Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live

Echoes of War

0
0

2015.
režija: Kane Senes
scenario: Kane Senes, John Chriss
uloge: James Badge Dale, Ethan Embry, William Forsythe, Maika Monroe, Rhys Wakefield, Beth Broderick, Ryan O'Nan, Owen Teague

Postoje teme i detalji koji me iz neobjašnjivih razloga privlače. Američki građanski rat. Okruženje westerna (ma koliko ta dva pojma stajala samo u nategnutoj vezi). Ratna trauma. Mali, privatni ratovi. “Backwoods” milje i “backwoods noir”. Te neke stvari su u mom univerzumu jače od svih objektivnih razloga da određeni film preskočim: i od loših kritika, i od distribucije preko volje koja naprosto označava ambicije filma da se vrti na kablovskoj i to je, jebiga, to, i od autorskog tima bez ozbiljnih referenci iza sebe i od glumaca čijih se faca sećamo zbog epizodnih uloga u filmovima koje smo pogledali. Ovo poslednje je čak može biti i pomalo cool.
Dakle, sjebani veteran Wade (Badge Dale) se vraća kući nakon ratnog poraza. Ovo “kući” shvatite vrlo uslovno, jer je on jedan od onih vagabundo-tipova koji spavaju po kaučima i podovima po familiji i traže svoj mir. Kod kuće njegove sestre više nema, ali ostao je njen muž Seamus Riley (Embry) i njihovo dvoje dece, Abigail (Monroe) i mali Samuel (Teague). Situacija je zajebana, oni su siromašni traperi, žive u pripizdini, a prvi susedi su im divljaci prezimena McClusky kojima je propao stočarski posao propao zbog rata, pa se sada hrane tako što pljačkaju ulov u zamkama Rileyevih. Treba i njih razumeti, najstariji sin je poginuo u ratu, majka (Broderick) je poludela od bola, a otac (Forsythe) je ogorčen na celi svet. Druga dvojica sinova su tupavi Dill (O'Nan) i mekušac Marcus (Wakefield).
Znate već kako ide, Seamus je možda hrišćanska duša, a možda jednostavno suviše velika kukavica da bi se suprotstavio siledžijama, ali Wade nije u tom fazonu. Ne baš da je kostimirani Rambo koji će srušiti pola grada (nije da baš ima i šta za srušiti), ali će pokušati prvo fino, a onda i malo manje fino da upozori susede da ne kradu. Tupavi Dill će prvi nastradati, McCluskijevi će smisliti osvetu, Wade će uzvratiti i tako u krug, samo se ulozi iz runde u rundu povećavaju, znate kako to već ide, gledali smo to po filmovima. Tom tipičnom zapletu dodajmo još jedan jednako tipičan: dvoje mladih, mekušac Marcus i slatkica Abigail se vole, kao nekakvi Romeo i Julija u western trash miljeu. Slatko, ali ne ide skupa, pa celo iskustvo postaje pomalo neprijatno, da ne pominjem dosadno.
Recimo da nije sve tako crno. Vizuali su atraktivni, ipak imamo netaknutu prirodu teksaške zabiti neposredno nakon Građanskog rata. I gluma je uglavnom na maksimumu mogućnosti sa tako tankim scenariom. William Forsythe i James Badge Dale nose ceo film i boje ga tamnim tonovima dvojice sjebanih i ogorčenih ljudi. Ostvarenje Maike Monroe, zvezda neočekivanog horor hita It Follows je malo razočaranje i svakako ispod njenih mogućnosti, ali razlog za to treba u veoma limitiranom liku koji je dobila.
Dobro, sve to, od potrošenosti tema do slabe razrade scenarija, je pokazatelj da Echoes of War ni u kom slučaju nije dobar film. Ono što posebno iritira je da nije čak ni efektan. Razlog leži u tome što nije realan i što je potpuno iskonstruiran, i to plitko i loše. Gledalac koji ima dodirnih tačaka sa logikom će pronaći rupe u samoj premisi filma i njegovom “settingu”. Zašto se oni pljačkaju i kače kada i jedni i drugi imaju sasvim dovoljno zemlje i šume da se mogu podići sa dna? Amerika nije izgrađena na svađama suseda, nego upravo na suprotnom: na međusobnom pomaganju i osećaju za zajednicu, naročito u teškim trenucima. Ovo čak nije ni Heaven's Gate varijante gde se krljaju bogati rančeri sa svežim imigrantima, i jedni i drugi su ovde sirotinja i stoga je njihovo ponašanje nelogično, naročito kad je rešenje na dohvat ruke.

Vivir est facil con los ojos cerrados / Living Is Easy With The Eyes Closed

0
0

2013.
scenario i režija: David Trueba
uloge: Javier Cámara, Natalia de Molina, Francesc Colomer, Ramon Fontseré, Rogelio Fernández, Jorge Sanz, Ariadna Gil

Living is easy with eyes closed
Misunderstanding all you see
It's getting hard to be someone but it all works out
It doesn't matter much to me”
The Beatles – Strawberry Fields Forever

Kruži priča da se Juan Carrón Gañàn probio do Johna Lennona kada je ovaj bio snimao film How I Won The War u Almeriji, u Francovoj Španiji 1966. godine, te da mu je uvalio svoju pesmaricu u koju je po sluhu hvatao tekstove Beatlesa sa Radija Luxembourg. Kruži i priča da su od tada The Beatles počeli da štampaju tekstove svojih pesama na omotima ploča. Living Is Easy With The Eyes ClosedDavida Truebe (brata dosta poznatijeg Fernanda) je, uslovno rečeno, film po tom događaju, samo fikcionalizovan što mu omogućava slobodu poentiranja.
Tako je Juan Carrón Gañàn postao Antonio (Cámara), sredovečni profesor engleskog jezika koji podučava tekstove Beatlesa na časovima u strogoj katoličkoj školi na putu samospoznaje maskiranom u pohod da upozna svog idola. Na putu je pokupio dvoje dosta mlađih stopera, tri meseca trudnu Bélen (de Molina) koja je zbrisala iz samostana gde su je roditelji ostavili i srednjoškolca Juanja (Colomer) koji se oko svoje The Beatles frizure sukobio sa ocem-fašistom (Sanz) i tunjavom majkom (Gil). Njih troje će zajedno, ali i svaki za sebe, naučiti ponešto o realnom životu pred kojim su sistematski zatvarali oči.
Lennon je Strawberry Fields Forever napisao baš u Almeriji na snimanju filma. Slučajno ili ne, prva strofa, stihovi izdvojeni na početku moje kritike, pogađaju u centar paradoksa Francove Španije, ali i svakog opresivnog društva. Možda i manje opresivnog, ali svejedno onakvog kakvo nam ne odgovara. Ono što je njemu bilo dostupno, nije bilo dostupno njegovim domaćinima u zemlji u kojoj je samo snimao i možda održao poneki koncert. Njemu je zatvaranje očiju bila stvar izbora, drugima možda jedina mogućnost, u odsustvu boljih i pametnijih, da prežive u društvu straha čiji se kraj možda tek nazire. Sloboda koju su propagirali The Beatles i koja je privukla usamljenog profesora i dvoje mladih ljudi nije svima data u jednakoj meri.
Opet, ako je Strawberry Fields Forever svojevrsna “coda” i “bottom line” filma, čak direktno izrečena od strane Antonija kao svojevrsnog surogat-oca i mentora dvoje mladih ljudi (“Mladi ste, na vama je da promenite svet”), onda je druga pesma, Help, svojevrsni refren. To je pesma o uspehu izvorno, ali i o sazrevanju / starenju, onim periodima kada čoveku postaje sve teže da se sam snalazi u svojoj okolini. Troje naših junaka nailaze na određene prepreke po prvi put. Antonio shvata da tretman Lennona i tretman njega samog nije isti, da do svog idola ne može tek tako doći. Dvoje mulaca tek otkrivaju koliko je društvo u kojem žive opresivno i za šta se vredi boriti i za šta vredi raditi. Oni se po prvi put sureću sa realnim svetom koji je već sažvakao i ispljunuo mnoge koji se stalno pokušavaju dići na noge.
Living Is Easy With The Eyes Closed je film o životu u pravom smislu te reči. Njegova atmosfera je i gorka i slatka, na momente teška, na momente vedra. Povremeno će film biti izuzetno direktan, povremeno veoma suptilan. Predivno je snimljen, ingeniozno osmišljen i još bolje odglumljen. Zadovoljstvo je gledati Javiera Cámaru (Habla con ella) sa ovo dvoje simpatičnih mladih glumaca. Možda je baš iskustvo sa nekim takvim ono što im je potrebno u daljem životu. U svakom slučaju, čeka vas putovanje koje nećete tako brzo zaboraviti.

Réalité / Reality

0
0
kritika objavljena na: fak.hr

2014.
scenario i režija: Quentin Dupieux
uloge: Alain Chabat, Jonathan Lambert, Élodie Bouchez, Kyla Kenedy, Jon Heder, Eric Wareheim, John Glover, Matt Battaglia, Susan Diol, Michel Hazanavicius, Roxane Mesquida

Pored uobičajenog značenja, reč “reality” je u poslednjih deset-dvadeset godina dobila još jedno koje se odnosi na onu abominaciju od TV programa za dokone ljude koji gledaju druge dokone ljude dok ne rade ništa. Sa oba značenja se autor nadrealnih filmova Quentin Dupieux (Rubber, Wrong) poigrao u svom novom filmu, ali mu je dodao i treće. U filmu je Reality naslovna junakinja, a reč postaje (hipstersko) ime.
Ako me pitate da vam nekako približim film, ne znam kako bih to uspeo. Rekao bih puno toga, puno sirovih podataka, kao da film stilom podržava 80-te, da je smešten u Los Angeles i okolinu, ali da njegovi likovi govore francuski, da je apsurdan, da je prepun neočekivanih momenata i posveta drugim filmovima i autorima. Na kraju ne bih rekao ništa što bi potencijalnog gledaoca pripremilo za susret sa filmom. Možda je najbolji opis referenca na dva tipa filma, na višeslojne mozgolomke sa različitim nivoima priče (tu jednako upadaju i art filmovi poput Mullholland Drive i komercijalniji poput Inception) sa jedne strane i na hyperlink “sve je povezano” drame (Magnolia) sa druge. Dakle, centralni likovi iz jedne apsurdne priče u filmu će se pojaviti na rubnim delovima druge. Zapravo, pomislite na Davida Lyncha kako režira produžene i povezane Monty Python skečeve ili na Pythonovce kako rastavljaju i sastavljaju Lynchov film. Dobro, možda nije tako dobro kako se iz opisa čini, ali je svakako “vožnja” vredna vašeg vremena.
Devojčica Reality (Kenedy) je pronašla video-kasetu u utrobi vepra kojeg je njeg otac ulovio. Ono što ona ne zna je da je i ona predmet snimanja i to u snu. Nju snima pseudo-genijalni reditelj dokumentaraca Zog (Glover), i to čini dok Reality spava. Zog ima problema sa producentom Bobom Marshallom (Lambert) koji ga pritiska za rokove, ali se ovaj večito izvlači da treba sačekati momenat genijalnosti. Marshall je inače nervozan tip, od onih što stalno otvara i zatvara prozore, pušio bi, ali mu smeta dim, izlazi na balkon i ulazi unutra. Njemu sa bitnim “pitchem” dolazi Jason Tantra (Chabat), kamerman koji snima kulinarski show sa domaćinom Dennisom (Heder) obučenim u odelo maskote koji ima nevidljiv i neobjašnjih osip. Jasonova ideja je da bi snimio “genijalan” SF film na nivou ranog Cormana o zvučnom valu koji dolazi iz električnih aparata i ubija ljude, ali ga Bob uslovljava da mu pre toga donese snimak vriska “za Oscara”.
Naravno, mnogo veći Jasonov problem je što je taj film već snimljen, ili on to samo sanja kao što sanja dodelu Oscara za najbolji vrisak koju vode Michel Hazanavicius i Roxane Mesquida. Zapravo, nije nam baš najjasnije kako se likovi uklapaju u priču, ko je u čijem snu, a ko u čijem filmu. Zašto je Bobov kabinet čas u vili odakle on može pucati u turiste, čas u šumi? Zašto se Realitin učitelj (Wareheim) nasumično pojavljuje u ženskoj odeći? Šta petlja Jasonova žena, terapeutkinja Alice (Bouchez)? Gde nestaje Dennis?
Jedini pametan savet koji mogu dati je da se naviknete na apsurd i uživate u malim draguljima i metaforama razbacanim po filmu. Nemojte tražiti veliku poantu, ne pokušavajte sve povezati u jednu koherentnu sliku. Quentin Dupieux je naprosto takav tip, u njegovom nadrealizmu nema mesta za logiku. Jednom kad prihvatite njegova pravila igre, naći ćete dovoljno toga da biste uživali i da biste se nasmejali.
Opet, možda ja grešim. Možda je ovo film koji se mora više puta odgledati da bi se posložio, da bi se izvukla nit iz obilja šuma. To verovatno neću nikad otkriti. Reality je prikazan kao film iznenađenja na ponoćnoj projekciji na Crossing Europefestivalu u Linzu. Bila je repriza sutradan, ali imao sam drugi film na rasporedu. Zapravo i nema potrebe za preteranom analizom. Treba se samo zavaliti i prepustiti. Reality je film koji liči na vožnju u luna-parku: dok ga gledate, izgubićete orijentaciju, ali će iskustvo biti ugodno i zabavno.

Alex of Venice

0
0

2015.
režija: Chris Messina
scenario: Jessica Goldberg, Katie Nehra, Jason Shilton
uloge: Mary Elizabeth Winstead, Don Johnson, Katie Nehra, Skylar Gaertner, Derek Luke, Timm Sharp, Chris Messina, Jennifer Jason Leigh

Setite se samo neobičnosti situacije u legendarnom filmu Kramer vs. Kramer (1979) u kojem se majka-domaćica smori od svog pasivnog života, zbriše od kuće i dete ostavi na brigu prezaposlenom ocu. Tim postupkom rodne uloge se nisu samo izvrnule, nego i duplirale u slučaju nesrećnog čoveka koji je morao da se prilagodi novoj situaciji. Koliko je samo ta pretpostavka bila nova i originalna onda! Poznate su bile situacije u kojima trashy otac napušta svoju familiju (jer je vagabundo), ali ne i obrazovana, (više-)srednjeklasna majka (koja odlazi da lovi svoje tripove). Može li se tako nešto dalje izvrtati?
Alex of Venice je primer da može i najbolji pokazatelj protoka vremena. Ovde imamo prezaposlenu mater familias, naslovnu junakinju Alex (Winstead) kojoj njen muž (Messina) u funkciji domaćice ostavlja sina na brigu jer se smorio svojim večito istim i neinspirativnim životom i otišao da ganja neki svoj trip (sasvim zgodno, on je slikar po struci, pa se odlazak od kuće nekako i podrazumeva, lagan je i nema stupidnih ograničenja poput fiksnog radnog vremena). Začuđujuće je to koliko je ta nestandardna postavka zapravo sasvim prihvatljiva i nimalo čudna iz današnje perspektive relativne ravnopravnosti polova. Zamena rodnih uloga je sve češća pojava, muškarci kuvaju, žene ganjaju karijeru i sve u tom stilu. Nije to loše ili nenormalno, dapače.
Slučajno ili ne, Messina i kao glumac i kao reditelj oko toga ne pravi veliku frku. Oneobičenje je direktnije pokušano kroz portret okruženja disfunkcionalne familije, ali pitanje je koliko je to uspelo, pošto su likovi klasični indie tipovi. Klinac Dakota (Gaertner) nama deluje kao sasvim normalan dečak, možda malo povučeniji. Njegova situacija u školi implicira da možda ima određene specijalne potrebe, ali to nije posve razjašnjeno. Možda su u toliko blagom obliku da su neprimetne, a možda je i ta škola samo new age hir njegove majke, kao uostalom i njegovo nestandardno ime i njena karijera eko-advokata.
Ona je, pak, tipičan štreber i “overachiever”, osoba koja je dobra u svom poslu, ali se trudi i kada realno ne bi trebalo. Takva kakva je večito stoji na raspolaganju svojoj lagano fanatičnoj šefici (Jennifer Jason Leigh, još jednom uludo potrošena). Trenutno radi na sporu protiv investitora (Luke) koji gradi banju u prirodnom rezervatu i prema kojem oseća ne baš primerenu privlačnost. A, da, u kući je i njen senilni otac Roger (Johnson), bivši glumac u nekoj već zaboravljenoj sapunici, sebičan i izgubljen. On dobija svoj pod-zaplet sa produkcijom Čehovljevog komada u lokalnom teatru. A, da, odmah na početku se u kući pojavljuje i njena neodgovorna, ali zabavna sestra Lily (Nehra).
Usidren sa tipičnim indie likovima koji izazivaju ili upadaju u tipične indie situacije, Alex of Venice je jedan od onih tipičnih indie filmova koji se proizvode kao na pokretnoj traci. Sastavljen iz svih samih poznatih elemenata, deluje kanda industrijski, što je lagano ironično. Nema tu ničeg naročito novog i pamtljivog, uključujući tu i poentu koja je zapravo floskula o prihvatanju promene i prilagodbi. Chris Messina je za svoj prvenac odabrao utabanu stazu i nisam baš siguran hoće li od njega kao reditelja nešto biti.
Mada, priznajem, zanimljivo je gledati Dona Johnsona koji je za promenu skoro pa tužna kesa, a ne frajer, makar ostareli, na koga smo navikli. I Mary Elizabeth Winstead je odlična, živahna i životna, ali ništa manje od nje nismo očekivali. Da je Alex of Venicemalo drugačije postavljen film i da su njih dvoje dobili malo više zajedničkih scena, možda bi istupao iz gomile. Ovako je samo korektan film na koji možete bez kajanja potrošiti svoje vreme, ali i ne morate. Ne propuštate mnogo.

Neposlušni / The Disobedient

0
0

2014.
scenario i režija: Mina Đukić
uloge: Hana Selimović, Mladen Sovilj, Danijel Sike, Minja Subota (narator)

Iskren da budem, da su Neposlušni primerak neke druge kinematografije, a ne srpske, odnosno regionalne, velika je verovatnoća da bih ga propustio ili možda pogledao slučajno, usput na nekom festivalu. Ali nisu, domaći su proizvod i to onaj koji je imao premijeru na jednom od najvećih svetskih festivala i koji je nastavio svoj festivalski ciklus i o kojem se mnogo pisalo u medijima koje pratim. U svakom slučaju, kakav god film bio, zbog svoje primećenosti u globalnim okvirima je svakako pomak za prilike srpskog filma. Pri tome, po svemu što sam čuo, u pitanju je jedna potpuno nova, indie estetska i stilska paradigma u domaćim okvirima.
Pitanje koje će svako pri sebi postaviti je kakav je film, valja li to čemu, ali na to pitanje neću uspeti da odgovorim jednostavno i jednoznačno. Ako krenemo po komponentama, fotografija je odlična, glumci raspoloženi i imaju međusobnu hemiju, kad treba pedantni, kad treba raspušteni, izbor muzike je svež iako se je sama muzika stara, tonska shema puna zvukova prirode dodaje na atmosferičnosti, mada su ti šumovi ponekad nepotrebno preglasni i idu protiv dijaloga. Kroz režiju provejava puno uticaja, oni su jasno pozicionirani, ali ne opterećuju film. Kao i kod svakog mladog autora (ovo je prvenac Mine Đukić), mogu se nazreti kreativni momenti, ali povremeno i šlamperaj i “teška ruka”. Problem je, međutim, u tome što se sve te komponente jedva uklapaju u celinu i što im, za moj ukus, fali strukture i fokusa, što se najbolje oslikava u scenariju. Neposlušni, dakle, imaju svoje momente, ali to je to. Osim njih i generalne neobičnosti za srpski i ex-yu standard, Neposlušni nude i gomilu praznog hoda i arbitrarnih rešenja. Hipsteraj, reći će mnogi i biće u pravu. Ne da je to nešto loše, samo kažem očigledno.
Naši junaci su dvoje nikad potpuno sazrelih mladih ljudi. Ona je Leni (Selimović), apotekareva kći i pripravnica u vojvođanskom gradiću, pretpostavljam Somboru, ali lako bi moglo biti i negde okolo. On je Lazar (Sovilj), naoko uspešan i perspektivan momak koji studira / radi u inostranstvu. Njih dvoje su najbolji prijatelji od detinjstva (što film pokazuje u prvim minutima) i nisu se videli neko vreme. Ponovu se sreću na sahrani njegovog oca.
Ona je histerična i sklona promenama raspoloženja, možda zbog toga što je lagano trudna. Opet, trudna je zbog toga što spava s momcima naokolo, a to čini iz frustracije i nemira. Zašto je, pak, frustrirana, ne znamo. Možda je imala veće ambicije od toga da se smara na poslu sa dvokratnim radnim vremenom, pa ih nije ispunila. Možda nije ni pokušala. Znate koliko i ja. Uostalom, za srpske standarde, ima više nego mnogi, ali to nije tema. On je neodređeno nadrkan i to sakriva iz haj-nehajnog zajebantskog stava i sklonosti ka pravljenju pizdarija sa njom. Zašto je to tako, takođe ne znamo, možda zapad, kapitalizam, šraf u mašineriji i te spike.
Njih dvoje će se još na sahrani ponašati kao deca kojoj je dosadno, što će i nastaviti dalje, pa će se na kraju uputiti u avanturu, putovanje biciklima i ad-hoc camping po magičnim letnjim vojvođanskim pejzažima, gde će se glupirati, svađati, tući, miriti, flertati i upadati u čudne situacije. I to putovanje će promeniti i preokrenuti sve, oni će možda iz toga izrasti, možda i ne. Pri kraju će im se priključiti i klinac (Sike) koga će pokupiti usput, a sve vreme će ih sa sigurne distance pratiti naš narator, pevač i nekadašnji voditelj dečijih emisija Minja Subota.
Kao što ste primetili, njih dvoje mi kao likovi nisu naročito simpatični, ali šta sad, takvi su kakvi su, tako ih je autorica zamislila. Problem je što ih možda nije zamislila detaljno, ili ako jeste, nije to spremna podeliti sa nama. Njeno pravo, a ima i to svojih prednosti, što se naročito vidi u one dve manične scene, onoj na pijaci i posebno onoj premoćnoj kadar-sekvenci na svadbi kad njihova naivna i sirova hemija (u najboljem smislu tih reči) dolazi do punog izražaja. Problem sa tim scenama je ono što bi anglofona braća rekla “suspension of disbelief”, jer bi naši junaci čak i u pitomoj i tolerantnoj Vojvodini (ili, ako se mene pita, čak i u zemlji iz bajke) dobili opasne batine za uništavanje tuđe imovine, udaranje prolaznika kobasicama ili upadanje na tuđu svadbu i zajebavanje njihovih gostiju. No dobro, magijski realizam i te fore, sve je moguće, očekujte neočekivano (poput Lenine neiscrpne kolekcije garderobe).
No dobro, sa scenom na svadbi ja imam i drugi, mnogo veći problem, a to je pojava ničim izazvanog naratora koji prekida taj fluidni tok da bi, bazično, objasnio ono što već i sami vidimo na ekranu. Zapravo, osim na početku, to je u principu sve što on radi: ide za njima i objašnjava očigledno. Kapiram, ima to neku sentimentalnu vrednost za generacije koje kroz maglu (ili pak vrlo živo) pamte “tri bambija” (“How's that for product placement”) i Muzički tobogan Minje Subote nedeljom ujutro. (Subota nedeljom, mislim da nema klinca kome to nije bila misterija makar jednog prepodneva u životu.) Ali sentimentalna vrednost prođe posle dva pojavljivanja. Slična je fora i sa muzikom, sastavljenom od dečijih pesmica (koje čak nemaju ni “creepy” notu koliko samo podvlače očiglednu nezrelost naših likova) do starih šlagera i prepeva ruskih i američkih pesama za jugoslovensko tržište iz sličnog perioda. Upali prvih par puta, svaki put sve slabije i slabije, toliko da je “knock-off” verzija narodnjaka došla kao osveženje.
Ni arbitrarnost postupaka usled slabe (ne pritom nužno loše) karakterizacije, ma koliko mi išla na živce, nije nužno tragična stvar. U kombinaciji sa vizualima, Neposlušni deluju kao snažan “mood piece” u nastajanju. Problematično je to što ni to nije do kraja, nego se i to napušta radi naprasnog dvostrukog poentiranja: jednog na ultra-konzervativnom klišeu iz teen-serija i drugog objašnjavanja onog što je pažljivom gledaocu i psihološki pismenoj osobi od starta jasno.
Ispada da sam nagrdio film, ali to mi nije bila nikakva namera. Ima on i svojih itekako dobrih strana: Hana je zgodna cura i veoma sposobna glumica puna energije, Mladen je šmeker i vrlo artikuliran glumac i njih dvoje zajedno su sjajni. Mina takođe pokazuje neverovatan sirov talenat u bljeskovima kojem fali malo dorade (doći će to s vremenom i kilometražom) i mnogo fokusa. Neposlušni to sjajno pokazuju, i pored svoje kriptičnosti ili baš kroz tu kriptičnost. Za pohvalu je i ambicioznost filma i jedan potpuno novi vizuelni i stilski identitet u našim krajevima, pa makar to bio i hipsteraj. U konačnici, Neposlušni su izuzetno važan film u lokalnom i regionalnom kontekstu, ali bih lagao ako bih rekao da mi je ne znam kako dobro seo.

Every Secret Thing

0
0

2014
režija: Amy Berg
scenario: Nicole Holofcener (po romanu Laure Lippman)
uloge: Diane Lane, Elizabeth Banks, Dakota Fanning, Danielle Macdonald, Nate Parker, Common

Mali grad u okolini New Yorka, neki nesrećni i sjebani ljudi, njihove teške, sjebane priče, neprijatna atmosfera i radnja koja se “flashbackovima” vraća u prošlost. Ali, pazite, ovo nije ni “slice of life” varijanta ni teška drama o teškom životu, nego pre svega “serial killer flick”. Postupak jeste artističan, fokus mekan, kako u priči, tako i po pitanju fotografije i dosta toga se može podvesti pod “mood piece” varijantu, ali svejedno ovo nije neko umetničko iživljavanje, već film koji zgrabi gledaočevu pažnju i ne pušta. Skoro do samog kraja.
Po nekoliko osnova ovo je film koji će biti prekretnica u karijeri za ljude koji su u njemu učestvovali. Nicole Holofcener je poznata autorica kvalitetnih romantičnih komedija i drama za ozbiljniju publiku, poput recentnog Enough Said (2013), a ovo joj je prvi izlet u, uslovno rečeno, triler. Amy Berg je poznata po svojim dokumentarnim filmovima, ima čak i nominaciju za Oscara za Deliver Us from Evil (2006). U njima se često bavi veoma neugodnim temama iz domena stvarnih zločina koji su potresli američku, neretko i svetsku javnost. Ovo joj je prvi igrani film. Glumica Danielle Macdonald je ovde ostvarila izuzetno kompleksnu ulogu za pamćenje koja će joj možda lansirati karijeru i pored, za hollywoodske standarde, atipičnog izgleda koji bi manje sposobnu glumicu gurnuo u nekakav “typecast”.
Film počinje sa dve devojčice koje bismo mogli nazvati čudnim, više u smislu cura sa kojima se druge cure ne igraju nego strašnim kakve znamo viđati po hororima. Posle jedne zabave gde su se posvađale sa drugim curama, njih dve posramljene hodaju gradom i uzimaju naizgled napuštenu bebu iz kolica na tremu. To je događaj koji ih je obe obeležio za ceo život: saznaćemo da je beba nastradala, a da su obe provele po nekoliko godina u popravnom domu odakle su izašle promenjene i istraumirane.
Sada kada su tinejdžerke, više nemaju kontakta jedna s drugom (a i onaj u detinjstvu je više bio usiljen nego li iskren drugarski). Ronnie (Fanning) je tipičan primerak “underclass” devojke koja radi u nekoj pekari, ne govori mnogo i životari. Sa Alice (Macdonald) je već drugačija priča. Ona živi sa majkom Helen (Lane) i sa njom nema baš normalan odnos, reklo bi se čak da je majka umnogome kriva za njen psihološki profil. Alice je gojazna na granici patologije, dane provodi uglavnom gledajući trash reality televiziju i sanjajući o karijeri sa svojim programom o nevino zatvorenim ljudima (što i nju tišti). Osim toga navodno traži posao, ali zapravo besciljno šeta po gradu, jede “junk food”, pije gazirane sokove i gleda u tuđe živote.
Frka, međutim, nastaje kada nestane još jedno dete, ovog puta trogodišnjakinja. Ona je oteta, čini se namerno, iz prodavnice nameštaja dok su njeni roditelji bili zaokupljeni izborom kauča. Oni možda jesu trash i možda sami traže nevolje sa svojim odnosom prema detektivima (Nate Parker i Elizabeth Banks), ali verovatno nisu krivi za sudbinu svog deteta. Naravno, sumnja će ubrzo pasti na dve povratnice iz zatvora, ali kako one nisu imale kontakta, samo jedna može biti odgovorna, pitanje je samo koja. Slučaj će takođe otvoriti stare rane detektivki koja je našla mrtvu bebu prošli put i na koju je to ostavilo trajne posledice.
Odavno se nije dogodilo da američka relevantna kritika skoro unisono popljuje film i nazove ga najčešće traćenjem talenta ljudi ispred i iza kamere. Što se talenta ispred kamere tiče, on nije potrošen, on je iskorišten do samog kraja čak i sa likovima koji nisu napisani sjajno. Common raste u pravog glumca, a ne samo muzičara kojem je gluma hobi. Elizabeth Banks je sasvim solidna kao detektivka sa privatnim opsesijama i strahovima. Dakota Fanning još jednom briljira i ostvaruje apsolutno uverljivu ulogu. Diane Lane uspeva da od lika koji deluje kao konstrukcija napravi ulogu za pamćenje, a Danielle Macdonald je otkrovenje filma. Često se zaboravlja da nije nimalo lako odigrati uverljivog psihopatu koji je naoko sasvim normalna osoba. Danielle to uspeva, igrajući se sa personama i predstavama svog lika i prelazeći od groteskno-tužnog do strašnog bez ikakvih zastoja i prenaglašavanja.
Što se ekipe iza kamere tiče, scenario ima problema sa čestim meandriranjem (naročito u poslednjoj trećini kada se radnja potpuno uspori) i navođenjem na jedne te iste tragove, što prave, što krive, kao i sa liikovima koji više deluju kao konstrukcije za potrebe zapleta nego što su zapravo životni. I jedno i drugo se može pripisati izvornom romanu koji je samo običan krimić za plažu. Štos se, međutim, krije u režiji koja je sve samo ne pešačka. Amy Berg samouvereno pristupa i igra na ono što već poznaje i atmosferu neprijatnog gradića sa neprijatnim ljudima iz dokumentarnog filma o stvarnom zločinu prenosi na fikcijski materijal. Every Secret Thing deluje kao dobar film po istinitom događaju, iako to nije. I pored svojih mana, ovo je film vredan pažnje.


She's Funny That Way

0
0

kritika originalno objavljena na: monitor.hr
2014.
režija: Peter Bogdanovich
scenario: Peter Bogdanovich, Louise Stratten
uloge: Imogen Poots, Illeana Douglas, Owen Wilson, Rhys Ifans, Richard Lewis, Cybil Shepherd, Debi Mazar, Austin Pendleton, George Morfogen, Jennifer Anniston, Will Forte, Ahna O'Reilly, Kathryn Hahn, Lucy Punch, Quentin Tarantino, Joanna Lumley, Michael Shannon, Jennifer Esposito, Tatum O'Neal

Petera Bogdanovicha pamtimo kao jednog od novohollywoodskih prvoboraca, ali i po njegovom osebujnom privatnom životu u kojem je svoje mlade žene, neretko odgovorne za uspon u njegovoj karijeri, spremno menjao još mlađima. Nije to samo patologija starog jarca, bilo je nečeg čudnijeg i neprijatnijeg u tome (što ga stavlja u kontekst Woodija Allena i Romana Polanskog), ako samo malo pročačkamo po slučaju ubistva “Playboyeve zečice” Dorothy Stratten. Bogdanovich nije imao nikakvu frku da oženi njenu mlađu sestru, ali svejedno nije prošao bez posledica. Realno gledano, iako se trudio 80-ih i 90-ih, poslednji Bogdanovichev veliki film bio je Nickelodeon (1976), a recimo da je poslednji koji je privukao pažnju široke publike i kritike bio Mask (1986). Sa svojim poslednjim filmom ovaj veteran koji se često pojavljuje kao glumac u manjim ulogama u tuđim filmovima dokazao je da nije za staro gvožđe.
She's Funny That Way je lagani film, dušu dao za smejanje na sav glas. Ako volite retro, naravno, jer je ovo film iz današnjeg vremena po ideji iz 90-ih koja se referira na novi talas “screwball” komedije iz 70-ih (gde je Bogdanovich itekako imao šta da kaže sa What's Up Doc), što se opet odnosi na još starije filmove još starijih majstora (Lubitscha, Hawksa i Cukora pre svih) iz hollywoodskog zlatnog doba. Ako vam retro stil smeta, ili čak ne volite komediju rapidnih inetelektualnih i pseudo-intelektualnih dijaloga (klasičnog Woodija Allena, recimo), ovo nije film za vas. Preskočite ga da se ne biste o njega ogrešili i nazvali ga histeričnom pizdarijom starog kenjca, jer ni autor ni film to nisu zaslužili, premda je to vaše legitimno pravo.
Ako vam se opis okolnosti činio zapletenim, to je samo zato što još nisam prešao na radnju. Ne znam ni ima li smisla uopšte izlagati priču. Bonton to nalaže, ali ovo je “screwball” sa primesama kvalitetnog “sitcoma”, pa će vam to možda pokvariti doživljaj. Nema tu ničeg spektakularno novog i neočekivanog (igranje na očekivanje je jednako legitimno kao i igranje na iznenađenje), štosevi su stari i provereni (tipa sva svita likova se, kao slučajno, nađe u istoj radnji, istom restoranu, u istom hotelu na istom katu i tome slično). Barem je film u tom smislu pošten, eksplicitno se navodi da je neverovatno, ali istinito da su svi ti likovi iz različitih miljea povezani i da se poznaju kao u malom selu, iako su zapravo u New Yorku. Štos je u tome da je to ovde urađeno dobro, da je radnja pratljiva, da su naglasci pamtljivi (radi što efikasnije “naplate” kasnije) i da gledalac nije opterećen hvatanjem niti. She's Funny That Way je slatkiš koji se sam topi u ustima.
Hajdemo kratko na radnju, što kraće da ne bude “spoilera”. Dakle, nova starleta, pomalo priprosta i naivna Isabelle (Poots) daje intervju nadrkanoj voditeljki (Douglas) u kojem priča kako je sve počelo pre nekoliko meseci. Ona je tad radila kao “devojka na poziv”, iako je sebe više smatrala muzom nego prostitutkom. Njen život će promeniti jedan njen klijent koji joj se predstavio kao Derek, iako se zapravo zove Arnold (Wilson). Nakon romantičnog izlaska, on joj je “uvalio” lajnu kako svako mora naći svoje mesto gde će biti srećan i kako ne treba bežati od naizgled čudnih rešenja. “Ljudi hrane veverice orasima, ali ako će te to usrećiti, ti možeš hraniti orahe vevericama. Ko sam ja da ti sudim?” Ona je to shvatila na svoj način i rešila da batali prostituciju (i njegovih 30.000 dolara joj je u tome pomoglo) i postane glumica.
Štos je u tome što Arnold to serijski radi sa svakom kurvom u svakom gradu, čak je i priča ista, njegova opsesija je da ih spasi. Dodatni štos je u tome što je Arnold reditelj koji postavlja predstavu na Broadwayu i što njegova žena, glumica Delta (Hahn) dolazi sutradan, i što ih je glumac Seth (Ifans), serijski zavodnik koji “baca farove” na Deltu video u hotelu. Štos je i u tome što Isabelle, tada pod pseudonimom Glow, ima i “repove” iz prošlog života, sudiju (Pendleton) koji je opsednut njom toliko da šalje detektiva (čije su veštine prerušavanja na nivou Leclairovih iz Allo Allo) i što ima ludu, sebičnu i nimalo empatičnu psihoterapeutkinju (Aniston). Šta će tek biti kad Isabelle dođe na svoju prvu audiciju u teatru, i to baš za ulogu kurve, baš u predstavi koju režira Arnold za koju je tekst napisao psihijatričin dečko (Forte)? Pičvajz, eto šta!
Nije teško zaplesti i zamešati radnju, treba se iz nje nekako iskobeljati, bez započetih i nezavršenih priča i to Bogdanovich radi majstorski, toliko da u sećanje priziva pomenuti What's Up Doc. Tajna uspeha je u sjajnom tempiranju mini-klimaksa i obrata, pa sat i po filma zaista prolazi u jednom dahu. Što i nije naročito teško kada je scenario tako dobro napisan, naročito po pitanju dijaloga koji su brzi, ali nikad konfuzni. U svakom trenutku znamo gde smo.
Za pohvalu je i izbor i rad sa glumcima. Zapravo, She's Funny That Way se sve vreme opasno približava inflaciji glumačkih imena, ali svi oni imaju prostora za sebe. Naročito treba biti oprezan kada se na spisak dodaju i poznate face sa “cameo” ulogama od po svega nekoliko replika. To se, međutim, ne čini artificijelnim i operetskim, da svako od njih već u startu dobije svoj “sollo”. Oni se moraju izboriti za svoj prostor i sarađivati jedni sa drugima, pa je pravo zadovoljstvo gledati kako sve puca od glumačke hemije. 
Imogen Poots je prirodno divna i živahna, ne zaboravimo i nezanemarljivi talenat, i jedino što je promašila u filmu je specifičan brooklynski akcenat. Možda para uši, ali nije toliki problem. Jennifer Aniston nastavlja sa šaltanjem svoje komičarske persone prema mračnijim i neurotičnijim likovima i to joj odlično ide. Owen Wilson je više nego pouzdan komičar i to opet dokazuje. Austin Pendleton se poigrava sa klišeom woodyallenovskog lika i to se ovde savršeno uklapa. Will Forte igra na svoju kartu dobrog dečka, dok Rhys Ifans radi upravo suprotno. Njih dvojica nemaju tačku sukoba, ali kao krajnosti daju balans ostatku ekipe. Ipak, kraljica filma je definitivno Kathryn Hahn koja možda ima čak i “najmesnatiju” ulogu, teatralnu do iznemoglosti, što ona koristi na najpametniji mogući način.
Petera Bogdanovicha mnogi teoretičari nazivaju poslednjim romantičarem u Hollywoodu i to je epitet koji je stekao odavno. Zapravo, teško je prihvatiti ili odbiti takvu isključivu kvalifikaciju. Zavisi šta smatramo romantičnim, šta smešnim, šta patetičnim, a šta tupavim. Zavisi kakvi nam filmovi pašu. U svakom slučaju, Bogdanovich je romantičan i to ne krije. Njegovi najbolji filmovi su uvek imali pomalo starovremensku, nostalgičnu i romantičnu notu. She's Funny That Way je sjajan primer: romantičan, smešan, retro. Jednostavno sladak i zabavan.

La chambre bleue / The Blue Room

0
0

2014
režija: Mathieu Amalric
scenario: Mathieu Amalric, Stéphanie Cléau (po romanu Georgesa Simenona)
uloge: Mathieu Amalric, Léa Drucker, Stéphanie Cléau, Laurent Pointrenaux, Serge Bozon, Blutch

Odmah na početku vidimo naslovnu sobu u provincijalnom hotelčiću (ili bolje svratištu), sa umirujućim plavo-sivim zidovima. Atmosfera je sve samo ne umirujuća, u sobi je par koji vodi ljubav i vara svoje zakonske partnere. On, Julien (Amalric), oseća kombinaciju strastvene privlačnosti i krivice, jer i pored svega ipak voli svoju ženu i kćerkicu. Ona, Esther (Cléau), već od samog početka se čini kao ludo zaljubljena u njega, kao da joj je on bio tiha patnja već dugi niz godina, ali, eto, okolnosti nisu bile takve. U međuvremenu on se oženio i obogatio u poslu sa poljoprivrednom mehanizacijom, a ona se umorila od čekanja i udala se za bogatog, ali bolešljivog apotekara. Ona ga pita da li ju voli, on odogovara da misli da da. Ona ga pita da li bi mogao celi život provesti s njom, on odgovara da bi...
Onda vidimo njega u zatvoru kako odgovara na pitanje za pitanjem žandarmima, inspektorima, psihijatru, svom advokatu, istražnom sudiji... Neko je očito u plamenu strasti nastradao, ljubavnica, njen muž, Julienova žena (Drucker)... Jedan od boljih trikova koji La chambre bleue skriva u rukavu je to što ćemo odgovor na to pitanje dobiti tek negde na polovini filma. To je, kaže reditelj, ko-scenarista i glavni glumac Amalric, ono što ga je i prevashodno privuklo Simenonovom romanu, upravo ta misterija.
Misterija se nastavlja kroz izlomljenu naraciju koja se stalno menja od (zatvoreničke, pa optuženičke) sadašnjosti do “bolje” prošlosti u različitim trenucima. Mi vidimo trenutke ljubavničke sreće, trenutke osećaja krivice, trenutke sumnji u ispravnost odluke, čak i klasične ucene i manipulacije. Barem Julien to tako predstavlja. Druga veoma bitna stvar sa ovim filmom je što od nas traži aktivan stav. Mi više nismo posmatrači, mi postajemo u neku ruku navijači. Perspektiva je isključivo Julienova, mi imamo izbor da mu verujemo ili ne, da za njega navijamo ili ne. Priča se čini logično iz njegovog ugla (Esther je samo jednom suočena s njim i jasno nam je da nije baš najnormalnija), ali dokazi, negde van ekrana, očito ukazuju na suprotno. Amalric kroz sve tri funkcije sjajno gradi lik i ima potpunu kontrolu nad pričom i atmosferom.
Treća bitna činjenica je da je La chambre bleue izuzetno kratak film, jedva dugometražni, sa trajanjem od 72 minuta. Kada se to stavi na kantar, nije to nešto osetno manje od, recimo, epizode nekog detektivskog procedurala. Recimo da je potpuno moguće ovu priču videti u seriji Law and Order: Special Victims Unit(ili Criminal Intent, ili u kojem god spin-offu). Ali je tretman bitno drugačiji. La chambre bleue je izrazito filmsko iskustvo, pritom inteligentno, napravljeno da ostavi utisak a ne da zgodno i prigodno poveže sve krajeve misterije za gledaoce sa manjkom inteligencije, želje ili volje.
Amalric ne polazi za jednostavnim, konvencionalnim rešenjima, naprosto nije takav tip. Kao strastvena i svestrana ličnost, on filmu daje umetnički pečat. Srećom pa je imao ekipu koju dobro poznaje, ko-scenaristica i jedna od glavnih glumica Stéphanie Cléau je njegova supruga. Likove ne boji crno-belo, a događaje prikazuje iz jednog ugla za koji znamo da ne mora biti istinit, a još manje sveobuhvatan. Besprekorno stilizovan, maestralno kadriran i montiran, La chambre bleue je u svom kratkom formatu punokrvan triler, koncentrovan i očišćen od svih viškova. Apsolutna preporuka se podrazumeva, možda imamo novog Romana Polanskog. Ne samo da su fizički slični, nego čini se da dele strast prema opskurnim, i mračnim i skrivenim, stranama ljudske želje, znaju da naprave atmosferu i pogađaju u centar kad je triler u pitanju.

Burying the Ex

0
0

2014.
režija: Joe Dante
scenario: Alan Trezza
uloge: Anton Yelchin, Ashley Greene, Alexandra Daddario, Oliver Cooper

Joe Dante je “učenik” Rogera Cormana, možda najbolji i najdosledniji, i to se vidi odmah na prvu loptu. Ma kakve uspehe postigao, a postigao je mnogo, on ostaje veran niskobudžetnoj estetici ispod koje se krije manje ili više relevantan pod-tekst. Autor Piranhe, Howlinga i Gremlina se svakako mora smatrati kultnim. I pored toga što se njegovo ime često nalazi na top-listama specijalizovanih časopisa (kako kritičkih, tako i horor), on u poslednje vreme snima relativno retko. Burying the Exdolazi pet godina nakon The Hole, koji opet dolazi šest godina nakon Loony Tunes nastavka. Dante je u međuvremenu, još od sredine 90-ih, bio aktivan na televiziji i u zajedničkim projektima antologijskog tipa.
Burying the Ex je, očekivano, veoma retro film za publiku starog kova. Estetikom podseća na Danteove (i ne samo Danteove) filmove iz 80-ih, snimljen je na veoma tesnom budžetu i uglavnom udara na poznata mesta. U pitanju je trenutno moderna fuzija filma o zombijima, parodije i romantične komedije koja se, logično, bavi strahom od vezivanja prisutnim kod sadašnjih generacija. 
Naš junak je Max (Yelchin), geek, ljubitelj horora i radnik u dućanu sa maskama i memorabilijom. Njegova devojka Evelyn (Greene) deluje kao da je za dva koplja iznad njega. Štos je u tome što je cura malo poremećena, ne samo da je militantna veganka i eko-frik, nego je od one sorte koja voli da uređuje tuđe živote. Naš Max ne samo da je papučar, nego čak nije u stanju poslušati savet svog brata, čoveka-svinje Travisa (Cooper) koji na neku foru ima uspeh kod žena (a kao kres-gajbu koristi Maxovu kuću) i uvaliti ludači korpu. Slamka spasa dolazi kad ona pogine njemu pred očima pod točkovima autobusa.
To u prevodu znači da Max može započeti vezu sa curom koja mu se stvarno sviđa, geekušom Olivijom (Daddario) koja drži radnju sa domaćim sladoledom imena “I-Scream” sa, naravno, horor tematikom. Njih dvoje deluju kao savršen par i jako se privlače, ali stvari se menjaju onog trenutka kada se Evelyn vrati iz mrtvih. Ona je zombi, ali nije od onih “Must... Eat... Brains...” tipova, jednako je artikulirana, militantna i napaljena kao i dok je bila živa. Čak ni ne izgleda trulo, čak može da prođe kao prenašminkana gotičarka. Štos je u tome što je jaka kao crna zemlja i što je luđa nego inače i našeg junaka želi da pretvori u zombija i da ga ima stalno uz sebe. Pogađate, njemu ideja da istrune sa ženom sa kojom nije uživao ni dok je bila živa nije baš po volji...
Da se ne foliramo, ovo nije nekakva izrađena studija poput Warm Bodies, mnogo više igra na prvu loptu. Film je zabavan na jedno gledanje, ali nema potencijal za više od toga. Scenario je očajan i predvidiv, likovi tipski, tempo lagano problematičan. Čini se da je materijala bilo za kratki film ili epizodu TV serije, ali da je on nevešto razvučen i nategnut na 85 minuta filma. Čak su i razasute reference i nakloni (Romero kompanija za selidbe i transporte, maraton Romerovih zombi-filmova), ma koliko zabavni bili horor fanovima, u suštini veoma površni i kao da su namenjeni izvlačenju osmeha na licima potkovanijih gledalaca.
Što se glume tiče, Burying the Ex nije ni naročito zahtevno, ali ni naročito zahvalno delce. Što sasvim odgovara Antonu Yelchinu koji je glumac ne baš sjajnih mogućnosti ili makar nije dobio pravu priliku da se iskaže u pravom svetlu jer je često imao loše napisane uloge u loše napisanim filmovima, a u najboljem slučaju relativno neprimetne epizode (Only Lovers Left Alive). Ashlee Greene se drage volje poigrava sa klišeom militantne cure, kasnije i kao zombi, često uz pamtljive one-linere. Alexandra Daddario je slatka i simpatična, što od nje uloga zahteva, ali je lik toliko plošno napisan da više podseća na nečiju “geek chick” fantaziju nego na realnu osobu. Kad smo već kod toga, Oliver Cooper je tek zaglavljen sa likom koji treba da posluži kao poster za onu utešnu poslovicu “ne jebe lep nego uporan” i kao materijal za popunjavanje minutaže. Štos je u tome što to jednostavno ne kupujemo.
Zanimljivo je da je prošlogodišnji festival u Veneciji imao premijere dvojice Cormanovih polaznika. Peter Bogdanovich je druga priča i on se vrlo brzo otisnuo u neke druge vode, a Dante je ostao veran žanru i pristupu. Fora je u tome što su oba autora išla u svoju i općenitu filmsku prošlost sa svojim novim filmovima. Bogdanovichev film She's Funny That Way je pogled unazad na screwball komedije, ali to je jedna druga priča. Nažalost, dosta uspešnija od Danteove pod imenom Burying the Ex. Film nije katastrofalan, ali je od onih umereno simpatičnih i zabavnih, ali zato ultimativno mlakušnih filmova prema kojima je uobičajena reakcija: “Hajdemo dalje”.

She's Lost Control

0
0

2014.
scenario i režija: Anja Marquardt
uloge: Brooke Bloom, Marc Menchaca, Dennis Boutsikaris, Laila Robins, Tobias Segal, Robert Longstreet, Roxanne Day, Ryan Homchick

Poznata je ljudska težnja da od svega i svačega napravi nauku. Nekada je bilo uvreženo mišljenje da položaj zvezda upravlja našim životima, pa se astrologija uzimala krajnje ozbiljno. Religija i teologija, pa čak i rane verzije filozofije i humanistike su isto vrvele od kojekakvih neprovrerenih informacija i sujeverja. Svako vreme ima svoje eskapade. Tako smo sada opsednuti sa seksom i samopomoći, a kada se te dve stvari spoje dobijamo seksologiju i seksualnu terapiju. Neću ići tako daleko i reći da su te dve stvari izmišljotina dekadentne buržoazije, ali mi je svejedno guranje naučnog i medicinskog pristupa u nešto što bi trebalo biti normalni razvojni put zdrave jedinke pomalo besmisleno.
Ovo je čisto privatna opaska, premda vam može pomoći da procenite je li ovaj film o seksualnoj terapeutkinji “spoileričnog” naslova vredan vašeg vremena. Ako mislite da je seksualna terapija glupost, a film biste pogledali zbog eto malo skidanja i/ili karanja, preskočite. Ako ste, pak, vernik tih stvari, ovo će vam pružiti uvid u život jedne osobe koja se time bavi i potvrditi vam da to nije sve pesma i igra sa malo pričanja i malo seksa. Pametni ste ljudi, to ste i sami mogli pretpostaviti. Ako niste o tome razmišljali, možda ne bi bilo loše pogledati The Sessions(2012) čiji će pomalo sentimentalni ton svakako biti probavljiviji od crnila koje She's Lost Control nudi.
Film nas vrlo brzo baca u radnju, svakodnevicu studentkinje bihevioralne psihologije i seksualne terapeutkinje po imenu Ronah (Bloom). Ona se viđa sa svojim klijentima koje joj šalje psihoterapeut (Boutsikaris) i koji imaju ogromne probleme sa intimnošću. Sa nekima od njih (Segal, Longstreet) ona ima uznapredovali odnos i terapiju koja se približava kraju. Problem nastaje kada u njen život uđe Johnny (Menchaca), medicinski tehničar i težak slučaj nemogućnosti da se opusti. Za svaki korak unapred, slede dva unazad i pitanje je hoće li Ronah uspeti da ga otvori i pripremi za samostalno seksualno putovanje, ma koliko bila profesionalna i profesionalno ugodna.
Ronah, međutim, nije živahna i pozitivna osoba kao junakinja The Sessions koju igra Helen Hunt. Naprotiv, ona je klinički precizna, reklo bi se hladna, i to se oslikava u njenom usamljeničkom životu. Kad ne radi, njena rutina se svodi na štrebanje, samotne večere i hormonalne injekcije (pokušava zamrznuti jajne ćelije ako nekad poželi imati dete). Rutinu povremeno prekidaju Skype-razgovori sa bratom (uglavnom se tiču njihove dementne ili kako već psihički načete majke prema kojoj se Ronah odnosi hladno), viđanje sa mentoricom i preganjanja sa gazdom i susedima u zapuštenom stanu u nimalo elitnom delu New Yorka gde živi.
Atmosfera je gusta i neprijatna i tome doprinosi i škrto osvetljenje i desaturirana fotografija u kojoj prevladavaju sivkasti tonovi. Naravno da će se ključna veza sa Johnnijem odvijati po drugačijem modusu od očekivanog, nije preveliko iznenađenje da će Ronah prema njemu razviti osećanja, kao ni to da se sve to opasno približava tragediji. Pametna rediteljska odluka da se traume odigravaju uglavnom van ekrana, pa smo suočeni samo sa posledicama dodaje na atmosferi i utisku tragičnosti. She's Lost Control nije lak film.
Takođe, odglumljen je perfektno. Brooke Bloom kao Ronah zahvata duboko i gradi veoma nijansiranu i inteligentnu ulogu bez oslanjanja na opšta mesta. Marc Menchaca je sjajno prati kao Johnny koji se isprva može podvesti pod filmski stereotip “tihi tip zlatnog srca”, ali je jasno da taj lik skriva i jednu vrlo mračnu notu. Pored njih u filmu ćete videti i gomilu klasičnih newyorških njuški iz indie filmova, većina od njih su vrlo prepoznatljivi glumci koji sjajno popunjavaju manje uloge.
Debitantkinja Anja Marquardt pokazuje potencijal da raste kao autorica i to je nesumnjivo. Neka od njenih rešenja su sjajno odabrana i izvedena. Problem je u priči tretmanu nje. Ona suviše meandrira i u velikoj meri ne ide nikamo, osim dalje u ponor zajedno sa svojom junakinjom. Nisam baš siguran je li ovako mračan tretman bio potreban. Nisam siguran ni koja je poruka iza svega toga, ako je ima. Ako je nema, onda čemu sve to? The Sessions me je kupio odmah, ali sa She's Lost Control nisam baš načisto.

Aloft

0
0

2014.
scenario i režija: Claudia Llosa
uloge: Jennifer Connelly, Cillian Murphy, Mélanie Laurent, Oona Chaplin, William Shimell, Peter McRobbie, Zen McGrath, Winta McGrath

Moj prvi susret sa Claudiom Llosom bio je njen drugi film, The Milk of Sorrow (2009), kandidat za Oscara u vrlo oštroj konkurenciji. Od pet nominovanih, taj mi je bio ubedljivo najlošiji. Ne samo najlošiji, bio je loš. Tačka. Metiljav i muljav, tipičan primerak festivalskog umetničarenja od one najneprijatnije i najpretencioznije, berlinalske sorte. Njen prvenac na engleskom jeziku, nastao u kanadsko-špansko-francuskoj koprodukciji, naslanja se na tu istu festvalsku poetiku, pretenciozni i pseudo-filozofski new age mumbo-jumbo, ali primetan je pomak prema razumljivost i jasnosti običnom gledaocu, ali i treniranom kritičaru.
Ako ništa drugo, film je vizuelno pogođen. Totali zaleđene kanadske zabiti su izuzetno atraktivni, a iznimno dugi krupni kadrovi plitkog fokusa uspevaju pogoditi emotivnu žicu. Opet sav taj stil jedva da uspeva sakriti činjenicu da filmu fali fokusa i poente i da mu je supstanca tanka poput flis-papira. Zato se valjda i oslanja na prenaglašene (umalo sapuničaste) emocionalne manipulacije i na tu nazovi-misteriju ljudske duše.
Prva od tih lažnih dilema je ispočetka čak i intrigantna. Film nas u prvo vreme vodi kroz žanrovsku dilemu je li u pitanju nekakva post-apokalipsa u zaleđenom pejzažu ili razrađenija socijalna priča. Upoznajemo Nanu (Connelly), od siromaštva ogrubelu majku dvojice dečaka, mladog sokolara Ivana i od neizlečivog raka bolesnog Gullija (braća McGrath). Očajna od nemoći, ona uglavnom zanemaruje, starije, zdravo dete i upire svu svoju snagu da bi našla čudotvoran lek za mlađe, makar je prema svemu duboko skeptična. To će je sa dvoje dece odvesti na put duboko u divljinu gde se smestio iscelitelj imena Arhitekta Newman (Shimell) koji prima po jednog pacijenta dnevno. Kako je Ivan sa sobom poveo svog sokola i pustio ga da leti u šumi, to će izazvati žešće sranje kad ptica uleti u šamanovu kolibu od granja i sruši je na izlazu. Lečenje deteta koje je bilo unutra biće prekinuto, a detetov besni otac će, na Ivanov užas, upucati nesrećnu pticu.
Igrom slučaja ili ironije, dete kojeg šaman nije ni pipnuo će se polako oporaviti, a šaman će pretpostaviti da je to zbog Naninih isceliteljskih moći. Nakon početne skepse, Nana će prihvatiti svoju novu misiju u životu, ali će ostati frustrirana time što ipak ne može pomoći Gulliju. Sled događaja će trajno narušiti odnose između nje i Ivana.
Drugi tok radnje izložen paralelno smešten je nekih 20-ak godina kasnije. Ivan (Murphy) sada ima ženu (Chaplin) i sina, još uvek je sokolar, ali sa majkom nema kontakta. Njemu će se na vratima pojaviti “Quebecois” novinarka i autorica dokumentarnih filmova Jannia (Laurent). Isprva misleći da su tema dokumentarca njegovi sokolovi, Ivan će se vrlo uvrediti kad shvati da Janniu više zanima isceliteljski rad njegove majke, ali će svejedno poći na putovanje s njom u nadi da će taj jedan poslednji susret daleko na severu, preko linije Arktičkog Kruga, konačno rešiti ili makar razjasniti odnose između majke i sina.
Oba toka radnje su izložena tako da je to dovoljno pratljivo i pamtljivo, dovoljno vešto i razumljivo, ali svejedno ostavlja utisak razvučenosti i istanjenosti. U nekim momentima to ima psihološkog efekta, ali na narativnom planu deluje prazno, lažno i usiljeno, kao i svako mudrovanje. To barem stoji za festivalsku verziju filma od nekih 110 minuta. Verzija za američko bioskopsko tržište je nekih pola sata kraća, što je bila verovatno ispravna odluka jer je u originalnom “cutu” bilo sasvim dovoljno materijala za uštede. Festivalska verzija koja me je dopala je bez dileme odavala utisak grandioznosti ideje i pretencioznosti u konačnici.
Ako ništa drugo, barem su glumci svi do jednog sjajni. Jennifer Connelly se već dokazala kao sposobna i ekspresivna glumica, ali ovde ima ulogu života. I pored šlampavo i melodramatično napisanih dijaloga, njena izvedba je besprekorna i nijansirana, i tako je njen portret problematične majke apsolutno uverljiv i na mestu. U drugoj priči imamo sjajne Cilliana Murphija i Mélanie Laurent koji u zajedničkim scenama briljiraju. Te scene pršte od njihove međusobne hemije, iako su takođe nepametno, klišeizirano napisane.
Problem, kao što ste mogli zaključiti, leži u scenariju koji u svojoj neveštosti ostaje lažan, isfoliran i pretenciozan. Logično, ovakvi filmovi služe za punjenje festivalskih programa. Tako je kako je, tome su i namenjeni. Njihovi dometi su ograničeni, ma šta o tome mislili njihovi autori, producenti i finansijeri. Claudia Llosa očito pokazuje nemali talenat za vizuale i poigravanje sa emocijama, sada se to može reći i za rad sa glumcima, ali njenim delima fali supstance, ideje, priče, čak i stava. Aloft je svakako korak napred u odnosu na izvikani The Milk of Sorrow, ali ni izbliza dovoljno da bi se mogao nazvati dobrim filmom. Par glumačkih bravura i par atraktivnih kadrova ipak nisu dovoljni za pozitivan utisak. Srednja žalost.

Laggies

0
0

2014.
režija: Lynn Shelton
scenario: Andrea Seigel
uloge: Keira Knightley, Chloe Grace Moretz, Sam Rockwell, Mark Webber, Ellie Kemper, Sara Coates, Jeff Garlin, Kaitlyn Dever, Daniel Zovato, Dylan Arnold, Gretchen Mol

Filmova o neodraslim muškarcima ima masu, od relativno ozbiljnih studija ponašanja do kretenskih komedija u kojima se frajeri glupiraju. Karijere nekih glumaca postoje samo zbog takvih filmova, oni su glumci od jedne uloge koju besomučno ponavljaju i to izgleda nije još dosadilo publici. Uostalom, dečki će uvek biti dečki, od filmskog muškarca se očekuje doza detinjastosti. Stvari, međutim, stoje potpuno drugačije kad su u pitanju žene. Ne samo da nas šopaju sa “saznanjima” iz popularne psihologije kako žene brže sazrevaju od muškaraca, nego je čak i u filmovima ženska detinjastost nešto što retko vidimo i što je po pravilu patologija.
Istina je, međutim, da smo svedoci fenomena produženog detinjstva pre svega u zapadnom svetu. Razloga za to može biti milion, od odgoja uglavnom u svetu mašte, motivacionih govora, karijernih savetovanja i popularne kulture koji nam svi govore da pratimo svoj san jer zaslužujemo najbolje do sasvim proste činjenice da se usled niskog nataliteta i produženog životnog veka zapadno društvo pomaklo prema gerantokratiji gde nema mesta u krugovima moći za mlade koji dolaze. Potpuno je normalna pojava da neko zapne u određenoj fazi svog života, recimo u srednjoj školi ili na faksu, jer ili nema ideju kamo dalje, ili mu je pristup tamo onemogućen, pa se drži poznatog. Naslov filma Laggies, “oni koji zaostaju”, od reči “lag” kao “jet lag”, ukazuje upravo na taj fenomen. Šteta je samo što je film pre nekakva “feel good” komedija nego ozbiljna studija.
Ako ništa drugo, barem je izbor glavne glumice pravi. Keira Knightley već svojom pojavom deluje dosta mlađe od onoga što joj piše na krštenici. Ovde igra Megan, devojku na pragu tridesete godine koja se i pored napredne fakultetske diplome čvrsto drži rutine iz svojih srednjoškolskih ili studentskih dana. Dok njene prijateljice planiraju elaborirano kičasta venčanja ili ista takva krštenja svoje prvorođene dece, ona još uvek ima “part-time” posao kod svog oca u firmi kao devojka koja drži znak i vabi klijentelu i živi sa svojim simpatičnim, ali tupastim dečkom Anthonijem (Webber) sa kojim je bila još na maturi. Nju stvari “za odrasle”, poput braka, dece i posla sa fiksnom platom i radnim vremenom ne zanimaju.
Dva stresna događaja će poremetiti njenu uhodanu egzistenciju. Na svadbi jedne od prijateljica će Anthony skupiti hrabrosti i zaprositi je, a u predvorju će njen otac poljubiti drugu ženu iz susedstva. Megan će biti potrebno vreme da razmisli kuda će krenuti, barem priznaje da nije sposobna doneti odluku. U svrhu toga će izmisliti neki karijerni seminar i pritajiti se kod svoje nove prijateljice, tinejdžerke po imenu Annika (Moretz) koju je upoznala tako što joj je kupila pivo. Dinamika, odnosno dubina odnosa, između Megan, Annike i njenih prijatelja (vršnjaka, naravno) je nešto što ćemo teško provariti u stvarnom svetu, ali u filmu ima logike: Megan je starija, iskusnija, mudrija, a opet dovoljno cool da bi klinačkom društvu pomogla u nevoljama ili da bi ih impresionirala time što se može okrenuti na skejtu, a oni su njoj svojevrsno ogledalo i portal u period u kojem je ona briljirala i u kojem je sve bilo jednostavnije. Za dodatak haosa na već zapletenu i čudnu situaciju, tu je i Craig (Rockwell), Annikin samohrani otac, simpatični, sarkastični advokat prema kojem Megan počinje da gaji osećanja.
I tu film počinje da gubi svoj smisao i svoju namenu, umesto promišljanja situacije imamo tipskost i formulu. Bez potrebe za preteranim isticanjem, Rockwell sa svojim tipičnim “rockwellovskim” likom i svojom tipičnom izvedbom u potpunosti preuzima film. To je ujedno i dobra i katastrofalna stvar za sam film: gledaoci će uživati u još jednoj koloritnoj bravuri glumca kome leži uloga, ali će film u potpunosti izgubiti bilo kakav osećaj za pravac i izleteti iz šina. U konačnici, zbog svoje difuznosti i nekoliko različitih formula koje rediteljica Lynn Shelton primenjuje kako joj odgovara, Laggiesostaje zabavan film bez smisla i poente.
Ako ništa drugo, barem su glumci sjajno odabrani i sjajno vođeni kroz film. Keira Knightley je daleko od mojih omiljenih glumica, ali teško da bih se setio ijedne druge za Megan, njena energija je naprosto mladalački živahna i nefokusirana, a opet, sa druge strane, kao glumica je dovoljno sposobna fingirati intelektualnost i obrazovanje. Chloe Grace Moretz još jednom demonstrira zašto je među najboljim glumicama svoje generacije i uspeva se saživeti sa svojim likom koji vrlo lako mogao biti tipski i napraviti veoma životnu ulogu. I izbor epizodista je za svaku pohvalu, kao i njihov rad. Gretchen Mol ima jednu sjajnu scenu kao Annikina neodgovorna majka koja je mislila da je imanje deteta zabava i zajebancija. Ellie Kemper i Sara Coates su sjajne kao Meganine prijateljice, slika i prilika “odrasle” malograđanštine, a Mark Webber je standardno dobar kao tupasti i tunjavi Anthony.
U biti, nemam pojma kako mi je naslov poput Laggies privukao pažnju. Možda zbog Rockwella kojeg volim u komičnim ulogama, ma kako bile epizodne. Svakako ne zbog toga što sam fan Keire Knightley ili romantičnih komedija generalno. Iskreno, nisam ni preterano upoznat sa delom Lynn Shleton, a ono što sam o njoj pročitao mi ne uliva poverenje. Po svemu sudeći, ona nije autorica koja može održati strukturu. Laggies je slika i prilika toga: umesto jedne priče, makar formulične, ona filmom pokušava da ispriča nekoliko, takođe formuličnih i uvek će upotrebiti poneki kliše koji drži u rezervi. Daleko od toga da film nema svojih momenata ili da nije zabavan, ali kao celina jednostavno nije dovoljno čvrst da bi bio dobar.



Survivor

0
0

2015.
režija: John McTeigue
scenario: Philip Shelby
uloge: Milla Jovovich, Pierce Brosnan, Dylan McDermott, Robert Forster, Roger Rees, James D'Arcy, Angela Bassett, Frances De La Tour, Paddy Wallace

Ima tome već neko vreme, možda desetak godina, kako svako malo dobijemo film koji upada u kategoriju “euro-akcića” ili “globalnog trilera”. To je počelo sa Europacorpom i Lucom Bessonom, ali na taj trend se kače i mnogi drugi, Amerikanci, Britanci, Evropljani, nebitno. Filmovi su to u kojima se naš junak / junakinja preganja sa kriminalcima, teroristima, korumpiranim ili priglupim pandurima po nekoj od evropskih / svetskih metropola, a razlog za tu jurnjavu, pucnjavu i tučnjavu može biti bilo šta. Smislenost i formalna logika su tu više luksuz nego obaveza. Sad je došao red na London kao poprište ganjanja i na Millu Jovovich kao junakinju u centru pažnje.
A film zapravo počinje u Afganistanu u sceni koja deluje toliko van rute filma da će se uklopiti tek negde na dve trećine kao izuzetno kilavo objašnjenje / naplata. U njoj Talibani zarobljavaju pilota i strelca iz oborenog helikoptera, jedan od njih je niko i ništa, pa ga poliju benzinom i zapale, a drugog drže radi nekakve ucene. Nekoliko godina posle toga i u jednoj sasvim drugoj priči upoznajemo ekipu odeljenja za vize u američkoj ambasadi u Londonu. Njihov cilj je sprečiti teroriste da uđu na američko tlo i uigrana ekipa je upravo dobila “hotshot” pojačanje iz Washingtona, agenticu diplomatske službe Kate Abbott (Jovovich) koja će u kratkom roku otkriti sumnjivog sredovečnog rumunskog naučnika (Rees) kako pokušava da se domogne vize. Sad, on je istovremeno stručnjak za eksplozive i lekar opšte prakse koji ide na pedijatarsku konferenciju i to je sumnjivo, iako nije nimalo logično, ali koga briga za logiku. Naravno da je on deo međunarodne zavere i da ima lični motiv, a autori su verovatno smatrali da bi kakav ludi Rus ili fanatični Arapin bio malo previše očit negativac, pa eto ga rumunski doktor. Istočnoevropska post-komunistička gamad, to je valjda bila logika scenarija.
Naša Kate će biti u pravu, ali to će je uvaliti u nevolje. Moćna korporacija ili ko god će alarmirati britansku policiju i vladu, oni će, pak vršiti pritisak na ambasadu, ali Kate neće popustiti. To će joj na vrat natovariti nesposobnu birokratsku ambasadoricu (Bassett), korumpiranog nadređenog (Forster), nadrkanog i ne baš bistrog pandura (D'Arcy), kao i beskrupuloznog sadističkog bomabaša - plaćenog ubicu kodnog imena Urar (Brosnan) koji će je ganjati po Londonu. Kada većina službenika ambasade pogine u eksploziji bombe, ona će igrom slučaja biti par kuća dalje i ostati nepovređena i tako postati glavni osumnjičeni. Srećom pa ima dvoje kolega (McDermott i de la Tour) koji će joj bezrezervno verovati, a akcija će i nju i nas furati od silnih prepoznatljivih londonskih lokacija (da ne ispadne da je film sniman u Bugarskoj) do novogodišnje noći na newyorškom Times Square-u.
Ovakvih filmova bilo je masu, i to ne samo u poslednje vreme, od Three Days of the Condor (1975) preko The Fugitive(1993) do savremenih “neesonijada” u kojima nevino optuženi ili ugroženi junak beži od svih živih i dokazuje zaveru iza cele priče. Promena je jedino u tome što sada imamo ženu na toj poziciji. Čini li to razliku? Niti ne, jer umesto Mille Jovovich možemo tu zamisliti bilo kojeg glumca i glumicu. Ona čak nije prikazana ni kao neka akciona heroina, iako glumica svakako ima reputaciju jer se u pet nastavaka Resident Evil franšize peglala sa zombijima i monstrumima (šesti je u planu) i “vozi se” na ukupno dve fore: poznavanje lokalne geografije i zabijanje prstiju u oči negativcima kad je sabiju u kut.
Retke pozitivne strane filma su relativno kompetentna režija u čisto zanatskom smislu kada dođe do akcionih sekvenci. John McTeigue je u tom smislu veoma potkovan reditelj koji se praksirao kao asistent režije na The Matrix trilogiji i koji je debitirao sa V for Vendetta. Problem sa tim akcionim scenama je što su funkcionalne samo i isključivo van bilo kakvog konteksta i što su zapravo loše tempirane tako da je kraj svojevrsni anti-klimaks.
Zapravo, kompletan kontekst filma je problematičan jer ga se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep, a scenarista Philip Shelby ga menja kako mu je kada zgodno. Vizura se u roku od nekoliko minuta menja od izrazito kritičke prema američkoj vanjskoj politici i naročito birokratiji do već oprobanog udaranja u patriotske gusle. Tako ćemo u razmaku od nekoliko scena imati i teoriju da iz terorističkog napada na Kule Bliznakinje stoje interesi velikih korporacija koje su zaradile na zatvaranju i ponovnom otvaranju Wall Streeta (moram reći da je to pomak u odnosu na “zeitgeist” teoriju po kojoj je Bush skoro pa lično naredio terorističke napade kako bi ograničio slobode građana) i pohvale na sve spremnim američkim sigurnosnim službama koje su samo na teritoriji New Yorka sprečile preko 50 terorističkih napada.
Moram priznati da je Survivor zabavan na jedan nenameran, trashy način kroz tu svoju neuverljivost. Tome u velikoj meri pomaže transformacija bivšeg Bonda Piercea Brosnana u lika nalik na sadističke Bond-negativce sa malo do nimalo motivacije. Transformacija je dodatno pojačana maskom koju povremeno, bez ikakvog reda nosi u vidu tankih “švalerskih” brčića. Osim njega, koji je koloritan glumac i to demonstrira, i poneke akcione scene, te nešto nenamerno smešnih “one-linera”, dijaloga ili čak čitavih pod-zapleta, Survivor je zapravo mučno iskustvo. Postavlja se pitanje može li se uopšte gledati i kao propaganda, jer čak i propaganda mora biti u najmanju ruku suvisla.

Boychoir

0
0
kritika originalno objavljena na: monitor.hr

2014
režija: François Girard
scenario: Ben Ripley
uloge: Dustin Hoffman, Garret Wareing, Kathy Bates, Eddie Izzard, Kevin McHale, Josh Lucas, Debra Winger, Joe West, River Alexander

Nikako mi nije jasna pomama ne dečije, odnosno dečačko horsko pevanje. Kapiram, dečaci anđeoskih glasova pevaju lepu, staru i uglavnom crkvenu muziku i to je sve mnogo lepo i mnogo fino. Ali svejedno mislim da su Bečki Dečaci i njihovi klonovi po svetu ipak svojevrsno preterivanje. Dobro, civilizacija je uznapredovala, pa je karijera muškog soprana kratkotrajna i prolazna i barem nema više brutalnih metoda za njeno produžavanje na neodređeno (videti pod Farinelli). Šta, uostalom, fali devojčicama? Jednako lepo i, u idealnim okolnostima, suludo visoko pevaju, a i glas im manje mutira...
No dobro, pred sobom imamo ovaj komadić tradicije kao okvir za priču o odrastanju nadarenog problematičnog klinca koji postaje siroče i spas nalazi u predanom radu na svom talentu. Nekoga će ova priča nadahnuti, nekoga baš i ne. Ako u Boychoiru prepoznate kalup televizijskog filma, čak meni posebno mrskog Hallmark kanala, u pravu ste. Štos je u tome što je na drugim planovima Boychoirbolji film nego što je njegova priča i što je izveden kako treba, sa poznavanjem materije, minimumom grešaka i više nego kvalitetnim glumcima.
Naš junak je Stet (Wareing), sin samohrane i ne baš korisne majke za čiju dobrobit najviše brine učiteljica (Winger) i horovođa u lokalnoj školi. Stet ima ispade agresivnosti i ne poštuje autoritete, pa tako zezne audiciju kod etabliranog profesora Carvella (Hoffman) koju mu je učiteljica osigurala. Stvari se menjaju kad majka pogine, a u život se uključi njegov odsutni i prilično bogati otac (Lucas). Stet je vanbračno dete, a njegov je otac, iako ga krije od svoje familije, dovoljno pristojan tip da nastavi da ga izdržava. Rešenje za novonastalu situaciju se samo nudi: Stet uz pomoć očevog “podmazivanja” biva primljen u internat specijalizovan za dečačko horsko pevanje, baš kod istog profesora.
Internat postaje njegovo “fancy” sirotište, a Stet se isprva ponaša asocijalno i lagano agresivno (u PG okvirima, naravno), kako kakva mlada verzija Willa Huntinga. Fora je u tome što je njegov talenat ogroman, a i on je pametan momak, pa izuzetno brzo napreduje. Profesoru biva skrenuta pažnja na njega i on ga uzima pod svoje uz “tough love” pristup (pametnije i umerenije urađen nego u skrnavom Whiplashu), a direktorka (Bates) u Stetu vidi priliku da se škola digne na novi nivo. Stvari, naravno, nisu nikad tako sjajne, jer Stet uz napredak dobija i protivnike, kako u vidu dotadašnje glavne dečije zvezde (West), tako i u vidu ljigavog britanskog asistenta (Izzard) koji samo čeka da se Carvelle povuče, a on nasledi njegov posao.
Boychoirje naivan i plitak film, ali je daleko od obične televizijske konfekcije. Prvi razlog za to su odlični i više nego raspoloženi glumci. Dustin Hoffman jednostavno briljira. Njegov portret ćudljivog, ali svejedno vrhunskog profesora je od početka do kraja na mestu. Njegov kontakt sa ostalim glumcima je sjajan i oni su zajedno s njim sjajni. Kathy Bates igra na kartu svog uobičajenog sarkazma i ispaljuje sjajne “one linere”. Eddie Izzard prirodno dođe kao nekakav “comic relief”, ali nije karikaturalan, već sjajno balansira zlobu, ljigavost i uštogljenost. Kevin McHale je isto sasvim solidan kao profesor za mlađe grupe.
No, lako za odrasle. Oni su profesionalci i logično je da ne budu uplašeni da dele scenu sa tako dobrim glumcem kao što je Hoffman. Za decu bez glumačkog iskustva to može biti preveliki izazov. Garret Wareing se, međutim, odlično pokazao baš u tim scenama, prirodan je i ležeran sa Hoffmanom i sa ostalim starijim glumcima. Mali problem je to što ga nikako ne “kupujemo” kao barabu, što film sugerira, jer je naprosto suviše nežan, fini i pristojan za takvu transformaciju sa kojom bi se pomučio i stariji i školovaniji glumac.
Druga značajna stavka u filmu je muzika, i u smislu izbora komada za muzičku podlogu filma (čuti Handela u izvođenju dečijeg hora je divno iskustvo, ali moj lični favorit je scena u kojoj klinci pevaju Nišku Banju i muče se sa srpskim jezikom), i još više u smislu poznavanja materije: muzičke teorije i pedagogije, pevanja i muzike uopšte. To ne treba da čudi jer je kanadski reditelj François Girard poznat po svom radu na operama, ali i po filmovima na temu muzike. Posebno treba napomenuti njegov film The Red Violin, jedan izuzetno zanimljiv i uspešan narativni eksperiment u kojem je naslovni instrument heroj koga pratimo kroz seriju događaja u prostornom (od Velike Britanije do Kine) i vremenskom rasponu od nekoliko stotina godina.
Boychoirnije toliko inovativan i hrabar film. Naprotiv, klasičan je i nekako ziheraški. Ali je na svim poljima u najmanju ruku kompetentno izveden, dok je na nekima čak izuzetno dobar. Zbog glumaca i muzike ga se isplati gledati, a dovoljno je pitak i za gledaoce koji materiju ne poznaju baš najbolje. U svakom slučaju, ovo je sasvim solidno ostvarenje.

The Face of an Angel

0
0

2014.
režija: Michael Winterbottom
scenario: Paul Viragh (po knjizi Barbie Latza Nadeau)
uloge: Daniel Bruhl, Kate Beckinsale, Cara Delevigne, Genevieve Gaunt, Sai Bennett, Sara Stewart, Alistair Petrie, Rosie Fellner, John Hopkins, Valerio Mastandrea

Michael Winterbottom je hiperaktivni reditelj (sa tempom od otprilike jednog filma godišnje) čiji radovi variraju od potpuno konvencionalnih do sasvim meta-uradaka, kao što su 24 Hour Party People u kojem likovi uglavnom govore u kameru ili The Trip i njegov nastavak The Trip to Italy u kojem dvojica komičara igraju fiktivne verzije sebe, idu po restoranima, jedu i imitiraju britanske slavne glumce. The Face of an Angel sigurno spada u opus njegovih meta-filmova. Ne samo to, nego čini se da u tome dostiže jedan sasvim novi nivo.
U pitanju je jedan od najčudnijih i najintrigantnijih filmova sezone za koji je teško reći je li dobar ili nije. To je film koji će vas intrigirati, oduševljavati i nervirati, često istovremeno, koji pokazuje momente genijalnosti, ali i pretencioznosti, koji se istovremeno doima i potpuno iskrenim i potpuno iskonstruiranim, koji je na momente fluidan, a na momente krut. Jednostavno rečeno, film je to koji se gleda sa zanimanjem i nevericom, komplikovan i kompleksan, težak za analizu i još teži za donošenje suda.
Okosnicu zapleta čini dobro poznati “true crime” slučaj Amerikanke Amande Knox kojoj je u Sienni ukupno četiri puta suđeno za ubistvo britanske cimerice (koje je navodno počinila sa svojim dečkom i još jednim prijateljem) i koja je u istražnom zatvoru provela četiri godine. Kao predložak je poslužila knjiga novinarke – dopisnice Barbie Latza Nadeau koja se u filmu pojavljuje i kao lik Simone Ford (igra je Kate Beckinsale). Štos je u tome što su imena svih likova promenjena, ali su detalji oko slučaja i posebno oko njegovog praćenja i navijanja jezivo tačni.
Zakučasto je to što ovo nije tipična misterija oko istinitog ubistva i što ne nudi svoju verziju istine. Sam slučaj je dovoljno intrigantan i zapleten da bi film to mogao izvesti jer postoji obilje kontradiktornih dokaza, a istraga je bila izvedena šlampavo i oslanjala se na najprigodnije osumnjičene. Winterbottom se fokusirao na percepciju slučaja od strane anglofone i ne samo anglofone štampe, te kojekakvih blogera, nazovi-umetnika, kvazi-filozofa, profesionalaca i običnih radoznalaca i njihove projekcije o žrtvi i osumnjičenoj. Čak je i naslov dvojak, može se odnosti na obe od njih, u filmu su čak predstavljene kao fizički slične, lepe, ali ne nužno sadržajne cure u koje je moguće učitati stav sa strane.
Hajdemo onda reći da je sam slučaj prvi nivo, Nadeauina knjiga drugi, a medijska pokrivenost od ozbiljnih novina preko profesionalnih tabloida do hm... suda javnosti treći. Winterbottom uvodi još jedan, četvrti sloj i njega daje kroz protagonistu, filmskog reditelja sa privatnim i profesionalnim životom u slobodnom padu kojem slučaj i medijsko pokrivanje služe kao inspiracija za potencijalni “magnum opus” ili makar delo koje će ga podići sa dna. Dotični reditelj, Thomas (Bruhl), se tako upoznaje sa slučajem, komunicira sa producentima i konstantno traži novi ugao kako postaviti film, ali i kako se podići.
Ima tu svega i svačega, ali lajtmotiv je svakako sama Sienna i kao renesansni i kao savremeni grad, ujedno i živahan i kulturan, ali i mračan i opasan, kao i Dante čiji su stihovi prisutni još od prve scene. Ovde nemamo samo Božanstvenu komediju, iako se Thomasova kćerka prisutna kroz razgovore preko Skype-a indikativno zove Beatrice, nego i njen svojevrsni “prequel” Novi život. Menjajući svoje perspektive i tražeći pravi pristup Thomas dolazi na ideju (izlišno je reći, neostvarivu u filmskoj industriji) da priču o smrti pretvori u priču o ljubavi i životu kao i veliki pesnik pre njega. Tu ideju dobija od svojevrsne “dublerke” za Danteovu Beatrice, mlade britanske studentice Melanie (Delevigne), jedine čiste i nevine u kontekstu slučaja, jedine koja nema agendu i koja mu zbog toga i svoje živahnosti i pozitivnosti postaje i inspiracija i vodič. 
Sve je to komplikovano, ponekad čak i previše. Ideja o pretvaranju konkretnog sadržaja u karakternu studiju i nekakvu refleksivnu liriku možda nije nova (proveriti braću McDonnagh), ali je svakako zanimljiva. Ono što je većinu kritike odbilo od filma je njegovo poigravanje sa moralom koje čak graniči sa licemerjem. Pitanje je koliko je Thomas pozvan da deli moralne lekcije novinarima tabloida koji profitiraju na slučaju kada i on sam to radi. Nadalje, pitanje koliko sam Winterbottom radi to isto i ima li i on ikakvo pravo na to.
Razumem te argumente, ali ih ne podržavam. Rekoh već, materijal je takav i tako je postavljen da je u njega moguće slobodno učitavati različite kontekste. Moj problem je druge prirode i odnosi se na izvedbu koja ne korespondira sa ambicijom i strašću Michaela Winterbottoma glede ovog filma. Prvo, cela ta paralela sa Danteom je na tankim nogama, možda efektna gledaocima koje je lako impresionirati, ali u konačnici izrazito usiljena. Drugo, Thomasovi košmari imaju efekta možda prvi put kad ne znamo da je košmar i ne očekujemo ga, ali već u drugom pokušaju znamo na čemu smo. Treće, sam Thomas je izrazito tipski lik, od one umetničke “Weltschmertz” cendrave sorte i sa njim se ne možemo tek tako saživeti. Čak su i njegovi postupci jednako tako tipski i očekivani, nebrojeno puta viđeni u svakom filmu o umetniku u krizi i “na misiji”.
To, naravno, ne znači da The Face of an Angel nije film vredan pažnje. Itekako je vredan, i to ne samo jednog gledanja već više njih. Samo je o njemu teško razmišljati i teško suditi jer svaki mogući odgovor samo otvara još gomilu novih pitanja. Svakako nije dosadan, prazan i neambiciozan, svakako nije bez efekta. Svakako je vidljiva namera da bude baš takav. Konačno pitanje bi bilo kamo to vodi i je li film možda previše zapleten i previše refleksivan za sopstveno dobro. Je li možda malo suviše “meta-”?




21 Years: Richard Linklater

0
0

2014.
autori: Michael Dunaway, Tara Wood

Iz naše, kontinentalno-evropske perspektive cifra od 21 godine se čini “ćoškastom”. Neke druge, recimo 20 ili 25 godina su nekako “okruglije”. Cifra od 18 godina asocira na punoletstvo, na onu čarobnu granicu od kada dete, adolescent, kako god, postaje čovek, sposoban da vozi, glasa, samostalno radi ili kupuje cigarete i alkohol. U anglosaksonskom svetu stvari stoje malo drugačije, granica punoletstva je varijabilna, pa čovek može samostalno raditi i voziti sa 16, legalno ubiti čoveka (u ratu) sa 17, glasati sa 18, a prvo pivo popiti i prvu cigaretu (legalno) zapaliti tek kad 21 godinu. Čudno, ali istinito.
Linklaterova karijera je, prema stavu autora Michaela Dunawaya i Tare Wood, dogurala do punoletstva. Za granični događaj “rođenja” uzet je film Dazed and Confused. Linklater je stvarao i ranije, od ranih, polu-amaterskih radova do apsolutno genijalnog Slackera, ali je generacijski film Dazed and Confused, površno (i pogrešno) gledano tek varijacija na temu American Graffiti, ipak svojevrstan kamen-međaš u američkoj supkulturi, film koji su apsolutno svi pogledali makar jednom u životu. Njemu je i posvećeno najviše vremena od 78 minuta filma i jasno je zašto, osim svoje velike popularnosti, film je lansirao brojne glumačke karijere i stvorio tipičan lik za Matthewa McConnaugheya koji sa svojom južnjačkom, teksaškom karizmom i centralni gost na ovom dokumentarcu.
Naravno, film se ne bavi samo tim glumcem i tim filmom, iako su oni, hajdemo reći, njegove glavne zvezde. McConnaughey je igrao i u još nekoliko u dokumentarcu pomenutih Linklaterovih filmova. Tu su još i Jack Black i School of Rock, Linklaterov film koji je najviše zaradio, kao i Bernie u kojem je Black ostvario svoju najkompleksniju ulogu i “folksy” Billy Bob Thornton sa The Bad News Bears, i Keanu Reeves sa eksperimentalnim filmom A Scanner Darkly i neizbežni Ethan Hawke i Julie Delpy iz Beforetrilogije, filmskog serijala sa najmanjom zaradom, kako se kaže u filmu. (Ne ulazeći u tačnost, podatak je svakako zabavan.)
Ima tu i drugih gostiju osim Linklaterovih glumaca. Novinar Louis Black iz lista Austin Chronicle je imao cameo u Slackeru, pratio snimanje Dazed and Confused i Linklaterovu karijeru kao organizatora filmskih događanja. Na tom planu ovaj reditelj je učinio jedno malo čudo i od, u filmskom smislu, provincijalnog Austina načinio jednu od globalnih metropola indie filma. Tu su još i Linklaterove kolege Kevin Smith i braća Duplass koje je Slacker definitivno i nepovratno usmerio ka stvaranju filmova. Nekoliko sagovornika će za taj film reći da je jedno od najznačajnijih filmskih dela zbog svoje hrabrosti da realizuje ideju koja je svakome pala na pamet.
Zanimljivo je, međutim, čega u filmu nema. Nema Linklaterovog “magnum opusa” Boyhooda koji je još uvek bio u post-produkciji za vreme snimanja dokumentarca i o kojem se govori kao o “dvanaestogodišnjem projektu”. Nema ni samog Linklatera da “vrati” komplimente glumcima i saradnicima i kaže nešto o svojoj metodologiji rada. Iskreno, nije to ni nasušno za ovakav film, čak je i dobar štos. Uostalom, glumci sami govore o njegovoj metodologiji, svaki na svoj način, ali se slažu da Linklaterova genijalnost leži u tome da njegovi filmovi deluju kao čista improvizacija, iako su pažljivo i detaljno napisani.
Dakle, kamen-temeljac američke indie kinematografije je proslavio američko punoletstvo i neka mu je ovo poklon. Kao i većina dokumentaraca, ovaj se ne može gledati van konteksta, ali to mu nije mana. Zbog njega imam želju da se zatvorim u kuću i napravim dvodnevni maraton Linklaterovih filmova. Još jedna dobra vest je da je za sledeću godinu najavljen još jedan takav “rođendanski” dokumentarac. Tema će biti Quentin Tarantino (i pitam se hoće li on izdržati da se ne pojavi u filmu), a punoletstvo proslavlja Pulp Fiction. Gledaće se, naravno.

Le meraviglie / The Wonders

0
0

2014.
scenario i režija: Alice Rohrwacher
uloge: Maria Alexandra Lungu, Sam Louwyck, Alba Rohrwacher, Sabine Timoteo, Agnese Graziani, Luis Huilca Logrono, Monica Bellucci

Drugi film švicarske autorice Alice Rohrwacher, Le meraviglie, imao je premijeru u Cannesu, u glavnom programu. Na iznenađenje mnogih, tamo je odneo nagradu žirija. Kao i igraniprvenac Corpo celeste(2011, takođe premijera u Cannesu, ovog puta u selekciji rediteljskih dana), i Le meraviglieostaje veran stilu koji je Rohrwacherova iskovala. U pitanju je kombinacija autobiografskih elemenata, socijalnog realizma u stilu braće Dardenne i “ženskog štiha” podvučenog poetskim realizmom.
Kao i autorica, i glavna junakinja filma iz čije perspektive posmatramo razvoj situacije, devojčica Gelsomina (Lungu) je mešanog porekla. Radnja se odvija u Liguriji (italijanska zapadna obala), a u kući / na farmi se govori kombinacijom jezika, pored italijanskog, tu su još francuski i nemački. Gelsomina je najstarija od četiri kćeri i na pragu je puberteta. Otac Wolfgang (Louwyck) je familijarni patrijarh i despot koji se fura na tradicionalnu poljoprivredu u skladu sa prirodom, nalik na pomodne, eko-komunističke fore. Majci (autoričina sestra Alba) sve to ide na živce, ali ne poduzima ništa. Tu su još tri mlađe kćeri, od kojih Marinella manje ili više vešto izbegava posao, a ostale dve su premale, te radnica Coco (Timoteo).

Situacija se dodanto komplikuje kad se komuni priključi nemački dečak Martin (Logrono), maloletni delikvent na rehabilitaciji za kojeg će Wolfgang dobiti nekakav novac. On mu je, pak, potreban da osavremeni proizvodnju zbog novih evropskih propisa u koje ne veruje, ali koji su mu nametnuti. Gelsomina, sa druge strane, ima drugačiju ideju: u lokalnu zajednicu je došla televizijska ekipa koja snima takmičarski šou sa etrurskom tematikom i deli nagrade za najbolje i najtradicionalnije proizvode, a med koji proizvodi Gelsominina porodica svakako upada u tu kategoriju. Wolfgangu se to ne sviđa, ali...
Postavlja se legitimno pitanje koliko toga novoga može izvesti u pod-žanru filmova o odrastanju. U redu, Gelsominini uslovi su drugačiji, čak vidljivo van normale i standarda, ali svako odrastanje je unikatno. Pristup Alice Rohrwacher je drugačiji od onoga što možemo očekivati u takvim filmovima, pre svega američkim. Narativ je labaviji i sporiji, Le meraviglie je više film atmosfere, emocije i stanja, diskretan, poetičan i ni u kom slučaju prenaglašen. Umesto toga je nostalgičan, predivno snimljen u bojama letnjeg pejzaža, pomalo mutnjikav i maglovit, kako nalikuje sećanjima iz detinjstva.

Casting i gluma su izvanredni. Mlada Maria Alexandra Lungu je pravi izbor za Gelsominu i savršeno kanalizira nesigurnost ranog puberteta, od ruralne dečije androginosti, preko usposobljenosti za nimalo lake dnevne rutine na farmi do tipičnih tinejdžerskih problema poput prve zaljubljenosti i opsesije makar lokalnom televizijskom slavom. Belgijski glumac Sam Louwyck je takođe briljantan kao “pater familias” koji pokazuje religijsku zadrtost i grubost, ali i iskrenu brigu i ljubav prema svojim bližnjima. Alba Rohrwacher demonstrira fragilnost žene zarobljene u životu koji nije birala. Posebno osveženje je jedina prava filmska zvezda u postavi, Monica Bellucci u ulozi voditeljice TV emisije, nestvarno, vilinske lepe, nežne, ali i praznjikave. Od lika koji zapravo nema puno “mesa”, ona uspeva da napravi sjajnu, nijansiranu ulogu.
Le meraviglie je daleko od savršenog filma. Bespotrebno je spor i ponekad čak i rasplinut na mnogo strana. Teško je dopreti do njega. Ali je svejedno dobar i to samo po segmentima. Ima nečeg u toj nostalgiji za detinjstvom i odrastanjem, u idealima i realnosti i tom velikom, ponekad divnom, ponekad surovom svetu kojem svi pripadamo. Preporuka ljubiteljima festivalskih filmova se podrazumeva.

Harmontown

0
0

2014.
autor: Neil Berkeley

Kako sam pre skoro dve godine počeo da pišem ovaj blog, moje životne navike su se izmenile. Recimo, prestao sam da gledam serije. Ako šta uhvatim na televiziji, slučajno, to bi bilo to, ali više ih nisam aktivno lovio po internetu i VOD servisima. Ne da imam nešto protiv serija ili ljudi koji ih proždiru, dapače, samo nemam vremena i discipline da pored najmanje filma dnevno (uz obavezno pisanje kritike) gledam i serije.
A voleo sam ih puno. Od trasha kao što je True Blood, preko “realitija” o kuhinji (svi mogući Masterchefovi) i Top Geara (u svim mogućim varijantama) do zaista kvalitetnih stvari kao što su Boardwalk Empire ili reprize The Wire. Dobro, prvu sezonu True Detectiva sam pogledao kad sam već pisao blog. Praštajte mi, morao sam, prva epizoda me je toliko opčinila. Da skratim ovaj uvod, u mom srcu posebno mesto zauzima serija Community.
Nije to samo zbog beskrajnih pop-kulturnih referenci i bizarnog meta-humora koje obožavam. Zbog njih bi mi se Communitysvideo i citirao bih ga svejedno, pa makar ispadao onaj čudni lik u društvu. Međutim, meni je Community bitna stvar i više od toga zbog specifičnih okolnosti u kojima sam ga gledao.
Uključio sam se kad je treća sezona već bila snimljena i prikazana u Americi, ali sam svejedno nabavio prve dve i tako počeo. Naime, u tom periodu sam i ja tek bio završio svoje obaveze na svojevrsnom “community”-ju, odnosno na narodnom univerzitetu na Ptuju. Bio sam svež imigrant i na taj način sam učio jezik. Apsolutno sam se prepoznao u situaciji iz serije, proživljavao sam slično. Kako sam bio najrečitiji ili makar najbrbljiviji od divne ekipe sa kojom sam pohađao kurs, moja tačka identifikacije je bio Jeff Winger, pomalo arogantan frajer koji je bio primoran da nauči da bude blizak sa ljudima koji su mu do nedavno bili potpuni stranci.
Jeff je, naravno, bio alter-ego autora serije Dana Harmona, koji je takođe išao na “community” i na taj način prevladao svoju distanciranost i aroganciju. Naravno, tek donekle, jer Harmonova genijalnost leži u tome da on u svom poslu televizijskog pisca i komičara po svaku cenu tera svoje i ne prilagođava se ukusu široke publike i televizijskih glavešina. Pa kad upali – upali. Uglavnom ne upali i Harmon, i sam sklon prokrestinaciji i depresivnim epizodama, je zbog toga tužan, ali odbija da se prilagodi i postane “šraf u mašineriji” i “trenirani majmun”.
Kada je Community prihvaćen od strane NBC-a, to je više bio izuzetak nego pravilo. I to što je izgurao tri sezone uprkos lošim rejtinzima je bilo iznenađenje. Međutim, nakon treće sezone, Harmon je otpušten kao kreator (neizmerna je glupost i arogancija ljudi koji razumeju samo brojke) i serija je pala u četvrtoj sezoni. Za to vreme, Harmon je pokrenuo svoj podcast i nastupao uživo sa grupom saradnika. Taj projekat se zvao Harmontown i bio je nešto najbliže čistoj improvizaciji i slobodnoj formi što sam u životu video. Harmon i njegova ekipa (glumac Jeff Davis kao voditelj, Harmonova devojka Erin i “dungeon master” Spencer) bi pevali, lupetali gluposti, svađali se, pili “moonshine” ili igrali “Dungeons & Dragons” na pozornici, a verna publika bi sve to posmatrala sa zanimanjem. Nekima iz publike (odakle je i Spencer pokupljen) je druženje sa Harmonom bila terapija. On je jedan od primera uspeha za sve “nerdy” klince ovog sveta: radi ono što voli i izuzetno je uspešan u tome.
Dokumentarac Harmontown se u svojim centralnim delovima bavi turnejom ekipe po celoj Americi, njihovim improvizacijama i okapanjima, ali i celokupnom Harmonovom karijerom. Bilo je tu mnogo pisanja, najčešće se sve završavalo na pilot-epizodama koje nikad nisu prerasle u seriju. Harmon je imao i kratkotrajnu saradnju sa Sarom Silverman na kanalu Comedy Central. Veliki deo filma se bavi i fenomenom Communitija, kao najuspešnijim Harmonovim projektom, svi glumci i saradnici će reći ponešto o iskustvima rada sa njim. Ipak, moralna kičma dokumentarca, kao i celog projekta Harmontownje Spencerov rast od stidljivog, povučenog i nesrećnog čudaka koji igra “D&D” i živi u majčinom podrumu do, hajdemo reći, zvezde i pop-kulturnog fenomena kojeg sada prate fanovi.
O dokumentarcu ću još reći samo da je malo razvučen (preko 100 minuta), ali da ga svejedno vredi pogledati. Posebno ako ste Harmonov fan. Kao što je Harmontown kao projekat svojevrsni “prozor” u um jednog genija i potvrda teze da su komičari uglavnom nesrećni ljudi kojima je rad zapravo terapija (ma koliko prokrestinirali ili baš zato što prokrestiniraju i ostaju u depresiji), tako i ovaj dokumentarac, iskren, nastao na turneji, bez laži i prevare, pruža uvid u Harmonov rad i u Harmonovu ličnost.
Harmontownje poslužio svrsi, Harmon se vratio kao kreator Communitija, Community je, i pored odlične pete sezone, opet imao loše rejtinge i sa televizije je preseljen na internet, ali to je jedna duga i druga priča. Ja ga svejedno gledam. I gledaću i film koji Harmon i ekipa prizivaju. Neke stvari se ne menjaju. A što se mog “community” iskustva tiče, bilo je pozitivno: upoznao sam sjajne ljude i naučio jezik države u kojoj živim.

The Snow White Murder Case / Shirayuki hime satsujin jiken

0
0

2014.
režija: Yoshihiro Nakamura
scenario: Kanae Minato (prema sopstvenom romanu)
uloge: InoueMao, Ayano Go, Renbutsu Misako, Nanao, Kanjiya Shihori, Kaneko Nobuaki, Ono Erena

Prvo što vidimo je njeno lepo lice. Kako se kamera udaljava, vidimo kapi krvi koje izgledaju još jarkije i crvenije na njenoj beloj haljini. Negde u pozadini je i zgraište. Ona je mrtva, ubijena i “overena”, i o njoj pričaju na vestima. Ona je Miki Noriko (Nanao), 24 godine, zaposlenica fabrike sapuna i druge kozmetike i kućne hemije. Poslednji put je viđena kako prethodne večeri ranije odlazi sa zabave njene koleginice s posla, da bi ujutro njeno telo bilo pronađeno u nacionalnom parku.
Ona je, dakle, naša Snežana, iliti Snow White. Ali njeno ubistvo nećemo videti iz njene vizure. Bilo bi morbidno čak i za poslovično otkačene Japance. Naše “oči” pripadaju Akahoshiju (Ayano), televizijskom reporteru najnižeg ranga i revnosnom twitterašu i do njega će priča doći slučajno, preko njegove poznanice (Renbutsu), jedne od Norikinih koleginica. U njenom izlaganju, ona sumnju svaljuje na Miki Shirano (Inoue), a kao motiv navodi ljubomoru. Shirano je uostalom savršena za žrtveno jagnje, ona je jedna od onih čudnih, nekomunikativnih cura sa kojima se niko nikad ne druži.I izjave ostalih kolega se mogu bez problema uklopiti u takvu priču. Uostalom, posao novinara nije traganje za istinom nego za pričom. Ako vam to nije jasno, savetujem opetovano gledanje Gone Girl.
Štos je, međutim, u tome što je naš Akahoshi potpuno s razlogom reporter najnižeg ranga. Prvo, čovek je beskrupulozni šljam i zato bira što tabloidniji, senzacionalistički pristup. Drugo, ni u tom postupku nije baš najpametniji i najpromišljeniji, njegova priča je od početka do kraja prigodna i više kani uklopiti ili izvrnuti dokaze nego je promeniti. Njegove eskapade na Twitteru su kombinacija ta dva faktora, nemorala i gluposti, i brzo će ga uvaliti u nevolju. A ona počinje sa pismom jedne od prijateljica osumnjičene u kojem ona u potpunosti pobija tvrdnje sa televizije. Nekako će se Akahoshi izvući iz toga, jer je za svaku tvrdnju moguće naći kontra-tvrdnju, ali kada se i sama osumnjičena ispovedi preko pisma, misterija će biti razrešena, a Akahoshijev pad se čini neminovnim.
Zapravo, sama zapletena misterija oko ubistva je i ponajbolji deo filma, iako je fokus bio svugde drugde pre nego li na tom aspektu. Misterija je efektna pre svega zbog načina izlaganja i igrarija sa formatima fotografije (imamo i snimke nalik na televizijske, uz sve propratne grafike, kao i grafike modernih društvenih mreža). Posebno je upečatljivo da se svako “poglavlje” filma završava sa snimkom TV emisije kao svojevrsnom rekapitulacijom. U drugim slučajevima, ovakav pristup bi bio redundantan, i ovde je, ali samo donekle. Ne svodi se na ponavljanje onoga što smo već videli, već podvlači razlike između Akahoshijeve novinarske istrage i priče koju on sklapa vođen svojom ničim utemeljenom ambicijom.
Problem je u tome što je novinarska beskrupuloznost u suštini jedna potrošena i već ispričana priča i što na tom polju, koje je, po svemu sudeći, i centralna tačka filma, The Snow White Murder Casene donosi ama baš ništa novo. Sve smo to već videli i čuli, to možda jeste fino spakovano, ali je još uvek ispod naših podgrejanih očekivanja. Ni aspekt sa društvenim mrežama, što je relativno sveža, ali takođe u poslednje vreme (zlo)rabljena tema, nije posebno inovativan. Niti ćemo otkriti nešto novo, niti će film artikulirati ikakav sud o tom fenomenu dalje od floskula.
Konačno, nije The Snow White Murder Case loš film. Uopšte. Naprotiv, film je pratljiv i zbog zanimljivog pristupa čak i pamtljiv, i pre svega zabavan. Za svojih preko 120 minuta trajanja besprekorno drži pažnju. Problem leži u tome što su naša očekivanja već otišla nebu pod oblake, što zbog pomenutog pristupa, što zbog autorske ekipe iza filma. I reditelj Yoshihiro Nakamura i spisateljica / scenaristkinja Minato Kanae su izuzetno poznata imena u japanskoj pop-kulturi, i to poznata po inovativnim konceptima. Od njih dvoje smo ipak očekivali nešto svežije.

German Angst

0
0
kritika originalno objavljena na fak.hr

2015.
režija: Jörg Buttgereit, Michal Kosakowski, Andreas Marschall
scenario: Jörg Buttgereit, Goran Mimica, Andreas Marschall
uloge: Lola Gave, Matthan Harris, Kristina Kostiv, Andreas Pape, Denis Lyons, Milton Welsh, Annika Strauss, Désirée Giorgetti

U okvirima nemačkog, a verovatno i evropskog horora, German Angstje verovatno događaj godine. Ovaj omnibus trojice manje ili više renomiranih nemačkih (i ne samo nemačkih) autora kroz tri različite priče (stilski i drugačije) kojima je mesto u nekakvim antologijama ipak održava tematsku bliskost između segmenata i vernost naslovu. German Angst nam kroz horor stilizaciju nudi sliku onoga što pritiska savremeno nemačko društvo i uzrokuje pomenuti angst.
Prva je priča Final Girl Jörga Buttgereita (Nekronomikon) i najviše igra na “art” kartu. Radnja je ograničena na stan i skoro cela je izražena kroz naraciju naslovne junakinje (Gave). Isprva fokusirana na zamorce u kavezu, snimljena kroz duge i ekstremne, zrnaste “close-up” kadrove koji se smenjuju isprva deluje sasvim nevino. Naravno, ako oduzmemo naslov koji je klasičan “slasher trope” i označava poslednju devojku iz ekipe koja će se osvetiti zlikovcu koji je pobio ostale. Stvari postaju malo jasnije kad vidimo šta, odnosno koga ona drži u sobi. Pustite mašti na volju, pripremite svoj psihoanalitički aparat i uživajte, ako možete.
Drugi segment reditelja Michala Kosakowskog (dokumentarac Zero Killed) se zove Make a Wish i počinje sa zaljubljenim parom gluvonemih stranaca koji odlaze na osamu u napuštenu fabriku. Tamo će ih iznenaditi skoro pa internacionalna banda neo-nacista, a talisman o kojem postoji pozadinska priča urađena kao bajkoviti, komični i krvavi flashback u fotografiji koja imitira super 8 ugođaj i koji momak daje curi će okrenuti tok stvari na pomalo nepredvidljiv način. Dok je prvoj priči to samo nagovešteno, ovde greh iz prošlosti svakako donosi osvetu.
Treća i poslednja priča Alraune (prevodi se kao “košmarni šapat”) je urađena u “giallo” stilu koji očito privlači autora Andreasa Marschalla (Masks), kombinujući noir, fantazijske i horor elemente. Fotograf Eden (Welsh) svojoj curi (Giorgetti) govori o svojim iskustvima nakon njihovog privremenog prekida koji ga vode u misteriozni klub gde se konzumira halucinogena droga i upražnjava divlji seks sa čudnim posledicama i moguće sektaškim konotacijama. Efektno snimljen sa kadrovima koji se brzo smenjuju i sa bogatom shemom boja, ovaj segment je najugodniji i pogodan je i za gledaoce koji nisu navikli na grafičko nasilje u horor-filmovima.
Sve tri priče su smeštene u Berlin i poneki detalji iz jedne se lako mogu ponoviti u drugoj priči. Sva tri filma snimljena su uglavnom sa istom ekipom i stilski uticaji autora se prepliću i preklapaju. Zajedno se German Angst sjajno sklapa u jednu celinu, jednu sliku i jednu temu obrađenu iz tri ugla. Psihoanalitički pristup i sugestija na traumu u porodici odlazi putem osvete u prvoj priči. U drugoj je, na momente trashy, a na momente didaktički izložen greh iz prošlosti čiji se trag vuče u sadašnjosti, a vući će se i u budućnosti. Iako Kosakowski pomalo nezgrapno govori kroz svoje likove, u spoju trasha i ekstremnog nasilja i ovaj segment postaje uspešan. Treća priča se ne bavi pred-istorijom, makar ne direktno. Njenu pred-istoriju smo možda mogli da vidimo u dokumentarcu B-Movie: Lust & Sound in West Berlin, a njena sadašnja tema je Berlin kao moderni evropski Sin City, grad greha, seksualnih želja i uvrnutih zadovoljstava.
Sva tri filma se bave angstom, bilo kao kroz želju za privatnom osvetom, bilo kroz prošlost koje nismo bili deo, a koja nas svejedno obeležava, bilo kroz seksualnu ovisnost neke vrste ili makar želju. Angst je kompleksan i zajeban sentiment, zato je valjda i termin ostao neprevodiv. Nije samo tinejdžerska boljka, ume nas stići i dohvatiti kad mu se najmanje nadamo. Podižući ga na nacionalnu razinu, autori su snimili horor koji valja pogledati i koji ima mnogo više vrednosti od pukog šoka i provokacije. O German Angstuće se još pričati, a na sreću dolazi i u naše krajeve, na Grossmannov festival u Ljutomeru.
Viewing all 2300 articles
Browse latest View live




Latest Images