levanu) Gabriadzeu ne može osporiti: on svoj koncept fura od početka do kraja i zaista imamo samo jedan kadar u kome se smenjuju programi tipa Skype i Chromium, te tabele sa e-mailom, You Tube-om i društvenim mrežama, i taj kadar je dinamički popunjen sa webcam snimcima učesnika razgovora. Doslednost se ogleda i u tome da su i operativni sistem (OS X) i kompjuterski programi pravi, a ne izmaštani za potrebe filma. Problemi su, međutim, druge prirode: prvo, dati likovi su antipatični i dosadni i drugo, razgovor na skypeu i tipkanje na Facebooku i uopšte višenje na kompjuteru je dozlaboga dosadno za gledati čak i kada to radi draga i zanimljiva osoba, a kamo li ovako iritantna banda. Zašto bi neko snimio film o tome?
Slaba je uteha što je ovo, uslovno rečeno, horor, pa će većina njih ili čak svi poginuti na čudne, brutalne i krvave načine. Kako već to biva u ovakvim filmovima, to se dešava u “offu”, sa mnogo vrištanja, šuma i blicavih kadrova u kojima se ne vidi ništa konkretno. Dakle, ako trepneš – propustio si, ako ne trepneš – isti vrag. Vredi li za to presedeti 80-ak minuta? Ne baš.
Neću reći ništa o radnji, tanka je i ispašće da bacam spoilere. Prijaviću samo da je film inspirisan stvarnim slučajevima cyber-zlostavljanja sa fatalnim ishodom za zlostavljane devojke koje su se na kraju ubile. Ovde imamo osvetoljubivog duha (ili kompjuterski veštog ljudskog osvetnika, nikad nije objašnjeno) koji maltretira naše tupsone preko interneta. Poenta koju film prenosi je banalna i svodi se na: cyber-zlostavljanje je loše, nemojte to raditi da vam se ne vrati. Ajde?!

Da, pogodili ste, Unfriended je loš film, mada loše vesti tek dolaze: sprema se nastavak. Ne samo to, nego je ovako loš film utridesetostručio svoj budžet, a nije baš snimljen za kikiriki, iako to tako izgleda. To može postati trend. Optimistično je jedino da je ovakva “gimmick” premisa o filmu koji bi se ceo dešavao na ekranu kompjutera isprobana i da se pokazala ostvarivom, ne samo u ovom filmu već i u jednoj epizodi sitcoma Modern Family. Ako neki mladi filmaš sa ambicijama ima i priču koja bi se mogla ispričati na ovakav način, sada zaista može snimiti svoj prvi film za kikiriki.

Cop Car

0
0
2015.
režija: Jon Watts
scenario: Jon Watts, Christopher D. Ford
uloge: Kevin Bacon, James Freedson-Jackson, Hays Wellford, Shea Whigham, Camryn Manheim, Kyra Sedgewick (glas)

Da su glavni likovi filma Cop Car odrasli ili makar stariji maloletnici, a ne baš klinci, bio bi to jedan umereno zabavan tipski triler. Uz minimalne intervencije, recimo da su dvojica likova stondirani, mogao bi da se okrene i na komediju, jer u centru zapleta stoji zabuna. Ovako imamo dve izuzetno simpatične male barabe koje žive na križanju svetova. Sa jedne strane, to su izmaštani svetovi nalik na akcione filmove, a sa druge je realnost američke vukojebine negde na Srednjem Zapadu. Iako će nam njihovi postupci delovati nerealno i iako će doneti sve same krive odluke, mi ćemo za njiih zdušno navijati i netremice pratiti nevolje u koje će upadati.

Dakle, pomalo plašljivi Harrison (Wellford) i kolovođa Travis (Freedson-Jackson) su otišli od kuće. Ili pobegli iz škole, svejedno. Upoznajemo ih kako hodaju prostranom poljanom i psuju. Na ulazu u šumu pronađu policijski auto, priđu polako i oprezno i shvate da nema nikog ko taj auto čuva i nikog u blizini generalno. Sednu unutra, pročačkaju levo i desno i nađu ključeve. A ako auto već nije ničiji, zašto se ne bi provozali... Tako njihovi dečiji mozgovi funkcionišu na osnovu sadržaja koji konzumiraju i koji im je dostupan: priča, avanturističkih knjiga i stripova, akcionih filmova i kompjuterskih igrica.
Štos je, međutim, što je taj auto ipak nečiji, a nije napušten i ostavljen tamo za zezanje. Ne samo da je policijski, nego ga taj dan “duži” šerif Kretzer (Bacon), i, što je još gore, njegove namere nisu baš zakonite, a klinci su ga omeli u pola posla. Naime, jednog tela u prtljažniku se rešio pomoću jame i živog kreča, ali prtljažnik još nije prazan, o čemu će posvedočiti gomila naoružanja na zadnjem sedištu... Sva je prilika da su klinci u svojoj igri zaglibili dalje nego što su to hteli i dalje nego što to mogu shvatiti.
Na stranu realna pretpostavka da se nijedan klinac ne bi usudio da se odveze u pandurskom autu, znao on da vozi (što je takođe malo verovatno) ili ne. Verovatnije je da bi se igrarija završila sa drndanjem po instrumentima ili možda zezanjem policije preko radio-stanice. No dobro, u ovom preterivanju ćemo uvideti jedan trend u indie kinematografiji: autori su skloni da krenu “putem sećanja” i u okruženje iz filmova koji su ih formirali u mladoj dobi (ovde imamo klasičan triler sa pridihom “backwoods” okruženja i komičnom zabunom, kao u ranim radovima braće Coen) ubace likove koji su “stand in” za njih tada. U sjajnom filmu MudJeffa Nicholsa je to izvedeno suptilnije, ovde se od toga radi poenta, što takođe nije pogrešno, a ovde je čak beskonačno simpatično i svakako je to jedan od presudnih kvaliteta ovog filma, posebno zbog odlične međusobne hemije koju demonstriraju James Freedson-Jackson i Hays Wellford.
Drugi presudni kvalitet filma odnosi se na šerifa u maestralnoj interpretaciji Kevina Bacona. Tretman lika je izvanredan, u finom balansu između komičnog (jer se u svojoj gluposti i aroganciji doveo u neprijatnu situaciju i nestrpljiv je da je reši) i realističnog (jer su njegovi postupci u rešavanju iste mnogo bliži strpljivim i proračunatim nego što liče na “gung ho”). Bacon ga igra sa takvim žarom da je iz scene u scenu “folksy”, zastrašujuć, sjeban, šta god se od njega traži i nikad ne promašuje ton.
Dodatni kvalitet Cop Cara je, pored toga što je urnebesno zabavan i duboko u sebi topao film, je i to što nema viškova u priči, meandriranja i preteranog objašnjavanja. Tih 85 minuta filma potrošeni su ekonomično, u relativno umerenom tempu i sa relativno malo likova u priči. Osim Kevina Bacona, koji je ujedno i izvršni producent filma i njegove žene Kyre Sedgewick čiji glas čujemo u ulozi dispečarke, te karakternog glumca Shea Whighama u ulozi dilera i Camryn Manheim u “comic relief” epizodi stvarne ili nabeđene lude babe, ostale glumce sigurno nećemo prepoznati ni po imenu.
Whighamu se, pak, mora odati priznanje za najzajebaniji zločinački monolog u ovogodišnjoj filmskoj berbi koji film pomera još malo ka teritoriji apsurdnog i bizarnog. Daleko od toga da Kevin Bacon nema svojih momenata, njegov šerif je izuzetno upečatljiv lik, ali, verujte me, Whighamov monolog ćete pamtiti dugo. On je u ovom filmu o avanturama dve male barabe, jednog opasnog šerifa i jednog jednako opasnog kriminalca “tačka na i”. Cop Car zaslužuje moju ogromnu preporuku za veče nepretenciozne filmske zabave.

Self/less

0
0
piše: Tea Šegon
2015
režija: Tarsem Singh
scenario: David Pastor, Alex Pastor
uloge: Ben Kingsley, Ryan Reynolds, Natalie Martinez, Matthew Goode

Generalno, Self/less se bavi pitanjem odnosa materijalnog i nematerijalnog u samoj suštini čovjekova bivanja. Istražuje svijet u kojem je moguće misli, tok svijesti, sjećanja i emocije „preseliti“ iz jedne fizičke domene u drugu, točnije tijelo služi kao paravan ili dom svemu onome što u suštini čini čovjeka. Tijelo je prolazno, svijest ostaje. No, bez obzira na zanimljivu i nepresušnu temu čovjekove besmrtnosti i pitanja humanosti, ovaj film nije ispunio niti jedno moje očekivanje.
Prvo što čovjeku padne na pamet gledajući ga jest „koji se vrag dogodio Tarsemu?“. Ako je za usporediti s ostalim radovima iz njegove filmske karijere, zaključak koji se nameće jest da je jednostavno nazadovao i presušio s idejama kojima je „prštio“. Možda sam u krivu, te je možda ovo njegovo najzrelije djelo, no meni je osobno bio draži dok je stvarne životne situacije i problematiku društva „pričao“ kroz vatromet boja i vizualno privlačne scene svijeta imaginacije, kao da priča „priču za laku noć“. Meni osobno, njegov najdraži film The Fall (2006), zatim i The Cell (2000) odradili su mnogo bolji dijalog s gledateljem na više razina - od konotativne razine do razine dijaloga.
U Self/lessu nekako svega fali. Tarsem se više „zabavljao“ akcijskim scenama nego malo dubljim pojašnjavanjem ideje koju je započeo filmom, dijalozi su površni i u većini slučajeva ispunjavaju prazan hod radnje. Naime, umjesto pitanjem etike i morala (koje bi bilo i odveć nego dovoljna tema za odličan, imaginativan i napet film), njegova radnja je na neke trenutke nepovezana, karakter glavnih likova je površinski definiran te jedino što zbilja vrijedi jesu te scene akcija, a koje naposljetku meni nikako ne leže.  
  No, da se vratimo radnji i njezinim glavnim protagonistima. U već odmakloj dobi iznimno bogati poduzetnik Damian (Kingsley) već je na izmaku zadnjih atoma snage. U trenutku kada se pomiri s činjenicom da ti novac ipak ne može kupiti sve što zamisliš, njegov osobni „second chance“ dolazi u obliku znanstvenika profesora Albrighta (Goode). Albright mu nakon nekoliko okretaja u „čarobnoj mašini visoke tehnologije“ nudi priliku da nastavi živjeti u tijelu nepoznatog mladog čovjeka (Reynolds).
Zanimljivo je da se zbog ekraniziranja ovakve moralne dileme Tarsem pokušao izvući insinuiranjem na filmsku baštinu čija je priča itekako držala vodu. Naime, za suzbijanje nuspojava i indikacija potrebno je koristiti crvenu pilulu. Crvena pilula kao vječita metafora kršenja moralnog kolektivnog zakona mogla je biti odgovor na sva pitanja kojima se Tarsem nije pozabavio. No, umjesto toga, on se pozabavio površinskim „grebanjem“ po problematici pitanja krađe tijela.
Albright „svoja tijela“ pribavlja sumnjivim putem i Damian to saznaje na najgori mogući način - njegov vlastiti um se počinje igrati s njim. Detalji iz života prvotnog vlasnika tijela, Marka, plivaju na površinu, te misteriozna djevojčica (Jaynee-Lynee Kinchen) i žena (Natalie Martinez) zaokupljaju njegove misli. Damian odlučuje istražiti pozadinu priče te iz vlastite znatiželje naposljetku upada u nevolju katastrofalnih razmjera.
  U ovom se trenutku filma već odvijala tolika količina jurnjave i pucnjave, da su sva otvorena pitanja morala, besmrtnosti, etike i filozofije života jednostavno iščezla pored nametnutnih ideja o korporativnom društvu Zapada koje sve više napreduje. Smatram da smo svi mogli biti lišeni scena akcije da je Tarsem samo malo bolje proučio i artikulirao iznimnu ideju s kojom je očito i započeo ovaj film. Neodgovorena pitanja, ostati će neodgovorena, no pohvale definitivno idu za vizualni aspekt ovoga filma - bez obzira na njihovu preokupaciju izričito akcijskim scenama.
Iako pohvale jesu tu, zataškavanja manjkavosti imaginacije koja je bila odlika Tarsemovih filmova, meni osobno, nisu uspjela niti jednom scenom „letećih“ metaka i automobila, pa čak ni totalnim preokretom u radnji. Damianov elitistički i „second chance“ um (p)ostaje potisnut na njegovu vlastitu volju upravo zbog osjećaja morala prema Marku i Markovoj obitelji. „Stari um“ odlučuje da je ipak proživio svoj život, kucnuo mu je čas pozdrava te tijelo „vraća“ vlasniku pred kojim je još čitav život.
Tema puna potencijala mogla je otvoriti savršenu karakterizaciju glavnih likova, no mi smo dobili samo dio kolača pomoću kojeg nikada nećemo otkriti što je s ovim filmom „pisac htio zbilja poručiti“. Svakako je bitno istaknuti kako je Kingsley još jednom odradio vrhunsku ulogu te pridao svoj osobni pečat „starom Damianu“, dok bih za Reynoldsa jednostavno mogla po sto-i-prvi put reći kako manjkavo glumi svaku ulogu koje se primi. Gluma i manjkavost u definiranju karakternih osobina mladog Damiana jednostavno su negativno utjecala na ionako negativni utisak o radnji filma.
Nadam se da će se Tarsem vratiti k sebi i mašti kojom je osvojio mnoga srca.  

I'll See You in My Dreams

0
0
2015.
režija: Brett Haley
scenario: Brett Haley, Marc Basch
uloge: Blythe Danner, Martin Starr, Sam Elliott, Malin Akerman, June Squibb, Rhea Perlman, Mary Kay Place

Ne bih to nazvao baš trendom, jer naprosto nije uzelo toliko maha, ali svakako postoji tendencija u modernoj indie kinematografiji da se filmovi bave starijim osobama. Neko će to posprdno nazvati gerijatrijskim filmovima, ali bih i sa tim bio oprezan. Današnji penzioneri su, naime, odrastali sa filmovima, verovatno više nego što su tako odrastale mlađe, digitalne generacije, i zbog toga su publika na koju se može računati, pa što ne bi bilo filmova o njima.
Uostalom, starost i starenje su prirodne i večite teme, kao i suočavanje sa ta dva procesa. Naravno, uvek postoji mogućnost da to skrene u neko bespotrebno težinjanje i smaranje, patetiku ili “premudre lekcije” koje stariji (nepozvani) dele nama mlađima. A tu je i, naravno, verni pratilac starosti, smrt. Taj kraj svih krajeva filmovi najčešće ne tretiraju pametno ni iskreno, najčešće koristeći nekoliko opšteprihvaćenih formula i klišea, odbijajući da priznaju neraskidivu vezu smrti sa životom. I'll See You in My Dreamsje jedan od retkih filmova koji smrti pristupa sveže, iskreno i inteligentno.
Nije smrt tema filma, život je, ali ona se pojavljuje skoro instantno, u drugoj ili trećoj sceni. Našoj junakinji, udovici i penzionerki Carol (Danner) koja živi pristojnim životom niskog intenziteta umire pas, što njenu životnu rutinu čini još praznijom i skoro nepodnošljivom. Film je o njoj i njenom nošenju sa saznanjem da smo prolazni, ali imamo sreće: nema banalizacije niti filozofskog naklapanja, Carol nas je iskreno dobila i zanima nas šta će biti dalje s njom.
Ona osim četvoronožnih ima i dvonožne prijateljice, svoju ekipu za bridž (Squibb, Perlman, Place), jer se filmske i televizijske žene uvek kreću u četvorkama, a bridž je nešto što svi penzioneri igraju, barem u filmovima i na televiziji. Njih četiri će imati zanimljivo, iako ne preterano dubokoumno druženje, a jedna od tih urnebesnih scena (ona sa travom, kolicima sa grickama i policajcem) će totalno biti na tragu Golden Girls. Pored njih, Carol ima i kćerku (Akerman) koja se odselila i započela svoj život, ali najavljuje posetu u skorije vreme.
Ipak, suština zapleta, ako se to može tako nazvati, zapravo je više karakterna studija, su dva frajera. Jedan je opušteni brkati kauboj Bill (Sam Elliott, brkati kauboj iz The Big Lebowski), koji uopšte nije kauboj, nego mu je to imidž i lepo ide uz prirodno samopouzdanje. On će je voditi na izlaske i izlete, naročito na brod nesvakidašnjeg imena “So What” i zapravo će poslužiti kao nekakav “love interest” za treće doba. Drugi je dosta mlađi, Lloyd (Starr), čovek koji je završio studij poezije i radi kao čistač bazena, a od svega se brani auto-ironijom. On će je voditi na karaoke, njih dvoje će postati drugari po piću i oformiće jedno neobično međugeneracijsko prijateljstvo, sa blagim naznakama nečeg većeg: fascinacije ili čak ljubavi.
Glede radnje, ne dešava se ništa epohalno, i sve je, onako, niskog intenziteta i rekao bih čak obično i rutinski. Neće nam neke velike istine biti jasne u sekundi, niti će se likovi promeniti do neprepoznatljivosti. Samo će u tom blagom luku saznati neke stvari jedni o drugima i sami o sebi. To nipošto ne znači da je I'll See You in My Dreams dosadan i prazan film, jer u njemu ima i humora i topline i nečeg životnog, da ne pominjemo vrlo interesantne likove i kompetentnu glumu, kako od Blythe Danner, tako i od ostalih.

Ono čime film pleni je iskrenost. Ne samo da se mogu pronaći biografske poveznice između Blythe Danner i njenog lika, obe su udovice, uspešne žene i imaju odrasle i ostvarene kćeri (Dannerova je udovica Brucea Paltrowa i majka Gwyneth Paltrow), nego se sa sigurnošću može pretpostaviti da se autor filma Brett Haley ispoljio kroz lik Lloyda. Takva inteligentna postavka i tretman likova nipošto nije slučajan, posebno kada uzmemo u obzir da je Haley mlad autor, pa možemo pretpostaviti da je u njegov život u nekom trenutku ušla neka fascinantna starija gospođa i nadahnula ga svojom mudrošću i energijom. Zaista retko imamo slučaj da se različite generacije tako razumeju, i I'll See You in My Dreamszaslužuje moju preporuku.

The Intern

0
0
kritika originalno objavljena na: monitor.hr
2015
scenario i režija: Nancy Meyers
uloge: Robert De Niro, Anne Hathaway, Rene Russo, Anders Holm, JoJo Kushner, Andrew Rannells, Adam DeVine, Zack Pearlman, Jason Orley, Christina Scherer, Nat Wolff, Linda Lavin

The Intern je jedna ugodna, “feel-good” romantična komedija, što i možemo očekivati od Nancy Meyers, veteranke takvih filmova u smislu produkcije, scenarija i režije. Njeni filmovi, pa tako i ovaj, su primer savršeno pažljive konstrukcije i ušminkanosti eksterijera i enterijera, čist eskapizam i “arhitektonska pornografija” nasuprot realnom i prljavom životu, kako već to biva u romantičnim komedijama kao takvim. Međutim, ovde dolazimo do prve i najveće neobičnosti ovog filma: ovde ono “romantična” ima drugo značenje.

Znači, ovde se ne radi o zaljubljivanju i osvajanju osobe suprotnog pola, iako to našem naslovnom stažisti Benu (Robert De Niro, star preko 70 godina, što je valjda i komični “punchline” filma) polazi za rukom relativno lako i bez napora. Izabranica njegovog srca je maserka Fiona (Rene Russo, predivno izgleda sa preko 60 godina, ali je nažalost uludo potrošena u filmu), ali to je tek jedan od sporednih koloseka filma. Nije romantičan ni platonski odnos između Bena i njegove dosta mlađe šefice Jules (Anne Hathaway, koja još jednom dokazuje status Julie Roberts novog milenijuma), niti su toliko romantični njihovi životni nazori. Romantičan je sam stav filma: lagodan, naivan, eskapistički; romantičan je ton rasprave između starih i novih vremena što je centralna tema filma i, konačno, romantičan je tretman likova.
Prvo se upoznajemo sa Benom za koga se na samom početku čini da je ujedno i naš narator, a ne samo naslovni i glavni lik. On nam priča o sebi, da je udovac, penzioner, bivši menadžer u štampariji telefonskih imenika. (Vidite li ironiju tu? Ako ne, nema veze – u filmu će se taj štos ponoviti malo previše puta.) On svoju penziju provodi lagodno, putuje po svetu, uči jezike i umetnost kuhinje, odlazi na jogu i u povremene posete sinu i njegovoj familiji u San Diegu, ali mu je nesnosno dosadno jer nema one njegove dnevne radne rutine. Zato je odlučio da se javi na konkurs za starijeg stažistu u izuzetno uspešnoj “start up” firmi koja se bavi prodajom odeće preko interneta, iako o internetu i kompjuterima ne zna baš mnogo. Njegova radna etika je savršena i spreman je da uči. A ovaj uvod je zapravo njegovo video-pismo za konkurs.
Naravno, dobio je posao (u suprotnom ne bi bilo filma) i to kao direktni saradnik vlasnice i direktorke Jules. Ona je, pak, tipična zaposlena žena novog milenijuma. Večito je u žurbi i vozi bicikl kroz svoju hipstersku kompaniju, a njen pristup je onako baš mikro-menadžerski, što će reći bavi se baš svim aspektima poslovanja, od dizajna, preko logistike do podrške korisnicima i upravljanja. Ona je zbog toga hronično iscrpljena, pa ne viđa često svoje ukućane: modernog muža Matta (Holm) koji je ostao kod kuće i princezastu kćerkicu Paige (Kushner) o kojoj se tata brine. Zbog obima svog posla, ona je sklona zaboravljanju pojedinosti na poslu (kao što je to program starijih stažista) i na privatnom planu, te u startu slabo prima promenu da pod njom radi starija osoba koja nije hip, moderna i “na ti” sa tehnologijom.
Međutim, Ben će joj se uvući pod kožu zbog svoje radne etike (u stanju je doći ranije i počistiti sto zatrpan kancelarijskim otpadom), integriteta, mudrosti, manira (gospodin je uvek u odelu) i dobre naravi. On će joj postati možda jedini pravi prijatelj i nešto nalik na najidealniju i najpozitivniju moguću očinsku figuru i pomoću njega će ona doneti neke od važnih odluka, kako u vezi svog privatnog života, tako i u vezi firme, poslovanja i situacije sa angažmanom eksternog rukovodioca, što zahtevaju ulagači.
Pored toga što je romantična komedija bez ljigave romanse, The Internrevidira i nekoliko drugih, tipskih grešaka u tonu kod savremenih filmova koji se bave generacijskim jazom. Recimo, komedija sličnog naziva, The Internship (2013) bila je pokretna reklama za Google (kao što je The Intern tek nešto diskretnija za Apple, ali nema veze), ali je zauzimala ton da je “milenijumska generacija” nesposobna za posao, kao i za ispunjen privatni život jer je ovisna o tehnologiji i permanentno nastanjena u virtuelnom svetu, te joj treba pomoć starijih i iskusnijih kako bi se sa tim nekim temeljnim stvarima nosili. The Intern mnogo više poštuje svoje likove, i mlade i stare. Mladi su vredni, kreativni i poslovno sposobni, ali im fali iskustvo i sistem u radu koji se stiče sa godinama, a stariji nisu baš kompletne mule za tehnologiju, nego se mogu naučiti ako imaju volje, te takođe nisu dosadna gunđala i dežurni pravednici, nego su sposobni da kad treba i kako treba daju koristan savet mlađima.
Međutim, daleko od toga da je The Intern savršen film. Prvi problem je njegova dužina od 2 sata, što je barem za 20 minuta previše. Drugi problem su veoma površno nakačeni dodatni likovi i pod-zapleti, kao što su tri hipstera za Benovim stolom i njihov potpuno blentavi provalnički pohod na kuću Julesine majke da izbrišu mail sa kompjutera. Problematičan je i pod-zaplet sa Julesinim i Mattovim brakom i Mattovom prevarom, ali on bar ima funkciju da u priču ubaci polemiku o feminizmu i kavaljerstvu koja, opet, nije najsrećnije i najrealističnije izvedena, jer nam nisu logične pozicije dvoje protagonista. Sa druge strane, možda je ta rasprava samo sredstvo da se podvuku generacijske razlike prema kojima su “baby boomeri” bili generacija puna ideala i generacija koja se za njih borila, dok su “milenijalci” mnogo skloniji kompromisu ako im je cilj održati zadatu idealnu sliku. Opet, ta tema je mnogo efektnije, a jednako diskretno portretirana u pomalo zaboravljenom i potcenjenom Up in the Air (2009). Konačno, ono što će gledaoci najviše osetiti je i ravan ton koji se proteže kroz ceo film. The Intern je zbog toga ispolirano, ali zato savršeno neiskreno i nerealno filmsko delo koje se brzo zaboravlja.
To ne znači da film nije gledljiv, čak i na momente zabavan. Razlog za to su odlične uloge dvoje protagonista. Anne Hathaway je tu u svojoj zoni ugodnosti, živahna, vesela i pozitivna i tu se savršeno snalazi. Iznenađenje u nekom smislu je Robert De Niro. On je bez daljnjeg sjajan glumac, ali je isto tako svoje najbolje uloge ostvario odavno. U poslednje vreme za njega je posebno problematičan izbor filmova u kojima će se pojavljivati. De Niro, naime, uloge ne odbija, čak ni loše napisane likove u lošim filmovima i po količini gluposti koje je snimio se približava Nicolasu Cageu. Za razliku od Cagea, De Niro makar ima dovoljno takta da većinu bezveznih uloga otalja šmekerski i sa stilom, ali se u poslednje vreme za njega teško može reći da se trudi. Poslednji put smo ga u sjajnom izdanju gledali u Silver Linings Playbook (2013), ali njegova uloga tamo je bila relativno mala, ma koliko koloritna bila.
Ovde ima glavnu ulogu i igra je apsolutno savršeno. On ovde nije patetičan starac kakvim se predstavlja u drugim recentnim filmovima, on je ovde gospodin sa dobrom voljom, ali i sa čvrstim stavom. Važnije od svega, on savršeno balansira između komičnog i dramskog i gotovo nikad ne promašuje ton. Pravo ga je zadovoljstvo gledati u jednoj ležernoj, odmerenoj, “low key” ulozi i zbog toga The Intern zaslužuje moju laganu preporuku.

Anime nere / Black Souls

0
0
2014.
režija: Francesco Munzi
scenario: Francesco Munzi, Fabrizio Ruggirello, Maurizio Braucci (po knjizi Gioacchina Criaca)
uloge: Marco Leonardi, Peppino Mazzotta, Fabrizio Ferracane, Giuseppe Fumo

Kada bi se Italija nekim slučajem raspala na svoje pokrajine, većina tih državica na jugu zemlje bi se mogle smatrati neodrživim, propalim državama, a u najboljem slučaju zemljama trećeg sveta. Razlog za to su kriminalne organizacije koje su tamo de facto vlast, a one su toliko ukorenjena tradicija (ostatak feudalizma, zapravo se mogu povući paralele između tih kriminalnih i sitnih plemićkih klanova) da ih je, čak i da se nisu širile van svojih uskih geografskih okvira, nemoguće počistiti policijskim i sudskim akcijama.
Sve one su slične, povezane više horizontalno nego vertikalno, sastavljene iz klanova koji mogu biti u dobrim i lošim odnosima, bez presudne uloge nekakvog centralnog organa i apsolutno nesaradljive sa državnim vlastima, dok su razlike među njima detalji, ali prilično primetni. Sicilijanska mafija se tako prva “izvezla” u Ameriku, a napolitanska Camora se uvukla u sve pore biznisa, a voli i da se pokazuje u svom nasilju. Obe su oslikane filmovima, Sicilijanci bezbrojnim, Napolitanci sa tek par naslova od kojih je najzvučniji ne baš vešta adaptacija preobimne i prepametne knjige Gomorrakojoj više odgovara format TV serije. O kalabrijskoj Ndragheti nije puno toga snimljeno, verovatno zbog njene dosta ruralne “korporativne kulture” i ekskluzivno plemenske strukture (klanovi su po pravilu u krvnom srodstvu).
Anime nere Francesca Munzija, snimljen po ne-fikcijskoj knjizi Gioacchina Criaca donosi novinu na tom polju, ali i na polju mafijaških filmova generalno jer se više bavi ljudskim faktorom – familijom koju sačinjavaju trojica braće, nego mafijom kao takvom. Istina, dvojicu od trojice, Luigija (Leonardi) i Rocca (Mazzotta) ćemo upoznati prvo u poslu (ugovaranje isporuke droge), pa onda u zabavi (krađa koze za ručak, što je valjda deo njihove tradicije), a tek onda privatno. Luigi je pravi mafijaški tip, iznutra i spolja, dok je Rocco više poslovno orjentisan. Obojica žive u Milanu, ali Luigi drži do korena i tradicije, dok je Rocco oženjen severnjakinjom. U rodnoj kući u malom kalabrijskom gradiću u planini je ostao najstariji Luciano (Ferracane) koji je tradiciju pokojnog, odnosno ubijenog oca i živi kao pastir, izbegavajući kriminal i sukobe.
Problem je, međutim, Lucianov sin Leo (Fumo), tipičan “hothead”, klinac kojem nije do škole i do poštenog posla nego do pravljenja frke. On je tip lika koji će vlasniku kafane koji ga je izvređao razbiti prozore, iako je poznato da su kafana i njen vlasnik pod zaštitom lokalnog “dona”. Takve stvari se obično rešavaju sa par šljaga i izvinjenjem, ali Leo baš nije u tom fazonu. Kako nema podršku od oca, dovući će stričeve, što će izazvati sukob sa gazdom koji im je već ubio oca i rat u koji se može uključiti i više klanova. Hoće li se familija izvući na okupu? Hoće li se uopšte izvući? Kako će to podneti miroljubivi Luciano?
Anime nere nije film koji će pleniti akcionim scenama, brzim montažama i kompleksnim anegdotarnim strukturama, čak ni obilnim, informativnim pregledom organizacije i njene strukture, jer je film sveden i gotovo komoran. Čak i kada se pojavi nekakva “masovka”, obično vezano za ceremonije, rituale i procedure, ona je naprosto lišega svakog glamura. Prvi razlog za to je siromaštvo ruralne sredine, njene stare, često napuštene kuće bez prozora, memljive konobe, jeftine ograde i propale ceste. Drugi razlog je nepatvoreno seljaštvo tih likova gde su gradska odeća, prenaglašeni dekor i skupi automobili samo poza. Glamura, dakle, nema, sve je mračno, jedva osvetljeno, gotovo bedno. Takva je i atmosfera u kojoj se kuvaju sranja koja će se uskoro sručiti na sve njih. Zato što su neizbežna. Zato što su takvi sukobi prljavi i nepredvidljivi.

Mafijaški filmovi mogu biti razni, ali nikada niste videli nijedan kao što je Anime nere. Njegov kvalitet nije ni u tome što koristi poznate, gotovo tipske likove i situacije, nego kako ih koristi. Tu ne govorim samo o nekoliko izvrsnih obrata. Anime nere ima gotovo egzistencijalističku notu, pre svega kroz Lucianov lik, uhvaćen u kovitlac događaja koje se trudio da izbegne. Francesco Munzi se uglavnom bavio ljudskim pričama i opet to čini u drugačijem, mafijaškom okruženju. Ovaj izuzetno neprijatan film sporog tempa i guste, teške atmosfere zaslužuje moju ogromnu preporuku.

Testament of Youth

0
0
2014.
režija: James Kent
scenario: Juliette Towhidi (prema memoarskoj prozi Vere Brittain)
uloge: Alicia Vikander, Taron Egerton, Kit Harington, Colin Morgan, Dominic West, Emily Watson, Miranda Richardson, Jonathan Bailey, Henry Garret, Alexandra Roach

Učinite sebi uslugu i zapamtite ime Alicie Vikander, jer je to glumica pred kojom je svetla budućnost. Neki će je se setiti iz danskog kandidata za Oscara od pre nekoliko godina A Royal Affair, neki drugi po sporednim iz Anne Karenine ili The Fifth Estate. Ja bih mogao da lažem i kažem da je pratim još od švedskih filmova na početku njene karijere (IMDB mi je uvek uključen), ali to neću učiniti jer nema smisla. Pažnju mi je privukla vrhunskim glumačkim ostvarenjem u Ex Machina, ruski super-spektakl Seventh Son sam propustio, u Son of a Gunje imala malu i tipsku, mada više nego solidno odrađenu ulogu, a sa The Man from U.N.C.L.E. je sebi širom otvorila vrata Hollywooda, a za kraj ove godine se očekuje i “Oscar bait” The Danish Girl, kao i “crowd-pleaser” Burnt, što će reći da ćemo je još gledati.
Eto, pobrojao sam nešto i potrošio malo elektronskog papira, razvukao tekst da deluje impozantnije i stručnije. Znamo mi kritičari to da radimo. Elem, nije fora toliko u tome koliko je uloga, glavnih i doglavnih, Alicia Vikander ostvarila ove godine. Ono što zapanjuje je njihov kvalitet i njihova raznovrsnost. Po tome je zaista fascinantna, nešto kao “Zvezdani uspon godine 2015”, a svoju kolekciju dopuniće i jednom stvarnom i literarnom ličnošću, britanskom spisateljicom, pacifistkinjom i aktivistkinjom Verom Brittain u ekranizaciji njenih memoara Testament of Youth. Rezultat ni ovog puta nije izostao.
Na Aliciu Vikander ćemo se vratiti kasnije, film je ionako “showcase” njenog talenta. Rekao bih par reči o Veri Brittain i njenom romanu. Naime, ova izuzetna žena bila je dosledna feministkinja i pacifistkinja, obrazovana na Oxfordu kad ta institucija nije rado primala žene. Bila je bolničarka u Prvom svetskom ratu i u njemu izgubila brata, verenika i dvoje bliskih prijatelja, ali je mržnja prema neprijatelju nije preuzela, nego je ostala dosledna svojim idealima. Svoj život je dokumentovala u knjigama, među kojima se izdvaja “Testament” trilogija, a posebno Testament of Youthkoji se bavi njenim predratnim i ratnim godinama, te post-ratnom traumom sve do upoznavanja sa mužem Georgeom Catlinom. Britanska kulturna javnost ima običaj da je se seti kada se bavi godišnjicama datuma iz Prvog svetskog rata, pa stoga nije ni čudno da je ova ekranizacija izašla prošle godine, na okruglu stogodišnjicu početka ovog krvavog imperijalističkog sukoba, ali je limitirana bioskopska distribucija bila ove.
Film kao film je zanimljiv kao svedočanstvo jednog vremena i kao priča o suočavanju sa životom, gubitkom i patnjom nakon koje se možemo nadati katarzi. Film se fokusira na svoju glavnu glumicu i njenu ekspresiju, te pravilno dozirane emocije koje nikad ne skreću u patetiku, za šta je postojala opasnost. Alicia Vikander svoju nimalo laganu ulogu igra, očekivano, maestralno i pravo zadovoljstvo ju je videti na ekranu. Takođe, Testament of Youth okuplja vrlo dobre i prepoznatljive mlade britanske glumce u ulogama njenog brata (Egerton), verenika (Harington koji u poslednje vreme toliko često umire na ekranu da mu se smeši status novog Seana Beana) i njenih prijatelja. Lepo je videti i Dominica “McNulty” Westa u domicilnom britanskom okruženju, kao i pomalo zaboravljenu Mirandu Richardson, premda su njihove uloge male.

Testament of Youth ima i određene probleme. Nije toliko ni to što je depresivan i mračan, snimljen uglavnom u sivim i blatnjavim tonovima, jer filmovi o ratu i gubicima i moraju biti takvi. Akcijske i avanturističke ratne filmove možemo ostaviti po strani, to su filmovi drugačijeg izraza i drugačije namene, pa i govore o drugačijim stvarima. Problem je u tome što je linearan i što po tome podseća na televizijski film. Kada pogledamo ko je glavni producent (BBC) i čime se reditelj do ovog filma bavio (režijom televizijskih filmova i serija), onda ne treba da čudi ni takav utisak o filmu. Takav kakav je, Testament of Youth bi odlično funkcionisao kao dvodelna ili trodelna mini-serija, mada je sasvim gledljiv i kao TV film. Samo ne očekujte uzbuđenja, spektakl i preteranu inovativnost. Ovo je delo pouzdanih rutinera koje ćemo možda pamtiti samo po ostvarenju Alicie Vikander.

Match

0
0
2014.
scenario i režija: Stephen Belber (prema svojoj drami)
uloge: Patrick Stewart, Carla Gugino, Matthew Lillard

Naslov Match u filmu o starom baletanu čini se kao navođenje na krivi trag ili klasičan primer za “niđe veze” naslov. Negde između trećine i polovine filma, naslov će postati smislen, ali bi objašnjavanje bilo spoiler u ovom trenutku. Samo mi verujte na reč da se ovu komornu dramu isplati gledati, prvo zbog glumaca, a onda i zbog ostalog jer se tako lagano i logično hvata veoma važnih životnih tema.
Naš baletan je Tobi (Stewart) i upoznajemo ga kako drži čas grupi mladih balerina negde na Manhattanu. U vežbaonici i oko nje, vezano za posao, možda ima autoritet, ali njegova egzistencija je prilično samotna, svedena na stan ukusno ukrašen starim fotografijama iz perioda svetske slave i štrikanje kao hobi. Zgodno je jedino to što će samoću sutradan prekinuti najavljeni intervju sa jednom damom koja je zainteresovana za istorijat newyorške plesne scene, posebno za bum 60-ih u kojem je Tobi učestvovao.
Sutradan je on čeka u svom omiljenom restoranu u kojem je čest, možda i jedini gost. Ona je Lisa (Gugino) i intervju joj je potreban za doktorsku disertaciju. U njenoj pratnji je njen muž Mike (Lillard), brkata sirovina koja je u funkciji snimatelja i koja već samim svojim prisustvom remeti ton konverzacije. Kako se intervju kreće u smeru koji godi egu nekada svetski poznatog umetnika, on se sve više otvara, poziva ih u svoj stan, govori o karijeri, podučavanju i nekadašnjim seksualnim avanturama, nudeći ih alkoholom i hašišom.
Par, naravno, nema naročito čiste namere, niti se tu radi o disertaciji, niti o Lisi uopšte. Ispostavlja se da je inicijator Mike, osoba eksplozivnog temperamenta, i da su razlozi privatni. Razgovor će ubrzo postati mučan i neprijatan, na granici i preko granice incidenta, a ticaće se seksualne orijentacije, životnih stilova, sebičnosti, izbora i odgovornosti.
Ako vam se učini da ova komorna drama ima izrazito teatarski štih, u pravu ste. Ovo je adaptacija Belberovog komada postavljenog na Broadwayu. Belber se sam hvata adaptacije (ubacivanje nekoliko kraćih vezivnih scena na različitim lokacijama) i to čini sigurno i kompetentno. Nije mu ovo prvi projekat te vrste, prethodni Management(2008) imao je osrednje do solidnih kritika. Belber je inače priređivao svoje drame i za druge reditelje, najuspešniji primer je Linklaterov Tape (2001).
Ovakvi filmovi zavise od nekoliko stvari. Prva je dijalog koji mora biti dovoljno živahan i pamtljiv. Takav i je, raspisan u odlične i sasvim uverljive replike. Druga su glumci koji su ovde odlični i vrlo raspoloženi. Patrick Stewart briljira u svojoj veoma zahvalnoj, čak pomalo kitnjasto-teatralnoj ulozi. Carla Gugino i Matthew Lillard ga vrlo dobro prate, u čemu ženska polovina dueta ima prijatniji i manje zahtevan zadatak. Treća ključna stvar je tretiranje likova i tu su opet lik Mikea i njegov glumac izvukli deblji kraj. Mike je pokretač drame i sukoba, ali film dobije na dubini kad njega nema, što ne znači da Lillard radi loš posao, samo ima manje prostora od svojih kolega. Čak je i glavni lik Tobija pomalo stereotipan, ali Stewart s njim radi odličan posao, zabavlja se i zabavlja nas.

Matchneće uneti nikakvu revoluciju, ali je svakako vredan pažnje. Reč je o primeru dobre i kompetentne adaptacije ionako dobrog predloška. Važnije od toga, Match je jednostavno dobar film koji će nas involvirati u svoj svet i svoja pitanja. Preporuka ljubiteljima teatra i komornih drama, za druge će možda film biti suviše statičan.

Cobain: Montage of Heck

0
0
2015.
autor: Brett Morgen

Daleko od toga da o Kurtu Cobainu, njegovoj energičnoj muzici i sjebanom privatnom životu (ah, ta droga) nije bilo reči, bilo u pisanoj, bilo u izrečenoj, bilo u snimljenoj formi. Daleko od toga da su sve te reči bile umesne i čovečne. Mi ljudi smo govna koja vide trn u tuđem oku, a ne vide balvan u svom. O Kurtu Cobainu i Nirvani, te drugim akterima i pojavama koje su taj munjevit uspon pratile (pre svega Courtney Love i njena uloga u Kurtovom životu i stvaranju) svako će imati svoje mišljenje. Možda je najpošteniji stav nezainteresovanost, jer Kurt nije voleo foliranje. Sitne duše će prezirati, svoditi njegov lik na drogiranje, dripački izgled, stav i ekscese, dok će ga drugi uzdizati do nebesa, postavljati za sveca bez razumevanja.
Tu moramo odvojiti dve stvari: Kurta Cobaina kao pop-kulturni i medijski fenomen početka 90-ih i njega kao čoveka sa svojim ljudskim osobinama, sumnjama, patnjama. Na jednoj strani, on je bio daroviti muzičar sposoban da od poznatih delova sastavi nešto novo i autentično, kao što to Tarantino čini sa filmovima. Više od toga, on je bio među prvim glasovima svoje generacije (tzv. Generacije X), zapravo njeno ogledalo i portal u naličje, tog drogiranja, večitog traženja i retkog dobijanja potvrde, tog lagano ošljarskog, a opet privilegovanog stava koji je ta generacija rođena i odrasla u doba relativnog blagostanja dobila. Sa druge strane, on je bio čovek koji je patio od fizičkih bolesti i psihičkih poremećaja i kojeg su oblikovale lične traume: razvod roditelja i kasnija sramota i izopštenost.
Svi filmovi koji se Kurtovim životom i njegovom ulogom u globalnoj kulturi bave, a tu imamo nekoliko dokumentarnih i jedan igrani – Van Santov Last Days (2005), pokušavaju da uhvate oba njegova aspekta. Razlika je često samo u stilu, jesu li svedeni na klasične forme ili pokušavaju stilom pratiti Cobainovu kreativnost, a domet je često ograničen. Montage of Heck Bretta Morgena, prvi film za koji su Cobainovi roditelji, prijatelji i Courtney Love dali dozvolu, intervjue i obilje privatnog materijala, pokušava i u velikoj meri uspeva da poveže ta dva aspekta Kurta Cobaina i da sve to podvuče veoma upadljivim vizuelnim stilom.
Dakle, tu imamo intervjue, “talking heads” sagovornike koji manje ili više iskreno odgovaraju na pitanja, amaterske privatne snimke Kurta kao deteta i kasnije kao nesrećnog momka i na kraju kao zvezde ne baš najsposobnije da se nosi sa slavom, snimke koncerata od neposećenih klupskih gaža do stadionskih na kraju i animacije koje prate isečke iz Kurtovih dnevnika. Sve to je uklopljeno savršeno i daje nam odmeren, distanciran pogled u njegovu ličnost. Krajnji utisak je neprijatan, ali to tako treba biti ako imamo u vidu da se i on kroz veći deo života, sa slavom ili bez, sa drogom ili bez, sa Courtney ili bez, osećao upravo tako – neprijatno. Stiče se utisak da je od tinejdžerskog doba bio na rubu da oduzme sebi život.
Kad smo već kod toga, njegova smrt je svedena na jednu rečenicu na kartici na kraju filma. Film se završava sa razmatranjem njegovog pokušaja samoubistva tabletama mesec dana ranije. Nema, dakle, mesta neumesnim nagađanjima i teorijama zavere, i to je dobro. Nema ni suvoparnih razglabanja o “grunge” pokretu, jer je suštinski nebitno pošto Cobain nije voleo etikete. Zapravo, vrlo malo se tu govori o muzičkom razvoju i kreativnom procesu stvaranja, iako će soundtrack biti uglavnom sastavljen od Nirvaninih pesama. To više govori u prilog tezi da je on stvarao terapijski i da je sve što imao rekao kroz svoju muziku.

Reditelj Brett Morgen nije hteo da napravi klasičan “rockumentary”, jer je to već učinio sa Crossfire Hurricane (2012), baveći se sastavom The Rolling Stones i njihovom fenomenalnom dugovečnošću. Montage of Heck je upravo to: vešta montaža sastavnih delova Kurtovog ličnog pakla koji je preživljavao. Brett Morgen sve postupke koristi pametno, odmereno i na pravim mestima, pa je i film u duhu Nirvanine muzike i Kurtove ličnosti. Preporuka fanovima.

Stratos / To mikro psari

0
0
2014.
režija: Yannis Economides
scenario: Yannis Economides, Christos V. Konstantakopoulos, Harry Lagoussis, Vangelis Mourikis, Xiros Thanos
uloge: Vangelis Mourikis, Petros Zervos, Vicky Papadopoulou, Polina Dallatola, Yannis Tsortekis, Alekos Pangalos, Giorgos Giannopoulos, Popi Tsapanidou, Sonia Theodoridou, Yannis Anastasakis

Nekada se znalo: danju radiš pošten posao, pa kakav god, to ti je ono po čemu ćeš se predstavljati javnosti – pekar, lekar, apotekar i sve u tom stilu, a svoje nastrane hobije (recimo filmsku kritiku), poroke i prljave poslove (kriminal) ostavljaš za noć, kad pošten svet spava i ne možeš da ih ugroziš. Za neke poput našeg naslovnog junaka Stratosa je došlo poslednje vreme jer je zamenio noć za dan, pa noću radi pošteno i za siću u pekarskoj industriji, a danju je hladnokrvni plaćeni ubica. Nije ovo spoiler, to vidimo bukvalno u prvoj sceni.

Nije teško učitati kontekst da je Stratos simbol današnje (a možda i svagdašnje) Grčke, posebno njene radničke klase, čovek koji nakon lutanja (bio je u zatvoru) pokušava da živi pošteno, ali mu nije dato. Autor Yannis Economides u skladu sa svojim prezimenom alegoriju postavlja jasno i ona je poprilično “ekonomska”. Stratosa u kriminal guraju tri strane (zapravo četiri), baš kao što grčku ekonomiju određuje “Trojka”, sa dodatnim faktorom u vidu domaćeg stanovništva, njihove pozicije i navika.
Te tri kriminalne strane su kod Stratosa (Mourikis) njegov šef i nalogodavac Slikar (Anastasakis), zatim stari kriminalni bos Leonidas (Pangalos) koji je u zatvoru i čiji beg Stratos mora pomoći preko Leonidasovog brata Yorgosa (Tsortekis) i žene Marie (Tsapanidou), te na kraju i novi gazda u kraju Papadopoulos (Giannopoulos) koji ovog prekaljenog krimosa želi na svom platnom spisku. Četvrti faktor su Stratosovi jedini prijatelji, “trashy” susedi u dugovima do guše (i to prema Papadopoulosu), brat i sestra Makis (Zervos) i Vicky (Papadopoulou). Razlog zašto im Stratos pomaže je njena kćerkica Katerina (Dallatola) kojoj sudbina ni ovako nije baš vesela sa takvom familijom, a mnogo gore stvari se spremaju.
Stratosa u početku percipiramo kao relativno poštenog čoveka uhvaćenog u kovitlac okolnosti koje on stoički podnosi i donosi jednu iznuđenu odluku za drugom. Te odluke su redom pogrešne, ali šta je tu je. On je nekakva grčka, tragična mešavina Bessonovog Leona Profesionalca i Melvillovog Samuraja u jednoj mešavini noira i urbanog (“sam protiv svih”) westerna sa distinktivnim mediteranskim štihom, i u jednom propalom svetu, predapokaliptičnom ili postapokaliptičnom, svejedno, policije nema i tako i tako, u kome je kriminal neograničen i često jedini izbor za preživljavanje. U svetu u kojem je borba uzaludna.
I to savršeno radi negde do polovine filma. Glumac Vangelis Mourikis, ujedno i ko-scenarista filma, uspeva da nas veže za sebe sa svojom izmučenom facom koja prosto čeka tragediju. Međutim, negde na polovini kapiramo da se radnja razvija sporo i ponavljanje koje je više samo sebi cilj nego nekakav umetnički postupak. Problem, međutim, tu tek počinje jer Economides prosto mora da ispolji svog protagonistu, “ubaci ga u brzinu” i pošalje na “delo”. Prvo, to ispoljavanje unutarnjeg besa nije izvedeno dobro i, drugo, umesto jasne, a opet dovoljno diskretne alegorije s početka, sada autor igra na šok i sablažnjavanje. Imamo “Miss Violence” momenat sa jednom razlikom: u Miss Violence on je pripremljen kako treba i iskorišten do maksimuma, ovde se čini potrošen i na silu ubačen. Stratos se tako taljiga do svog kraja i kvari početni odlični utisak.
Nemojte me pogrešno shvatit, Stratos (alternativnog naziva To mikro psariSitna riba, koji mu čak i bolje stoji) nije loš film, ali me frustrira što nije dobar koliko bi morao biti. Format od preko dva sata je zaista suvišan, bar pola sata je viška. Nervira me i skretanje na kursu i objašnjavanje i šok zaradi šoka i pokušaj senzibilizacije koji je očito upalio kod većine kritičara.
Ono što mi je prijalo je, međutim, sasvim druga stvar. Kada se pomene grčki novi val filmova, prvo što nam pada na pamet su elaborirane, bizarne satire Athine Tsangari i Yorgosa Lanthimosa. Opet, potpuno je legitimno imati drugačiji umetnički pristup, bilo da je to odmerena, inteligentno složena drama kao što je to Miss Violence, bilo da je to nekakav žanrovski film. Kad smo već kod toga, meni je A Blast svakako uspešniji primer fuzije žanrovskog pristupa sa grčkim socijalnim kontekstom i grčkim bizarnim valom nego Stratos. I to nije samo zbog toga što sam ga ranije gledao. Šteta, jer je Stratos imao potencijala, ako ništa drugo, barem protagonistu koji se urezuje u sećanje.

Dark Places

0
0
2015.
scenario i režija: Gilles Paquet-Brenner (po romanu Gillian Flynn)
uloge: Charlize Theron, Nicholas Hoult, Sterling Jerins, Christina Hendricks, Corey Stoll, Tye Sheridan, Andrea Roth, Chloë Grace Moretz, Sean Bridges, J. LaRose, Shannon Kook, Jennifer Pierce Mathaus, Drea de Matteo, Denise Williamson

Gillian Flynn je ipak fenomen na savremenoj američkoj i globalnoj sceni. Možda je taj fenomen površan i prolazan, ali je svakako nešto što treba priznati. Oko njenog pisanja se dizalo mnogo prašine, određene čitateljke su joj zamerale mizoginiju zbog tretmana njenih ženskih likova, što je samo po sebi blesavo razmišljanje. Gospođa Flynn im je odgovarala sa feminističke pozicije, ističući da je za ženu važno da ne bude žrtva, nego da ima svoju volju, pa makar ona bila proračunata, manipulativna, psihopatska ili čak zla.

Druga stvar vezana za fenomen gospođe Flynn je njen veoma vešti karijerni menadžment. Ona vrlo kompetentno pregovara sa Hollywoodom i televizijom, pa je za Gone Girl uspela da isposluje da ona sama uradi adaptaciju, a da reditelj, ko god to bio, od te adaptacije ne sme odstupati. Stoga je i Gone Girl pomalo rupičast film što se tiče interne logike, ali toliko vešto režiran da na to jednostavno ne mislimo. Dok je gospođa Flynn u pregovorima za ekranizaciju svog prvog “southern gothic” romana Sharp Objects, dogodila nam se dugo očekivana ekranizacija njenog drugog uratka Dark Places.
Drugi roman je sam po sebi problematična kategorija. Prvi se popravilu izvuče na čistu inspiraciju koja zamagli tehničke i stilske nedostatke, ali je drugi preloman u nekim stvarima. Treba ga završiti, treba pokazati napredak u tehnici i treba znati raditi sa, po pravilu, manje inspiracije. Ako dođe do trećeg, onda možemo govoriti o ostvarenom romanopiscu. Gillian Flynn je sa Gone Girldefinitivno pokazala da zna pisati forme duže od novinskih članaka i TV kritika (time se, naime, bavila pre spisateljske karijere), ali Dark Places je svakako njen do sada najslabiji roman. Kada se na to doda i adaptacija ugovorena pre Gone Girl, prepuštena nekom drugom, u ovom slučaju francuskom reditelju Gillesu Paquet-Brenneru koji u svom domaćem okruženju pokazuje zavidan raspon, ali malo ličnog pečata, ali u Americi figurira isključivo kao štancer, jasno je da je sve moglo poći po zlu.
Naravno, pošlo je. I nije pomogla čak ni plejada dobrih i poznatih glumaca, niti “hype” koji je postojao oko autorice, pa čak ni odjek prošlogodišnjeg hita Gone Girl. Film je proveo dugo u post-produkciji, a kada je izdat je naleteo uglavnom na loše kritike, sa dobrim razlogom. Prvo, misterija je nezahvlan žanr koji se svodi na to da nam dokaže da nije onako kako nam se na prvi pogled čini i koji zahteva veštog autora da nas kroz to putovanje vodi, jer u suprotnom imamo bledunjav uradak u maniru TV serija i filmova. Drugi razlog je to što Gilles Paquet-Brenner ni u jednom trenutku ne uspeva da pronađe ton filma, niti se usuđuje da ponudi nešto svoje, nego režira pešački i sa teškom rukom. Treći razlog izvire direktno iz romana i svodi se na minimalnu karakterizaciju likova, tek toliko koliko je potrebno za priču. Takve likove je teško igrati, ali to je i rediteljska greška i greška u adaptaciji: bilo je prostora da se likovi razviju i da oni preuzmu kontrolu nad pričom, a ne priča nad njima.
Dakle, u centru priče je Libby Day (Charlize Theron kao odrasla / Sterling Jerins u detinjstvu) koja je jedina preživela masakr na farmi negde 80-ih. Njena majka (Hendricks) i sestre su ubijene, a stariji brat Ben (Stoll / Sheridan) je optužen i osuđen za ubistvo, u čemu je ključno bilo Libbino svedočenje. Jasno, ono je bilo posledica navođenja jer je Ben bio idealna žrtva: otpadnik koji je slušao heavy metal i visio sa lošim društvom, već optuživan za pipkanje mlađih devojčica. Ne zaboravimo: u to doba u američkoj provinciji (radnja se dešava u Kansasu) vladale su dve moralne panike – ona o zlostavljanju dece i satanistička, koje su se ovde spojile u jednu.
Tridesetak godina kasnije, Libby je potrošila skoro sva sredstva od donacija “dobrih duša” i od honorara za memoarsku knjigu koju nije sama napisala (nije ju ni pročitala) i živi prilično bedno. Zato je prinuđena da prihvati poziv od kluba entuzijasta za stvarne zločine koji vodi Lloyd (Hoult) i za novac im ispriča svoja iskustva.
Priča tu tek počinje jer su članovi kluba uvereni da je Ben nevin, a uskoro će po zakonskoj klauzuli biti uništeni svi dokumenti o slučaju i sa njima svaka nada da će on ikada biti pušten. Logično, obraćaju se Libby za pomoć. Logično, to je za nju bolna tema i ona isprva odbija, da bi shvatila da je i prazan stomak bolna stvar i prihvatila ponudu.
Prvi susret sa prolazi čudno, ona je živčana, a on miran. Ona se ničeg ne seća detaljno, bila je klinka, ali polako otkriva okolnosti. Majka je bila u dugovima do guše i farma bi otišla na bubanj. Otac (Bridges) ih je napustio, a i on je bio u nezavidnoj finansijskoj situaciji. U priči se pojavljuju i ljudi koji su imali motiva da naude Benu i njegovoj familiji: devojčica koju je navodno zlostavljao i njena familija, njegov suludi drugar Indijanac – satanista i Benova tadašnja trudna devojka (Moretz).
Radnja se odvija na dva paralelna toka. Jedan je u sadašnjosti i u njemu Libby bez ikakavih finansijskih sredstava i realnih detektivskih veština vrlo lako pronalazi i stupa u kontakt sa svim ljudima koji su joj zanimljivi za istragu, što nije pošlo za rukom onovremenoj policiji, sa svim sredstvima na raspolaganju. Drugi se kroz seriju “flashbacka” odvija u prošlosti i Libby u većini njih nije čak ni prisutna, a kamo li aktivan učesnik. Sve će voditi ravnom linijom, uz nekoliko očekivanih dramatičnih obrata, ka zgodnom, prigodnom i neuverljivom raspletu.
Libby je u najboljem slučaju dvodimenzionalan lik, oslikan socijalnom situacijom i ličnom traumom, a takvi su većinom i ostali. Glumci su dobri i trude se iz sve snage da ožive zadate likove i daju im potrebnu dubinu, ali su njihove mogućnosti jednostavno ograničene. Izuzetak je, tek donekle, lik majke u interpretaciji Christine Hendricks koji jedini u sebi ima nešto životnog. Čak je i okruženje američke zabiti dato plošno i nezanimljivo, tako da Dark Places ne funkcioniše ni na jednom nivou.
Učinite sebi uslugu i izbegnite ovo dvočasnovno mrcvarenje. Naslov je znakovit i film će, nadam se, završiti na nekom tamnom i nedostupnom mestu ili makar u zapećku mog uma.

The Martian

0
0
kritika originalno objavljena na: www.monitor.hr
2015.
režija: Ridley Scott
scenario: Drew Goddard (po romanu Andyja Weira)
uloge: Matt Damon, Jessica Chastain, Chiwetel Ejiofor, Jeff Daniels, Sean Bean, Kristen Wiig, Benedict Wong, Donald Glover, Michael Pena, Kate Mara, Sebastian Stan, Aksel Hennie, Mackenzie Davis

Pre nego što je The Martian imao premijeru, pojavile su se dve stvari. Jedna od njih je interna filmska zezalica po kojoj opet gomila ljudi ide na rizičnu misiju spasavanja Matta Damona, nakon Spielbergovog ratnog spektakla Saving Private Ryan i prošlogodišnjeg Interstellara u kojem je Damonov lik ostao na usamljenoj planeti. Ovog puta je njegov lik, Mark Watney, ostao sam na Marsu nakon katastrofalne peščane oluje koja je uništila njegov komunikacioni uređaj, pa su se njegove kolege hitno povukle misleći da je on poginuo.

Druga stvar koja se pojavila je voda na Marsu. Dobro, o vodi na Marsu se na mahove puno priča i piše i svaki čas se otkriva nešto novo i kontradiktorno, pa sam malo i izgubio interes da pratim tu temu. Međutim, čini se da je sada stvar ozbiljna i da je dotična voda u tekućem obliku, pa će to možda imati posledice da se obnove i pojačaju svemirski programi na Zemlji. Iako je NASA-i smanjen budžet, a ona je do daljnjeg ukinula sve misije sa ljudskim posadama, priča se da će biti misije na Mars negde 2030. godine.
Na prvu loptu se čini da bi ovo drugo otkriće moglo naštetiti kredibilnosti i gledanosti filma The Martian u kojem je jedan od osnovnih pokretača drame to što nema vode, ali nije tako i o tome svedoče prve Box Office brojke: film je već u prvom vikendu praktično pokrio budžet. A ima i zašto, jer je ovo jedan topao, zabavan, neopterećujući i pre svega dobar film za sve generacije koji sve svoje probleme rešava lako, ležerno i u sekundi.
U osnovi, imamo tri paralelne priče u jednoj, koherentnoj i lepo povezanoj. Prva se odnosi na Marka i njegov boravak na “Crvenoj Planeti”, odnosno njegovo preživljavanje do misije koja bi mu mogla doći u spas samo na osnovu botaničkog, mehaničkog i hemijskog znanja. U suštini, ovo je nešto kao Robinson Crusoe na Marsu (komadić trivije: postoji film koji se zaista tako zove, snimljen je 1964. godine i odiše naivnošću onovremenog SF-a), doduše bez koza i urođenika (vanzemaljaca?), ali sa video-blogovima i obiljem zanimljive nauke i “cvikeraškog” humora. Druga priča bavi se posadom koja je mislila da je Mark poginuo i njihovom moralnom i egzistencijalnom dilemom da li da se vraćaju po njega i tako svoj boravak u svemiru produže za koju godinu i ugroze svoje živote ili da nastave po planu, nazad na Zemlju, a da se Marku doture namirnice i da ga pokupi sledeća planirana misija. Treća priča je u suštini korporativni triler sa puno naučničkog žargona koji se odvija na Zemlji, odnosno u NASA-inim prostorijama i koji se uglavnom bavi različitim pristupima Markovom spasavanju (iz različitih interesa, naravno).
Prvi zadatak koji su scenarista Drew Goddard (Cabin in the Woods, World War Z) i reditelj Ridley Scott morali rešiti je predvidljivost kako same priče, tako i njenog ishoda. Umesto da se protiv predvidljivosti bore ubacujući najrazličitije i najneverovatnije moguće obrate, oni su je prigrlili i na tome radili. Nije važan cilj, važno je putovanje, a ono je zabavno i lagano, izuzetno prijatno i vreme od skoro dva i po sata, koliko film traje, prolazi izuzetno brzo. Veliku zaslugu za to treba pripisati Mattu Damonu koji je svakako dobar glumac. Do sada smo ga uglavnom gledali u partnerskim i “buddy” ulogama, ali ovde je po prvi put veći deo vremena sam na ekranu, što nije nimalo lak zadatak, ali mu on prilazi sa sigurnošću i samopouzdanjem i ostvaruje možda i svoju najbolju ulogu.
Drugi zadatak je bio pogoditi ton filma i The Martian je tu savršeno na liniji hollywoodskih “feel good” spektakala. Nema tu distopičnosti i pretencioznosti Interstellara, niti pokušaja filozofije i simbolike kao u slučaju filma Gravity. Ovde što vidimo – to nam je. Čak je i nauka predstavljena jednostavno i igrivo i uglavnom je ne ispitujemo. Pronaći ton filma je ovde bio svojevrsni poduhvat, ako se uzme u obzir izvorni materijal koji baš ne odiše literarnim darom, ali je zato pun praktičnih saveta iz primenjene nauke. Goddard i Scott su to pretvorili u klasičnu američku (i šire, anglosaksonsku) pragmatičnu priču o individualnim naporima i ingenioznosti, i sve začinili “geekovskim” humorom sa kojim ponekad preteruju, ali češće ostaju u granicama normale. Sa druge strane, zezanje na temu disco-muzike je više nego uspelo i osvežavajuće. Očekivano, The Martian se u ključnim trenucima oslanja na kameraderiju među astronautima i naučnicima, nakratko uvodi i brzo razrešava moralne dileme o slušanju komandi nasuprot delovanju na svoju ruku prema moraloj obavezi.
Treći izazov je bio snimiti film bez izrazitog negativca. Najbliže tome što imamo su direktor NASA-e (Daniels) i komično nedorasla PR predstavnica ove organizacije (Wiig), ali oni nisu zlikovci, samo su ljudi sa drugačijim funkcijama i prioritetima od ostalih. To, uostalom, nije problem u pričama o katastrofama i preživljavanju, a Weir u svom romanu navodi da je u ljudskoj prirodi solidarnost sa žrtvama prirodnih i drugih katastrofa, pa zato ne treba da čudi podrška celog sveta upućena Marku.
Problem je, međutim, što film ima previše sporednih likova koji nemaju prostora da se razviju, pa ostaju samo skice uglavnom vezane za svoje zanimanje. Svoju kratku minutažu najbolje koristi Donald Glover u ulozi jednog od upečatljvijih NASA-inih “geekova”, što je i očekivano s obzirom na njegovo iskustvo u komediji brzog ritma kakva je bila serija Community. Drugi se trude da svoje uloge osveže, ali im manje uspeva, pa ostaju uglavnom stereotipni prikazi. Chiwetel Ejiofor je neupadljiv kao vođa projekta misije, Michael Pena je tipičan vedri Meksikanac, “comic relief” među astronautima koji ulazi u verbalne duele sa slično duhovitim Markom, Aksel Hennie popunjava ulogu pomalo uvrnutog stranca, Kate Mara je tipična kompjuterašica na svemirskom brodu, a Kristen Wiig ima sramotno malo posla. Stvari donekle popravljaju rasprave između Jeffa Danielsa, Seana Beana koji unosi malo britanskog šarma i plemenitosti u svoj lik i Benedicta Wonga kao vođe tima za konstrukciju.  
Glumačko društvance je tako prigodno, politički korektno i šareno, pa ne bi trebalo biti problema sa Akademijom i novinarima koji su prošle godine u Oscar-sezoni punili stupce sa odsustvom žena i manjina iz filmova. Opet, izgleda da nekima ni to nije bilo dovoljno. No dobro, ovo je tek usputna primedba, ali The Martian na drugom planu ima i neka druga, mnogo problematičnija prigodna rešenja. Jedan od njih je vizuelizacija samog Marsa koji izgleda i ponaša se kao bilo koji pustinjski predeo na Zemlji. Kad smo već kod toga, ne bih cepidlačio, ali za film koji se toliko oslanja na nauku je neozbiljno da u računicu zaboravi uneti gravitaciju Marsa koja je 2,6 puta manja od Zemljine, što se ne vidi po kretanju glumaca i vozila po površini planete. Takođe, meni se nije naročito svideo ni 3D, malo mi je delovao “iskrivljeno” što je možda zbog nekompatibilnosti sa mojom dioptrijom, a možda i zbog toga što nisam fan takvih pomagala, ali, primera radi, u Mad Maxu mi nije smetao.
The Martian i pored tih sitnih nedostataka nudi dosta toga. Dobru glumu Matta Damona. Živahne dijaloge i monologe. Gomilu pametno i pravilno napravljenih referenci na druge filmove koje su izvedene kako treba. Recimo, Matt Damon i Jessica Chastain su igrali zajedno u Interstellaru, ali prepoznaćemo tu i druge filmove, poput Kubrickove 2001: A Space Odyssey, a pominje se i Iron Mandok slušamo Bowievu pesmu Spaceman u pozdaini. Ridley Scott ne ostaje dužan ni sam sebi, pa pustinjskim pejzažima podseća da je on ipak reditelj Thelme and Louise, a provući će se i koji kadar Aliena, možda kao isprika za Prometheus. Nakon nekoliko loših, promašenih i neshvaćenih filmova u nizu, Ridley Scott je sa The Martian pogodio u centar i dokazao nam da nije (još) za staro gvožđe. Možda je ovo samo slučajan pogodak u moru štancerskih pokušaja, ali zaista ne bih usudio da tako nešto tvrdim. The Martian je jednostavno vrlo dobar film.

Bloodsucking Bastards

0
0
2015.
režija: Brian James O'Connell
scenario: Dr. God, Ryan Mitts
uloge: Fran Kranz, Pedro Pascal, Joey Kern, Emma Fitzpatrick, Justin Ware, Marshal Givens, Joel Murray

Znate onu tezu po kojoj vas kapitalizam / konzumerizam pretvara u zombija, odnosno biće bez mozga. To važi samo ako ste na dnu piramide, bilo kao kupac koji “troši novac koji nema na stvari koje mu ne trebaju”, bilo kao prodavac tih istih gluposti prikovan za najniži nivo u poslu. Takve pozicije vam zaista mogu isisati krv i dušu i ubiti volju za životom. Međutim, ako ste kreator takve društvene klime, onda ste potpuno drugačiji monstrum, recimo onaj koji sisa krv. Vampir. Naslov ovde govori o krvopijama i obećava zabavu.
Gledajte na Bloodsucking Bastards kao na horor-komičnu varijantu jedne od, po mom mišljenju, najuspelijih satira korporativne kulture Office Space. Inspiracija je tu, momci iz trupe Dr. God koji su osmislili scenario za film to i ne kriju, “setting” je sveden na dosadne kancelarijske prostorije, likovi na kancelarijske “dronove”, zgubidane i lenjivce koji bi verovatno radili nešto drugo, bilo šta, da su se snašli, ali jednostavno nisu. Kome to nije dovoljno za podsetnik, u jednom trenutku oko polovine filma, pojaviće se ničim izazvani kadar sa još dišućom ribom na stolu. Da ukapiraju i oni koji nisu do sada.
Dakle, naša grupa kretena radi u kancelariji na telefonskoj prodaji sranja debilima. Njihov neformalni nadređeni je Evan (Kranz), pizdunčić koji se jedini zapravo cima oko posla i očekuje unapređenje u menadžera prodaje. Ostali lelemudaju, igraju igrice, gledaju porniće i odlaze na neprirodno duge pauze. Zaplet nastaje u tome da Evan ipak ne dobije unapređenje, i to ne zato što je zajebao projekat, niti čak zato što je usrao vezu sa šeficom kadrovske službe Amandom (Fitzpatrick), nego direktor (Murray) reši da zaposli vanjskog saradnika sa solidnim preporukama koji izgleda kao korporativna ajkula. On je Max (Pascal) i Evanov je “nemesis” još sa studija. Jednom kad on dođe, veoma čudne stvari počinju da se dešavaju. Evan to primećuje, ali mu niko ne veruje. Osim njegovog najlenjeg i najtupljeg kolege Tima (Kern).
Ono što sledi je klasično rokanje u oba smera. Na horor planu, Bloodsucking Bastards bi mogao biti strašniji i/ili odvratniji, ali treba razumeti zašto nije takav. Snimljen je na tesnom budžetu i na jednoj lokaciji, ono malo efekata koliko ih ima su jeftini. Ekipa iza filma ne dolazi baš iz trash miljea da bi znala kako sa minimumom novca napraviti odgovarajuće efekte, niti Bloodsucking Bastards ikada odlazi u smeru potpunog trasha. Takođe, film bi profitirao od napetije i nabijenije akcije, ali i to je izostalo. Srećom pa na planu komedije i satire stvari stoje bolje. Neki od fazona su malo “na silu”, poput čuvara koji priča “vojnički”, dok su neke dosetke (recimo ona o lešu koji izgleda kao kopija slike Jacksona Pollocka ili ona o advokatima kao prirodnim saveznicima vampira) vrlo promišljene i lepo napisane.

Iskreno, takvih filmova je bilo, Edgar Wright je na njima i izgradio karijeru. Štos je u variranju žanrovskih standarda i potencijalnom ubacivanju elaborirane satire. To je, recimo, u The World's End savršeno radilo sa korporativnim pabovima i nasmejanim korporativnim robotima kao simbolima džentrifikacije. U tom smislu, Bloodsucking Bastards je daleko od promašaja, ali i od punog pogotka. Recimo da uglavnom pogađa suštinu, iako možda baš ne u centar mete, da to radi na najotvoreniji način i da zahvata najšire, te da se ponekad previše trudi i da previše namiguje gledaocu. Opet, u poređenju sa masom potrošenih horora i neinspirativnih horor-komedija i parodija, ovo je sasvim solidan filmčić. Makar je zabavan.
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images