Quantcast
Channel: nije više Film na dan
Viewing all 2301 articles
Browse latest View live

Amour Fou

0
0

2014.
scenario i režija: Jessica Hausner
uloge: Christian Friedel, Brite Schnoeink, Stephan Grossmann

Heinrich von Kleist je sada znameniti književnik i dramatičar (Michael Kohlhaas, Die Marquise von O), jedno od par imena koje padnu na pamet kada se pomene nemački romantizam. Kažem “sada” zato što je pre dvesta godina, kada je spektakularno okončao svoj život i sa sobom u smrt povukao još jednu ženu, von Kleist bio samo još jedan niži plemić koji je živeo (i naročito putovao) od milosti svojih bogatijih rođaka, dok je za njegovo pisanije znalo tek nekoliko ljudi u berlinskim intelektualnim krugovima. Von Kleist je za života bio smatran samo još jednim fantastom i pesnikom, možda sa potencijalno opasnim idejama glede zanimljivih vremena u koje je živeo (Francuska revolucija, Napoleonovi ratovi). Njegova smrt je bila toliko spektakularna, teatralna i književna da je po njoj ostao upamćen.
Do te mere da se o ženi sa kojom se ubio u suicidalnom paktu, Henriette Vogel, nije znalo ništa. Nije bilo interesovanja za tu ženu iz građanskog sloja, suprugu poreskog službenika i majku jedne devojčice. Zvanična verzija je bila da je ona bila neizlečivo bolesna, a da je pesnik-romantičar, umoran od života, njoj učinio uslugu i umro zajedno sa njom. Jessica Hausner, austrijska filmska autorica, po prvi put priča priču iz njenog ugla.
Heinrich (Friedel) i Henriette (Schnoeink) se upoznaju u njenoj kući na zabavi sa muzikom koju po tradiciji priređuje njen muž Friedrich (Grossmann). Henriette je više nego dovoljno upoznata sa piščevim radom, moglo bi se čak reći da je njegov fan, ali to je neće pripremiti za količinu mraka koju on kao osoba u sebi nosi. Heinrich je već probao da pakt o samoubistvu predloži svojoj prijateljici iz visokog društva, ali ga je ona odbila i rešila da potraži muža ni manje ni više nego u Parizu.
Godina je 1811, Napoleon vodi svoje ratove, a njihovi odjeci pogađaju prusko društvo. Razgovara se o budućnosti feudalnog sistema, o nemogućnosti ili neprimerenosti demokratije, o prednostima i nedostacima univerzalne poreske obaveze i liberalnom konceptu po kojem je svako odgovoran za sebe. Neke od teza koje likovi mrtvi ozbiljni ispucavaju u filmu se iz današnje perspektive čine ne samo nemoralnim, već i neverovatnim, ali ne treba izgubiti iz vida istorijski kontekst. Francuska revolucija je uspostavila jedan potpuno novi, građanski sistem vrednosti i on nije jednakom brzinom uhvatio korene svugde po Evropi.
Dok se muški i tek poneka glasna ženska (primerice Henriettina majka ili Heinrichova sponzorka) bave tim velikim pitanjima, Henriette muče neobjašnjivi stomačni grčevi. Može biti nešto sasvim benigno, nešto na nervnoj bazi, ali i nešto opasno i terminalno. Lekarske dijagnoze su oprečne, ali ona o verovatnom čiru ili tumoru izrečena od strane najvišeg autoriteta u Berlinu na nju ostavlja poseban utisak. Zbog svoje bolesti, Henriette prihvata Heinrichov predlog o zajedničkoj smrti “umesto da istrune pred mužem i detetom”.
Friedrichova pozicija je tu izuzetno zanimljiva. On primećuje da se njegova žena druži sa patetičnim pesnikom, ali ga to ne ispunjava ljubomorom. Možda može to pripisati nekakvom romantičarskom zanosu jer je pesnik sve što on nije. Heinrichov stil života nudi strast i uzbuđenje umesto sigurnosti i relativne dosade. Zapravo, o pravoj prirodi odnosa između svoje žene i pesnika, o mogućnosti međusobnog iskorištavanja, nikada nije ni pomislio.
Jessica Hauser celu tu priču priča sa potrebnom merom i odmakom. Valja primetiti pažljivo postavljene statične kadrove sa savršeno simetričnom kompozicijom, odmeren tempo koji nepažljivom gledaocu može zaličiti na prazan hod i lakoću sa kojom se, ponekad čak i u istoj sceni, prelazi sa teme na temu. Upravo se to što neupućenima liči na smaračinu i tupljavinu može nazvati najsnažnijom tačkom filma. Zbog te svoje svedenosti, krutosti i suzdrćanosti, Amour Fou potpuno verno i dosledno oslikava našu predstavu o nemačkom (ili bolje rečeno protestantskom) društvu, svedenom, spartanskom i utilitarnom. Preporuka za ljubitelje istorije, književnosti i drame i entuzijastima za 200 godina stare tračeve. Mene je pozitivno iznenadio. Ima smisla.

Last Days in Vietnam

0
0


2014.
režija: Rory Kennedy
scenario: Mark Bailey, Keven McAlester

Priča o Vijetnamskom ratu počinje na različitim mestima, poneka u zalivu Tonkin, poneka još sa Francuzima ili sa Japancima pre njih, ili opet sa Francuzima ili sa Kinezima, shvatate poentu. Međutim, sve priče o ovom ratu se po pravilu završavaju 1973. sa pariskim primirjem. Priča ovog dokumentarnog filma upravo tu počinje i dotični dogovor i dokument se naziva “remek-delom dvosmislenosti” od strane jednog ili više sagovornika. Taj dokument je predviđao opstanak podele po za to vreme stabilnom korejskom modelu na komunistički sever i pro-zapadni jug, uz mogućnost da se garant sporazuma (sa južnjačke strane SAD) umeša ako sporazum bude unilateralno prekršen. Narodu Vijetnama je ovaj sporazum nudio mir, a Amerikancima sigurno i časno izvlačenje iz rata koji je odneo previše novca i ljudskih života.
Naravno, nisu se svi povukli. Nazovimo američko prisustvo okupacijom ili asistencijom, to prisustvo nije činila samo bezlična vojska. Bilo je tu novinara, diplomata, vojnih misija, osoblja ambasade, poslovnih ljudi vezanih ugovorom... I oni su tu imali svoje porodice i prijatelje, žene i ljubavnice, često Vijetnamce i Vijetnamke. Imali su i mrežu saradnika. Onda se dogodio zanimljiv domino-efekat. Nixon, koga su Vijetnamci smatrali ludakom sposobnim za totalni rat, odleteo je nakon afere Watergate. (Biće da priče o ludilu nisu bile baš potpuno bezvezne.) Na njegovo mesto je došao dosta mekši političar Ford i on je podlegao pritisku javnog mnjenja kojem je bio pun kufer i rata i Vijetnama. Usledilo je zatišje pred buru koje je trajalo nekoliko meseci.

Onda su trupe Severnog Vijetnama prekršile sporazum i jurnule na jug gde su ih dočekale nejake i nespremne snage. U roku od dva meseca, komunisti su došli do Saigona, usput počinivši seriju monstruoznih zločina protiv poraženog civilnog stanovništva na jugu. Ljudi su surovo ubijani i zarobljavani. Evakuacija Amerikanaca i “ugroženih” Vijetnamaca (a bilo je tu raznih, od kuvara i šnajdera do vojnih lica i ministara) je odobrena kasno, suviše kasno i umesto velikim brodovima i transportnim avionima morala je biti obavljena helikopterima.
Film Rory Kennedy (poznata po slično intrigantnim dokumentarcima Ethelo životu svoje majke udovice sa jedanaestoro dece i Ghosts of Abu Ghraib o istoimenom zatvoru) bavi se evakuacijom i događajima koji su joj prethodili iz različitih perspektiva, američkih i južno-vijetnamskih (agresora sa severa nema iz opravdanih razloga), vojnih, političkih i civilnih. Tako u istom filmu imamo i Kissingera i tadašnjeg američkog ambasadora Grahama Martina i predsednika Forda i razne oficire i vojnike, ali i Vijetnamce, kako vojne i političke figure, tako i obične civile koji su se na razne načine dovijali da dospeju prvo u sigurnost ambasade, pa onda i u helikoptere. Od 2.800 ljudi koji su prošli kroz kompleks ambasade, bez puta u sigurnost je ostalo njih nešto preko 400 i oni su poslednje žrtve ovog krvavog rata. Izbeglo je, prema procenama između 100 i 200 hiljada ljudi, barem 70 hiljada njih iz Saigona.

Zanimljiva je i pozicija Rory Kennedy u celoj toj priči. Ona je analitična, ali nikako hladna. Ona ima želju da temeljno preispita još jedan u seriji zajeba zvanih Vijetnamski rat. Zanimljiva je i biografska činjenica da je njen stric John, američki predsednik, povećao vojno prisustvo u Južnom Vijetnamu, a da je njen otac Robert vodio predsedničku kampanju na anti-ratnoj platformi. Obojica su ubijeni u atentatima. Nijednog nije upoznala.
U haotičnoj situaciji kada je neprijatelj pred vratima i žedan krvi (ili osvete, svejedno), više nije pitanje šta je legalno, nego šta je ispravno. Argumenti svih su validni: rat je predugo trajao i previše koštao, postiglo se nije ništa, pa čemu dalje trošiti sredstva. Sa druge strane, ratno učešće podrazumeva i određene obaveze prema određenim ljudima, prijateljima i saveznicima koji su pod direktnom pretnjom. Zato su i najupečatljiviji detalji iz evakuacije uglavnom bili plod ličnih napora. Piloti su imali po 18 vezanih sati leta. Jedan tip je vozio ljude u kombiju u ambasadu. Vijetnamski piloti helikoptera su se sa porodicama i prijateljima spuštali na brodove, a kada bi ljudi izašli, vojska je gurala te helikoptere u vodu kako bi sledeći sleteli. Čak je i ona antologijska slika helikoptera na krovu i ljudi koji se tiskaju da uđu unutra, za koju se smatralo da se radi o ambasadi, zapravo slika jedne takve privatne operacije na krovu zgrade gde je stanovao šef CIA-ine misije pri ambasadi.

Stil filma je nepogrešiv za jednu takvu ozbiljnu temu koja je i vrlo konkretna, ali i sagledana iz šire perspektive. U pitanju je vrlo klasičan dokumentarac gde se “talking heads” smenjuju sa arhivskim snimcima uz tek nekoliko animacija. Najčešće su to rekonstrukcije izgleda američke ambasade i ilustracije pokreta na karti. Crvena boja koja se razliva po karti je retko kad bila prikladna kao u jednoj od tih animacija. Dodatni ugođaj stvara muzika koju potpisuje Gary Lionelli, dramatična, klasična, decentna i zlokobna istovremeno. Drugih intervencija nema, ljudi su pušteni da ispričaju svoju priču i njihova iskrenost postiže više efekta nego što bi bilo kakvo providno nabijanje napetosti i dodavanje stvarnih ili naduvanih zasluga autorima postiglo. Da, tu mislim na Citizenfour. Čak na neviđeno, Last Days in Vietnam je bio moj favorit za Oscara. Bio sam u pravu, Akademija se povela za dnevnom politikom i pogrešila.
Last Days in Vietnam nije samo lična priča, pogotovo ne američke devojčice koja je tada imala sedam godina, nego i nacionalna sramota i trauma, kao i slika šta sve nije valjalo u tom ratu. Na stranu međunarodno pravo i slovo zakona: Amerikanci su kao garant nezavisnosti imali pravo na intervenciju i 1964. i 1975. kada je Južni Vijetnam napadnut. Prvi put su to pravo iskoristili nepromišljeno i loše, drugi put ga nisu iskoristili, opet nepromišljeno i loše. Stradali su ljudi. Sa ovim filmom im je ukazano dužno poštovanje. Last Days in Vietnam je informativan, potresan, iskren i više nego potreban film čija se otkrića mogu primeniti i na svežije primere.



Ride

0
0

2014.
scenario i režija: Helen Hunt
uloge: Helen Hunt, Brenton Thwaites, Luke Wilson, Jordan Lane Price, David Zayas, Robert Knepper, Leonore Varella

Već od prvog momenta, Ride nas hvata i ne pušta. Fora je vrlo jednostavna, u pitanju je humor u rapidnim replikama koje ispaljuju majka i sin, oboje verzirani u pisanoj reči, majka kao urednik i lektor, sin kao pisac u nastajanju. Naravno, atmosfera je newyorška, više-srednjeklasna i neurotično-ekscentrična, i to u pamet priziva Woodija Allena i Jamesa L. Brooksa. Onda se priča seli na drugu obalu i poprima obrise opuštene porodične indie drame u kojoj će majka i sin naučiti nešto jedno o drugom i jedno od drugog, dok se komični momenat prebacuje na “East Coast – West Coast” razlike u stilu života sa povremenim ispadima dobro potkrepljenog (ne-jeftinog) fizičkog humora. I tako polako dolazimo do vrlo mračnih pod-tonova koji nisu filmsko-patetični (pa samim tim nisu ni lekcije koje će majka i sin naučiti takve), već su prosto životni.
Majka i sin su Jackie (Hunt) i Angelo (Thwaites). Ona je pomalo newyorški kliše za ženu-majku oko pedesete godine života, razvedena, posesivna, sklona potpunoj kontroli i mikro-menadžmentu svakog aspekta svog i njegovog života. On je isto kliše, guši se od njenog prisustva i od samog New Yorka, žurbe i pritiska. Zato odlazi na letovanje kod oca (Knepper), njegove druge žene (Varella) i njihove kćeri, poslednje letovanje pred studije i ulazak u svet odgovornih akademskih građana. A onda odluči da ostane, bleji na plaži i surfa. Do daljnjeg.
 Brižna majka naravno poludi, ode prvim avionom, unajmi hotelsku sobu i izuzetno strpljivog vozača (Zayas) i krene da uhodi sina, sa namerom da ga suoči i preobrati pričom o gluposti njegove odluke, o tome da u Los Angelesu nema kulture, da ga ona nije tako odgojila i sve po spisku. Momak odgovara i pogađa žicu, a majka sebi zadaje cilj da savlada veštinu surfanja u čemu će joj pomoći instruktor Ian (Wilson). Naravno da je zaštitnički odnos i majčina želja za bliskošću i kontrolom nad sinom patološki sam po sebi, ali to je površina (povezivo i sa morem kao takvim) ispod koje se krije trauma koju ćete otkriti kad dođe vreme...
Kao i njen lik, Helen Hunt drži sve pod kontrolom i kao glumica i po pitanju scenarija i režije. Lično sam od onih gledalaca i kritičara koji su skeptični prema nagomilavanju funkcija od strane jedne osobe. Prosto, reditelj će teže “ispeglati” greške u scenariju ako je u pitanju ista osoba, a pogotovo je teško režirati samog sebe kao glumca. Helen Hunt uglavnom uspeva u svemu, negde više, negde manje, ali u konačnici Ride je dobar film.
Scenario je možda i najslabija karika. Iako su otkrića, obrati i “promene brzine” izvrsno tempirani, na par mesta su prisutne pukotine. Prvo i osnovno, u dijalozima Helen Hunt pokušava da ispadne previše pametna za svoje dobro i pritom nepotrebno podvlači poent. Drugo, lika pod majčinom paskom i prešom, Angelo je suviše samostalan i samosvestan, suviše sportskog i avanturističkog duha. Takav bi valjda majku “istrenirao” na vreme da ga ne prati u stopu ili bi se jednostavno i bespogovorno povinovao njenim zahtevima.
 Srećom pa su to sve sitne zamerke. Režija nije spektakularna, više je školska i primerena materiji, potpuno u okvirima indie drame. Helen Hunt demonstrira da ima oko za detalje i sjajno hvata razlike u atmosferi i čak veoma dobro gradi napetost u scenama surfanja. Ono što je posebno značajno, ona više nego sposobno režira samu sebe, razume svoju personu i tipologiju svojih uloga i pravi sjajnu kombinaciju kao Jackie.
Za posebnu pohvalu jei njen rad sa drugim glumcima, od “castinga” nadalje. Thwaites je uverljiv kao surfer i blejač, manje kao pisac u nastajanju, nekako ne “kupujemo” njegovu gorčinu. Ostatak glumaca je savršeno izabran. David Zayas (TV serija Dexter) je odličan kao šofer naviknut na ekscentrične zahteve bogataša, a Luke Wilson sam po sebi zrači opuštenošću jednog instruktora surfanja. Mlada glumica Jordan Lane Price ima izuzetno prisustvo na ekranu i zaista je mila pojava. Svi oni imaju hemiju sa partnerima u sceni, naročito kada se ritam ubrza i okrene prema rapidnoj komediji.
Ridemožda nije film koji će vas “odneti” i koji ćete dugo pamtiti, čak je moguće prihvatiti da je to samo “vanity project” jedne glumice, ali to ne znači da je film loš. Naprotiv, dobar je, inteligentan, odmeren i emotivan. Gledaoca u principu ne potcenjuje i ne vređa inteligenciju. Nije u pitanju ni navlačenje ni proseravanje, Helen Hunt poznaje materiju na sva tri nivoa bavljenja filmom i uspeva da napravi dobar film. Dakle, ko voli indie, ovo je pravi izbor.

A Blast

0
0

2014
režija:Syllas Tzoumerkas
scenario: Syllas Tzoumerkas, Youla Boudali
uloge: Angeliki Papoulia, Vassilis Doganis, Maria Filini, Efthymis Papadimitriou, Themis Bazaka, Giorgos Biniaris

Maria (Papoulia) se u ranu zoru vozi po grčkoj autocesti. Svoje troje dece je ostavila kod sestre Gogo (Filini) i njenog niškoristi muža – đubretarskog menadžera i simpatizera Zlatne Zore Costasa (Papadimitriou), zajedno sa koferom novca. Marijin suprug Yannis (Doganis) je odsutan. Maria je do tada bila uzorna žena i majka, te požrtvovana kćerka svojih roditelja. Ona odlazi u novi život, samo svoj.
Kroz seriju flashbackova i flash-forwarda ćemo se upoznati sa njenom situacijom i kako je sve pošlo po zlu. Maria je sa dvadeset godina napustila fakultet i udala se za naočitog pomorca Yannisa sa kojim je imala strastvenu vezu. Kompenzacija za muževljevo odsustvo je njegova dobra plata, te troje divne dece, lepa kuća u predgrađu i zahvalnost roditelja kada im pomaže u poslu, pošto imaju radnju. Loša strana svega toga je da Yannis ima sklonosti ka varanju svoje žene, kako sa lučkim kurvama, tako i sa kolegom iz kabine.
Ali to je najmanji Marijin problem. Intelektualno oštećena (ne baš retardirana, ali svakako zaostala u razvoju) Gogo se udala za budalu Costasa koji ju je jedini hteo, a Costas je fašistički smrad koji joj ispira mozak. A roditelji su tek posebna priča. Majka (Bazaka), vezana za invalidska kolica i dežurni pasivni agresor u kući, dužna je državi silan novac na ime poreza za radnju čiji je vlasnik, za kuću i zemljište. Otac (Biniaris) je potpuno pasivan i nimalo ne pomaže situaciji. Familija se u teoriji i na van drži zajedno, ali njeni članovi su do jednog preki karakteri skloni svađanju. “Vi ste jedna baš nervozna familija”, primećuje službenik sa kojim bi valjalo ispregovarati otplatu duga. Tipična grčka priča, reklo bi se.
A Blast svoj dramski i socijalni zaplet na granici melodrame i sa ispadima bizarnosti i iznenadnog nasilja sjajno pakuje u triler i misteriju. Razlog za to rascepkana struktura koja skače između prošlosti i sadašnjosti, prateći temu bez mnogo interesa za hronologiju. Montaža je rapidna i precizna, muzika nabija tenziju, autor Tzoumerkas savršeno dozira i tempira tenziju, otkrivajući tačno kad šta treba i koliko treba. U konačnici, A Blast je film koji jednu temu iz novinskih članaka obrađuje veoma filmično, ekonomično i efikasno, izvlačeći maksimum efekta iz manje od 90 minuta trajanja. Snovi o boljem životu su se rasturili sa dolaskom krize. Nije isključeno da bi se kad-tad rasturili, ali kriza je katalizator. Njom se bave i drugi grčki filmovi, skoro svi u poslednjih pet-šest godina, ali nijedan na tako direktno trilerski način.
Glumci, od kojih je samo Angeliki Papoulia poznata širokoj publici zbog uloge u filmu još jednom grčkom bizarnom festivalskom hitu Dogtooth, imaju vrlo nezahvalan zadatak da u svakom kadru filma paze na ono što znaju njihovi likovi, a šta publika. Naturščici Doganis i Filina su izuzetno ubedljivi, Papadimitriou izuzetno koloritan, ali Angeliki Papoulia ipak nosi ovaj film, unosi se u lik, daje se bez rezerve, njeno prisutvo na ekranu ima skoro magične kvalitete, gledamo je i želimo još, još i još.
Naravno, film ima momente u kojima možda otkriva previše, poput Marijinih odlazaka na grupu za pomoć žrtvama nasilja u kući ili odlazaka na sastanke ekološke grupe. U tim momentima znamo da nešto smera. Nekoliko drugih momenata su poptpuni višak u ovom, inače čvrstom i stabilnom filmu. Yannisove prevare nisu naročito bitne za dalji razvoj situacije, Marijin život je dovoljno sjeban i bez njih, ali poseban problem je ničim izazvani gay momenat čija je vrednost šoka odavno potrošena i koji se može čitati kao homofobni ispad autora ili kao udvaranje tradicionalnijoj publici. Marijina scena sa gledanjem pornografije u javnoj biblioteci ili internet-cafeu je čisti “wtf” i pitanje je čemu uopšte služi.
Da, ovo je grčki film i to punokrvi predtavnik novog bizarnog vala. Zanimljiva stvar vezana za ovaj pokret je da se njegovi autori ne bune glede etiketiranja, nego etiketu prisvajaju. U drugim filmskim pokretima uvek su prisutne neke ograde, ali izgleda da kod Grka vlada solidarnost. A Blast je jedan vrlo koherentan i konkretan, a ipak bizaran film koji na pravi način pokazuje, a ne naklapa, kako izgleda kad kao društvo zaboravimo na solidarnost, a kao pojedinci na svoje obaveze prema kolektivu i posredno prema svim drugim pojedincima. Jedino rešenje ponekad je eksplodirati, ali treba biti maher pa eksplodirati pod kontrolom.

Omega 3

0
0

2014.
scenario i režija: Eduardo del Llano
uloge: Carlos Gonzalvo, Dailenys Fuentes, Hector Noas

Kada se pomene kubanska kinematografija, asocijacije su najčešće “travelogue” dokumentarci sa obiljem lepih slika i zanimljive muzike, ili državni filmovi (u najgorem smislu te definicije) za propagandu zvaničnih političkih ideja, ili socijala ili nekakvi hajdemo reći disidentski filmovi. Žanrovski film retko kad srećemo. U okviru toga, science fiction je tek retka zverka, prisutan po elementima u pojedinim filmovima, a pravih, potpuno SF filmova nije bilo na Kubi. Nekako je to i logično, SF često zahteva novac koji jedna siromašna zemlja ne može odvojiti. Dodatni paradoks leži u tome da na književnom planu Kuba ima solidnu SF scenu. Opet, za priču ili knjigu su potrebni papir i olovka (kompjuter ako baš insistirate), a za film ipak nešto više.
Omega 3 je pravi, punokrvni SF, sa sve animacijom i efektima (ništa spektakularno, ali za pohvalu je samo njihovo prisustvo) i napaljivim rock soundtrackom. To nije problematično, jednostavno lepo i profesionalno izgleda. Slično važi i za glumce, kako u glavnim, tako i u sporednim ulogama, iako su likovi i njihove situacije uglavnom kliše. Problem je u tome što je Omega 3 jedan od onih filmova koji su mnogo bolji na papiru nego u praksi.
Ideja filma je odlična i univerzalna: u ne tako dalekoj budućnosti ljudi su podeljeni oko hrane. Ne da hrane nema, nego je jedenje određenog tipa hrane ideologija ili čak religija. Dakle, vegetarijanci, vegani, mesojedi, makrobiotičari, ribojedi, jajojedi i šta sve ne su frakcije, zaraćene strane. Nije to bez neke u današnjem svetu, jer kad se pomene hrana neki ljudi postaju agresivni i religiozni. I privatno dosta često tupim o ortoreksiji (opsesija pravilnošću nekog postupka) kao bolesti modernog društva i o zdravstvenom fašizmu koji može biti napadan i naporen kao i onaj pravi. O tome se može razgovarati, pisati, snimiti film...
Ali, uvek ono ali, je u ovom slučaju to izvedba svega toga nije baš najveštija. Recimo uvodna scena i njena naplata na kraju su milion puta viđen kliše. Opet, film ne uspeva da pronađe ton i čini se da se sve vreme ne baš uspešno traži, kroz animirani flashback (izgleda dobro, ali svakako nije to ni nova ideja ni naročito hrabar estetski izbor koliko ekonomska odluka – masovku se isplati animirati) i kroz vojno-akcione sekvence koje se u nekom trenutku pretvaraju u apsurdno-komične, sve do upoznavanja glavnog para i njihovog nespretnog zaljubljivanja kroz dijalog i oponiranje. Dijalog se isto diže i pada, ima nekoliko vrlo komičnih momenata i vidi se da se taj segment pažljivo razvijao, ali efekat je daleko od maksimalnog.
Problem je možda u samoj priči koja je jednostavna i bez pažljivog razvoja se vrlo brzo potroši. Autor kao da nije bio siguran šta bi želeo od filma, pa je ubacio od svega po malo i pomolio se da to uspe. Baš i nije uspelo. Omega 3 ima svoje momente, ali to je uglavnom jedan neujednačen film, usudio bih se reći čak zbrzan. Lepo za univerzalnost priče, začudnost produkcijskih uslova, relativnu ispoliranost estetike i nekoliko finih smehova, ali Omega 3ostaje u najboljem slučaju komad kurioziteta, i to samo u okviru kubanskog filma. Da dolazi iz neke druge kinematografije, verovatno ne bi ni bio toliko zanimljiv.
Setimo se i relativno skorih valova srpskog žanrovskog filma. Presuda je ista. Zanimljiv za jedno gledanje, ali ne više od toga. I opet ona moja ograničena podrška, sa zrnom soli, bibera, vegete i zalivena sa močom od pečenja. Super da neko fura žanr, jer se kroz žanr može jednako dobro ispričati priča kao i kroz art, ali nekad ta odrednica naprosto nije dovoljna.

Child 44

0
0
kritika originalno objavljena na monitor.hr

2015.
režija: Daniel Espinosa
scenario: Richard Price (po romanu Toma Roba Smitha)
uloge: Tom Hardy, Gary Oldman, Noomi Rapace, Joel Kinnaman, Fares Fares, Nikolaj Lie Kaas, Jason Clarke, Paddy Considine, Vincent Cassel

Oko globalne premijere filma Child 44, možda čak i malo pred tim, internetom i konvencionalnim medijima kružila je vest kako je ovaj film već zabranjen u Rusiji pod objašnjenjem da “njihovu zemlju predstavlja kao Mordor”. To je bila samo jedna u nizu vesti jer je Child 44 privlačio pažnju već dugo vremena pre premijere: glumačka ekipa sačinjena je od velikih evropskih i amričkih (ne i ruskih) imena, scenarista Richard Price ima iza sebe jake referenece na filmu i televiziji (The Wanderers, The Color of Money, Clockers, The Wire), reditelj Daniel Espinosa je primer uspešnog švedskog reditelja (Snabba cash) koji solidno gradi internacionalnu karijeru (Safe House), a producent je proslavljeni Ridley Scott. Pritom je i priča “period piece” smešten u komunističku Rusiju, što samo po sebi ima šmeka, i ima elemenata biografije poznatog serijskog ubice Andreja Čikatila.
Onda je usledila premijera i salva loših kritika, uglavnom dobro argumentiranih. Moja očekivanja su u tom trenutku toliko opala da sam bio spreman zadovoljiti se sa komadom zabavnog, stereotipnog “meanwhile back in communist Russia” trasha. Ipak me je kopkala ta cenzura i prosto sam morao videti zbog čega je ovaj komad globalne konfekcije zabranjen, a neki mnogo subverzivniji i opasniji filmovi nisu. Fascinantni su mi paranoidni diktatorski mozgovi, a još fascinantniji provincijalno-udvorički cenzorski. Nadrealan mi je fenomen “čuvanja ugleda zemlje” kojim se radi cenzure služe diktature i nezrela društva. Toga nema u demokratskom svetu. Stanovnici i načelnici nekog američkog ili engleskog okruga se ne bune oko filmova koji ih predstavljaju kao agresivne seljačine, recimo Peckinpah nije imao problema sa Velikom Britanijom nakon što je snimio Straw Dogs.
 
Da se vratimo na temu, beskompromisni anti-ruski, anti-sovjetski i anti-komunistički stav koji Child 44 ima je jedan od njegovih retkih kvaliteta i svakako najveći. Film je pritom strogo i mudro datiran baš u 1953, godinu Staljinove smrti. Naravno da kroz prošlost govori o sadašnjosti i to na nimalo suptilan način, i naravno da u tome ima i viškova i ne baš potrebnog podjebavanja (kao što su to rane reference na ukrajinski gladomor, nevešto naplaćene kasnije u filmu), ali Putinove cenzore niko nije terao da se dižu i brane Staljinovo nasleđe. Problem, kao i sa svim direktnim i nimalo suptilinim demostracijama stava, može biti i u tome da su Ridley i autorska ekipa išli upravo na takav ishod radi podizanja prašine, da su se na to fokusirali, a da im se film raspao po šavovima jer osim stava i natrpanih referenci (gladomor, Drugi svetski rat, Staljinova paranoja, agresivna komunistička propagande, represivno društvo i, kao šlag na tortu, Čikatilo) film zapravo ne nudi puno toga. Buka i bes po pravilu skrivaju loš materijal i strukturne greške.
Ovde je to jasno odmah na početku. Razvojni put protagoniste Lea Demidova (Tom Hardy u odrasloj dobi, Xavier Atkins kao dečak) sačinjen je od samih klišea: siroče kojeg je pronašla vojska i usvojio visoki oficir postaje jedan od ratnih heroja Sovjetskog Saveza, onaj koji je okačio crvenu zastavu na Reichstag. Tu upoznajemo i njegove ratne drugove, sitnu dušu Alekseja (Fares) i kukavicu i budućeg zlikovca Vasilija (Kinnaman).
Nekoliko godina kasnije, njih trojica rade za MGB, javnu bezbednost, i po zemlji ogrezloj u paranoju love “strane plaćenike i domaće izdajnike”. Leo uredno izvršava naređenja, iako pokazuje da mu je makar malo trulo. Vasilij ih izvršava sa uživanjem i više od svega želi Leov život: njegovu ženu Raisu (Rapace), njegov stan i njegovo komandujuće mesto. Leo upada u frku kada dobije signal iz komande da treba da prokaže Raisu, što on odbija učiniti manje iz neke slepe ljubavi (Raisa ga se čak otvoreno plaši), a više zbog toga što za njenu anti-državnu aktivnost nema dokaza. Neko mu je očito smestio.
 
Sve to koincidira sa serijom ubistava dece koja se maskiraju u nesrećne slučajeve. Jedna od žrtava je Aleksejev sin i Leo odlučuje da se slučajem pozabavi podrobnije. Zvanična komunistička dogma, međutim, nalaže da je “ubistvo kapitalistička bolest” i da “nema ubistva u raju”, što njihov nadređeni, major Kuzmin (Cassel) nekoliko puta iritantno ponavlja. Konačno, Leo dobija izgnanstvo iz Moskve i prekomandu u običnog policajca u provinciji, a Raisa od učiteljice postaje čistačica. Međutim, slučajevi ubistava se pojavljuju i tamo, a Leo na svoju stranu dobija i lokalnog policijskog generala Nesterova (Oldman). Takođe i Vasilij ne prestaje da ga gnjavi i vrši pritisak na njega, pa Leo mora učiniti nešto, bilo šta.
Druga dobra stvar sa Child 44 je da ni u jednom trenutku nije dosadan. Nije lako postići takav tempo u filmu od preko dva sata. Istini za volju, akcijske scene su sve samo ne impresivne i oslanjaju se na “shaky-cam” mnogo više nego što bi to bilo uputno. Uostalom, samo sam rekao da film nije dosadan, ne da nije iritantan.
Tempo sam po sebi u ovom slučaju služi kao maska. Jasno je da je izvorni materijal užasan i da pokušava da istovremeno zapakuje ruske pisce-disidente i “Biography TV” podatke o poznatom serijskom ubici u novo delo namenjeno američkoj čitalačkoj publici bez dovoljno obrazovanja. Čak je i anti-komunistički stav upravo takvoj publici namenjen. Iz takvog paprikaša polu-koherentnih ideja je teško izvući scenario za jedan film. Mini-serija koja bi išla polako i staloženo bi bila prikladniji format. Price se tu uzda u tezgaroški pristup, vrlo malo je elegantnih rešenja, neka su u najboljem slučaju zanatski korektna, dok su većinom zbrzana i zbrljana, čak u ključnim segmentima kao što je karakterizacija likova. Dijalozi su mu takođe blago rečeno kriminalni i iz njih se iščitava namera da se izvuče što je moguće više materijala za efektan foršpan.
 
Režija je ista takva, tezgaroška i na auto-pilotu. To je najočitije u radu sa glumcima. Neverovatno je da film koji ima toliko sposobnih glumaca bude tako loše odglumljen. Za početak, odluka da se radi na engleskom jeziku sa ruskim akcentom je pogrešna jer svaki glumac ima svoju verziju ruskog engleskog. Što glumac ima više replika, to je neprijatnije i više para uši. Drugi problem je to što reditelj ne gaji nimalo simpatije za svoje likove, pa nam prodaje kreature i karikature pod nijansiranost. Nema nijednog simpatičnog lika u celom filmu. Negativci su karikaturalni u svojoj zlobi, ludilu (Paddy Considine kao serijski ubica) ili nesposobnosti. Oni za koje bi, kao, morali navijati su monotono cendrava i preplašena Raisa i dve agresivne prostačine, general Nesterov i sam Leo.
Opet, sve bi se to lakše provarilo da je spoj između hajke na Lea i Raisu (društvena kritika) i priče o serijskom ubici elegantnije izveden. Ovako sve deluje nategnuto i usiljeno. Kome je do prave, bespoštedne i iskrene kritike real-socijalizma, neka pogleda East-Ouest(1999). Kome je, pak, do filma o lovu na Čikatila, neka pogleda Citizen X (1995). Child 44 prolazi jedino kao trash, ali i za to imam bolju preporuku: izašao je Kung Fury.

Rang Rasiya / Colours of Passion

0
0

2008/2014.
režija: Ketan Mehta
scenario: Ketan Mehta, Sanjeev Dutta
uloga: Randeep Hooda, Nandana Sen, Paresh Rawal, Ashish Vidyarthi, Jim Boeven, Vipin Sharma, Rashaana Shah

Zaista ne samo da nisam nikakav stručnjak za Bollywood, nego sam jedan od onih koji mu prilazi vrlo oprezno ili mu čak i ne prilazi. Ništa lično, pa čak ni kulturološki, jednostavno mi ne paše formula plesnih masovki i sveprisutne, čak agresivne muzike. Ne paše mi čak ni što je formula toliko striktna i nepopustljiva. Opet, ako je film indijski, čak i ako je smeštan u Bombay / Mumbai, ne mora značiti da je u pitanju Bollywood. Još ako igra na međunarodnom filmskom festivalu koji se bavi art-filmom iz egzotičnih zemalja, kakav je IFFI, onda očekivanja idu u tom nekom arthouse pravcu.
Možete li zamisliti moj šok i razočaranje kada sam otkrio da pred sobom imam tipičan bollywoodski film, sa pesmom i plesom? Istini za volju, istorijska ličnost Raje Ravija Varme, o kome je film zapravo, je fascinantna u smislu reformi unesenih u umetnost i javni prikaz ljudskog tela, pa je zbog toga normalno da Rang Rasiya pomera neke granice i ruši tabue. Ovo je prvi bollywoodski film u kojem imamo golotinju indijske glumice, što je ogroman pomak za jednu ogromnu kinematografiju.
Moje iznenađenje se ipak može opravdati nepoznavanjem materije, ali i glumica Nandana Sen, prisutna na projekciji je bila prilično iznenađena filmom koji je videla. Štos je u tome što postoje dve verzije filma: jedna relativno kratka, više artistička, nelinearna, fokusirana na sudsku dramu između optuženog Varme (Hooda) i verskog saveta koji ga tuži za opscenost i blasfemiju i na ljubavnu priču između njega i Sugandhe (Sen), i druga, klasični linearni bio-pic od dva sata sa dodatkom nasnimljenih scena i sa celom dodatom okvirnom pričom koja povezuje prošlost (u pitanju je kraj XIX veka) i sadašnjost kroz zaplet sa aukcijom. Na taj način je moguće i objasniti dve godine “proizvodnje” filma, odnosno najmanje dve verzije, odnosno čekanje na redovnu bioskopsku distribuciju dok je film godinama išao po festivalima (distribucija je umesto široke na kraju bila limitirana), pa i u krajnjoj liniji da se ne zna koja je kopija i koja je verzija gde. Verzija koju smo mi u Innsbrucku videli bila je, rekoh već, bollywoodska i za nju je glumica rekla da ju je iznenadilo da je ona uopšte išla u distribuciju, posebno na festivale i da je ona za nju mislila da je napuštena.
Glede aukcije na početku i na kraju, u današnjem Mumabaiju su pronađene neke od Varminih slika i prodaju se kolekcionarima. Istovremeno, pred kapijom aukcijske kuće dešavaju se nasilne demonstracije u odbranu javnog (konzervativnog, ako ne i fundamentalističkog) morala. Priča onda odlazi u prošlost kada je i sam Varma bio na optuženičkoj klupi. Kako suđenje teče, tako se kroz seriju flashback momenata upoznajemo sa njegovim životom i delom u kolonijalnoj Indiji, od braka sa ženom visokog porekla naviklom na matrijarhat, preko pozicije dvorskog slikara i titule koju je dobio, do potonjeg života u Bombayu opet u svojstvu dvorskog i građanskog umetnika. Varma je uneo revoluciju u indijsku umetnost: prvi je slikao aktove i to na teme iz indijskih svetih spisa, prvi je u Indiji povezao štamparsku presu i slikarstvo i štampao grafike nalik na ikone koje su nižim kastama (nedobrodošlim u hram) služile za molitvu, a jedan od njegovih učenika je čak bio pionir indijskog filma.
Ono što film drži zanimljivim je sama priča i glavni lik. Možda je ovo odlična ulazna tačka u indijsku kinematografiju i posebno u Bollywood. Istini za volju, gluma je za nijansu prenaglašena, produkcijski izgled na nivou starije i jeftinije evropske ili američke produkcije (mogu to da zamislim i na nekoj od televizija) i muzike je fakat previše, čak i ako prihvatimo pravilo da se iz svakog filma mora izvući video-spot. U smislu erotskih scena i rušenja tabua, ovo je veliki korak napred za Indiju (ako film Kama Sutra Mire Nair ne računamo u indijske, nego u globalne filmove). Opet, iz evropske ili hollywoodske (puritanske) perspektive, taj pomak je premali i dolazi prekasno. Rang Rasiyaje gledljiv film, dok će samo poznavaoci i ljubitelji Bollywooda u njemu zaista naći neku veliku vrednost.

Kad svane dan / When Day Breaks

0
0

2012.
režija: Goran Paskaljević
scenario: Goran Paskaljević, Filip David (po priči Filipa Davida)
uloge: Mustafa Nadarević, Predrag Ejdus, Nebojša Glogovac, Meto Jovanovski, Zafir Hadžimanov, Nada Šargin

Kritičarski posao dolazi sa jednom nezgodnom začkoljicom: ume da ubije radost gledanja filmova i uživanja u istim. Kada se film gleda “obično”, bez potrebe za preteranom analizom, često je njegov efekat jači nego kada se iz profesionalnih ili drugih razloga pazi na tehničke, dramaturške i druge detalje. Ipak, moram priznati, za neke filmove navijam iz sve snage da budu dobri i pre gledanja jer ih već u startu smatram dragocenim i potrebnim.
Jedan od takvih filmova je i za sada poslednji film Gorana Paskaljevića Kad svane dan. Nevezano za njegovu filmsku vrednost, njegova društvena vrednost je nemerljiva u srpskom i jugoslovenskom kontekstu jer se po prvi put hrabro i bez uvijanja hvata tabu-teme holokausta u Beogradu i pritom ukazuje na notornu istinu koju niko ne želi da čuje: dok su se nekima dešavale strahote, ostatak društva je “držao glavu dole”, “gledao svoja posla” i “mirno sedeo u kafani”. Danas se pitamo kako to da je baš Beograd bio prvi “judenfrei” okupirani grad, dok istovremeno ne vidimo ništa sporno u Milanu Nediću koji se za to pobrinuo. Sve je u redu dok to nismo bili mi. Sve je u redu dok ne dođu po nas. Trn u tuđem oku nam je uvek veći od balvana u našem.
Profesor muzike Miša Brankov (Nadarević) je jedan od tih običnih ljudi, čak se može reći da je dobar i plemenit. Pomaže amaterskim horovima i drži besplatne časove siromašnoj deci. Kao i za većinu drugih ljudi, i za njega je Staro Sajmište tek neki logor. To će se promeniti onda kada sazna da je on u stvari Miša Weiss, da su njegovi biološki roditelji upravo tu stradali i da mu je od njih ostala samo limena kutija sa jednom fotografijom i jedna nedovršena kompozicija. Naravno, on isprva ne veruje informacijama, ipak je ceo život živeo sa drugim identitetom, ali svejedno uzima na sebe obavezu da to delo dovrši i organizuje premijeru baš na Sajmištu i baš za pomen žrtvama holokausta.
Problem sa filmom leži u njegovoj epizodičnoj strukturi, neke od epizoda su potpuno na mestu i neverovatno efektne (kao onaj “flashback” na vreme okupacije, logor i kamion-dušegupku), dok su neke previše didaktične (izlaganje kustosice o sudbini beogradskih Jevreja, donekle i situacija sa sinom – karijeristom), a one koje povezuju holokaust sa sadašnjim stradanjem Roma ili sa problemima koje siromašni (ili recimo izbeglice kao svojevrstan kostur iz ormara ratne prošlosti) imaju u novom srpskom kapitalizmu su u najmanju ruku na dugačkom štapu jer porede specifične stvari koje se možda ne mogu tako lako porediti pošto svaka od njih ima svoju genezu. Naprosto, previše (za osnovnu temu) sporednih stvari i skretanja ima za samo 70-ak minuta filma, pa ta osnovna tema ne dolazi do izražaja onoliko koliko bi trebalo. Možda joj čak i fali razrade, pa su epizode očekivano rešenje.
Sa tehničke strane išlo se na umirenost, gotovo tišinu. To odlično deluje glede fotografije koja je odlična, asocijativna i efektna, kao i glede muzike, posebno u smislu naslovnog komada. Sa glumom se ipak u tom smislu preteralo, pa čak i obično sjajni Mustafa Nadarević nekako ispada ravan, blizu granice podglumljivanja. Ostatak glumaca uglavnom igra svoje tipske uloge u po nekoliko scena i to, čak i kad je na mestu, nije spektakularno. Iznenađenje je možda muzičar Zafir Hadžimanov, dok je Nebojša Glogovac očekivano odličan u svojoj ulozi sina – karijeriste. Opet, epizodičnost i fokusiranost na jedan lik tu povlači svoju problematiku.
Konačno, iako je Kad svane dan daleko od savršenog filma, treba ispoštovati Paskaljevićevu predanost da ispriča priču koju možda niko drugi ne bi i koju možda ne želimo da čujemo. On je uvek bio majstor da pronađe ugao i da velike teme gleda kroz sudbine običnih ljudi. Iako u određenim elementima film lagano pada i preti da ugrozi kompletnu sliku, Kad svane dan je makar zbog svoje teme izuzetno značajan film. Možda nismo ni svesni koliko.

Malacrianza / The Crow's Nest

0
0

2014.
scenario i režija: Arturo Menendez
uloge: Salvador Solis, Karla Valencia, Rodrigo Calderon, Hector Vides

Organizatori IFFI-ja kažu da je Malacrianza prvi salvadorski dugometražni igrani film u periodu od 40 godina. IMDB kaže nešto drugo, ali “bottom line” je da se u El Salvadoru filmovi ne snimaju često, dugometražni igrani posebno ne. Tu i tamo se nađe poneki kratkometražni ili poneki dokumentarac, ali oni su već jednostavniji za proizvesti. Kada pogledamo Malacrianzu, shvatićemo i zašto je to tako: već po samom “settingu” je jasno koliko je siromaštvo sveprisutno u toj zemlji. Estetika jeftinog i trajanje filma od 70-ak minuta uz uglavnom neprofesionalnu ekipu (samo je Salvador Solis donekle poznat glumac i to iz meksičko-američkih koprodukcija) samo idu u prilog tezi da je i ovaj film snimljen sa minimalnim, nategnutim budžetom i da je u njega uloženo pre svega mnogo truda.
Zato ću i verovati ekipi sa IFFI-ja koja ga je forsirala kao svojevrsnu ekskluzivu (“trailer” za njega je išao pred svaku projekciju i bio je više nego intrigantan). Imajući u vidu nepotpunost podataka na IMDB-u, moguće je da je bilo još nekih projekata koji su možda negde prikazani kao “work in progress” i koji možda čak nisu ni kompletirani, a svakako nisu išli u distribuciju. Dakle, za Malacrianzu odgovorno tvrdim da postoji i da sam je video na festivalu. I k tome još dodajem da je vredelo truda i da je film dobar.
Ono što će prvo upasti u oči je ekspozicija filma koja umerenim tempom traje skoro do polovine. Upoznajemo se sa Don Cleom (Solis), starijim siromašnim gospodinom koji radi u manufakturi pinjata i uglavnom se zadržava u kvartu. Siromaštvo smanjuje slobodu kretanja, tako da zapravo nije ni bitno je li ta sirotinjska četvrt u prestonici San Salvadoru ili u kakvom drugom gradu. Don Cleo kaže da ga prati sreća jer veruje u Boga i svuda sa sobom nosi svoju Bibliju. I može se reći da je to tako: ljudi ga vole i pomažu mu, daju mu stvari i hranu kad god mogu. Zato on skoro sve vreme nosi smešne dečije naočare za sunce koje mu je poklonio njegov doktor. U nekom drugom “settingu” on bi bio nešto kao benigni ridikul, čovek koji živi od milosti drugih zbog toga što ih uveseljava ili u njima izaziva sažaljenje.
U Salvadoru to nije tako, jer su svi oko njega otprilike jednako siromašni i bespomoćni kao i on. On se drugima tu i tamo oduži onoliko koliko može. Narkomana Juana zadržava na stanu i zove svojim sinom, iako mu ovaj povremeno mažnjava stvari i ono malo novca što ima. Konobarici Araceli (Valencia) nudi prenoćište i čak se čini da prema njoj gaji ljudsku, a ne seksualnu naklonost. Orlando (Calderon) mu se pojavljuje na vratima i tvrdi da je njegov sin iz nekog prošlog života i ovaj ga pušta u kuću. Uostalom, Orlando se čini kao pristojan momak, uredno je obučen, kaže da se vratio iz Amerike i da želi da zaradi još malo novca i dostudira za pastora.
Stvari se zahuktavaju kada Don Cleo dobije preteću poruku da će biti ubijen ako u roku od tri dana ne ostavi 500 dolara pored kante za smeće. Naravno, to je novac koji je njemu u domenu naučne fantastike. Opet, svi kažu da je ucenjivač neko koga poznaje ili s kim se nedavno zbližio. Sa druge strane, oni koji ga poznaju znaju da je on puka sirotinja. Da li ga love lokalni kriminalci? Je li policija umešana? Je li to Juanova osveta? Ili Orlando nije onako iskren kakvim se čini? Sve u svemu, njegov život umesto pobožne skromne sreće počinje da liči na “nightmare logic” sa upadljivo teskobnom atmosferom.
I pored minimalnih sredstava, Malacrianza izgleda odlično i stilizovano do maksimuma. Logično, išlo se na digitalnu kameru iz ruke i što je moguće više prirodnog osvetljenja, a naša pažnja je usmerena na glumce. Oni su ostvarili pamtljiva ostvarenja, posebno Salvador Solis koji sa svojom glavnom partnerkom Karlom Valenciom ima dosta zajedničke hemije na ekranu. Njihova ostvarenja posebno odskaču ako se uzme u obzir da scenario uglavnom ide u širinu i opis situacije, a ne u dubinu i karakterizaciju likova.
Malacrianzaje jedan od onih filmova koji su toliki autsajderi da su nam dragi i da za njih navijamo. Opet, to je stvar konteksta. Da je u pitanju neki rumunski ili meksički film, bila bi to samo još jedna solidna socijala za festivalsku publiku. Kada film, bilo kakav, dolazi iz El Salvadora, onda je to vest. Posebno kad je film solidan i zaokružen kao ovo ekonomično delce. Onda možemo bez rezerve reći da je dobar.

Beyond the Reach

0
0

2014.
režija: Jean-Baptiste Léonetti
scenario: Stephen Susco (po romanu Roba Whitea)
uloge: Jeremy Irvine, Michael Douglas

Lako za to kad film “obrne pun krug”, odnosno kada je toliko loš da postane dobar trash, nešto što se gleda isključivo iz ironične perspektive. To je zabavno, ma koliko glupo bilo. Što gluplje to bolje, zapravo. Problem je, međutim, kad je nešto samo loše i dosadnjikavo, od početka do kraja formulično, nategnuto u pretpostavci, pešački u izvedbi i u konačnici ravno. Primer za prvu situaciju je Killing Season sa Travoltom i De Nirom koji se ganjaju po šumi, dok je primer za drugu zapravo sličan film Beyond the Reach sa Jeremyjem Irvinom i Michaelom Douglasom koji se ganjaju po pustinji. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, rekao bi pesnik. Stvar kod filmova je što su baš te nijanse nekad presudne.
Počnimo od naslova. Oba su generička. Killing Season je nekako vrckavo badass, kao primer lošeg humora, dok je Beyond the Reachjednostavno mlak, možda zvuči cool ali zapravo ne znači ništa. Van dometa čega? Snajpera? Mobitela? Radio-veze? Ljubomorne bivše devojke? Ili je The Reach neko predgrađe, pa kao idemo iza njega u nekakvu prirodu?
Postavka je donekle slična: duo-drama na zabitom i nedostupnom terenu gde se dvojica nadjebavaju, ali imamo dve razlike. Killing Season je u tom smislu nepatvoren, imamo njih dvojicu, ostali su prisutni u priči ili preko telefona. Beyond the Reach ima plejadu sporednih likova koji služe ili kao materijal za popunjavanje minutaže, ili kao distrakcija, ili, u najboljem slučaju, kao “plot device”. Drugačija je i logika. Killing Season je nadjebavanje dvojice ravnopravnih sjebanih ludaka kao u crtanom filmu kratkog metra, a u Beyond the Reach imamo sadističkog negativca sa “full opremom” i golorukog, naivnog i poštenog proganjanog pozitivca koji treba da ga preživi. Ovakvo stanje stvari jako podseća na stare kompjuterske igrice. Štos je, međutim, u tome što je to zanimljivo za igranje ili eventualno gledanje nekog bliskog kako to igra, ali nikako nije zanimljivo za gledanje TV snimka.
Dakle, ovako. Naš junak je Ben (Irvine), lovački vodič i “tracker”, povremeni saradnik šerifove kancelarije u gradiću na rubu pustinje Mojave za potrage za preživelima po pustinji. Vidimo ga kako ispraća curu na koledž i nije mu pravo. No, on nema vremena za tugovanje jer mu iz šerifove kancelarije nameštaju šljaku da izuzetno bogatog klijenta odvete u lov na američkog muflona, malo van sezone i malo bez prave dozvole. Bogati klijent Madec (Douglas), međutim, ima dovoljno love i opreme i dovoljno je rešen da upotpuni svoju kolekciju trofeja. Njegov terenac je “mečka” sa tri osovine, frižiderom i aparatom za espresso, jedini u Americi. Njegova puška je unikatno napravljena u Austriji, a nišanski sistem u Švedskoj. (Ben će u ključnom trenutku kao odgovor na sve naći pračku. Jebenu praćku, ne zezam se.) Sa svog satelitskog telefona komunicira o nekakvom velikom poslu sa Kinezima i sve na tu foru.
Jasno, tip je bogat, hvalisav i dosadan, njegov lov nije baš legalan, ali šerif žmiri na jedno oko i ko je Ben tu da se pita. Onda dolazimo do “L'etranger” momenta: Madec čuje muflona u daljini i vidi pokret tačno ispod sunčevog kruga, nacilja i opali. Stvar je u tome da nije upucao muflona nego čoveka, suludog, ali dobroćudnog pustinjaka Charlija. Sad, krivolov i nesreća su dovoljni da ga uvale u neprilike, pa odluči da podigne ulog i poštenjačinu Bena prisili na saradnju, čak ga fino potkupi. Međutim, Ben k'o Ben, pošten kakav je, samo čeka priliku da ga prijavi. Madec se onda seti da bi najbolje bilo da ga ne ubije, nego da ga samo posmatra kako skapava od vrućine u pustinji i eto nama filma.
Složićemo se da je motivacija za takav u najboljem slučaju klimava, ja bih je čak nazvao idiotskom. Stvari potpuno odlaze u kiselinu kad Madeca izda strpljenje, pa ne može više da čeka da njegov ekstremno snalažljivi protivnik rikne. Jebiga, mali je “tracker”, pustinju poznaje bolje nego svoju dnevnu sobu, pa još uspeva da nađe Charlijevu pećinu i mapu sa obeleženim štekovima (kad smo već kod igrica). Ne samo da jebeni muflon ispada iz priče, nego to čini i sva formalna logika: možda baja ima svu opremu u džipčini, ali ne razmišlja kako će se vratiti dok pije martini i lovi čoveka. Dobro, možda ima neki “gadget” i za to, ali otkud mu neiscrpne rezerve goriva...
Složićemo se da je scenario lagano idiotski, ali daleko od toga da Stephen Susco ima status kvalitetnog ili makar originalnog autora. Njegova karijera je obeležena preradama stranih i starih horor filmova, te sa “backwoods revenge flickom” Red i komedijom Highschool, oba napisana po veoma standardnim modelima. I ovo je formulično i svakim obratom i replikom vrišti “B produkcija” i “štanc”. Ni francuski reditelj Jean-Baptiste Léonetti (sa samo jednim, i to atmosferičnim art filmom iza sebe) ne uspeva da u film unese malo preko potrebne živosti dalje od nekoliko atraktivnih situacionih totala pustinje. Možda je on tu figurirao kao najamni radnik i nije imao nikakvu autorsku slobodu, a možda je to njegovo cinično viđenje američkog filma kao besmislenog štanca. Možda otkrijemo u nekom sledećem filmu ako ga bude.
Što se glumaca tiče, sa ovakvim materijalom je nemoguće napraviti čudo. Jeremy Irvine kao da ne bira uloge i prihvata sve živo što mu se ponudi. Iako je sposoban glumac, on jako zavisi od materijala. Ovde se od njega traže trbušnjaci i to pokazuje, a što se glume tiče – nisam impresioniran nimalo. Michael Douglas igra ulogu van svog tipa i to je jedina stvarno zanimljiva stvar u filmu. Glumac kome bolje leže uglađeni, prefinjeni i ljigavi zlikovci ovde mora biti blatantan i hvalisav. Donekle se oslanja na Gordona Gecka, ali bez suptilnosti. Naravno, on ulozi prilazi hrabro i na momente ga je uživanje gledati kao u onom “Wall-E” dijalogu u autu, ali sa takvim replikama ni on ne može puno.
Konačno, Beyond the Reach je film za izbegavanje i to otvoreno kažem. Nije zabavan, nije pametan, nije čak ni originalan. Nekoliko momenata nisu vredni 90 minuta zevanja. Nije čak ni impozantan trash. Jednostavno je bezvezan. Ovakve filmove sam gledao na raznim noćnim programima kojekakvih trash televizija. Fora je u tome da bih ih do jutra zaboravio. Znači, anti-preporuka.


Welcome to Me

0
0

2014.
režija: Shira Piven
scenario: Eliot Laurence
uloge: Kristen Wiig, Wes Bentley, James Marsden, Linda Cardellini, Joan Cusack, Jennifer Jason Leigh, Thomas Mann, Tim Robbins, Alan Tudyk

Nema sigurnijeg načina da ispadneš pametan u društvu mediokriteta nego da izjaviš da ne gledaš televiziju. U svojim i njihovim očima automatski postaješ Castaneda, Buddha na srebrnoj planini i glas Morgana Freemana u dokumentarcu o svemiru. Istini za volju, televizija ima sasvim dovoljno debilizama, realitija, nameštenih političkih pljuvačina, “info-tainmenta” i čega sve ne, ali... Dovraga, ima tu i pametnih stvari. Sami biramo šta gledamo. Moja generacija je odrastala sa televizijom i na televiziji, neki su ispali debili, neki su ispali normalni, kao uostalom i sve prethodne i sve naredne generacije. Čak su i procenti tu negde.
To, međutim, ne znači da televizija nije bila predmet sprdnje, ozbiljne rasprave i oštre satire, na filmu, a možda i na samoj televiziji. Network, Being There (Chance), The Truman Show, pa i recentni Nightcrawler (mada je tu televizija bila samo manji deo fokusa) neki su od naslova koji se bave time kako televizija naš svet pretvara u virtuelni. Welcome to Me se nadovezuje na određene aspekte svakog od njih. 

Imamo i nimalo sladak prikaz uređenja televizijske stanice (Network, Nightcrawler). Imamo lika koji počinje da živi na televiziji i kroz televiziju (The Truman Show) i ta osoba je psihički poremećena. Ne u smislu The Truman Show, gde je dijagnoza glavnog junaka uslovljena time što živi u paralelnom svetu, niti u “forrestgumpovskom” smislu korisnog idiota kao što je to Chance, a iskreni da budemo, niti u smislu agresivne psihopatije Loua Blooma, junaka filma Nightcrawler. Međutim, sa poslednjepomenutim naslovom upadljiva je jedna druga slučnost: upotreba motivacionog novogovora, samo što umesto self-helpa menadžerskog i poslovnog tipa ovde imamo self-help gomilu gluposti sa dnevne televizije, Oprah-gluposti, visokoproteinske i niskokarbonske dijete, slaganje emocija po bojama i sličan “mumbo-jumbo”.
Dakle, naša junakinja je Alice Klieg (Wiig) i ona ima granični poremećaj ličnosti. Njen život je ceo sastavljen od rutine, “talk show” programe zna gotovo napamet, televizor nije ugasila 11 godina, stalno je u problemu i stalno joj je potrebna pomoć. Ima jednu prijateljicu (Cardellini), stare i lagano izgubljene roditelje, čak i bivšeg muža (Tudyk) koji joj pruža podršku. Ide na obavezne seanse kod psihoterapeuta (Robbins), ali ne uzima pilule koje joj je on prepisao, nego se leči svojom magičnom dijetom sa televizije.
E, da, i svakog dana kupuje srećku, što će joj se jednog dana isplatiti sa vrtoglavih 80 miliona dolara. Njen život se menja iz korena, seli se u hotel, bavi se isključivo sobom i pokušava da se ugura na lokalnu televiziju. TV stanica koju drže dvojica braće, Gabe (Bentley) i Rich (Marsden) je u problemima i prihvatiće njenu ponudu da ona dobije svoj dvočasovni “talk show”, gde će ona uređivati sve, od sadržaja do scenografije i gde će se baviti isključivo sobom, odigravanjem iskustava koja su je oblikovala, svojim mislima i osećanjima, svojim idejama i dijetama. Naravno, potpuno je logično da će se njen život na dva koloseka ubrzati do vrtoglavih brzina i da će se samo još opasnije približiti potpunom raspadu.

Naravno, tu imamo svu silu živopisnih televizijskih likova i frikova u publici. Gabe pokazuje iskreni interes za Alice, Rich misli samo na novac. Producentkinja Debbie (Jennifer Jason Leigh koja ne dolazi do izražaja) oseća eksploataciju, a šefica produkcije Dawn (apsolutno genijalna Joan Cusack) preuzima mentorsku, gotovo materinsku ulogu. Student (Mann) pasionirano prati emisiju i želi da napiše seminarski rad o njoj. Totalno ludilo.
Emisija kakvu vidimo u filmu je potpuno nepredvidljiva glede toka kojim će krenuti. U jednom trenutku će naša voditeljka-junakinja optužiti školsku drugaricu da joj je ukrala šminku, u sledećem će kuvati i jesti svoje čudne mesne torte, a u trećem će kastrirati svoje ljubimce. Da stvar bude blesavija, takva emisija je potpuno moguća i izvediva na današnjoj televiziji, i tu ne mislim samo na Ameriku. Tako nešto je moguće bilo gde. Potreban je samo ludak sa parama voljan da istresa i pretresa svoju privatnost. Odgvorni ljudi sa televizije će to prihvatiti u trci za profitom, a dokoni ljudi pred malim ekranima će to gledati kao finale Lige Šampiona.
Ironija sveta leži u tome da ludake bez novca i moći zovemo frikovima i od njih se sklanjamo kao od zarazne bolesti, a ludake sa novcem i moći zovemo ekscentricima, poštujemo ih i udovoljavamo njihovim hirovima. To je oduvek tako. Ludwig Bavarski je u svom ludilu gradio dvorce da se odvoji od sveta, mi ih danas posećujemo i divimo se količini ulupanog novca u genijalna rešenja za sumanute ideje. U njegovo vreme su ljudi drugačijeg društvenog statusa sa sličnim dijagnozama zatvarani u samostane i bolnice ili su nad njima vršeni eksperimenti.

Kad god se potegne pitanje psihičke bolesti, treba biti izuzetno obazriv u tretmanu jer zamke leže na sve strane. Možda priča skrene u eksploataciju, jeftini uvredljivi humor ili, još gore, tetošenje i patroniziranje. Možda se uguši u političkoj korektnosti i ostane prazna, banalna i besmislena. Zapravo, najteže je napraviti satiru koja će biti usmerena na spoljne uzroke i spoljne manifestacije nečije psihičke bolesti, koja će ići i u širinu i u dubinu u ispitivanju šta to dovraga ne valja sa ovim svetom, a koja će za svog protagonistu buditi makar minimum empatije, čak i kad je ovaj očito u krivu.
Ovde su to uspeli. Prvo, scenario je savršeno precizan i savršeno na mestu. Režija ga razigrava tamo gde je potrebno, podvlači i akcentira na pravim mestima. Ogroman posao su napravili i glumci. Galerija epizodista je ogromna i najčešće su u pitanju odlična ostvarenja. Tima Robbinsa je zadovoljstvo gledati kao psihijatra, kao i Joan Cusack u ulozi šefice produkcije. Ogromno priznanje je zaslužila i Kristen Wiig u glavnoj ulozi. Ona je pre svega komičarka, ali njen humor ne izvire iz očitih štoseva ili fizičkih gegova. Ona je ozbiljna i dozirana, u svakom trenutku ima svoj lik pod kontrolom i tačno zna kako da se postavi. Uostalom, pogledajte je u Hateship Loveship i sve će vam biti jasno, a u Welcome to Me je taj balans između komedije i drame dovela do perfekcije.
Welcome to Me je jedna izuzetno ozbiljna, višeslojna satira. Ovo je primer relevantnog i inteligentnog filma. Apsolutna preporuka.



El cami mas llarg per tornar a casa / The Long Way Home

0
0

tekst originalno objavljen na fak.hr 
 
2014.
režija: Sergi Perez
scenario: Eric Navarro, Roger Padilla, Sergi Perez
gl. uloga: Borja Espinosa

Naš protagonista Joel (Espinosa), kojeg kroz celi film verno pratimo, uglavnom iz blizine, često nepodnošljive, jednog dana ustaje iz kreveta u svom neurednom stanu. Doziva psa Elvisa. Pas se ne pomera, očito je bolestan. Joel, očito u depresiji i ne baš sposoban da se brine o sebi, uzima Elvisa na ruke i izlazi iz stana. Njih dvojica će krenuti na podužu odiseju Barcelonom, a Joel je, rastresen i depresivan kakav je, zaključao svoje ključeve unutra.
Osećaj filma je neprijatan i maglovit, visceralan. Vidimo šta se dešava na ekranu i nije nam prijatno, a svejedno smo u magli jer ne znamo pozadinsku priču. Kako film odmiče, tako ćemo je sve više naslućivati, ali ni u jednom trenutku nećemo znati zasigurno. Ovo je možda odiseja, možda hobo-dnevnik, možda metafora života natopljena teškom simbolikom, ali svakako nije junakovo putovanje gde je cilj određen. Cilj je preživeti. Cilj je pronaći se. Cilj je rešiti psa, polumrtvog i teškog, velika je to beštija. Cilj je vratiti se doma, pronaći ključ od stana, ali više od toga pronaći ključ svoje volje, svoje duše i svog uma.
I hrabri Borja Espinosa to savršeno radi. Na njegovom licu vidimo svu Joelovu muku. On, kao i Joel, oseća Elvisovu težinu. I mi sa njim. Možda ne razumemo, ali osećamo njegov bezizlaz, dno bunara na kome je. I kamera ga prati u njegovim lutanjima, u vožnji autom, dok razgovara preko mobitela, uporno iz blizine, spreda, straga, sa strane. Tek je poneki kadar širok, situacioni, ali mi smo uglavnom tu pored, saosećamo s njim, nemoćni da mu pomognemo. Nemoćni kao i on, utapamo se zajedno s njim.
The Long Way Home je jedan od onih filmova koji naprave jak, ali difuzan utisak. Stvari postaju malo jasnije kada nam autori, producenti i glumci kažu nešto o njemu, što je moguće na festivalskim Q&A posle filma. Ako smo uopšte sposobni sastaviti suvislo pitanje posle projekcije, to jest. Reditelj će nam otkriti Joelovu pozadinu koju samo on zna, a mi možda pretpostavljamo iz tragova koje je u filmu ostavio. Ako je to uopšte potrebno. Možda je bolje film pogledati ponovo. Ako ga možemo još jednom podneti.
Zanimljive stvari se otkriju i iz intervjua dostupnih na internetu. Sergi Perez je svoj celovečernji bioskopski prvenac snimao ukupno 16 dana, u tri navrata u roku od godinu dana, prekidao snimanje, dorađivao scenario. Pre toga se okušao u kratkim formama i na televiziji. Kada je počeo da skuplja sredstva za dugometražni film, Španjolsku je pogodila kriza. The Long Way Home, na kraju snimljen sa izuzetno skromnim sredstvima skupljenim preko “crowdfundinga”, iz ličnih fondova i od pozajmica prijatelja, onda postaje lična priča, o ličnoj frustraciji, besu i nemoći da se dođe do cilja. Nadalje, iako se to u tekstu filma nigde eksplicitno ne pojavljuje, The Long Way Home onda nije moguće tumačiti ni bez podizanja stvari na nacionalni nivo, bez asocijacija na krizu koja je žestoko pogodila Španjolsku i koja nikako da prođe. Joel onda postaje taj neki “everyman”, “average Joe”, bez svoje volje i namere.
Sa relativne vremenske distance možemo se pitati jesmo li išta naučili iz Joelovog primera i od njegove odiseje. Sumnjam, mada to nije bio ni cilj. Život je borba, najviše sa samim sobom. I nema dna, jer se nizine, kao i visine, uvek pomeraju. Granice postavljamo mi u trenutku kad izaberemo da nemamo izbora, da moramo dalje pa kako god. Joel je to shvatio na teži, neprijatniji način. The Long Way Home možda nije najprijatnije filmsko iskustvo, ali ne bih ga drugačijeg ni želeo, niti je drugačije moguće.

Pelo malo / Bad Hair

0
0

tekst originalno objavljen na monitor.hr 
 
2013.
scenario i režija: Mariana Rondon
uloge: Samuel Lange Zambrano, Samantha Castillo, Beto Benites, Nelly Ramos, Maria Emilia Sulbaran

Venecuela. Zakrčene ceste i sirotinjski blokovi Caracasa. Vrućina i gužva. Dečak (Zambrano) i devojčica (Sulbaran) sede na terasi, verovatno njenoj, i ubijaju vreme gledajući susede i igrajući igru pogađanja. Pitaju se da li se možda drugi provode bolje nego oni. Zapravo, sigurno se neko provodi bolje nego njih dvoje. Njihove majke su prezaposlene, oni su prepušteni sami sebi, dosađivanju i dokolici.
I zato beže u svet mašte, a prava prilika za to je obavezno fotografisanje za školsku knjižicu. Devojčica, prirodno, želi biti princeza ili missica. Kovrdžavi dečak Junior, atipično, želi pozirati kao pevač sa ravnom kosom. I tu počinju njegovi problemi, pre svega sa majkom Martom (Castillo) koja se plaši da se mali razvija kao gay. Spoljni znaci su tu, mali pevuši i pleše i svaki slobodan trenutak koristi za ravnanje kose. To nju, siromašnu i večito u jurnjavi za poslom, baca u svojevrsnu homofobnu paniku. Opet, njena logika, ako pogledamo iz majčinskog ugla je besprekorna: svet je surovo mesto i siromašni gay dečaci ne prolaze najbolje. Sa druge strane, njeni postupci oslikavaju više prezir nego iskrenu brigu.
Mada, opet, ni Juniorova motivacija nije posve jasna. Možda samo iskušava sreću i provocira majku. Možda je ljubomoran na svog mlađeg brata koji od majke dobiva pažnju i nežnost. Možda su pop-muzika i pevači samo prolazna fascinacija i fantazija o lepšem i boljem životu. Možda sa lokalnim tinejdžerom visi samo zbog toga što ga on jedini tretira ljudski, a ne zbog zaljubljenosti u njega. Možda je opsesija sa ravnanjem kose uslovljena time što je to jedino što je dobio od pokojnog oca koji je bio beskoristan i dok je bio živ. U priči je još i baka po ocu Carmen (Ramos) koja njegove fantazije podgreva, što iz najbolje namere da dečko ne završi u kriminalu kao njegov otac, što iz sebičnih razloga.
Zapravo, previše je toga “možda” u ovom filmu i ništa nije sigurno. Sa jedne strane, to je intrigantno i realistično, dok je sa druge to samo nedorečenost ili možda nedostatak autorske hrabrosti i vizije maskiran u suptilnost i takt. U konačnici, utisak je da film ne ide nikuda i da samo gledamo nemogućnost dvoje glavnih likova da komuniciraju i prevladaju jedan minoran konflikt, dosta manji od krupnijih problema koji potresaju društvo.
S tim u vezi imamo i kontekst savremenog venecuelanskog društva, ekonomije i politike. Vreme je to oko Chavezove smrti, diktator je bolestan, ali još živ. Njegova raja moli Boga i prinosi mu žrtve, od benignih poput odrezane kose do mračnijih (kao vest da je jedan čovek ubio svoju ženu kako bi prineo žrtvu za predsednikovo zdravlje). Opet, i to je samo zanimljiva pozadina, ali ostaje nedovoljno razvijeno.
Sa tehničke i glumačke strane, Pelo malo je solidan film. Fotografija je impresivna i potpuno pod kontrolom u realističkom stilu. Tome treba dodati i odličan zvuk, od gradske vreve preko televizijskog trasha do jednako tako trashy muzike. Dvoje glavnih glumaca, a i većina sporednih su dovoljno dobri da nas privežu za sebe i da nam održe pažnju. Oboje imaju kompleksne i nezgodne likove, takva im je i međusobna dinamika. Zadatak je težak, ali ga ispunjavaju bez većih poteškoća.
Problem je u scenariju koji ne ide nikuda. Luk radnje je jedva vidljiv i iako osećamo eskalaciju sukoba, nemamo uvid ni u početak ni u kraj. Rekoh već, stvar je pristupa. Moj utisak je da film samo obigrava oko svoje teme ili svojih tema i ne posvećuje im se u potpunosti. Ako postoji nešto kao višak suptilnosti, Pelo maloje primer za to. Iskreno, nakon tolikih festivalskih i kritičarskih hvalospeva, očekivao sam više. Nije Pelo malo loš film, ali nije ni dobar.

Illusion

0
0

2013.
scenario i režija: Ronald Reber
uloge: Christoph Baumann, Carolina Hoffmann, Thomas Kollhoff, Marina Anna Eich, Nikola Antje Mönning, Wolfgang Seidenberg, Andreas Pegler, Ute Meisenheimer, Claire Plaut, Ronald Reber, Mira Gittner

Osmoro naoko običnih ljudi dolazi u bar, tri para i dve individue. Svako od njih ima svoju priču, svoje interese, svoje želje, svoje fantazije i svoje iluzije. Njihove želje variraju, seks, dominacija i submisivnost se prepliću. Njihovo socijalno poreklo je različito, kao i psihološki profili, ali ta jedna noć će promeniti sve ili neće baš ništa. Bilo kako bilo, oni su tu, sa njima je i vlasnica bara kao nekakav ceremonijal-majstor i videćemo kako će se odvijati njihova komunikacija i interakcija, u kojem će smeru ići njihove fantazije.
Filmovi o seksu koji ga na ovaj način fetišiziraju mogu da završe na brojnim stramputicama, da odu u umetničarenje ili u banalizaciju, da se izgube u šokovima ili u jalovoj psihoanalizi, da budu previše eksplicitni ili jednostavno beskrvni i dosadni. To je jedna od takvih tema o kojoj svako ima nešto za reći, ali za to treba prvo skupiti hrabrosti, pa onda i nekako uobličiti, verbalno i slikom. Treba nas ubediti da je to zaista važno, da mu nije mesto samo u sferi privatnog, nego i javnog. Poseban problem je tretman toga kroz “ensemble” dramu na jednom mestu u ograničenom vremenu, ona može postati statična i rasplinuta na sve strane. Takođe, problem je i u argumentaciji (ili nedostatku iste) i proizvoljnosti određenih scena i postupaka. Od svega toga Illusion pomalo pati, i sve to se, ako ste sitničavi, može uzeti kao kardinalna greška. Međutim, upravo takvo posmatranje bi bilo krivo, jer Illusion nije samostalan film.
Ronald Reber, Mira Gittner i ostatak ekipe funkcionišu kao trupa, što je dosta redak primer takvog pristupa u filmskoj umetnosti. Iza sebe imaju nekoliko filmova u istom ili sličnom sastavu. Teme i žanrovi su različiti, od horora i trilera do umetničkih drama, ali jedna te ista ekipa je uvek tu. Reber i Gittnerova se oboje pojavljuju u cameo ulogama i u Illusion, ona tu “duži” i kompletni vizuelni identitet filma (kameru, montažu i scenografiju). Glumica Nikola Antje Mönning je potpisala muziku, druga glumica Marina Anna Eich je ujedno i producentkinja filma.
Ovaj teatarski pristup se u ovom filmu pokazuje kao efikasan, a naročito kada se uzme u obzir koliko su ta dva medija različita. Illusionje pre svega vizuelno atraktivan i ispoliran film, kako u scenama u klubu, tako i u scenama fantazija koje se odvijaju u glavama likova. Poetičnost i elaboriranost pojedinih kadrova je za posebnu analizu. Problem nastaje na jednom drugom mestu, a to je narativna linija filma. Film naime ide srednjim putem između visceralnog iskustva, filma stanja i klasične priče i to se oseti. U tom smislu preplitanje sudbina likova je ponekad suviše zgodno i proizvoljno, verovatno i nepotrebno.
I pored toga Illusion je film koji zavređuje moju preporuku veoma određenoj “arthouse” publici, a posebno poznavaocima dela Ronalda Rebera i njegove ekipe. Možda će vam se to učiniti na prvi pogled opskurno, ali to nije sasvim istinito. Reber i društvo su redovni gosti na filmskim festivalima i njihovi filmovi imaju status kulta u određenim krugovima, ne nužno filmskim. U svakom slučaju, čeka vas provokativno, seksi i anarhistično iskustvo.

Horns

0
0

2013.
režija: Alexandre Aja
scenario: Keith Bunin (po romanu Joea Hilla)
uloge: Daniel Radcliffe, Juno Temple, Max Minghella, Joe Anderson, Kelli Garner, James Remar, Kathleen Quinian, Heather Graham, David Morse

Oko nekih autora se stvara neverovatni “hype”, a meni nikako nije jasno zašto. Recimo, Alexandre Aja. Proslavio ga je Haute tension, za moj ukus providan i banalan film koji od kvaliteta ne poseduje bog zna šta, osim ekstremnosti. Fakat je, međutim, da je Aja tu pokazao da je dovoljno vešt reditelj koji može bez problema komunicirati sa američkom publikom, pa mu je to otvorilo vrata u karijeri. Remake The Hills Have Eyes je jedan od boljih naslova kad je u pitanju oživljavanje starog klasika. Mirrorsbaš i nije uspeo, a na Piranhu 3D ne treba trošiti previše reči, ipak je to festival campa.
Kakav god da je, Aja svakako nije suptilan reditelj, reklo bi se čak suprotno. No dobro, suptilnost nije nužan kvalitet horor filmova, posebno onih ekstremnijih. Ali to Aju čini potpuno pogrešnim izborom za film poput Horns koji je žanrovski blender u kome je horor samo začin, ako i toliko. Ostalih elemenata je previše, od provokativne komedije, preko ljubavne drame i filma o odrastanju do triler-misterije koja i čini okosnicu radnje. Naravno, sa toliko toga na jednom mestu i verziraniji autori bi imali problema, ali Aja jednostavno ne uspeva da pronađe ton. Konačni utisak je da je Hornsfilm koji tu i tamo, gotovo slučajno, nabasa na svoje trenutke, dok se kao celina ne uklapa i deluje konfuzno.
Zapravo i ti naslovni rogovi su simbol, jedan od mnogih, teškom rukom nabijenih kako u film, tako i, pogađam, u izvorni roman (koji nisam čitao). Ostatak simbola je uglavnom standardni splet koji se gura uz đavolje rogove, dakle anđeoska krila, zmije i jabuke. Tek je jedan od likova sa amputirana dva strateška prsta relativna inovacija, ma kako providna. Naravno, demonska priroda glavnog lika je projekcija, kako njega samog, tako i okoline (koja ga demonizira), ali mu otvara specijalne moći, to jest da ljudi pred njim ne kriju ništa, naročito svoje najniže i najmračnije porive. (Upotreba gay momenata u tu svrhu je neukusna i homofobna, ali ko sam ja da tu ikome sudim i popujem, pa ovo shvatite kao usputnu opasku.)
A naš protagonista sa demonskim rogovima, Ig Perrish (Radcliffe) je u problemu. Njegova dugogodišnja devojka Merrin (Temple) je brutalno ubijena, poslednji put je javno viđena kako se raspravlja s njim, a on se, zgodno, napio kao svinja. U gradiću koji kombinuje ludilo Twin Peaksa i muljažu Farga ionako svi misle da je on kriv, pa legalna istraga ne vodi nikuda po logici “neka visi Pedro”. Opremljen svojim “rogovima istine” i setom natprirodnih moći koje će tek razviti, naš junak mora sam istražiti slučaj i dokazati svoju nevinost.
“Flashback” momenti su ključni za ceo film. Kroz njih upoznajemo i nekakvu predistoriju u odnosu likova i predistoriju veze izmađu Iga i Merrin, ali se oni često vraćaju na tu usudnu noć. Neki od njih će, pak, poslužiti kao poligon za komediju, dok će drugi davati nimalo diskretne “hintove” šta se zapravo dogodilo. Ako ništa drugo, barem su komični ispadi dovoljno slučajni, uvrnuti i zabavni da nam drže pažnju. Iako je tu možda bilo natruha nekakvih satiričnih tendencija, oni su jednostavno previše farsični za takav efekat, ali su svejedno olakšanje u filmu.
Problem je sa tipskim, ukalupljenim pričama, kako glavnom, tako i sporednima. Daniel Radcliffe i Juno Temple uspevaju samo pomoću svoje hemije da inače ljigavu tinejdžersku vezu učine gledljivom. Grad ludaka, ovako skiciran, jedan je od potrošenijih fazona. Najstandardnija je sama misterija oko ubistva čija logika i mehanika ne odlaze ni korak dalje od romana Agathe Christie. Tome valja dodati i činjenicu da film traje mamutskih 2 sata, a da su sve karte otkrivene već na sat i po, tako da se kraj svodi na obračun napucan jeftinim kompjuterskim efektima koji će vrlo brzo i vrlo ružno ostariti.
Zapravo, nikad nije dobra vest kad film provede godinu dana na nekoj polici između jedne jedine festivalske premijere (Toronto) i limitirane bioskopske distribucije. U Americi je čak paralelno pušten na internet, što nikada nije dobar znak. Ipak, čini se da je Ajino ime dovoljno zvučno i da dovoljno privlači fanove, pa su rezultati u svetu malo popravili (finansijsku) sliku. Ne brinem se preterano za Aju, sposoban je i kao producent, pa već ima nekoliko novih projekata. Važno je da se kreće, kvalitet njegovih ostvarenja je ionako uvek bio nekonzistentan.
Razlog zašto sam, posle dužeg odlaganja i premišljanja, ipak pogledao Horns je Daniel Radcliffe koji svakako raste kao glumac. Dobro, sa ovako neujednačenim materijalom teško je pokazati vrhunske sposobnosti, ali svejedno je korak dalje od Harrija Pottera koji je obležio njegove početke. Radcliffe se trudi i isprobava nove stvari i to može biti samo dobro. Previše je glumaca od jedne uloge na ovom svetu i znam koliko je frustrirajuće za mladog čoveka kad ga vežu za fiktivni lik. U tom smislu, apsolutna podrška za Radcliffa i njegov “out of the box” pristup. Možda bi bilo lakše da “ostane” Harry Potter i živi od tantijema, ali verujem da bi to istovremeno bilo apsolutno neizdrživo.

Muallim / The Teacher

0
0

2014.
režija: Nosir Saidov
scenario: Safar Haqdadov
uloge: Mahnaz Afshar, Abdukarim Mashrabov, Marat Oripov, Faridunsho Rakhmatulloyev

Centralnoazijski film mi je velika nepoznanica, kao uostalom i sama centralna Azija. Kontam da mi jedna od životnih želja da se provozam džipom ili kamionom po tih pet država, pet bivših sovjetskih republika na Putu Svile čiji se nazivi završavaju na -stan, da vidim kako se različite kulture, religije i uticaji preklapaju na jednom mestu. Imam i taj običaj da se o takvim stvarima učim iz filmova, ali jednostavno nisam često u prilici da ih gledam. U tom smislu je odlazak na festivale koji se bave egzotičnom kinematografijom poput onog u Innsbrucku dragoceno iskustvo.
Dve stvari, međutim, upadaju u oči. Jedna od njih je da Tadžikistan, odakle nam film Muallim dolazi, ima tradiciju kinematografije koja seže u period od pre Drugog svetskog rata, te obrazovne institucije i sistem iz sovjetskog perioda uređene po sovjetskim principima, što itekako pogoduje razvoju kinematografije, a ona ipak nije u potpunosti razvijena. Druga je to da se filmovi iz Tadžikistana prikazuju na različitim svetskim festivalima, uključujući u barem dva navrata i Cannes (usled čega je verovatno najveće ime tadžikistanskog filma Jamshed Usmonov dobio priliku da radi u Francuskoj, na francuskom jeziku i sa francuskim glumcima), ali zato gotovo nikad ne idu u domaću kino-distribuciju. Tu “tradiciju” je srušio Nosir Saidov sa svojim filmom Qiyami roz / True Noon (2009), apsurdnom komedijom o tome kako potezi sa vrha poput promene granice utiču na svakodnevne živote običnih ljudi.
Novi film Nosira Saidova sa prethodnikom deli i domaću bioskopsku distribuciju, ali i neke od karakteristika kao što su ironične igre sudbine na granici apsurda, ruralni “setting” i “slice of life” pristup. Ovde u centru pažnje imamo seoskog učitelja Samadara na vetrometini sudbine između svog oca na samrti, svog brata Yusufa koji putuje iz Moskve, seoskog hodže koji ne ceni učiteljski poziv i hajdemo reći celog sela, zabitog i odsečenog od sveta. Centralni akter sukoba je hodžina sestra, udata za još jednog od gastarbajtera (oko polovina tadžikistanskog BDP-a su doznake iz Rusije), a nekada verena za Yusufa.
Sve je počelo sa Yusufovom ponudom za brak koju je hodža odbio zbog “beznačajnosti” učiteljskog posla i loše plate. Yusuf je onda otišao da zaradi novac, ali je njegova draga na silu udata za drugog čoveka koji je takođe otišao, ostavivši nju u neizvesnosti i vezanu za kuću. Kao učitelj odan principima svog posla, Samadar i nju i njenu kćer ohrabruje na akademsku karijeru, što hodža vidi kao uplitanje i nepristojnost. Taj sukob u filmu je samo slika i prilika tadžikistanskog u sadašnjem trenutku, dosta često izolovanog i odvojenog od sveta, u kojem se prelamaju dominantni uticaji islama, praktičnih materijalnih potreba i sovjetskog nasleđa.
Prvo na šta se neupućeni gledalac kome je sve to novo mora navići je stil glume, pomalo prenaglašen, gotovo na nivou sapunica. Ta evropskom oku neprijatna senzacija se sasvim solidno potire atraktivnom fotografijom i letnjim planinskim pejzažima. Nije to mala stvar pošto je film snimljen u selu bez motorizovanog prometa, što će reći u zeznutim produkcijskim uslovima. Druga stvar koja je pomalo “off” je ritam, odnosno nemogućnost odvajanja ekspozicije od zapleta, jer su oni dati gotovo uporedo. U tom smislu je film malo težak za praćenje, ali vredan truda zbog uvida u jedan novi svet i jednu novu kulturu sa svojim pravilima, kao i zbog sjajnog i sjajno tempiranog kraja koji kapitalizira na ironiji sudbine.
Muallimje odneo glavnu nagradu u Innsbrucku i uveren sam da je žiri za to imao suvislo objašnjenje. Moj utisak je malo drugačiji i svakako ne tako intenzivan. Naprosto, celo iskustvo gledanja Muallima mi je bilo suviše novo i suviše drugačije. Preporuka ljubiteljima centralnoazijske kinematografije i onima koje ta tema zanima. Ostalima savetujem oprez, da se ne iznenade previše.

5 Flights Up

0
0

2014.
režija: Richard Loncraine
scenario: Charlie Peters (po romanu Heroic Measures Jill Ciment)
uloge: Morgan Freeman, Diane Keaton, Cynthia Nixon, Carrie Preston, Claire van der Boom, Korey Jackson

Igrom slučaja sam nabasao na članak o hipsterima na nekom portalčiću. Članak nije bio nešto i u suštini je samo zagrebao površinu, ponudio par zanimljivih uglova gledanja, ali takođe i promašio neke definicije. Sve u svemu, ništa posebno, klasično blogersko piskaranje osobe koja nije nikakav stručnjak o datoj temi. Zanimljivo je, međutim, da je to bio prvi člančić tog tipa na našem jeziku koji dovodi u vezu (ma koliko površno i neistraženo) hipstere i džentrifikaciju. Ta dva pojma su povezana još od vremena kad je džentrifikacija iz očaja probavana po New Yorku i Londonu i dok su se hipsteri zvali nekim drugim imenom, ali u našim krajevima se na hipstere krajnje površno gleda kao na “one likove sa viškom love”, a za džentrifikaciju puk verovatno misli da je nekakva psovka.
Film 5 Flights Up bavi se onime što dolazi posle džentrifikacije i ljudima koje niko o njoj ništa nije pitao, koji su možda njome profitirali, ali koji možda ne žele da imaju veze sa celom tom gungulom. Oni su, dakle, penzioneri koji su u svojoj mladosti kupili jeftin stan na potkrovlju zgrade bez lifta u lošem, radničkom kraju, u ovom slučaju Brooklynu. Alex (Freeman) je slikar koji se nikada nije probio u prvu ligu, a Ruth (Keaton) je bivša učiteljica, žive sami sa psom (takođe starim) i svakako nisu ništa mlađi iz godine u godinu, pa im pentranje postaje problematično. Pozitivna strana džentrifikacije je to da njihov stan kupljen za nekoliko hiljada dolara sada vredi oko milion. Negativna je, pak, to da u svom sada hipsterskom cool kraju neće naći ništa za sebe i moraju da idu negde drugde i da će ih to takođe koštati. Čak ni selidba na Manhattan u zgradu sa liftom možda nije idealna opcija za nekog ko je navikao da gleda na Brooklynski Most. U svakom slučaju, operacija zamene stana košta vremena i živaca čak i kad ste u plusu finansijski.
To podrazumeva nećakinju – agenticu za nekretnine (Cynthia Nixon koja je iritantna taman koliko treba), pokazivanje stana gomili frikova (tipičnih newyorških tipova) na defileu kroz njega, biranje kupca, rat ponudama, zvonjavu telefona i generalno metež. Treba li napominjati da su naši seniori džangrizavi, odnosno Alex je, a Ruth uliva ničim izazvani fingirani optimizam da sakrije koliko joj sve to ide na živce. Kao dodatni bonus u igri za opasne ajkule u malom bazenu, tu je panika sa teroristom iz Uzbekistana koji će se možda razneti nasred mosta, a možda i neće, ali će svakako uplivati na cenu stana tih nekoliko dana. A, da, i pas, odnosno preslatka kujica po imenu Dorothy je bolesna i hitno joj je potrebna skupa operacija, a veterinar samo gleda kako da kasira. Surov je taj svet.
Sa pozitivne strane, dijalozi Charlieja Petersa su odlični, britki i humoristični čak i kad je karakterizacija likova tipična. Ostatak scenarija je ispod tog nivoa, a adaptacija izvornog romana je u velikoj meri šlampava. Verovatno da pozadinska priča naših simpatičnih matoraca u romanu izgleda smislenije, ali ovde je svedena na politički korektni “filler” (međurasni par u Brooklynu 70-ih, bilo im je teško i nisu bili prihvaćeni) za popunjavanje vremena. Sličan problem imamo i sa psom. Dorothy je možda preslatka, ali ne stižemo da je upoznamo pre nego što se razbolela, pa je upitno možemo li se povezati s njom na pravi način. Najveću štetu trpi pod-zaplet sa teroristom jer oduzima previše vremena da bi podvukao koliko je tržište nekretnina u New Yorku klizav i zeznut posao, a opet nije dovoljno razrađen da bi poslužio više od toga.
Izbor glumaca je odličan. Morgan Freeman je raspoložen kao džangrizavi, ali duhoviti penzioner sa daškom mudrosti, a Diane Keaton je jednostavno pravi izbor za ulogu živahne i optimistične newyorške starije gospođe. I izbor glumaca za mlađe verzije njih u nekoliko flashbackova je apsolutno sjajan. Korey Jackson liči na nekog ko bi mogao biti mladi Morgan Freeman, ali Claire van der Boom sjajno “skida” čak i najsitnije manirizme mlade Diane Keaton, recimo iz Annie Hall perioda. Zajedno sa njima, imamo i celu galeriju epizodista koji su svakako koloritni, ali često postaju karikaturalni, poput starmale devojčice koja se pojavljuje u svim stanovima kao i Alex (je li ona plod njegove mašte i staračke demencije, pitamo se), te njene majke koja opsesivno spava po tuđim krevetima i ostalim čudacima koji gledaju stanove ali ih ne kupuju.
Na kraju, 5 Flights Up je film koji se bavi standardnim temama i stvarima o kojima dosta znamo iz filmova: nekretninama, starenjem i svetom koji se menja brže nego što mi možemo to ispratiti. Bilo je drugih filmova na ovu temu, ozbiljnijih ili smešnijih. Logično poređenje je skorašnji Love is Strange. 5 Flights Upje uglavnom korektan film koji možete pogledati bez bojazni da ćete se smoriti. Naravno, mogao je i biti bolji, za to je čak bilo i prostora i sugerirano je u knjizi. Opet, nije loš. Samo nemojte očekivati previše. Tako sam se zeznuo sa Love is Strange. Onda 5 Flights Up dođe kao nekakva “light” varijanta.

Mad Max: Fury Road

0
0
Napomena: Tekst je originalno pročitan u emisiji Filmoskop na trećem radijskom programu HRT-a. Dostupan je na linku: http://radio.hrt.hr/aod/filmoskop/115187/, a ovde ga, kao autor, prenosim u integralnom obliku i na hrvatskom standardu jezika. HRT zadržava sva prava, kopiranje je zabranjeno, tekst je postavljen isključivo u neprofitne svrhe.
 
U trenutku kada je Divlja cesta, četvrti film iz serijala o Pobješnjelom Maxu, ugledala mrak kino-dvorane, bilo je prošlo već dugih 30 godina od poslednjeg nastavka iz originalne trilogije. U nedostatku svježih ideja, filmska industrija predvođena Hollywoodom često se okreće “re-startima” i “re-bootima” provjerenih, starih hitova, dodavanju novih i novih nastavaka ili “prequela”. To nije ništa novo, a često nije ni dobro: novi naslovi rađeni sa šuškanjem i zveckanjem dolara u mislima nerijetko samo bacaju sjenu na originalne, kultne naslove koji su svoju slavu itekako zaslužili i zaradili. Potpuno promišljen i pritom dobar novi naslov u franšizi posle toliko duge pauze rijedak je primjer. Pobješnjeli Max: Divlja cesta upravo je to.
Još čudnija je činjenica da je, prije podizanja prašine koja se naziva marketingom, sve ukazivalo upravo na suprotan ishod. Film je bio u različitim fazama produkcije još od 1998. godine. Mijenjan je glumac koji nije samo igrao Pobješnjelog Maxa, on je BIO Pobješnjeli Max. Produkcija je odlagana i premještana zbog stvari koje sa filmom nikakve veze nemaju, poput kretanja na valutnom tržištu i izbijanja novog rata u Iraku. Ideja je relativno brzo dobila studijsku podršku i budžet od nezanemarivih 100 miliona dolara, “storyboard” i scenario su hitro razvijeni, Mel Gibson je pristao na ulogu, iako je autor George Miller imao rezervi prema njegovim godinama. U međuvremenu je svijet postao izuzetno dinamično i nepredvidljivo mjesto, produkcija je iz australske pustinje prebačena u namibijsku uslijed kiše koja je na predviđene lokacije donijela nimalo apokaliptični dekor u vidu divljeg cvijeća, a Melu Gibsonu su njegov bijes i ludilo došli karijere. 

Miller je ionako htio mlađeg glumca i dobio ga je u Tomu Hardyju. S tim su i serijal i njen naslovni junak dobili jedno novo promišljanje i praktički izvanvremensku kvalitetu. Maxova epizodičnost i prolaženje kroz priču već su bili nagoviješteni u drugom dijelu, a u potpunosti uspostavljeni u trećem, ali tek u Divljoj cesti Mad Max prestaje biti čovjek sa osobnom poviješću, iako se kroz “flashback” momente ona generira u vidu njegove kćeri, a postaje ideja i legenda, apokaliptični western-junak koji ne dolazi niotkuda i ne ide nikamo. Druga, važna stvar; Max sada ne samo da nije središnji dio priče, nego čini se gotovo da nije niti njezin posebno bitan dio. On ima u najmanju ruku ravnopravnu, ako ne i dominantnu partnericu u Imperatorici Furiosi koju igra Charlize Theron i koja je zapravo “alfa i omega” ove priče, kako u dramaturškom, tako i u moralnom i etičkom smislu.
Istina je da je priča u Divljoj cesti samo kostur na kojem se drži akcija i po tome taj film liči na legendardnog Cestovnog ratnika. Priča, međutim, počinje sa Maxom kao nepouzdanim naratorom koji rekapitulira saznanja o postapokaliptičnom svijetu u kojem su uništeni svi tragovi civilizacije. Taj detalj se čini nepotrebnim poznavaocima franšize, ali ne treba zaboraviti vremensku distancu i generacije nove publike koje su u međuvremenu stasale. Max je nedugo zatim zarobljen od strane War Boysa, vojske zlog diktatora Besmrtnog Joea (igra ga Hugh Keays-Byrne) i, kao univerzalni donator krvi, postaje “vrećica” prikačena na Nuxa (Nicholas Hoult), jednog od iskusnijih, istrošenijih vojnika.
Stvari se pokreću kada Furiosa dobije zadatak da s oklopnom cisternom ode po gorivo u partnerski Gas Town, te po streljivo na partnersku Bullet Farm. Ona neće oteti samo dragocjeni kamion sa zalihom vode, nego i Joeovu najvrijedniju imovinu: njegovih pet mladih, prelijepih, genetski čistih, nemutiranih žena, od kojih je jedna u visokoj trudnoći. Kada Furiosino skretanje sa ceste bude primjećeno, za njom će se u potjeru dati cijela vojska iz Joeove Citadele, sa njima i Nux u svom automobilu željan da pogine i ode u obećanu Valhallu, a sa njim i Max, prikačen na haubu automobila. Akcija tako počinje skoro instantno i uz prijeko potrebne predahe traje do kraja filma.

Ta akcija, ta nezaustavljiva vožnja u svakom je pogledu fascinantna. Efekti nisu jeftini, kompjuterski, već je akcija organska i uglavnom analogna, temeljena na kaskaderskim akrobacijama. Pritom je gotovo sve tu podređeno stilu kroz gomilu “over the top” detalja, poput gitare s dva vrata koja bljuje vatru, bubnjeva u prtljažniku i izuzetno adrenalinske muzičke pratnje koja kombinuje rock/metal/industrial muziku i epsku klasiku veću od života. Dizajn vozila u jurnjavi je hrabar i nesputan, dostojan takvog akcijskog spektakla. Miller se dosta igrao s usporavanjem i ubrzavanjem snimki, podižući i spuštajući broj sličica u sekundi kad god je to bilo potrebno. Naravno, tu je i legendarni V8 Interceptor iz prvog dijela, makar nakratko, a ratni poklič War Boysa je nesumnjiva posveta 80-ih godinama prošlog stoljeća i najhimničnijoj pjesmi ultimativnog pop-sastava Duran Duran.
Jedina zamjerka koja se može uputiti takvoj akciji jest da je za nijansu previše artificijelna. Netko će zamjeriti formulaičnost akcije od početka jurnjave, preko neočekivanog savezništva i moralne transformacije jednog ili više junaka, do neočekivanog obrata i odveć zgodnog i jednostavnog kraja, ali to je već cjepidlačenje. Nemoguće je napisati priču koja će, prema Millerovu citatu Hitchcockovih riječi: “biti razumljiva Japancu bez pomoći titlova”, a ujedno i potpuno originalna, da ne spominjemo imperativ jednostavnosti. Ono što, pak, od priče u filmu postoji služi akciji, ali i dvjema veoma pametnim metaforama.
Jedna od njih je socijalnog karaktera i prisutna je na početku filma. Besmrtni Joe ima monopol na vodu na Citadeli i svojim podanicima je dijeli na kapljice, pritom ih “očinski” savjetujući da se ne “navuku” na nju, da ne bi morali osjetiti kako je to kada je nema. Istovremeno, on živi u raskoši, tolikoj da ima pet lijepih, nemutiranih i dotjeranih žena koje mu moraju roditi sina-nasljednika, budući da su njegova dva sina rođena sa manom ili mutacijom. Zatim, čini se da je majčino mlijeko postalo luksuzna roba ili neka vrsta eliksira na kojoj je Joe izgradio imperij trgujući sa susjedima. Joe svoju vojsku koju drži polu-živu, gladnu i žednu krvi, u konstantnom religijskom zanosu. Postavlja se pitanje je li to metafora suvremenog kapitalizma, despotskog totalitarizma ili prvog koji počinje sličiti na drugo.
Drugi kontekst koji je pokrenuo neke rasprave u centru ima Furiosu i svodi se na feminizam, pitanje emancipacije i patrijarhata. U postapokaliptičnom divljem svijetu žene su, uz određene izuzetke, svedene na vlasništvo muških gospodara. Poruka je jasna: muškarci su imali svijet u svojim rukama i evo kako je to završilo. Furiosa preuzima glavnu, revolucionarnu i prosvjetiteljsku ulogu žene koja će osloboditi ženski rod iz okova. Ona je atipična predstavnica svojega roda, prvo kao osoba sa vidljivim fizičkim hendikepom, zatim i kao androgina ratnica sa funkcionalnom, muškom frizurom i na tipično muškom zaduženju vožnje kamiona, ali i kao osoba sa ambicijom da nešto promjeni, da se iskupi ili makar vrati na ono što pamti kao bolje. Rasprave na internetu na stranu, Furiosa je možda i najkompletnija akcijska heroina koju smo gledali na velikom platnu, čak iznad Ellen Ripley iz Aliena i Sarah Connor iz Terminatora. Ona je heroina novoga doba u filmu novoga doba za publiku novoga doba: ne samo za nikada potpuno odrasle dečke željne akcije, nego i za moderne cure koje su odrastale igrajući video-igrice i kojima su Transformersi bile draže igračke nego lutke. I to svjedoči o ovom našem ne-apokaliptičnom, civiliziranom svijetu i promjenama koje su se dogodile u posljednjih 30 godina.
Postoji šansa da ćemo Furiosu gledati i u nekom od slijedećih nastavaka. Po najnovijim glasinama “spinoff” Mad Max: Furiosa već je najavljen, scenario je spreman, čeka se samo na “zeleno svjetlo” od studija, do čega će vjerojatno doći usled komercijalnog uspeha Divlje ceste koji je neminovan, a novi Mad Maxfilm nositi će podnaslov Wasteland. Postavlja se pitanje gdje je tu Max u cijeloj priči, jer kao da je marginaliziran i potisnut na poziciju običnog epizodista. Miller ipak vrlo dobro zna što radi i zašto to radi. Divlja cesta je novo promišljanje jednog starog junaka, a Pobješnjeli Max novog doba sasvim je legitiman junak.

Animals

0
0

2014.
režija: Collin Schiffli
scenario: David Dastmalchian
uloge: David Dastmalchian, Kim Shaw, John Heard

Treba odati priznanje svima kojima je u školi mozak ispiran opasnostima od droge ako ne završe kao aktivni narkomani. Majke mi, posle tog ispiranja mozga najlogičnija reakcija je: “svega mi daj, odmah, ravno u venu”. Da stvar bude lošija, ne gnjave nas samo dosadni nastavnici i još dosadniji psiholozi uz još dosadnije brošure sa tim dosadnim popovanjem. Čak nam i u filmovima serviraju to sranje.
Naslova je milion i uglavnom se priča svodi na isto: prvo ti je cool, onda upadaš u ciklus ovisnosti i propadaš kao čovek. Istini za volju, nema milion varijacija u narkomanskim pričama, ovisnost je sama po sebi formulična. Ali da li mi je, kao nekadašnjem rekreativnom korisniku raznih droga, bilo potrebno da to pravedničko kenjanje vidim na filmu? Baš i ne. Možda sam ja tvrdoglav, ali nekako ne verujem u te pravedničke gluposti kad mi telo govori suprotno. Zato nisam pao na Requiem for a Dream i pored svih njegovih razmetljivih trikova koji su ubačeni radi šokiranja publike. Zato mi je Trainspotting bio samo zabavan i ništa više. 
Uvek su mi bili privlačniji filmovi koji drogiranje prikazuju kao nešto kreativno ili makar zabavno. Obožavam Easy Rider, ma koliko on bio nadobudan manifest jednog pokreta koji je svojim nastankom bio osuđen na propast. Obožavam odu narkomanskoj neodgovornosti u Fear and Loathing in Las Vegas. Obožavam tripoznost Naked Luncha. Obožavam heroinski snobizam Pulp Fictiona.
Zapravo, mislim da je Panic in the Needle Park jedini narkomanski film koji je uspeo da me uplaši. On je narkomane prikazivao realno i nije imao pretenzije ka popovanju, mlaćenju prstom i prestravljivanju ljudi. Animals je, znači, ukupno drugi film koji na mene proizveo efekat kakav je želeo, zato što je odmeren i iskren, zato što ne pribegava hiperboli, zato što prema svojim likovima gaji simpatije i tretira ih kao ljudska bića, a ne kao strašila.
Zapravo kad prvi put vidimo naš zaljubljeni par na igli, Jude (Dastmalchian) i Bobbie (Shaw) su baš slatki. Kao da gledamo romantičnu komediju sa narkomanima. Dan je lep, oni izlaze iz auta u kojem žive i šetaju se po gradu sa rukom u ruci. Kad su urađeni, baš su dragi i nežni jedno prema drugom. Kad su u krizi, razmišljaju samo kako da dođu do fiksa. Oboje su pametni i dobro izgledaju, moglo bi se reći i da su privilegirani svojim poreklom kao srednjeklasni belci, pritom još sa diplomama. Ništa od toga nije zaštita pred ovisnošću, nažalost. U nekim drugim okolnostima, to bi bio sa kojim bi druženje bilo prijatno. Međutim, oni su narkomani u večitoj potrazi za lovom koja im je potrebna za još jedan savršeni fiks pre nego što se skinu, očiste, otputuju negde...
I po shememama za lovu se vidi da su zapravo bistri. Neke od tih shema su toliko razrađene da bi ih primenjivali profesionalni prevaranti, kao što je to ona fora sa laptopom ili ona muljaža sa oglasima za lične kontakte. Druge su blatantne i slatke u svojoj naivnosti, kao bunarenje po music shopovima ili upadanje na svadbe i krađa poklona. U takvim trenucima nas nije sramota da navijamo za njih. Isto važi i kad ih vidimo kako u večernjoj rutini jedu, klošare ili iz auta gledaju šta susedi u obližnjem neboderu rade.
Opet, narkomanska sreća nikad nije dugog veka i traje od fiksa do spuštanja. Vreme se pokvari. Policija na ulici ih hvata i maltretira. Regularni diler padne. Uleti im loša roba. Retko kad imaju kinte i za motel sa tušem, pa se kupaju neredovno i bodu u toaletima kafića. Narkomanski život. Jednako tako ih zdravlje napušta. Jude ima propale zube i probleme sa zatvorom, a Bobbie se žali na bolove u grudima. Niko im ne može pomoći, od svojih familija su se udaljili i imaju samo jedno drugo i puno ljubavi, što jedno prema drugom, što prema heroinu i pitanje je da li ih zavisnost drži na dnu ili jedno drugo drže u zavisnosti. Možda im je jedina opcija da se raziđu i očiste svako za sebe, ali možda za to nisu sposobni.
Animalsizgleda kao tipičan indie film i to nije uopšte loše. Fotografija je sjajna, lirična i sugestivna. Prepoznajemo Chicago kao lokaciju i, što je važnije, uspevamo da uhvatimo specifičnost grada. Ne samo znamenitosti, poput betonske plaže na jezeru ili zoo-vrt u Lincoln Parku, nego i one sitne, svakodnevne detalje, fine četvrti u kojima ćemo svejedno naleteti na beskućnike i sirotinjske četvrti koje svejedno imaju lep pogled. 
Reditelj Schiffli ima sjajno oko za detalje i očito poznaje i teren i materiju, a veliku pomoć mu pružaju glumci. David Dastmalchian je ujedno i scenarista, napisao je sjajne likove i u svojoj ulozi retko kad promašuje. Bez problema ga “kupujemo” kao finog i simpatičnog narkića, možda nekakvu buduću zvezdu na pragu slave. Kim Shaw je jednostavno predivna kao Bobbie, u jednakoj meri samosvesna i ranjiva, večito na prekretnici, nesposobna da se pokrene. Pored njih imamo i svu galeriju prolaznih epizodista, a kasnije i Johna Hearda u ulozi čuvara u bolnici. Njegova uloga se možda čini kao tipska i nezanimljiva i neki drugi glumac bi je školski odigrao. Heard, međutim, tu ulogu pretvara u jednu sjajnu i potpuno životnu minijaturu.
Zapravo jedini problem ovog skoro savršenog filma je previše nesuptilne simbolike koja je uglavnom vezana za naslov. Jasno nam je, oni stalno gledaju životinje, što u zoo-vrtu, što u retkim prilikama kad su pred televizorom u motelskim sobama. Društvo životinja ih smiruje i paše im. Njihova ljudskost je limitirana i oni su svedeni skoro na životinje koje instinktivno ispunjavaju svoje potrebe. Ali, kao i životinje na televiziji, i njih dvoje su simpatične životinje. Šteta što će ih pre ili kasnije dohvatiti zakon prirode.

Tomorrowland

0
0
kritika originalno objavljena na monitor.hr

2015.
režija: Brad Bird
scenario: Brad Bird, Damon Lindelof, Jeff Jensen
uloge: George Clooney, Britt Robertson, Hugh Laurie, Raffey Cassidy, Thomas Robinson, Tim McGraw, Kathryn Hahn

Moram priznati da sam bio izuzetno skeptičan prema ovom filmu. Nisu me toliko ubedile osrednje kritike i loš odaziv američke publike, što se može objasniti gužvovitim periodom na američkom repertoaru, koliko činjenica da iza projekta stoji korporacija Disney. U tom smislu sam “na neviđeno” Tomorrowlandčitao kao klasičan marketinški trik i “product placement”. Sam naziv filma nedvojbeno asocira na jedan segment u njihovim zabavnim parkovima posvećen SF-u. Možda je taj segment najbolji i najedukativniji od svih Disneyland gužvi (u Parizu je posvećen Julesu Verneu, tamo sam po prvi put video 3D i 4D, kao i 360° projekcije desetak godina pre nego što je to postao kino standard), ali svejedno sa tim stvarima treba biti oprezan.
Slamka spasa mi se ukazala u liku i delu dvojice glumaca, Georgea Clooneya koji je jedan od retkih stanovnika Hollywooda kome visina honorara nije primarni faktor u odlučivanju koju ulogu da prihvati i koji ume biti didaktičan, ali mu je prioritet da to čini za ispravnu stvar, te Hugha Laurieja koji je, budimo realni, jednostavno dobar glumac. Njih dvojica na platnu su garant da će makar njihove zajedničke scene biti zabavne, čak i ako ostatak filma bude dosadnjikav. Povrh toga, Tomorrowland je malo nekoherentan, ali sve u svemu pristojan film koji bih toplo preporučio vašim klincima-osnovcima.
Počinje standardno, ne tako daleka budućnost, civilizacija odlazi dovraga, požari, poplave, glad, beda, globalno zagrevanje, nuklearni rat i šta sve ne. George Clooney i neka ženska koju ne vidimo drže nekakav motivacioni govor kako je i zašto sve otišlo dovraga i usput se prepiru. Clooney je tu u svom nadrkanom modusu, ali je svejedno šarmer, dok je ženska pomalo iritantna i stalno ga prekida u priči.
Njegova replika kako budućnost nekada nije bila tako crna je idealan uvod za jednu prelepu flashback sekvencu na Svetsku Izložbu u Queensu 1964. godine gde upoznajemo Clooneya, odnosno Franka Walkera u dečačkoj dobi (igra ga Thomas Robinson) kao mladog i nadobudnog inovatora koji je došao sa namerom da pobedi na takmičenju. Njegov izum je “jet-pack” za koji se ne može baš reći da radi i kojem su potrebne određene prepravke. Iako cinični predsednik žirija (Laurie, na čelu mu piše “zlikovac”) nije blagonaklon prema njegovom izumu, misteriozna britanska devojčica Athena (Cassidy) mu daje značku koja služi kao ulaz u svet budućnosti u drugoj dimenziji. Sledi još jedna prelepa retro-futuristička sekvenca u stilu 60-ih sa “mono-rail” železnicom, platformama i “jet-packovima”.
Onda film menja fokus na žensku i tako upoznajemo Casey (Robertson), kćerku NASA-inog inženjera pred otkazom. Naime, lansirno postrojenje u Cape Canaveralu je pred rušenjem, a idealistična i optimistična Casey uzima na sebe zadatak da to rušenje spreči, zbog čega dospeva u zatvor. Tamo će joj Athena tutnuti značku i dati joj pogled u svet budućnosti koji se završava ukrcavanjem na svemirski brod. Potraga za značkom će je spojiti sa Athenom, kasnije i sa Frankom, sada starim i razočaranim Clooneyem, ali će im na vrat natovariti i “Men in Black” robote-ubice. Sve u svemu, za sve su krivi lenjost i pesimizam, a naša vesela škvadrica ima vrlo ograničeno vreme da spasi svet od katastrofe.
Nedostaci filma su očiti: predugo traje i previše meandrira, ali Brad Bird makar ima istančan osećaj za tajming pa na svakih toliko ubaci po neku akcionu scenu koja izgleda onako crtićki impresivno i razbija monotoniju. To meandriranje se oseća i u gomilama referenci, ne samo na filmske hitove (što je dobrodošlo), nego i na stanje savremenog sveta. Problem sa tim je što autori gube fokus i trpaju sve što stignu, apsolutno svaki aktuelni problem i za to nude jednostavno rešenje. U nedostatku boljeg rešenja, posežu za “bogus science” momentima bez pristojnog objašnjenja. To možda pali u sceni sa Eiffelovim tornjem, iako je pozadinska priča oko toga tupava da tupavija ne može biti, ali uglavnom ne prolazi.
Još jedan problem je koncept likova i kvalitet glumaca. Clooney i Laurie su predobri glumci za tako jednodimenzionalne likove. Clooney je tu u svom tipičnom modusu simpatičnog drkadžije, dok Laurie hvata elitizam i aroganciju u “Dr House” maniru, ali bez njegove genijalnosti. Britt Robertson služi više kao hostesa koja svojim izrazom lica poručuje da se treba diviti dostignućima tehnologije (zapravo kompjuterske animacije), a manje kao legitimna glumica (uglavnom je poznata sa televizije iz serija upitnog kvaliteta). Što se dece-glumaca tiče, mala Raffey Cassidy je sjajno precizna sa svojim likom, dok Thomas Robinson jednostavno nema dovoljno talenta za svoju ulogu. Sa epizodistima je, međutim, problem što su njihovi likovi takvi da ih je moguće odigrati i u snu i što efektivno imaju po scenu-dve, pa niti nemaju prostora da zablistaju.
Zapravo, suština Tomorrowlanda je da je preambiciozan i da zahvata preširoko. Istovremeno pokušava biti zanimljiv i deci i odraslima, pa ostaje negde na pola puta. U tom smislu, moram priznati da bi film bio bolji ako bi bio animirani (ne bih se bunio da ista glumačka ekipa posudi glasove animiranim likovima), da bi u tim okolnostima mogao ići brže i trajati kraće, pa bi u konačnici i budžet bio osetno manji. Uostalom, logika i postavka su dovoljno “crtićki” da bi to prošlo. Ovako je ni tamo ni ovamo, mnogo hteli, mnogo započeli i sve u tom smislu.
Opet, treba uzeti u obzir i koncept i kontekst filma. Odrasli gledaoci bez dece nemaju šta tražiti u ovom projektu, ali to je film na koji bih ja odvukao sve klince-osnovce iz susedstva. Nema veze što reklamira segmente u Disneylandu i nema veze što je didaktičan. Govori o pravim stvarima na razumljiv način i može poslužiti kao pravo mesto za ulaz i u svet nauke i u svet naučne fantastike. A pritom je i sladak. Ne kao Wall-E, ali svejedno... Uostalom, cinizam ide sa godinama i mora se zaraditi. Neka su klinci veseli i optimistični.
Viewing all 2301 articles
Browse latest View live




Latest Images